Novo:

Japanci u zasjedi

O predaji japanskih vojnika godinama nakon kraja rata

Japanci su svojom predajom na brodu USS Missouri u tokijskoj luci 2. rujna 1945. godine završili strašnu ratnu epizodu svoje povijesti. Tijekom rata su često iskazali fanatičnost bez želje za predajom, pa su koristili i samoubilačke napade avionima, mini podmornicama i neprekidnim jurišima na neprijatelje. Dio japanskih vojnika se čak i nakon službene predaje nastavio boriti. Dio njih nisu ni znali da je rat završio dok su drugi jednostavno željeli nastaviti otpor kako ne bi prekršili zakletvu koju su dali caru. Pokušao sam u sljedećem članku izdvojiti nekoliko takvih najpoznatijih slučajeva.

Početkom prosinca 1945. kapetan Oba predao se sa svojih 46 boraca američkoj vojsci. Oni su bili zadnji organizirani otpor protiv Amerikanaca na otoku Saipanu. Od srpnja 1944. skrivali su se u džungli i spiljama, te vršili povremene prepade na američke snage.

Kapetan Sakae Oba predaje se sa svojim suborcima

Kapetan Sakae Oba predaje se sa svojim suborcima

25. siječnja 1946. na Filipinima, u planinama 150 kilometara južno od Manile, sukobili su se Filipinci i jedinica od 120 Japanaca. 72 Japanca su ubijena, a ostali su uhvaćeni.

U veljači 1946. na otoku Lubang (Filipini) započela je sedmotjedna kampanja za čišćenje otoka. Sudjelovali su 341. filipinska i 86. američka divizija. Žestoki sukobi su bili 22. veljače kada su naišli na otpor 30 Japanaca. Ubijeno je osam Amerikanaca i dvoje Filipinaca.

U ožujku 1946. japanska banda nepoznate veličine napala je patrolu na otoku Guam i ubila šestoricu vojnika.

U travnju 1946. na otoku Lubang iz džungle je izašao odred od 41 japanskog vojnika – nisu ni znali da je rat završio.

Yamaguchi prilikom povratka na otok Peleliu 1994. godine

Yamaguchi prilikom povratka na otok Peleliu 1994. godine

Krajem ožujka 1947. nakon borbe predala se banda od 33 japanskih vojnika pod vodstvom poručnika Ei Yamaguchi. Banda je napala američku patrolu ručnim granatama. Na otoku je u to vrijeme boravilo 150 američkih vojnika, koji su ubrzo zatražili pojačanje. Američke patrole potpomognute sa japanskim admiralom uspjele su nagovoriti bandu na predaju nakon što su im objasnili da je rat završio. Yamaguchi je izjavio:

“Nismo mogli vjerovati da smo izgubili. Uvijek su nas učili da ne možemo izgubiti. Japanska je tradicija da se borimo do kraja, do smrti.”

Prema nepotrvđenim izvorima Yamaguchi je vojnika iz njegove jedinice koji se prvi želi predati. Prilikom predaje japanski poručnik je predao i svoj mač i zastavu jednice.

U travnju 1947. iz filipinske džungle na otoku Palawan izašla je japanska minobacačka ekipa od sedam vojnika.

U lipnju 1946. je još uvijek nedostajalo 4.000 vojnika od ukupno 11.000 Japanaca koji su bili stacionirani na Filipinima. Postojali su znakovi da ih se dio skriva u brdima stotinjak kilometara od Manile.

27. listopada 1947. predao se zadnji Japanac na otoku Guadalcanal. Prilikom predaje američkim vlastima je predao čuturicu vode, slomljenu australsku bajunetu i japansku lopaticu za kopanje rovova.

U siječnju 1948. na filipinskom otoku Mindinao predala se dobro organizirana jedinica od 200 vojnika.

Koncem 1948. između 10-20.000 japanskih vojnika našlo se u unakrsnoj vatri u kineskom građanskom ratu u planinama Mandžurije.

Matsudo Linsoki i Yamakage Kufuku

Matsudo Linsoki i Yamakage Kufuku

U siječnju 1949. na Iwo Jimi otkrivena su dva japanska mornara Matsudo Linsoki i Yamakage Kufuku. Živjeli su kradući američke zalihe.

Japanska “poliandrija”

30. lipnja 1951. predali su se preživjeli Japanci na otoku Anatahan (75 nautičkih milja sjevernije od Saipana). Njihova je priča vrlo zanimljiva. U lipnju 1944. potopljen je japanski brod i oko trideset preživjelih Japanaca dospjelo je na otok. Mežu njima bila je i jedna žena sa Okinawe. 3. siječnja 1945. na taj je otok pao američki zrakoplov B-29 pri povratku sa misije nad Japanom. Svi članovi posade su poginuli pri padu. Za japansku grupu prvi se put saznalo u veljači 1945. kada su starosjedioci Camorossi poslani na otok da vrate tijela poginulih pilota. Na otok su bačeni letci u kojima je objašnjeno da je rat gotov, ali su se odbili predati.

Japanci su na otoku živjeli kao divljaci. Jeli su kokos, taro, divlju šećernu trsku, ribu i guštere. Pušili su sušeno i mrvljeno lišće papaje omotano u lišće banane. Pravili su i žestoko piće zvano “tuba” (kokosovo vino). Od drveća na otoku sagradili su kolibe. Pad američkog zrakopolova poboljšao im je život. Od metalnih dijelova zrakoplova izradili su posude za kuhanje, noževe i pokrove za kuće. Kanistre za kisik koristili su kao spremnike za pitku vodu. od padobrana su pravili odjeću i uzice za ribolov. Grupa je bila i poprilično dobro naoružana automatskim puškamaa i pištoljima iz zrakoplova. Zbog izoliranosti grupe i prisutnosti samo jedne žene povremeno su izbivali veliki problemi. Šest od jedanaest preminulih tijekom boravka na otoku preminulo je nasilnom smrću. Jedan preživjeli je pokazao ukupno trinaest ubodnih rana nožem. Gospođa Kazuko Higa ispričala je kako su njenu naklonost stekla četvorica mornara, koji su kasnije tajanstveno nestali tj. “progutalo ih je more pri ribolovu”. U srpnju 1950. Higa je izašla na obalu i “predala” se američkom brodu koji ih je pozivao na predaju. Američkim vlastima ispričala je kako Japanci na otoku ne vjeruju da je rat završio.

Japanske su vlasti zajedno s Amerikancima pokrenule akciju spašavanja. Rođaci u Japanu su napisali pisma koja su bačena na otok. U jutro 30. lipnja 1951. na otok su u gumenom čamcu pristali američki poručnik James B. Johnson i prevoditelj Ken Akatani i prihvatili su predaju preostalih Japanaca.

Posljednji preživjeli

1953. na otoku Tinian uhvaćen je japanski vojnik Murata Susumu. Živio je u maloj kućici pokraj močvare od kraja rata.

1965. na Solomonskom otočju jedna je domačica ugledala muškarca u vrtu. Bačeni su letci i zaostali japanski vojnik se predao. Pri povrtaku u Japan dočekan je sa svim počastima.

Shoichi Yokoi na šišanju nakon predaje

Shoichi Yokoi na šišanju nakon predaje

U siječnju 1972. na Guamu kraj rijeke Talofofo pronađen je vojnik Shoichi Yokoi. Predao je svoju pušku i izjavio:

“Žao mi je što nisam zadovoljavajuće služio caru. Nama japanskim vojnicima je preporučeno da je smrt bolja od sramote da budemo uhvaćeni živi!”

Yokoi je rođen 1915., a 1941. je unovačen u japansku vojsku i poslan na Guam. Nakon američkog osvajanja sakrio se u džunglu. Nakon što ga otkrila dvojica lovaca 1972. osjećao je veliku sramotu što je preživio. Najveća mu je počast bila što je 1991. dobio audijenciju kod cara Akihitoa. Umro je 1997. od posljedica srčanog udara. Na Guamu se može posjeti njegova jama u kojoj se krivao 28 godina (možete vidjeti samo otvore za ulaz i zrak).

Yokoiovo skrovište

Yokoiovo skrovište

Shoichi Yokoi star 82 godine

Shoichi Yokoi star 82 godine

1973. predao se vojnik Teruo Nakamura nakon što se 33 godine skrivao na malom otoku Morotai.

1974. na otoku Lubang se predao poručnik Onoda. On je bio jednini preživjeli od četvorke koja se tu skrivala. Predao se nakon što je već 15 godina bio proglašen mrtvim u Japanu. Hiroo Onoda (rođen 1922.) bio je obavještajac na otoku Lubang. Nakon što su amerikanci zauzeli otok u veljači 1945. Onoda se sa nekoliko suboraca uspio sakriti u gustoj džungli. Živjeli su vrlo teško i često su se sukobljavali radi zaliha riže. Prehranu su dopunjavali kokosima i bananam, a povremeno su uspjeli ubiti i koju kravu od seljaka. Jedan od njih se predao 1949., a dvojica su poginula u okršajima sa lokalnim filipinskim snagama 1954. i 1972. godine. Nisu vjerovali ni letcima koji su bacani iz zrakoplova ni novinama koje su pronašli. Vrijedno su obavljali zapovijed prema kojoj su morali ostati u neprijateljskoj pozadini i prikupljati informacije. Otkrio ga je japanski student Norio Suzuki i pokušao ga uvjeriti da se preda. U Japanu je pronađen njegov nadređeni major Taniguchi, koji ga je uspio uvjeriti u kraj rata.

Onodina predaja

Onodina predaja

 

Nakon 29 godina izašao je iz džungle i predao se u svečanoj uniformi. Predao je i svoj mač, još uvijek funkcionalnu pušku Arisaka sa 500 metaka i nekoliko ručnih granata. Iaoko je u sukobima sa Filipincima ubio oko trideset ljudi dobio je predsjedničko pomilovanje. Odselio je u Brazil i postao stočar. Napisao je autobiografiju “Bez predaje. Moj tridesetogodišnji rat”. U knjizi koje nažalost nemamo na hrvatskom jeziku objašnjava kako je kao gerilac preživio u džungli. U Lubang se vratio 1996. godine i lokalnoj školi je donirao 10.000$. Preminuo je 16. siječnja 2014. godine.

Hiroo Onoda

Hiroo Onoda

U travnju 1980. na filipinskom otoku Mindoro otkriven je japanski kapetan Fumio Nakahira. Skrivao se na planini Halcon. Izgleda da je upravo on posljedni vojnik Drugog svjetskog rata. Nakon njega pojavilo se još nekoliko osoba koje su tvrdile da su zaostali japanski vojnici, ali je dokazano da su samo tražili slavu i lagali.

Na ovom linku možete pročitati priču o posljednjoj njemačkoj jedinici koja se predala četiri mjeseca nakon rata.

O slučaju Uwano iz 2006. godine pročitajte na ovom linku.

Miljenko Hajdarovic
About Miljenko Hajdarovic (212 Articles)
<p>Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.</p>