Novo:

Janus Pannonius ili Ivan Česmički

Znameniti humanist Janus Pannonius u literaturi poznatiji kao Ivan Česmički rođen je 29. kolovoza 1434. godine. Otac mu je umro 1440. godine, kad je imao samo šest godina.  Nakon očeve smrti se za njegov odgoj brinuo ujak Ivan Vitez od Sredne (1405-1472). Djed Janusa Pannoniusa (otac Ivana Viteza od Sredne) bio je tajnik Ivana Hunjadija, gubernatora hrvatsko-ugarskog kraljevstva (1446-1452.) i otac budućeg kralja Matijaša Korvina. Ujak ga je kao trinaestgodišnjaka uputio na školovanje u Italiju, gdje je proveo 11 godina i to u Veneciji, Padovi i drugdje, a ponajviše u Ferrari kao učenik glasovitog učitelja jezika i humanističkih disciplina Guarina Veronensisa (Guarino da Verona, 1374-1460).

Napredujući izvrsno u znanju latinskog i grčkog jezika te književnosti,  rano se razvio u duhovita i plodna pisca te pjesnika. Njegova poezija obiluje u tolikoj mjeri stihovima poleta i sklada da mu je donijela naslov najvećeg latinskog pjesnika njegovog vremena. Nakon studija vratio se u domovinu, pa je zaslugom ujaka bio na raznim dužnostima, primjerice kanonikom varadinske crkve, a 1459. postaje pečuški biskup.

U svojoj je biskupiji malo boravio, već se po želji kralja Matijaša Korvina priključio u Budimu nizu uglednih dvorjanika, među kojima su se istaknuli mnogi Hrvati na čelu sa Ivanom Vitezom od Sredne.

Godine 1465. je Janus Pannonius po želji kralja bio na čelu poslanstva u Rimu koje se poklonilo papi Pavlu II, a ujedno su  od njega tražili pomoć u ratu s Turcima. U Italiji je obnovio stare veze i nabavio niz važnih latinskih i grčkih tekstova te time dobio nov poticaj za gajenje humanističkih znanosti. Godine 1468. je bio u pratnji kralja Matijaša Korvina u ratu protiv češkog kralja Podebrada. Godine 1469-1470. bio je ban “cijele Slavonije” zajedno sa Ivanom Thuzom.

Nakon toga su se u hrvatskom i ugarskom plemstvu javljali znakovi nezadovoljstva protiv kralja koji je težio za neograničenom vladavinom. Janus Pannonius i Ivan Vitez od Sredne su se uključili u taj pokret koji je za cilj imao dovesti za kralja Kazimira, sina poljskog kralja. Janus Pannonius se sklonio kod zagrebačkog biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu gdje je umro 30. studenoga 1472. godine. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Remetama. Pannoniusove pjesme je pronašao Stjepan Brodarić (Herešin oko 1480. – Vácz, 1539.) studirajući u Padovi, prepisao ih i uzaludno pokušao tiskati.

O podrijetlu Janusa Pannoniusa je dosta pisano i postoje razne pretpostavke. Nije sporno jedino da je bio iz srednjovjekovne Slavonije. Za njega Vespasiano da Bisticci (1421-1498) u svom zborniku životopisa “Vite di uomini illustri del secolo XV” piše da je “di nazione schiavo”, a prijatelj Janusova ujaka Ivana Viteza od Sredne, Enea Silvije Piccolomini, tj. kasniji papa Pio II. za njih tvrdi da su slavenskoga podrijetla “horum tamen originem Slavonicam ferunt”.

janus1Većina autora se za rodno mjesto Janusa Pannoniusa ili Ivana Česmičkog opredjeljuje za Česmicu u široj okolici današnje Čazme, ali postoje razmišljanja da je rođen ili u Kešincima kod Đakova ili u nestalom selu Kestencima koje se nalazilo nedaleko današnjeg Aljmaša, na ušću Drave u Dunav. Najnovija razmišljanja ga vežu uz nestalo naselje Srednu u nekadašnjoj Križevačkoj županiji, premda postoje i druga rješenja.

Smatra se da je Janus Pannonius pripadao plemičkoj obitelji Česmički, koja je svoje posjede imala na području nekadašnje Križevačke županije.  U apostolskom pismu pape Pija II. (zapravo znamenitog E. S. Piccolominia) koje je on 18. ožujka 1459. godine napisao Ivanu Vitezu od Sredne ima nekoliko podataka o Janusu Pannoniusu. Tamo piše da je on bio nećak (nepos) Ivana Viteza od Sredne i da se zvao Ivan Česmički. To se vidi iz teksta: “… Ne možeš sam voditi i obavljati svu brigu te crkve kako u duhovnim, tako i u zemaljskim poslovima, te želiš ljubljenog sina Ivana Česmičkog (Johanem Chesmicze), prepošta titelske crkve Kaločke biskupije, doktora prava, svojega nećaka, dakako, prokušanog i prikladnog muža, te obdarenog znanošću, da ti bude dionik te brige dok budeš živ…”

Iz ostavštine kancelarije kardinala Juana Carvajala (1401-1470.), papinskog legata u Ugarskoj i Njemačkoj, posrednika između pape Pija II, korvinskog dvora i Ivana Viteza od Sredne, sačuvalo se u ispravama njegove superskripcije s papom jedno papinsko kratko pismo pisano 16. veljače 1459. godine. U njemu je zanimljiva rečenica: “Na tada nepopunjenu pečušku biskupsku stolicu postavili smo ljubljenog sina Ivana Cesinge.”

S. Marijanović je razmišljanja da spomenuto pismo pape Pija II, u potrazi za “izgubljenim identitetom” nije dostatno za dokaz o podrijetlu Janusa Pannoniusa. Marijanović piše da u ovom dokumentu spomenuti Vitezov sinovac, “nepos”, očito nije Janus Pannonius, nego pjesnikov bratić Ivan Česmički de Chesmicze, Ioannes Vitez (Vitesius) Junior. “Dakle, Ioannes Pannonius alter, i u Padovi i na biskupskim stolicama, ali ne i na pečujskoj, nego – uz ostale – i na srijemskoj…”. Isti autor misli da “prvi korespondentni zapis Janova prezivanja (kojem je latinsko-njemačkom ortografijom iskrivljen hrvatski oblik), zapis Carvajalu poznat i po njemu autentičan (osnažen njegovom konvalidacijom u eshatokolu: Ita est. Jo[annes] Car[dinalis] S. Angeli Legatus), izravno još ne očituje da se on upravo na njega i odnosi, kao ni na intervalno isticanje njegove kandidature za biskupa, ili pak na Ivana Viteza ml. (Česmičkog), tada iz Kaločke biskupije, titelskog prepošta.” Općenito S. Marijanović pokušava dokazati da su Ivan Česmički i Janus Pannonius različite osobe.  On je time otvorio problem koji je moguće rješiti samo ponovnim valoriziranjem svih raspoloživih izvora, te kritičkim osvrtom na dosadašnja pisanja o Janusu Pannoniusu. Ulaženje u ovu vrlo složenu problematiku na ovom mjestu ne bi imalo svrhe.

Ovdje nas zanima moguće podrijetlo Janusa Pannoniusa. Kasnije ćemo pretpostaviti da je on zapravo pripadao rodu Viteza iz Komarnice. Mađarski humanisti iz 16. stoljeća, među kojima i pečuški biskup Nikola Telgedi (Nicolaus Telegdinus), pa Szent-Iványi i János Zámboki (Joanenes Sambucus), ističu da je pjesnik Janus Pannonius “Vitesiorum gente” i zovu ga Vitez.  J. Hamm navodi da je Baltazar Adam Krčelić, povezan s mađarskim istraživačima i Danielom Cornidesom, u djelu “Scriptores ex Regno Sclavoniae” napisao da pjesnik Janus Pannonius pripada “Nobilis Vitezorum familiae”, a njegovu biografiju donosi pod nazivom “Ioannes Vitez”.

M. D. Birnbaum upozorila je (na temelju Hammovih upozorenja) o novim otkrićima pjesnikovih rukopisa u Sevilli, prema kojima mađarski znanstvenici upućuju na pjesnika kao Ivana Viteza i na srodstvo s Ivanom Vitezom od Sredne s očeve strane. Ista autorica predlaže da je najbolje da se pjesnika zove Ianus Pannonius.  U vezi s njegovim rodbinskim vezama predložili bi mogućnost da je Janus Pannonius bio povezan s rodom Viteza i s očeve i s majčine strane.

janus2

Sumirajući i analizirajući različita mišljenja S. Marijanović piše: “Svoj nomen proprium označio je pjesnik sam: Iohannes Vitez Pannonius. Dakle Ivan, a ne Jan, Vitez, a ne Cesing(e) (Kesinac), Panonac, a ne Ungarus. Time i tako je pjesnik potvrdio dvoje: da nije prezreo iz obijesti tako plemenito ime, nego se i on njime podičio, kao Pannonius apud Italos, i drugo, da je on i kao Ivan Vitez Panonac – sam svoj svjedok.”

U vezi s posjedom Česmicom spominju se 1468. Janus Pannonius (kao pečuški biskup Ivan) i njegova braća Mihael i Ivan.  Da je Janus imao braću svjedok je pjesma “U smrt majke Barbare” nastala 1463. godine, gdje pjesnik u 91. stihu spominje “uza me još dvoje je imala” – to se odnosi na stariju djecu, najvjerojatnije mušku iz obitelji Janusa Pannonisu. Iz 11. stiha se vidi da je Barbara umrla 10. prosinca 1463. godine. U bilješci 12. priređivač pjesme spominje da je Ivan (zapravo Janus Pannonius) ima odva brata, oba starija, i sestru. U 120. stihu spominje se “kćerka tužna” očito Janusova sestra, a u 135. stihu piše “sirote sestre još se nisu udale”, pa je prema tome Janus Pannonius morao imati više sestara.

Ako nam je poznato da je otac obitelji, Petar, umro 1440. godine, kada je Barbara imala 37 godina, spomenute neudane kćeri su 1463. godine morale imati najmanje 23 godine. Da nije imala djecu s drugim muškarcima govore stihovi 153-158. “Pošteno si živjela, i uvijek značaja blistava/ Svakom si pomagala, Boga si štovala./ I koliko si mužu, zaista, vjerna ostala,/ Doživotno ti udovištvo, snažnim je dokazom./ Udovica osta, sve dok sunce u svom kruženju,/ Nije složilo četiri petoljeća i tri jeseni.” Iz stihova se vidi da su sestre, u toj dobi, bile spremne za udaju.

Mihael, očito brat Janusa Pannoniusa, zabilježen je kao sin pokojnog Petra “de Chezmycz”, a spominje se 1474-1475. godine kao vlasnik posjeda Bochkafelde i Laztesin, koji je založio Nikoli Požeškom.  Prema tomu, mogli bi zaključiti da se otac Janusa Pannoniusa zvao Petar. Na drugom mjestu se Jannusov brat imenom i prezimenom naziva Mihael Vitez. Kasnije je živio u Zagrebu, gdje je 1483. godine u kaptolu vršio izuzetno važnu čast zagrebačkog prepozita (prvog čovjeka kaptola). Na dužnosti prepozita je ostao do svoje smrti 1499. godine. Čim je postao prepozitom, počeo je uređivati odnose na kaptolu.

janus3Prepozit Mihael je 1487. godine prekinuo rad u kaptolu, otišao je u Italiju gdje je i prije boravio, te mu je 1. listopada 1487. godine pošlo za rukom položiti u biskupskoj palači u Padovi “privatum examen et doctoratus in jure canonico”. Prema podacima uzetim iz matrikule padovanskog sveučilišta doznajemo da je doktorat iz kanonskog prava položio gospodin Mihael Ugrin, sin gospodina Petra Viteza iz Komarnice (tj. današnjeg Novigrada Podravskog), stariji prepozit i kanonik zagrebačke crkve – “domini Michaelis Ungari, nati domini Petri Vytez de Kamarcza, praepositi maioris et canonici ecclesiae Zagrabiensis…”.
Kad se vratio iz Italije radio je na tome da podigne i što bolje ukrasi zagrebačku katedralu te je podignuo u katedrali, u kapeli B. D. Marije, oltar Sv. Gervazija uz koji se sam 1499. godine dao pokopati. Nekoliko godina prije smrti, 1492. imenovao je Ivaniš Korvin “prepozita i doktora Mihaela” uz neke druge sucem u jednoj građanskoj parnici.

Mihael se naziva Ugrin zbog pripadnosti Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, jer se u matrikulama padovanskog sveučilišta tako odredila njegova pripadnost, a uz to je važno da mu je otac bio Petar Vitez iz Komarnice, koji je ujedno bio i otac Janusa Pannoniusa. Zanimljivo je da je taj plemić Petar koristio prezime Vitez koje je inače, kako smo ranije pokazali, bilo često u Komarnici, ali se potpisivao i sa “de Chezmycz”, kao i Janus Pannonius, dakle kao Česmički.

Moguće je da je onaj dio komarničkih plemića od roda Vitez koji je držao posjed Česmicu nosio naziv Česmički. Kako je njegov znameniti ujak Ivan Vitez od Sredne  pripadao širem rodu Viteza, njegov sestra, a majka Janusa Pannoniusa, Barbara, je očito također morala pripadati tom rodu. Uzmemo li u obzir da se drugi brat Janusa Pannoniusa, Ivan, u izvorima spominje kao Ivan Vitezić iz Komarnice (Johannes Wythezych de Kamarcza),  možemo na osnovu svih iznesenih podataka dokazati da je Janus Pannonius također podrijetlom iz Komarnice tj. Podravec iz današnjeg Novigrada Podravskoga.  Za čitav rod predlažem naziv Vitez Česmički.

Ivan Vitezić iz Komarnice (Novigrada Podravskog) odgovarao bi ranije spomenutom bratu Janusa Pannoniusa, Ivanu koji se spominje u vezi sa posjedom Česmica iz 1468. godine, ukoliko je ovakvo razmišljanje uopće moguće održati. Ivan Vitezić se prvi puta pojavljuje u zagrebačkim dokumentima 1465. godine kad zajedno s dvojicom kolega putuje na kraljev dvor zato da optuži svoje kolege koji s mu uskratili kanoničke prihode za 1464. godinu. Prema tome ranije je postao kanonikom zagrebačke stolne crkve. Ivanu je vladar po svoj prilici povjerio neku važnu političku misiju te je bio izvan zemlje, a njegovi su kolege to jedva dočekali i podijelili prihode njegove prebende. Kralj se naljutio na kanonike zbog toga, ali oni su se pozivali na tekstove svojih statuta koji su im dopuštali takav postupak. Ipak su kanonici morali popustiti jer je kralj zapovijedio da i oni kanonici koji su vršili javne službe uživaju sve prihode. Ivan Vitezić se spominje u dokumentima još 1465. i 1468. godine.  Tijekom 1467. godine se spominje na kao student na sveučilištu u Padovi, a 1468. je stekao doktorat kanonskog prava.

Prije Padove je vjerojatno studirao i u Bologni. Zbog urote protiv kralja Matijaša Korvina, koju su vodili njegovi bliski rođaci, dugo je ostao u kraljevoj nemilosti. Dva je puta bio izborni biskup srijemski (1482-1489, 1493-1498.), a u međuvremenu je bio vesprimskim biskupom (1489-1493.). Bio je trajni župan Vesprema, kraljev poslanik na francuskom dvoru i kod papâ. Od 1490. godine je bio administrator Bečke biskupije. Za bečkog biskupa je potvrđen 1493. godine kada je prešao na područje cara Maksimilijana. Bio je kraljevski i carski veliki kancelar. Po carskom ovlaštenju je sklopio u ime Ugarskog kraljevstva savez s Poljacima protiv Turaka i Tatara 1498. godine.

Kao humanist, djelovao je u akademskom “Sodalitas litteraria Hungarorum”, na ugarskom dvoru kralja Matijaša, potom u Beču, gdje je na Bečkom sveučilištu držao javna predavanja iz kanonskog prava. S Konradom Pickelom Celtisom je bio istaknuti pripadnik i predsjednik “Sodalitas litteraria Danubiana”. Potkraj života je kao poslanik kralja Vladislava II, bio iz Beča upućen u tvrđavu Valpovo. Umro je 1499. godine. Vitezić je inače bio također dobro poznat talijanskim humanistima.

Svi navedeni podaci govore da je šire područje Komarnice svojim rodom Viteza Česmičkih zapravo dalo znatan doprinos hrvatskom i europskom humanizmu, a svojim djelovanjem na budimskom dvoru kralja Matijaša Korvina i u zagrebačkom te općenito sjevernohrvatskom krugu utjecalo i na politička te kulturna zbivanja u širem srednjoeuropskom prostoru. Ovim otkrićem, da je Podravina imala jednu znamenitu osobu svjetskog ranga, mogu biti zadovoljni i ponosni svi Podravci.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (90 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.