Novo:

Josif Visarionovič Staljin

Staljin kao dječak

Josif Visarionovič Džugašvili (Soso) nije rođen 21. prosinca 1879. godine, kada se službeno obilježavao Staljinov rođendan. Soso je rođen u kolibi 18. prosinca 1878. u Goriju, u Gruziji. Njegov otac Visarion (Beso) bio je pijanica, a supruga Ekaterine (Keke) i dijete živjeli su u nemilosti njegovog nasilničkog ponašanja. Keke se pak, navodno, iživljavala na Staljinu. Ekaterine se ipak, naposljetku, odlučila na korak, koji je odvažan čak i za hrvatsku građanku u 21. stoljeću: odlučila je da postane samohrana majka. Možda, ipak, nije mogla preživjeti bez muške potpore, zbog čega su kolale priče da je Soso sin svoga kuma ili bogatog krčmara, ili pak svećenika. Po drugima je pak Josif nevjerojatno ličio Besu. U svakom slučaju, odrastao je na siromašnom ognjištu okružen nasiljem, dogmama i sumnjama.

Staljin snimljen 1894. godine (star oko 15 godina)

Staljin snimljen 1894. godine (star oko 15 godina)

Staljin je rođen sa spojenim drugim i trećim prstom na lijevoj nozi. Lice mu je bilo puno ožiljaka od napada velikih boginja, a poslije je još ozlijedio i lijevu ruku. Njegova natprosječna inteligencija i ambicije njegove majke da postane svećenikom omogućile su mu stipendiju u Tiflisu, gruzijskom glavnom gradu. Institucionalnu naobrazbu stekao je u sjemeništu. Škola je u njemu poticala gorljivu želju za čitanjem. Hvalio se da je vještinu čitanja savladao već s pet godina. Jednom prilikom otac ga je dočekao ispred sjemeništa. Saznavši da mu sin prima uz stipendiju još i pet rubalja mjesečno kao pjevač u zboru, potražio ga je: «Mladiću, gospodine», – obratio mu se Beso. «Zaboravio si svoga oca….Daj mi barem tri rublja, nemoj biti zao kao tvoja majka!» «Ne viči!» bio je odrješit Soso, «Ako ne odeš istog trenutka, pozvat ću stražara.» Visarion je pokunjeno otišao. Kasnije je ubijen u svađi 1910. godine. Svojoj majci Staljin je povremeno slao novac, kako bi joj pomagao, ali se držao podalje od njene hladne sarkastičnosti i stroge discipline. Soso je izrastao u čangrizavog i mrzovoljnog muškarca. To su osobine svima nama dobro znane iz najbližeg susjedstva, sa fakulteta ili iz ureda.

Zbog odluke da se 1899. pridruži Ruskoj socijalno-demokratskoj radničkoj stranci, Josif je izbačen iz sjemeništa. Uzeo je revolucionarno ime Koba i započeo je karijeru profesionalnog revolucionara. (Montefiore: 47. – 49.)

Staljin kao suprug i otac

Između revolucionarnih djelatnosti našao je i vremena da se oženi. Njegova prva supruga, voljena i poluignorirana Kato, umrla mu je na rukama. «Ovo je stvorenje smekšalo moje kameno srce. Umrla je i s njom su umrli moji posljednji topli osjećaji prema ljudima.» Odgoj njihova sina Jakova prepustio je Katinoj obitelji. (Montefiore: 51.)

Njegova druga supruga Nadja imala je samo sedamnaest godina kada je započela vezu sa tridesetdevetogodišnjim Staljinom. (Montefiore: 55.) Nadju je odlikovala nevjerojatna požrtvovnost kada je pješice došla u bolnicu gdje je rodila sina Vasilija 1921. godine, a pet godina kasnije rodila je kćer Svetlanu. U Lenjinovom uredu je radila kao daktilografkinja i iz te pozicije bila je vrlo korisna svom suprugu u nadolazećim intrigama. (Montefiore: 56.).Nadja je bila stroga žena, vrlo gruba prema Svetlani. Patila je od depresije i počinila je samoubojstvo. (Montefire: 118. – 121.)

Kada je Svetlana navršila jedanaest godina 1937., Jakov je predstavio obitelji svoju odabranicu Juliju, koja je u trenutku kada je upoznala Jakova bila udata žena. Staljin je bio sumnjičav prema njoj jer je bila Židovka. Marija Svanidze govorila je Staljinu protiv Julije «Raspuštenice», no Josif Visarionovič ipak je stao u obranu svoga sina: «Čovjek voli ženu koju voli, bila ona princeza ili švelja!» Kasnije je Staljin bio vrlo brižan prema snahi. Rodila mu je unuku Gulju, a i to da Jakov ima brižno održavanu odjeću učinilo ga je ponosnim gruzijskim svekrom. (Montefiore: 271.- 272.)

Sramota koju su doživjeli Hitler i Staljin zbog predaje njemačkog feldmaršala i Jakovljevog uhićenja ne može se mjeriti ni s čim. Grof Bernadotte iz Crvenog križa rekao je Molotovu kako su Nijemci spremni mijenjati von Paulusa za Jakova. Josif Visarionovič je odbio da zamijeni generala za dječaka. Kao što u demokracijama državnici ne postupaju uvijek u skaldu sa interesima svojih građana tako i u diktaturama vladari ne rade uvijek samo o svom interesu. Nakon rata na upit jednog gruzijskog pouzdanika o razmjeni Jakova za von Paulusa kao mitu, Staljin je «tužnim,bolnim glasom» odgovorio:

«Nije mit……Pomisli samo koliko je sinova završilo u logorima! Tko bi njih zamijenio za Paulusa. Jesu li bili gori od Jakova? Morao sam odbiti….. Što bi rekli za mene milijuni očeva iz Partije, da sam zaboravljajući na njih pristao zamijeniti Jakova? Ne, nisam imao prava….». Na kraju je dodao: «Bilo mi je tako žao Jaše!» Nekoliko tjedana kasnije u logoru pokraj Lubecka Jakov je počinio časno samoubojstvo na bodljikavoj žici. (Montfiore:  441.- 442.)

Istovremeno dok su trajale žestoke bitke za Staljingrad, general i pilot Vasilij vratio se u Moskvu. Upravljao je Zubalovim, nekadašnjim domom svojih roditelja. Zubalovo je obnovio (jer je kuća bila dignuta u zrak) u razuzdanu palaču, prepunu pijančevanja, plesa i preljuba. Bio je uvijek «pod gasom», često nasilan prema supruzi Galini, koja mu je rodila sina Aleksandra. Nije puno mario za svoju sigurnost niti za sigurnost drugih ljudi. Nerijetko je i letio pijan. Bila je to zračna inačica poznate ruske igre revolverom. U to vrijeme započeo je i vezu sa udatom Ninom Karmen. Tužni suprug napisao je njegovom ocu pismo u kojem se požalio na Vasilijevo ponašanje. NKGB-e dobio je zadatak istražiti Vasilijeve goste. Ono što je otkrio razbjesnilo bi i mnoge očeve danas. I to ne samo gruzijske!

U vrijeme ratnog vihora Svetlana se osjećala zapostavljenom od svog prezaposlenog oca i «bezobraznoga» brata. Kao i njen otac bila je strastvena čitateljica te je izvrsno ovladala engleskim jezikom. Utjehu i izlaz iz usamljenosti pronašla je u četrdesetogodišnjem karizmatičnom i oženjenom redatelju Alekseju Kapleru. Vodio ju je u kazalište, posudio joj zabranjeni prijevod Hemingwayeva «Kome zvono zvoni». Svetlanin otac domogao se transkripatatelefonskih razgovora između svoje kćeri i Kaplera. Zatražio je od Svetlane i pisma od «njenog pisca». Ono što je, nakon pročitanih pisama, rekao svojoj kćeri podsjeća još uvijek na mnoge današnje očeve: «Pisac!», bjesnio je, «Ne zna čak ni pisati normalan ruski! Nisi mogla pronaći sebi Rusa!» Staljin je mislio da mu je oženjeni plejboj zaveo maloljetnu kćer. Nakon toga više nikada nisu uspostavili prisan odnos. Kapler je osuđena na pet godina zatvora, a to što je bio Židov dodatno je razljutilo vođu SSSR-a. (Montefiore: 443.- 446.)

Svetlana Alliluyeva Stalin snimljena sa ocem 1933. godine. 1967. je emigrirala u SAD, dobila američko državljanstvo i preimenovala se u Lanu Peters.

Svetlana Alliluyeva Stalin snimljena sa ocem 1933. godine. 1967. je emigrirala u SAD, dobila američko državljanstvo i preimenovala se u Lanu Peters.

Staljin kao krvnik i drug

Josif Visarionovič imao je mnogo suradnika koji su mu pomogli da dođe, učvrsti i održi se na vlasti. Dvojica su bila najzaslužnija za Teror po kojem je Staljin najpoznatiji u svijetu. Nikolaj Vasiljević Ježov je poput Kaganoviča i Vorošilova bio oskudnog institucionalnog obrazovanja. Od 1919. u službi je Crvene Armije. Odmah nakon završetka  Komunističke akademije počeo je raditi u CK. Povjerene obaveze na poslu izvršavao je bez nadzora. Ali nije znao stati. To je vrijedilo i za njegov privatni život. (Montefiore: 184.) Uništio je mnoge živote, a na kraju je i on sam postao žrtvom sustava u kojem je bio visokopozicioniran. Šesnaestog siječnja 1940. Staljin je potpisao 346 smrtnih presuda, iznad potpisa bila su i imena umjetnika poput Babelja. Na popisu je bio i Ježov. (Montefiore: 323.)

Ježov nije želio priznati krivnju te si na taj način poštedjeti život. Poricao je špijunažu za «poljske zemljoradnike, engleske lordove i japanske samuraje» (Montefiore:324.) Nije zanijekao da je puno pio, «……ali zbog toga što sam radio kao konj.» (Montefiore 324.) Zamolio je da vode računa o njegovoj majci te da skrbe o njegovim kćerima i da poštede život njegovim nevinim nećacima. Za kraj je poručio: «Recite Staljinu da ću umrijeti s njegovim imenom na usnama!» (Montefiore 324.) Iako mu je ispunjena želja da ga «ustrijelje brzo i da ga poštede agonije», s puno manje hrabrosti je podnosio presudne trenutke od svojih žrtava. Nikolaj i Jevgenija Ježov zajedno sa piscem Babeljem počivali su blizu jedno drugoga. (Montefiore: 324.) Ježov je od službene politike bio prikazan kao otpadnik koji je ubijao nevine ljude bez Staljinova znanja. Njegovo razdoblje upravljanja NKVD-om (1938. i 1939.) nazvano je «Ježovština». (Montefiore: 324.)

Do 1931. godine Lavrentij Pavlovič Berija bio je već ugledan član društva. Tridesetšestogodišnji Berija bio je vrlo inteligentan, radišan, ali i podmukao. Njegove karakterne crte bile su satkane od sadizma, duhovitosti, brižnosti i zlobnosti. «Sve što je ovisilo o Beriji moralo je funkcionirati točno kao sat.» (Montefiore: 278. – 279.) Bio je «izuzetno pametan čovjek», smatrao je Molotov «s nadljudskom energijom – mogao je raditi tjedan dana bez sna.» (Montefiore: 279)

Ako je Staljin i imao ljubavnice, one su dolazile i odlazile iz njegovog života vrlo diskretno. Njegov vrlo bliski suradnik, pouzdano znamo, bio je neizlječivi ženskar (serijski silovatelj i preljubnik), ali i vrlo ljubomoran suprug i brižan otac. (Montefiore: 278.) Sergo Berija bio je inteligentan, kulturan i obrazovan. Ukratko, rijetko, veoma odgojeno dijete. (Montefiore: 503.) Poput svih roditelja-politbiroovca Berija nije želio da se njegov sin bavi politikom, namijenio mu je karijeru znanstvenika. Kasnije kada se Sergo oženio, Lavrentij Pavlovič nije mogao biti prijazniji prema snahi i unucima. Možda je jedan od razloga za to bio i taj, što je bio potencijalni svekar Svetlani Staljin (koja nikada nije oprostila brak sa Sergom svojoj prijateljici Marti Peškovoj), pa nije želio «zakazati» u toj ulozi. (Montefiore 502.-504.)

Njegovi «čelični živci», predatorski i kameleonski karakter pomogli su mu da preživi Staljina.

Berija sa Svetlanom u naručju i Staljinom u pozadini

Berija sa Svetlanom u naručju i Staljinom u pozadini

Narodni komesarijat za unutrašnje poslove (NKVD) u njegovo vrijeme (1938.-1953.) poprimio je psihodelični karakter. Imao je običaj vrijeđati i ponižavati svoje suradnike. Ismijavao je Hrušćova zbog njegova izgleda. Njegova supruga Nina upozoravala ga je da bude obazriviji. (Montefiore: 500.) Nakon Staljinove smrti 1953. propali arhitekt sanjao je o međunarodnoj karijeri, maštao je o tome kako će voditi Imperij u pravom smjeru: reformirati će gospodarstvo, osloboditi Istočnu Njemačku i ostale države, pustit će ljude na slobodu i podijeliti pomilovanja. Beriju će povijest zapamtiti, ipak, po tome što je bio «tek policajac». (Montefiore 631. – 632.) Nikita Hrušćov dao je uhititi Beriju i njegovu obitelj. Pred samo smaknuće snishodljivo je molio da ga ostave na životu i pri tom je toliko urlao da su mu stavili ručnik u usta. Te trenutke podnosio je bez imalo dostojanstva. (635. – 636.) Tako se ponašao i Ježov.

Pod Staljinovom čizmom poginulo je otprilike 20 milijuna ljudi, 28 milijuna je deportirano, a od njih 18 milijuna pogubljeno u gulazima. (Montefiore: 628.) Njegovi suradnici morali su biti vrlo poslušni i radišni. Živjeli su pod velikim pritiskom, kao uostalom i cijela zemlja, jer nije bilo pravila po kojem ključu će završiti u zatvoru onog trenutka kad vođa odluči da ih likvidira.

Staljin kao kulturnjak

Kao redoviti gost u loži Politbiroa (nekadašnja carska) u Baljšoju ili Moskovskom umjetničkom teatru uživao je u operi i baletu. (Montefiore: 293.) Staljinova načitanost posramila bi, vjerojatno, mnoge današnje državnike. Teško je pronaći načitanijeg ruskog vladara, od Katarine Velike do Vladimira Putina, čak i ako usporedimo Staljina sa Lenjinom, koji je posjedovao plemićko obrazovanje. Neumorni čitalac mogao se pohvaliti bibliotekom od 20 000 naslova. Staljin je doista uvažavao umijeće pisanja iako sam nije bio književno talentiran. Bio je fasciniran Dostojevskim i smatrao je, kao što to mnogi i dan danas smatraju, kako je Fjodor Mihajlovič veliki psiholog, no ipak ga je zabranio jer je «loš za mlade». (Montefiore: 116.-117.) Josif Visarionovič imao je običaj petljati se u sve. Pripadnici ruskog kulturnoga kruga nisu bili izuzeti iz progona. Mandeljštam je bio uhićen noću sa 16. na 17. svibnja 1934. te je osuđen na tri godine progonstva. Između ruskih umjetnika sovjetskoga doba postojala je nevjerojatna solidarnost. Staljin je urugirao, na zahtjev njegovih prijatelja, da se pjesnik Osip Mandeljštam pusti na slobodu. Boris Pasternak energično se zalagao za pjesnika. Kasnije je bilo namjere da se i Pasternaka liši slobode. Povodom toga Staljin je, navodno, rekao: «Ostavite na miru tog stanovnika oblaka.» (Montfiore: 152.)

Povijesne teme bile su vrlo zanimljive Staljinu i imao je ugodna sjećanja na učitelja povijesti iz sjemeništa. Najviše je proučavao napoleonske ratove, drevnu Grčku, odnose Njemačke, Britanije i Rusije u devetnaestom stoljeću od događaja, a od ličnosti posebnu pozornost su mu privlačili perzijski šahovi i ruski carevi. U povijesnim događajima tražio je uzroke sadašnjeg stanja.(Montefiore: 157. – 158.)

Staljin kao general

Molotov je u svibnju 1939. postao komesar za vanjske poslove. Staljinovi savjetnici Molotov i Ždanov slabo su poznavali Zapad. «On ne poznaje Zapad», mislio je o Staljinu Litvinov . «Kada bi naši protivnici bili gomila šahova i šeika, onda bi ih mogao nadmudriti.» Da bi se usavršio kao diplomat Josif Visarionovič je čitao povijesne knjige, a posebnu je pažnju posvetio Bismarku. Citirao je Bismarka i Talleyranda. U pismima svojoj supruzi Polini Molotov  je opisao svoju novu karijeru kao život pod neprestanim pritiskom. Preporučio joj je da čita o Hitleru, a ne o Talleyrandu. (Montefiore: 301.- 302.)

Sporazum Molotov-Ribbentrop dovršen je do dva ujutro 24. kolovoza 1939. Pakt je podijelio Poljsku i Istočnu Europu. Staljinu je pripala istočna Poljska, Latvija, Estonija, Finska i područje rumunjske Besarabije, Hitleru je ostala Litva. Dogovorili su se da Hitlerova Njemačka neće napasti SSSR. Uvedeni su fotografi u prostoriju – Nijemci sa najmodernijim fotoaparatima i Rusi sa muzejskim primjercima drvenih postolja i drveno-limenim kamerama. Molotov je potpisao. Jedan njemački fotograf  uslikao je Staljina i Ribbentropa dok su nazdravljali. Josif Visarionovič zaprijetio mu je da ne želi objavljivanje takvih fotografija. Fotograf mu je želio dati svoj film, Staljin ga nije uzeo rekavši da vjeruje riječi jednog Nijemca. (Montefiore: 311. – 312.)

Sukob Hitlera i Staljina počeo je 22. lipnja 1941. Nijemci su uspjeli doprijeti do Lenjingrada i zatočili su 2,200.000. Opsada je trajala 900 dana. Do srpnja 1942. umrlo je oko milijun ljudi. Staljin je poslao da brani grad svog najboljeg generala Žukova. Surađivao je sa Ždanovim. Ždanov se brinuo i o zalihama hrane. U jednoj školi pojavila se epidemija dizenterije, pa je Ždanov sumnjičio osoblje da krade hranu djeci. Poslao je jednog generala u kontrolu, a ovaj ga je izvijestio kako djeca nose hranu svojim obiteljima.

Nijemci su odustali od Lenjingrada i odlučili osvojiti srce Rusije – Moskvu. Josif Visarionović je pomno vodio popis ljudi i tenkova vezanih za obranu glavnoga grada. (Montefiore: 391.) Komunistički vođa nije bio siguran treba li napustiti Moskvu. Pripremao se za tu odluku konzultirajući se sa svima – generalima, tjelohraniteljima i poslugom, isto tako je čitao povijesne knjige. U biografiji o Kutuzovu objavljenoj 1941, čitao je o tome kako je taj povijesni general napustio Moskvu. Podcrtao je odlomak: «Do zadnjeg trenutka nitko nije znao što Kutuzov namjerava učiniti.»(Montefiore: 396) Odlučio je ostati. Kad su se tenkovi približavali Moskvi Žukov više nije imao pričuvnih vojnika jer je do lipnja ostao bez 3 milijuna vojnika. Staljin je ljubomorno čuvao svoje tajne postrojbe. Njegova škrtost u čuvanju pričuve i Žukovljeva genijalnost obranili su Moskvu. Berija se tokom rata pokazao kao veliki borac za vlast, no isto tako taj četrdesetrogodišnjak uspio je Staljinu nabavljati sve tenkove i oružje što se od njega tražilo. (Montefiore: 399. – 404.)

Gdje god bio «generalissimus» je proveo šesnaest sati upravljajući ratnim operacijama. Redovito je primao izvještaje – svaki dan u podne i na večer. Izvještaj Vasiljevskog iz Staljingrada jednom prilikom je kasnio. Vrhovnik ga je upozorio: «Već je tri i trideset….a još se nisi udostojao predati izvještaj….Ne možeš se izvlačiti time da nemaš vremena jer Žukov ima jednako mnogo zadaća na bojišnici kao i ti, a ipak šalje izvještaje svaki dan. Razlika između tebe i njega jest da je on discipliniran…., dok tebi discipline nedostaje…..»

(Montefiore: 431.) Maljenkov je svoje izvještaje uredno slao, a čak bi i pedantni Ždanov ponekad zaboravio i time jako naljutio Staljina. Samostalnost je za Staljina uvijek bila prijetnja. (Montefiore: 431.)

Josif Visarionovič je poput svih komunističkih vođa imao toliku vlast nad svojim narodom koja je rezultirala natprosječnim podvizima, cijena za to bile su i ogromne ljudske žrtve. Njegovi generali, diplomati i ostali suradnici produkt su ruske škole, čiji profesori su, navodno, bili strogi ali pošteni. U svakom slučaju je imao sposobne suradnike jer bez njih SSSR ne bi mogao biti svjetska velesila.

Bitka za Berlin bila je zadnji njegov veliki napor, nakon toga nije više mogao nastaviti istim tempom. Žukovu je izgledao utučeno: «Previše radi i premalo spava.» Roosevelt je bio smrtno bolestan, a Churchill boležljiv. Ta trojica stvarala su novi svijet za koji će većina reći da je najbolji do sad.

staljin-poster

Staljin kao povijesna ličnost

Staljin je jedna od najistraživanijih povijesnih ličnosti. Njegovo djelovanje obično izaziva kod ljudi zgražanje. Bio je monstrum izvan kuće, ali nemamo podataka da je maltretirao svoju djecu ili supruge. Gotovo je sigurno da ih nije fizički zlostavljao. Takav je uostalom bio i Berija. Njegova služavka Valečka, koja je radila za njega osamnaest godina, zagrlila je njegov leš 1953. godine, tvrdeći «da nije bilo boljeg čovjeka niti će ga biti». Malo je vjerojatno da je bila izložena mobbingu. Josif Visarionovič Staljin bio je abnormalan, ali je isto tako smatrao da je i povijest, koju je toliko volio i istraživao, također puna abnormalnih ljudi. (Montefiore: 49.) Staljinovo vrijeme treba da bude samo upozorenje na tragične posljedice za društvo ukoliko postoji tolerancija na bilo koju vrstu nasilja. A nasilje je i ironija, i sarkazam u obrazovanju ili u obitelji.

Gordana Jakupovic
About Gordana Jakupovic (5 Articles)
<p>Diplomirala sam povijest i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stažirala sam u Osnovnoj školi Sesvetska Sopnica u Zagrebu u vrlo profesionalnom i kreativnom okruženju. Dodatno sam se educirala kao polaznica Studija o mladima za mlade 2012./2013.<br /> Volonterka sam u Centru mladih Ribnjak i Centru za mirovne studije. U suradnji sa tvrtkom Bit – prijevod, podučavanje, marketing, predajem ruski jezik. Suradjujući s tom tvrtkom uživam kreativnu i intelektualnu slobodu. U slobodno vrijeme treniram tajlandski boks, čitam knjige te posjećujem muzeje i kazališta.</p>