Novo:

Jeti – snježni čovjek

Jeti ili snježni čovjek obično se zamišlja kao velika dlakava životinja nalik na čovjeka, a nakratko se može vidjeti kako hoda snijegom prekrivenim planinama ostavljajući za sobom goleme tragove. Međutim, istraživanja zoologa Ivana T. Sandersona i dr. Bernarda Heuvelmansa te kriptozoologa Lorena Colemana otkrila su da se jetiji mogu svrstati u tri zasebne morfološke vrste, s potpuno različitim prebivalištima.

Miss atomske bombe 1950. godine Miss atomske bombe 1950. godine

Prva je vrsta patuljasti jeti ili  teh-lma,  visok oko jedan metar. Ima gusto krzno crvene boje i malu grivu. Ova vrsta je svežder (to je otkriveno po izmetu) i ostavlja 13 cm duge tragove nalik ljudskima. Živi u nižim dolinama Himalaja u Nepalu i Tibetu te u gornjem području Brahmaputre. Prema Sandersonovu miljenju, teh-lma može biti primitivna rasa malih dlakavih ljudi – neka vrsta protopigmejaca.

Druga vrsta je “pravi” jeti ili  meh-teh.  To se stvorenje najčešće pojavljuje u takozvanim viđenjima snježnog čovjeka. Dosta je krupan, visok kao čovjek – 1,5 – 1,8 m – i svežder je. Glava mu je čunjasta oblika, usta velika i bez usnica, a čeljust izbočena. Prekriven je kratkim, gustim krznom crvenkastosmeđe boje, katkad sive. Iako prebiva na istim područjima kao  teh-lmameh-teh  obično nastanjuje više planinske šume. Katkad se upućuje preko snježnih polja u potrazi za hranom ostavljajući poznate tragove “snježnog čovjeka”. Stopala su mu kratka, ali jako široka, a drugi prst mu je veći od palca po čemu se odmah mogu razlikovati njegovi tragovi od ljudskih.  Meh-teh  bi mogao biti specijalna vrsta orangutana koja se prilagodila životu na tlu u planinskim šumama na velikoj visini.

Treća i najimpozantnija vrsta je divovski jeti, poznat po raznim imenima:  dzu-teh  (“krupna stvar”),  rimitok  i  nyalmo.  Iako su Nepalci čuli za njega, divovski jeti nije udomaćen u njihovoj zemlji niti u Himalajama, već u najvišim i najsurovijim područjima istočnog Tibeta, Sikkima, Bangladeša, Myanmara i sjevernog Vijetnama. Divovski jeti je svežder, visok oko 1,8 – 2,7 m. Glava mu je spljoštena, čelo izbočeno sa šiškama savinutim prema gore, ruke duge i snažne, šake goleme, a krzno dugo i čupavo, crne ili tamnosive boje. Za razliku od meh-tehovih, njegovi otisci oblikom jako sliče na ljudske, ali tragovi otkrivaju da ispod prvog prsta na svakoj nozi ima dva jastučića. (Unatoč svojoj veličini, divovski jeti je jako stidljiv.)

Zanimljivo je da iste takve tragove ostavlja američka tajanstvena čovjekolika životinja,  bigfoot  ili  sasquatch,  a i opisi divovskog jetija i bigfoota su slični – zapravo toliko slični da kriptozoolozi vjeruju da spadaju u istu vrstu. Vrsta bi mogla biti  Gigantopithecus,  u koju spadaju velika stvorenja nalik majmunima koji su živjeli u središnjoj Aziji, a izumrli su prije oko 300.000 godina. Međutim, zasad nije pronađen uzrok njihova izumiranja, a u vrijeme postojanja  Gigantopithecusa  Azija je kopnom bila spojena s Aljaskom. Budući da su mnoge životinjske vrste prešle to kopno te se nastanile i udomaćile u Novom svijetu, zašto to ne bi mogao i Gigantopithecus?

Ako je to uspjelo i  Gigantopithecusu  i ako je opstao tamo do današnjih dana, uspješno izmičući znanstvenom otkriću, to bi objasnilo izvješća o  bigfootu.  Jednako bi se tako mogla objasniti preživjela i skrivena populacija u svojoj azijskoj domovini,  divovski jeti.

Čak su i njemački vojnici imali vremena da pronađu svoju (zabavnu) vrstu jetija

Čak su i njemački vojnici imali vremena da pronađu svoju (zabavnu) vrstu jetija

Svako toliko na Zapad procure izvješća o pronađenim dijelovima jetija. Međutim, nakon ispitivanja, potvrde se uobičajene pretpostavke. Sir Edmund Hillary je 1960., za vrijeme tromjesečne ekspedicije u Nepalu, u samostanu Khumjung vidio navodni jetijev skalp. Dobio je dopuštenje da ga uzme na ispitivanje u Europu, gdje je utvrđeno da se radi o planinskoj divokozi,  Capricornis sumatraensis.  Stoga je sve proglašeno prijevarom, ali jedna se činjenica nije uzela u obzir. U nepalskim vjerskim obredima “jetijev skalp” nosi osoba koja ima ulogu jetija. To znači da skalp predstavlja jetija, a ne da mora potjecati od njega. Ali, dok su Nepalci svjesni toga, zapadnjaci često griješe podrazumijevajući da “jetijev skalp” mora pripadati jetiju, čime se može objasniti zbrka oko skalpa iz Khumjunga.

Još je jedan nepalski samostan u Pangbocheu posjedovao, navodno, jetijevu očuvanu ruku. Sa nje su uzeti uzorci kože i kosti koje je analizirao antropolog, profesor W. C. Osman Hill i njegov tim na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Rezultati su pokazali da pripadaju nepoznatoj vrsti primata. Još uvijek postoje slike ruke, ali je sama ruka tajanstveno nestala u svibnju 1991. i nikad više nije pronađena. Još je bila senzacionalnija tvrdnja tibetanskog lame imenom Chemed Rigdzin Dorja Lopu koji je tvrdio da je 1953. pregledao dva mumificirana primjerka  rimija  ili divovskog jetija. Jedan se nalazio u samostanu u Sakyi, a drugi u samostanu Riwoche u provinciji Kham, ali to je bilo prije nego što je Kina pripojila Tibet, nakon čega je slijedilo razaranje mnogih tibetanskih samostana.

Međutim, ne možemo sva otkrića objasniti prijevarama. Ekspedicija u Nepal koju je 1953. organizirao teksaški naftni milijunaš Tom Slick, vratila se s jetijevim izmetom. Otkriveno je da sadrži nepoznatu vrstu parazitskih nematoda; budući da životinjske vrste često imaju parazite svojstvene samo njima, dobiven je dokaz da postoji barem jedna vrsta jetija koja je, poput njegovih parazita, zaista nova vrsta.

YEREN je još jedno tajanstveno čovjekoliko biće (životinja?) iz Azije. Često se viđa u planinama Shennongija u središnjoj Kini, a kriptozoolozi vjeruju da bi mogao biti preživjela vrsta  Gigantopithecusa  ili zaostala kopnena populacija orangutana. Prema opisima očevidaca, izgledaju kao čovjekoliki uspravni majmuni, visoki 1,5 – 1,8 m, kudrave, crvene dlake i jako velikih stopala. Nedavno su protonskom spektrometrijom (PIXE) analizirani uzorci  yerenove  dlake koja je pronađena na stablima i grmlju, da bi se utvrdila relativna koncentracija elemenata u njima. Nalaz je pokazao da se radi o sasvim različitoj vrsti, s iznimno velikim omjerom željeza i cinka, kakva nije poznata u Kini.

BIGFOOT je najvažnija sjevernoamerička tajanstvena životinja (biće). U Kanadi je nazvana  sasquatch.  To je divovsko majmunoliko stvorenje koje hoda na stražnjim nogama i koje je viđeno u predjelima prekrivenim gustim šumama po cijelom kontinentu, a osobito na njegovu sjeverozapadu.  Govori se da je  bigfoot  ili  sasquatch  visok 1,8 – 3 m i težak 320 – 1.135 kg. Biće je dvonožac i ima tamnu kožu prekrivenu crnom ili crvenkastosmeđom dlakom. Lice mu sliči na majmunsko s kosim čelom i izbočenim obrvama i očima koje reflektiraju svjetlo (prilagodba na mrak), širokim spljoštenim nosom i ustima bez usnica. Ima snažna mišićava prsa, jako duge ruke sa šakama nalik na šape, debele prste i dlanove bez dlaka, čvrste mišićave noge i nema repa. Ima velika stopala koja ostavljaju tragove dužine 30 – 55 cm s dva jastučića ispod palčeva. Općenito,  bigfoot  jako sliči na  dzu-teha  ili divovskog jetija. Njih bi dvojica mogli imati isto porijeklo i identitet – mogli bi biti preživjela populacija navodno davno izumrlih divovskih primata –  Gigantopithecusa  – koji su vjerojatno iz svoje azijske domovine prešli u Novi svijet preko tada postojećeg kopna koje je spajalo Sibir i Aljasku.

Treba spomenuti da je malo tajanstvenih životinja bilo predmetom tolikih prijevara i kontroverzi kao  bigfoot.  Takoreći svaki dokaz o postojanje te životinje koji su pružili istražitelji na kraju je znanstveno diskreditiran. Stoga ne iznenađuje što su se neki istraživači  bigfoota  počeli pitati da li uopće postoji neki uvjerljiv dokaz o postojanju  bigfoota  u SAD-u.
Nasuprot tome, velika je vjerojatnost da je njegov kanadski dvojnik,  sasquatch,  doista nesporna tajanstvena životinja. Tu već nekoliko stoljeća postoji domorodačka predaja o tom stvorenju, kao i njegovo ime, a postoje i neki intrigantni predmeti koji su povezani s tim narodnim pričama. Tu spada i maska  sasquatcha  koja je izrezbarena iz crvene cedrovine i potječe iz 1850. – 1870., a nosili su je ljudi iz plemena Niska, ogranka plemena Tsinshian u Britanskoj Kolumbiji. Maska se sada čuva u muzeju Harvard University´s Peabody i najstarija je poznata kanadska maska  sasquatcha.  Uspoređujući je s opisima očevidaca koji su vidjeli stvorenje, čini se i da je najrealističnija. Ostale su maske iz ovog područja više stilizirane.

Damir Horvat
About Damir Horvat (10 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Kotoribi 1973. godine. Radio je u nekoliko međimurskih osnovnih škola, a od 2001. godine je radio kao učitelj povijesti i geografije u Osnovnoj školi Strahoninec. Glavni su mu interesi bili vojna povijest (posebice mornarica i zrakoplovstvo). Preminuo je iznenada 2012. godine.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*