Novo:

Jidiš

Porijeklo jidiša nije sasvim jasno. Prema jednoj teoriji, počeli su ga govoriti Židovi koji su migrirali iz sjeverne Francuske, gdje su govorili nekim oblikom židovskoga jezika s romanskom bazom, a potom su se naselili u području Rajne, gdje su usvojili njemački jezik zadržavajući, kao i obično, veliki korpus hebrejskih i aramejskih riječi (Goldsmith, 1972). Katz (1985) zagovara tezu da su prvi govornici jidiša bili aramejski Židovi koji su imigrirali izravno na njemačko govorno područje s Bliskoga istoka prije otprilike tisuću godina. Došavši u ta područja brzo su prešli na germanske dijalekte, no s mnogo hebrejskih i aramejskih posuđenica.

U svakom slučaju, početkom 13. stoljeća veliki se broj govornika jidiša počeo kretati prema istoku, gdje su došli u dodir s negermanskim jezicima, osobito slavenskim. Kasnije se mnogo Židova preselio natrag iz istočne u središnju Europu, pa čak i zapadnu, donoseći sa sobom jidiš sa slavenskim utjecajem (Patai, 1971: 123-5). Naposljetku se taj jezik proširio po svim aškenaskim židovskim zajednicama u sjevernoj Europi.

Premda nema dvojbe da je jidiš strukturalno germanski jezik i da je većina vokabulara germanska, on također sadrži velik broj hebrejskih, aramejskih, slavenskih, čak i romanskih riječi, kao i posuđenice iz jezika iz neposrednoga okruženja. Sintaksa i izgovor posjeduju neke značajke koje su karakterističnije za slavenske jezike nego za germanske. Neke su od tih značajki također zajedničke varijantama njemačkoga kojima govore nežidovi iz slavenskih dijelova Europe (govor Volksdeutschera).

Prije modernoga doba jidiš se sociolingvistički nije mnogo razlikovao od ostalih jezika židovske dijaspore. Međutim, razvoj u posljednjih sto godina značajno je različit.

U predmodernom dobu jidiš nije bio ništa više poštovan od ostalih jezika židovske dijaspore. Danas je općeprihvaćeno da je jidiš pravi jezik, različit od njemačkoga. Premda postoji pokret za priznanjem svih jezika dijaspore, jasno je da je jidiš prvi priznati jezik i da je proces s jidišem otišao dalje nego s ostalim jezicima dijaspore. Smatra se da ne bismo pretjerali kada bismo rekli da su programi za priznavanje ostalih jezika dijaspore napravljeni po uzoru na program za priznavanje jidiša (Fishman, 1981a: 2).

Priznanje jidiša treba shvatiti kao dio općega procesa priznavanja vernakularnih jezika koji je započeo s preporodom i koji se nastavio do današnjega dana. U značajnoj je mjeri taj proces bio pod utjecajem istih čimbenika koji su motivirali ekonomski i jezični razvoj među kršćanima Europe, osobito trgovačkim mogućnostima koje su nastale uslijed razvoja tiska (Anderson, 1983). Također je taj proces bio pod utjecajem protestantske ideje o prevođenju tekstova sa svetih jezika na vernakulare kako bi ih više ljudi moglo razumjeti. Od 14. stoljeća jidiš se koristio u ograničenoj mjeri za prijevode, osobito za Bibliju i molitve. Nakon razvoja tehnologije i promjene u stavovima Židova, uporaba pisanoga jidiša značajno se proširila početkom 16. stoljeća, u isto doba kada se znatan broj kršćanskih vernakulara počeo rabiti u širem spektru.

Trend pisanja na vernakularu rastao je tijekom sljedećih stoljeća pa je tako jidiš postao medij za narodne priče, biblijske prijevode i interpretacije, božanska djela i prijevode mističnih tekstova. Neko vrijeme pisana djela na jidišu bila su namijenjena ženama, koje su u odnosu na muškarce manje poznavale hebrejski (Patai, 1971: 128, Stampfer, 1993: 134). Od osobite je važnosti bio Tzenerene, koji je prepričavao priče iz Biblije uz komentar i koji je bio osnovno štivo za aškanske žene između 16. i 19. stoljeća. Djela na jidišu također su bila popularna među brojnim muškarcima koji nisu imali napredno znanje hebrejskoga (Stampfer, 1993).

yiddish postcard

Kako su se haskala i ideologija svakodnevnoga jezika i identiteta širile tijekom 18. stoljeća, legitimizacija jidiša krenula je u dva smjera. Jedan smjer odnosio se na pisanje sekularnih djela na jidišu, gdje je jidiš odabran kako bi se približio široj publici. Drugi je smjer bio širenje jidiša uslijed hasidskoga pokreta. Hasidske vođe zdušno su poticale uporabu jidiša u izvornim molitvama i djelima (Goldsmith, 1972: 14-5).

U konačnici su ta dva trenda evoluirala u dva područja današnjega života jidiša – sekularni jezik i vernakularni jezik ultra-ortodoksne zajednice.

Maskilimi su i dalje usmjeravali svoje lingvističke napore ka razvoju hebrejskoga dok su se religiozni Židovi trudili održati tradicionalne funkcije hebrejskoga i aramejskoga i manje pisati na jidišu.

Pokret koji je zagovarao sekularno korištenje jidiša razvio se osobito u istočnoj Europi u drugoj polovici 19. stoljeća. Kao što Birnbaum (1979) primjećuje, priroda problema modernizacije s kojom su se suočili istočnoeuropski Židovi bila je prilično drugačija od one s kojom su se suočili zapadnoeuropski Židovi. U Zapadnoj Europi postojanje Židova kao distinktivne skupine nije bilo prihvatljivo i „problem (za Židove) je bio odnos između Židova pojedinca i njegove nežidovske okoline“ (Birnbaum, 1979: 25). U istočnoj Europi bila je prihvaćena ideja židovske zajednice, ali pitanje je bilo kako tu zajednicu uklopiti u šire društvo u modernome sekularnome kontekstu.

Kada se tijekom 19. stoljeća haskala raširila istočnom Europom, sekularna djela na jidišu bila su sve češća, a isto se događalo i s hebrejskim. Jidiš je imao nedostatak prestiža koji je imao hebrejski, ali prednost mu je bio tržišni potencijal, a osim toga bio je smatran jezikom običnoga židovskoga puka. Prve uspješne novine na jidišu bile su Kol Mevaser (1862.–71.) i objavljivale su priloge vodećih pisaca kao što su bili Mendele Mokher Seforim i Yitskhok-Yoel Linetsky. Novine su u početku trebale biti na hebrejskome, ali izdavač Alexander Zederbaum je prešao na jidiš kada je vidio da se hebrejska verzija ne prodaje (Goldsmith, 1972: 27). Financijska situacija često je motivirala ljude da pišu na jidišu, često pod pseudonimima zbog stigme koju je jezik nosio.

Cvat književnosti na jidišu bio je popraćen entuzijazmom za etabliranje jidiša kao zasebnoga jezika. Y.M. Lifshitz (1829.–78.) napisao je esej u Kol Mevaseru u kojem jidiš naziva „potpuno odvojenim jezikom“. Također je sastavio prvi jidiš-njemački i jidiš-ruski rječnik i poticao autore da pišu na jidišu (Goldsmith, 1972: 28-30).

U početku je legitimizacija jidiša naišla na ideološki otpor intelektualaca. Međutim, od 1870. godine, niz je čimbenika išao u prilog jidišu u istočnoj Europi. Prvo, popularnost komunizma kao ideologije među nežidovima preusmjerila je pažnju tradicionalnih Židova intelektualaca prema jidišu. Dok su do tada bili usmjereni na asimilaciju i zaboravljanje jidiša, sada su ga počeli promatrati u novom svjetlu. Činjenica da je on neporecivo bio jezik židovskoga naroda istočne Europe, dala mu je prestiž među židovskim komunistima. K tomu, židovski komunistički intelektualci koji su svojim idejama željeli doprijeti do židovskih masa nisu ni imali puno izbora osim okrenuti se jidišu, makar je to ponekad podrazumijevalo da su ga i sami morali naučiti (Goldsmith, 1972.). Drugo, valovi progona i pogroma u istočnoj Europi u ranim 1880.-ima drastično su oslabili asimilacijski položaj u tim krajevima zbog novonastaloga razočaranja nežidovskim stanovništvom i zbog egzodusa strastvenih asimilista u SAD. Sve to uzrokovalo je da su se brojni netradicionalni Židovi počeli okretati jidišu kao sekularnome simbolu židovskoga identiteta.

little prince yiddish

Kako je asimilacijski položaj slabio među intelektualcima, zahuktao se sukob između jidiša i hebrejskoga. Za jidiš se tvrdilo da je jezik naroda te su ga podupirali oni s komunističkim tendencijama. Sekularna elita, koja je više bila pod utjecajem tradicionalnih nežidovskih ideja koje su cijenile hebrejski kao jezik Biblije, favorizirala je hebrejski i napadala jidiš zvavši ga žargonom, a ne pravim jezikom (Birnbaum, 1979: 36-7). Raskol je bio potenciran činjenicom da su oni koji su bili u dodiru s komunističkim idejama često dolazili iz nižih klasa židovskoga društva, što je značilo da nisu dobro znali hebrejski, dok su Židovi iz visokoga društva bili manje zainteresirani za komunizam, ali su bolje poznavali hebrejski.

Do kraja stoljeća, jidiš je postigao impresivan razvoj. Literatura na jidišu bila jer razvijenija, prihvaćenija i popularnija, a tisak na jidišu također je bilježio rast. Isto tako zamjećivala se promjena u podržavanju jidiša. Dok je do tada potpora jidišu bila temeljena na tomu da posluži za kapitalističke ili komunističke ciljeve ili kako bi zadovoljila individualne težnje (pisaca kao Mokher Seforim koji je želio pisati na jidišu, lingvista kao što je Lifshitz koji je želio istraživati jidiš ili ideologa kao što je Lerner), fokus se prebacio na to što jidiš može napraviti za židovski narod. Svjesni činjenice da su Židovi u to doba shvaćali jezik kao temeljnu oznaku nacije, neki Židovi počeli su promatrati jidiš kao sredstvo dokazivanja da su Židovi također narod:

„Samo putem afirmacije nacionalnoga individualizma istočnoeuropskoga židovstva na način iskazan literaturom na jidišu i njegovom kulturom, mogao je Bund opravdati svoj separatistički stav prema ostalim socijalističkim strankama.“ (Goldsmith, 1972: 73)

Valja napomenuti da je sve to vezano za jidiš bilo u okviru tradicionalnoga židovskoga stava prema položaju jezika u židovskome identitetu – on je dopunska, a ne definirajuća komponenta. Neki su zagovaratelji jidiša međutim otišli dalje od toga. Na primjer, Matisyohu Mieses, samoobrazovani lingvist koji je ostavio snažan dojam sa svojim lingvističkim argumentima o legitimnosti jidiša, tvrdio je da je jezik „najvažniji čimbenik u utemeljenju nacionalnoga identiteta“ i vjerovao je da „dva milijuna asimiliranih Židova u Europi i Americi ne pripadaju židovskoj naciji. Samo rasa i u najboljem slučaju vjera još su ih vezivale s istočnoeuropskih židovstvom“ (Goldsmith, 1972: 218, 223-4). To je bilo u suprotnosti s tradicionalnim židovskim razmišljanjem prema kojem su „rasa“ i vjera upravo to specifično što nekoga čini Židovom. Takav je stav preuzet iz ideologije svakodnevnoga jezika i identiteta, koja je bila vrlo popularna među istočnim Europljanima toga vremena. Slično tomu, Chaim Zhitlovski (1945: 191) napisao je da:

„Židov koji živi u jezičnoj sferi jidiša može biti Židov po vjeri, kršćanin po vjeri, ne pripadati vjeri ili čak biti protiv vjere. On i dalje ostaje Židov (…)“

I suprotno tomu:

„Onaj tko ne govori jidiš je goy.“ (citirano u Landisu, 1981:363).

Broj govornika jidiša znatno se smanjio nakon 1940., ali i danas je važan židovski jezik iz dva razloga – to je vernakular ultra-otrodoksne zajednice i ima status „sakralnoga“ jezika aškenaskih Židova.

Razina na kojoj je jidiš preživio varira od skupine do skupine. Isaacs (1991) smatra da hasidski Židovi održavaju jezik više od Mitnagdima, dok Lubavitchi  održavaju jidiš manje od ostalih hasidskih sekti, očigledno zato što su više u kontaktu sa svijetom koji nije ultra-ortodoksan. Izraelski ultra-ortodoksni Židovi održavaju jidiš manje od ultra-ortodoksnih u dijaspori (Isaacs, 1998). Međutim, anticionistička sekta naturey karta smještena u Jeruzalemu odlučno održava jidiš, odbacujući vernakularni hebrejski zbog njegove povezanosti s državom Izrael (Poll, 1980).

Teško je prognozirati koja je budućnost jidiša kao govornog jezika, no kako je rekao Isaac Bashevis Singer pri dodjeli Nobelove nagrade godine 1978. za radove napisane na jidišu:

Jidiš još nije rekao svoju zadnju riječ.

Reference:

  1. Anderson, Benedict. (1983). Imagined Communities: Reflections on the Orgin and Spread of Nationalism. London: Verso.
  2. Birnbaum, Solomon A. (1979). Yiddish: A Survey and a Grammar, Toronto: University of Toronto Press.
  3. Fishman, Joshua. (1981). Never Say Die! A Thousand Years of Yiddish in Jewish Life and Letters (str. 369-94). The Hague: Mouton.
  4. Goldsmith, Emanuel S. (1972). Architects of Yiddishism at the beginning of the twentieth century. Doktorska disertacija, Brandeis University.
  5. Isaacs, Miriam (1998). Yiddish in the Orthodox Community of Jerusalem. U D.B. Kerler (ur.) The Politics of Yiddish: Studies in Language, Literature and Society (str. 85-96). Walnut Creek, CA: AltaMira Press.
  6. Isaacs, Miriam (1999). Haredi, haymish and frim: Yiddish vitality and language choice in a transnational multilinugal community. International Journal of the Sociology of Language 138, 9-30.
  7. Katz, Dovid (1985). Hebrew, Aramaic, and the rise of Yiddish. U J.A. Fishman (ur.) Readigs in the Sociology of Jewish Languages (str. 85-103). Leiden: E.J. Brill.
  8. Landis, Joseph C. (1981) Who needs Yiddish? A study in language and ethics. U J.A. Fishman (r.) Never Say Die, A Thousand Years of Yiddish in Jewis Life and Letters (str. 349-68). The Hague: Mouton.
  9. Patai, Raphael (1971). Tents of Jacob: The Diaspora Yesterday and Today. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall.
  10. Poll, Solomon. (1980). ”The sacred-secular conflict in the use of Hebrew and Yiddish among the Ultra-Orthodox Jews of Jerusalem”. International Journal of the Sociology of Language 24, 209-25.

Objavljeno u Ruah Hadaša br. 19 – glasilu židovske vjerske zajednice Bet Izrael, u ožujku 2012. u Zagrebu

Gabi Abramac
About Gabi Abramac (24 Articles)
Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.
Contact: Website

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*