Tweet

Austrijski skladatelj razdoblja glazbene klasike, rođen je 1732. godine, a umro 1809. godine. Haydn je velikan ‘bečke klasike’ – uz Mozarta i Beethovena. Većinu svog života proveo je kao dvorski glazbenik obitelji Esterházy, pomalo izoliran od vanjskoga svijeta.

Kao dječaka nadarenog za glazbu otkrio ga je tadašnji ravnatelj Stephansdoma iz Beča koji je putujući po provinciji tražio muzikalno nadarene dječake za crkveni zbor. Tako je Joseph već kao osmogodišnjak preselio u Beč gdje je sljedećih 9 godina pjevao u zboru i od toga živio. Pridružio mu se i brat. Dobivao je poduku iz klavira, violine i pjevanja. Nakon što se fizički toliko razvio da nije mogao pjevati visoke dječačke dionice u zboru, dobio je otkaz. Navodno je čak jednu noć prenoćio u parku, nakon čega su ga prijatelji udomili. Počelo je desetogodišnje razdoblje njegovog životarenja tijekom kojeg je radio raznorazne poslove, bio sluga/pratilac talijanskom skladatelju, davao poduku u zamjenu za hranu.

U dobi od 25 godina dobio je prvu veći priliku – pozvan je da bude glazbeni ravnatelj kod grofa Morzina. Imao je na raspolaganju jedan mali orkestar te je za taj orkestar napisao svoje prve simfonije. Nakon što je grof Morzin upao u financijske probleme, Morzin je morao odustati od svojih glazbenih avantura te je Haydn ostao bez posla.

No, uskoro – 1761. godine, ponuđeno mu je slično radno mjesto kod tada najbogatije obitelji u regiji – obitelji Esterházy.

Obitelj Esterházy je stara obitelj visokoga mađarskoga plemstva koja je stoljećima podupirala umjetnike raznih grana umjetnosti.

Porijeklo obitelji može se pratiti unatrag do 13. stoljeća. Tri su Esterházyja značajno utjecala na Haydnov život – Paul II. Anton Esterházy (1711-1762) i Nikolaus I. Esterházy (1714-1790) kao pokrovitelji i podržavatelji, te sin Nikolausa I Anton (I.) Esterházy (1738-1794) koji je Haydna otpustio, odnosno morao otpustiti.

Paul II. Anton Esterházy (de Galantha) bio je carski feldmaršal. Podupirući Mariju Tereziju lojalno kao i svi pripadnici Esterházy obitelji, te postigavši velike vojne uspjehe, carica ga je odlikovala feldmaršalom-poručnikom i poslala ga kao carskog izaslanika u Napulj, gdje je radio i živio 3 godine, od svoje 39-te godine do 42-ge godine života. 3 godine nakon povratka iz Napulja izbio je ‘Sedmogodišnji rat’ u kojem se Paul borio kao general konjice, ali nakon dvije godine ratovanja, povukao se iz vojne službe. Posvetio se humanitarnim i kulturnim interesima, između ostaloga i reorganizaciji dvorskog (njegovog) orkestra i zapošljavanja Josepha Haydna. Paul nije imao djece, pa ga je naslijedio brat Nikolaus (I).

Nikolaus Esterházy prvenstveno se pamti kao poslodavac Josepha Haydna, čovjek s razumijevanjem glazbe i velikom željom i mogućnostima da glazbu i druge umjetnosti podupire.  I Nikolaus je bio vojni dužnosnik. Istaknuo se posebice u bitci kod Kolina i u Sedmogodišnjem ratu, tijekom kojega je s velikim osobnim zalaganjem i osobnom hrabrošću odveo konjicu u pobjedu. Nakon te pobjede carica ga je odlikovala poručnikom feldmaršalom.
1766. godine Nikolaus je odredio početak gradnje velike i impresivne palače u Mađarskoj – dvorca Esterhaza (danas u mjestu Fertőd), koju neki nazivaju i mađarskim Versaillesom. U toj palači je Nikolaus više volio boraviti nego na bilo kojem drugom mjestu. Osim Beča, kojeg nije volio, ponekad je morao boraviti u obiteljskom dvorcu u Eisenstadtu, ali najrađe se vraćao u dvorac Esterhaza.

Bio je vrlo dobar voditelj poslova, inzistirao je na točnosti i redu. Svojim velikim imutkom upravljao je dobro, no imao je i određene troškove zbog velikih umjetničkih poduhvata i projekata. Dio troškova proizlazio je iz Nikolausovog osjećaja za dužnost i socijalnu i ljudsku odgovornost. Nikolaus je, što nije bilo uobičajeno za ono vrijeme, imao vrlo dobro razrađenu socijalnu financijsku potporu unutar svojih imanja – za umirovljene službenike, udovice i ostale. Osim toga, financirao je manju bolnicu koja je njegovala sve zaposlenike na imanju.

Nikolaus je bio glazbeno obrazovan i strastveno je volio glazbu. Sam je svirao nekoliko gudačkih instrumenata – violončelo, violu da gamba i baryton. Premda poznat kao poslodavac Josepha Haydna, Nikolaus je ‘naslijedio’ Haydna od svoga brata Paula. Paul je bio imenovao Haydna zamjenikom kapelmajstora, a Nikolaus, nakon smrti dotadašnjeg kapelmasjotra, promovirao je Haydna u kapelmajstora. Nikolaus je bio zahtjevan poslodavac, ali je visoko cijenio Haydna. Za pojedine skladbe ga je nagrađivao zlatnim dukatima, kao ekstra bonusom, osim stalne plaće. Nikolaus je financijski pomogao obnovu Haydnove kuće, koja je dva puta izgorjela u požaru. Nikolaus je Haydnu išao pod ruku čak i do te mjere da je u angažmanu zadržao talijansku pjevačicu osrednje kvalitete s kojom je Haydn imao ljubavnu aferu.

Obitelj Esterházy Haydn služio je na tri lokacije – dvorcu u Eisenstadtu, zimskom dvorcu u Beču i dvorcu u Mađarskoj. Njegove obveze bile su skladanje, dirigiranje, svakodnevni rad s orkestrom, izvođenje komorne glazbe te postavljanje opernih predstava. U dobi od 28 godina te financijski siguran s pozicijom kapelmajstora Haydn se oženio, no supruga nažalost nije mogla imati djece. To je Haydna navodno jako tištilo. Haydn je ukupno služio Esterházijima 30 godina i u tom periodu skladao većinu svojih skladbi.

Bila je javna tajna da su Haydn i talijanska operna pjevačica Luigia Polzelli u ljubavnoj vezi.

Osebujna Luigia Polzelli bila je operna pjevačica osrednje kvalitete, sa jednim brakom i jednim djetetom iza sebe kada je stupila u angažman za operne predstave na dvorcu Esterhaza. Štoviše, u dvorcu je istovremeno bio angažiran i njen suprug, kao član orkestra. Luigia je pri stupanju u taj angažman imala 19 godina.  U trećoj godini rada i boravka u dvorcu, nakon što je vrlo uviđavno Nikolaus produljio njen inače dvogodišnji ugovor uprkos lošoj kvaliteti njenog pjevanja, Luigia je rodila i drugo dijete. Svi su smatrali da je to Haydnovo dijete, jer su oni već tada bili u ljubavnoj vezi. Haydn je skrbio za oba djeteta na način da ih je glazbeno educirao. Stariji sin Pietro postao je učitelj klavira, no rano je umro od alkoholizma. Mlađi sin Antonio, za kojeg se smatralo da je Haydnovo dijete, premda Haydn sam to nikada nije priznao, je čak s godinama i postao član orkestra u dvorcu Esterhaza.

1790. godine došlo je do promjena u obitelji Esterházy, stara glava obitelji umrla je, a mladi nasljednik nije imao nikakvog sluha za glazbu niti ga je glazba zanimala pa je otpustio čitav glazbeni stroj i Haydna penzionirao. Haydn je tada imao 58 godina.
Anton (I.) Esterházy bio je sin Nikolausa I. 1790. godine kada je Nikolaus I umro, i kada je nastupila velika promjena u ustroju imanja i aktivnostima na imanju, pa tako i u dvorcu Esterhaza, Anton je imao 52 godine. I Anton je imao vojnu karijeru. Od svoje devetnaeste godine obučavao se i izvršavao razne vojne dužnosti. U dobi od 35 godina imenovan je general-majorom, a u dobi od 46 godina – 1784. godine poručnikom-feldmaršalom. Ispostavilo se da su troškovi raskošnog života ostavili pozamašan minu, pa je Antonov zadatak bio da financijsko stanje dovede u ravnotežu. Anton je raspustio orekstar i operni ansambl, ostavivši samo skroman zbor u angažmanu. Obiteljsko sjedište preselio je iz raskošnog dvorca Esterhaza u Eisenstadt. Jedino je Haydnu i koncertmajstoru Tomasiniju dodijelio doživotne penzije. Samo dvije godine nakon preuzimanja očevog imanja, Anton je otišao aktivno sudjelovati u ratu protiv Francuske. Umro je već 1794. godine u Beču, tako da je očevim imanjem raspolagao samo četiri godine.

Haydnova desetogodišnja veza sa pjevačicom Luigiom također se raspala 1791. godine, nakon 10 godina. Svjedoci navode da su oboje pokazivali želju da se vjenčaju, no budući da su oboje još uvijek bili u prethodnim brakovima, takvo vezivanje nije bilo moguće.

1790. godine Haydnu se javio njemački koncertni agent i predložio da Haydn svoje simfonije izvede s velikim orkestrom u Engleskoj. Pokazalo se da je taj potez bio veliki uspjeh. Koncert su bili rasprodani, Haydn je stekao i slavu i novac.

Haydn je po otpravku iz službe Esterhàzyjima pošao u Engelsku, no Luigia nije htjela s njim, već se vratila u Italiju. Haydn je u Engleskoj vrlo ubrzo započeo novu ljubavnu aferu s udovicom Rebeccom Schroeter.

Luigia se ponovno udala za stanovitog talijanskog pjevača, nakon što je neko vrijeme radila u malom kazalištu u Italiji, s njim odselila u Mađarsku i u Mađarskoj umrla u siromaštvu 1830. godine. Cijelo vrijeme nakon prekida veze, Haydn je Luigi pisao i povremeno joj slao novac.

Nakon nekoliko godina Haydn se vratio u Beč, izgradio kuću i počeo intenzivno pisati sakralna djela i druga djela po narudžbi. U dobi od 70 godina počelo se rušiti Haydnovo zdravlje. Imao je dobru njegu svojih kućnih slugu, no ipak u dobi od 77 godina umro je. Suvremenici su ga opisivali kao optimističnog i simpatičnog čovjeka. Haydna stručnjaci smatraju zaslužnima za nastanak klasične simfonije i klasičnoga gudačkoga kvarteta. Među Haydnovim učenicima bio je i Beethoven. Kad bi bio samo to – učitelj Beethovenu, već bi bio zadužio čovječanstvo svojim djelovanjem u obrazovanju genija.

Haydn je bio i više od toga – izuzetno sposoban i inteligentan skladatelj, čija djela čine osovinu svjetske glazbene baštine. Haydn je skladao više od 750 skladbi i to: simfonije (104 simfonije), uvertire, divertimenta bez klavira i divertimenta sa klavirom, gudačka trija, gudačke kvartete (više od 90 kvarteta), dua za različite kombinacije instrumenata, koncerte za različite solo instrumente i orkestar, marševe, plesove, raznorodna djela za baryton – omiljeni gudački instrument Nikolausa Esterhàzyja, klavirske sonate, druge razne skladbe za klavir (varijacije i sl.), skladbe za dva klavira ili klavir četveroručno, klavirske koncerte, tria za klavir, violinu i flautu (ili violončelo), oratorije, mise, arije i kantate uz orkestralnu pratnju, višeglasne pjesme, pjesme uz klavirsku pratnju, opere, obrade velških i škotskih narodnih pjesama (više od 300 prerađenih pjesama).

Simfonije stoje u središtu Haydnovog stvaralaštva. Neke od najpopularnijih Haydnovih simfonija imaju i ‘nadimke’, poput ‘Simfonije iznenađenja’ – simfonija br. 94, u kojoj su vrlo glasni i iznenadni udarci timpana navodno služili za razbuđivanje publike ukoliko bi se uljuljala u skladne zvukove i zadrijemala na koncertu. Simfonije od broja 82 do broja 87 nazivaju se ‘Pariške simfonije’ jer ih je naručila pariška izdavačka kuća. Simfonija br. 92 naziva se ‘Oxford’ jer je napisana za Sveučilište u Oxfordu. Simfonije od broja 93 do broja 104 nazivaju se ‘Londonske simfonije’ jer ih je skladao tijekom boravka u Londonu.

Na web stranici amazon.com možete poslušati isječke iz raznih skladbi Josepha Haydna i steći djelomičan uvid (usluh) u njegovo stvaralaštvo.