Novo:

Izvještaj generala Molitora o pohodu u Dalmaciju 1806. godine

Do dragocijenih dokumenata koji govore iz prve ruke o opasnosti koja se je početkom 1806. godine nadvila nad Dalmaciju i Dubrovnik, došao je gospodin Ante Kapor iz Korčule pregledavajući arhivu  Zaklade Napoléon u Parizu. S njegovim dopuštenjem sam dokumente preveo i pripremio za objavljivanje u Hrvatskoj, nadajući se da će privući pozornost čitatelja, kako povijesničara, tako i široke publike.

Nad Dalmaciju je bila nadvijena opasnost od Ruske okupacije, a nad Dubrovnik još i prijetnja Crnogoraca, koje Molitor naziva “barbarskim plemenom“ (peuplade barbare, u orig.). Tko zna što bi bilo od nas da Molitor nije spriječio njihove opsade i natjerao u bijeg Rusko brodovlje i Crnogorce. Napoléon je za ovaj poduhvat nagradio generala Molitor ordenom Legije časti.

Dokumenti, a posebno Izvještaj generala Molitor su pisani vojničkim jezikom i terminologijom kojoj nisam u svakom detalju vičan, pa koristim izraze koji su mi poznati; To, nadam se, neće štetiti izvorniku. Sva imena (gradova, otoka) u izvejštaju su pisana Talijanskim jezikom.

Pohod 1806 u Dalmaciju – Izvještaj generala Molitora

Nakon mira u Bratislavi, koji je prepustio kraljevstvu Italije*(1) bivše venecijanske provincije, primio sam (krajem siječnja 1806) izvod iz nardebe ovako sastavljen:
«Imperator je odredio generala Molitor da s tri čete zauzme Dalmaciju».
Nikakva druga naredba niti uputstvo mi nisu bili poslati.
Tada sam se nalazio u Udinama. Moja divizija, koja se je vratila iz pohoda u Italiji i koja je bila u mirovnom stanju, je bila rasporedjena u pokrajini Fruliji. Požurio sam okupiti 5-tu, 23-ću i 79-tu četu pješadije. Uputio sam ih prema Trstu, gdje su stigle izmedju 3 i 4 veljače, odmah nakon mene. Ove čete su imale učiniti 180 vrsta*(1), u brdovitoj zemlji koja nam je bila potpuno nepoznata. Nikakve opskrbe nisam imao: ni ratnih komesara, ni službenika, ni blagajnika, ni novca, ni municije osim one koju nose vojnici u svojoj torbi. Trebalo je nabaviti sve što je falilo.

S druge strane, prolaz ovih četa nije bio siguran. Promet morem je bio prekinut ruskom flotom, cesta je prolazila kroz austrijsku Hrvatsku, a mir u Bratislavi nije ništa spominjao s tim u vezi. Ja sam dakle pregovarao o tom prolazu s upravom u Rijeci i dobio sam dopuštenje nakon dosta poteškoća, koje su me brinule. Dao sam riječ da ću platiti u gotovom, u svakom mjestu gdje ću prolaziti, hranu i potrepštine koje će biti date mojoj vojsci. Ali se nisam želio obvezati, unatoč inzistiranju guvernera, da neće proći druge trupe osim spomenutih 3 čete. U Trstu sam uzeo kredit od 50.000 franaka s kojim su bili pokriveni troškovi vojske u Hrvatskoj. Išao sam ispred nje osiguravajući opskrbu na svim točkama u Dalmaciji kroz koje je vojska trebala proći ili se zaustaviti. Ona nije trebala apsolutno ništa tražiti od lokalnog stanovništa, općenito siromašnog, od kojega je trebala dobiti povjerenje i simpatije. Svugdje bijasmo zaista primljeni sa živim odobravanjem.

U Zadru sam našao austrijskog general-pukovnika barona de Brady, komandanta kopnene vojske i mornarice, generalnog civilnog i vojnog guvernera provincija Dalmacije i Albanije. Mene su odmah imenovali istim zvanjem, slijedeći naredbu pod kralja Italije. Iskoristio sam vrijeme koje je četama trebalo za proći Hrvatsku da bih doveo u red više administrativnih vojnih i civilnih službi i imenovao domaće osobe na mjesta koja su ostala prazna u sudovima, poreskim uredima i administraciji, nakon povlačenja austrijskih službenika. Nastojao sam poslovima dati više jednostavnosti i više brzine da nebi bilo zastoja za vrijeme moje odsutnosti radi vojnih poslova.

Kada su ovi zadaci bili završeni, uzeo sam sa sobom jednog vladinog savjetnika radi izvršavanja civilnih poslova i stavio sam se na čelo mojih četa pri ulasku u provinciju (Dalmaciju, op. prev.).
One su zauzimale jednu za drugom morske luke, najvažnije otoke kao i utvrde na granici prema Bosni. Turci pri obali su pokazali malo zabrinutosti kod našeg dolaska, pa sam se pobrinuo za obrosusjedske odnose sa njihovim pašama. Konačno, unatoč oštrini sezone (misli na zimske uvjete) i teškoće u vezama, čete su stigle u srednju Dalmaciju od 26 do 28 veljače, napravivši 170 vrsta*(2) u 28 dana prošavši kroz trst, Rijeku, Senj, Gospić, Zadar, Šibenik i Split.

Prema miru u Bratislavi i nakon sporazuma koji je bio njegov slijed, i koji je bio potpisan od strane opunomoćenih predstavnika, Austrija nam je trebala predati sva mjesta u Dalmaciji i u Kotorskom zaljevu u stanju odgovarajuće obrane, i naročito ostaviti svu municiju s kojom su bila opskrbljena. Umjesto da nadjem tu municiju s kojom sam računao, saznao sam pri mome dolasku u Šibenik, da je malo ranije evakuirana i prodana do zadnjeg zrna baruta u svim mjestima, otocima i utvrdama s izuzetkom Zadra.

U medjuvremenu se je jedna ruska grupa brodova pokazivala na obali provincije (Dalmacije op. prev.) i prijetila lukama, što je činilo kritičnom situaciju tih razoružanih mjesta, jednako kao i naših četa udaljenih od bilo kakve vrste pomoći ili opreme. Srećom, ozbiljne teškoće koje su mi bile učinjene u Rijeci su mi dale ideju da potajno ukrcam u Trstu, na trgovačke brodove, izvjesnu količinu municije za pješadiju i da im osiguram najnužnije potrebe. Ja sam o toj situaciji obavijestio princa pod-kralja Italije u Milanu (Eugena de Beauharnais, op. prev.) i francuskog veleposlanika u Beču. Ovom poslijednjem su uvijek davali uvjerenja u dobre namjere.

Uskoro nakon toga, kako sam se približavao teritoriju Dubrovnika da podjem zauzeti Kotor, primio sam obavijest o jednom zabrinjavajućem dogadjaju. Grad Kotor je bio od strane Austrijanaca dat u ruke Rusima i ovi su ga zauzeli kao da im je bio dat nekim ugovorom. Medjutim su austrijski oficiri koji su tamo imali garnizom, bili uvjereni da je njihova čast kompromitirana tim kršenjem ugovora i na to su se žalili višim mjestima. Markiz de Ghisilièri (opunomoćeni austrijski predstavnik za predaju provincije), je došao na lice mjesta i nastojao ih je smiriti. On im je čak svojeručno napisao da je sve učinjeno prema uputstvima iz Beča. Ti su oficiri ipak bili nezadovoljni. Nekoliko ih je dalo ostavku i došli su mi donijeti original pisma gospodina de Ghisilièri.

Nako što su uvidjeli neoprostivu grešku, austrijski ministri su priznali pravo naših potraživanja. Prebacili su krivnju na pod oficire i obećali ispravku. Zaista, markiz de Ghisilièri je bio otpušten. Angažirali su se poslati u Dalmaciju austrijsku četu da bi ponovo zauzeli i nama predali Kotor. Ta četa, pod zapovijedanjem general-poručnika de Bellegarde, je stigla tek u lipnju, smjestila se je na jedan dalmatinski otok i nije se više pomaknula. Pod-kralj, kojemu sam dao izvještaj o mojoj poziciji, mi je preporučio da se zaustavim ispred teritorija Dubrovnika, da ne ulazim ni u kakva neprijateljstva, da čekam da nam Austrijanci predadu Kotorski zaljev, kako su bili obvezni prema ugovoru. Princ mi je zatim poslao u pomoć jednu regimentu pješadije, topove, opskrbu, nekoliko brodova i novac. Ova pomoć mi je došla na sreću, ali ne sasvim bez poteškoća. Dala mi je mogućnost staviti u stanje respektabilne odbrane mjesta u Dalmaciji i oduprijeti se pothvatima Rusa. Ovi su vjerovali dobiti pomoć od od pravoslavnih (Molitor upotrebljava izraz «les religionnaires grecs») koji čine oko šestine naroda u Dalmaciji*(4), a imali su pod svojim patronatom Crnogorce, barbarsko pleme, koje je izgledan ratni plijen i položaj u brdima učinio ratničkim. Crnogorci, svi pravoslavne (grecque = grčke u orig.) vjeroispovijesti, ojačani protekcijom Rusije, su prije nekog vremena zbacili tursku okupaciju i bili su vodjeni i zapovijedani od njihovog biskupa, značajnog čovjeka, koji je bio odlikovan velikim ordenom Rusije i dobijao je mirovinu od ove sile. Naše čete su pokazale izvanrednu disciplinu i stanovništvo je prema nama bivalo svakim danom sve ljubaznije. Kako namjere koje su Rusi pokazivali prema obali nisu imale nikakav uspjeh, oni su okrenuli svoj pogled i svoje akcije prema otocima.

Gabriel-Jean-Joseph Molitor

Gabriel-Jean-Joseph Molitor

10 travnja su jedan ratni brod, dva velika jedrenjaka, tri manja broda, jedan manji jedrenjak i osam pomoćnih brodova napali otok Korčulu. Tamo sam bio ostavio svega dvije stotine ljudi 81 čete, pod komandom zapovjednika bataljona Dugiet, s municijom sukladnom mome slabom naoružanju. Ta četa se je junački borila tri dana, u više navrata je odbacila napadače i ubila nekoliko njihovih vojnika. Konačno, nakon što su ispalili zadnju municiju, pomognuti od stanovnika, jedan dio se je uspio povući u barkama po okriljem noći i doći do Hvara i u Split. Zapovjednik bataljona Dugiet, koji je tako junački vodio ovu energičnu odbranu i koji je bio teško ranjen, je ostao u rukama neprijatelja s drugim dijelom svoje čete.

Trenutnu okupaciju Korčule od strane Rusa treba pripisati pomanjkanju municije, koja je bila odnijeta iz svih mjesta, kao i kašnjenju pojacanja koje smo očekivali.

Zauzimanje Korčule bi bilo od manjeg značenja, ako nebi uslijedila jedna značajnija pobjeda. Otok Hvar svojom pozicijom, svojom duljinom i svojom lukom se moće smatrati najznačajnijim otokom Dalmacije. Rusi su ga htjeli zauzeti pod svaku cijenu. Na njega sam stavio oko jedan bataljon 23 i 81 čete. 29-tog istog mjeseca (travnja, op. prev.) se je ratni brod Azija sa 74 topa*(5), pod zapovijedništvom admirala Bijelog, pojavio ispred luke Hvar sa više većih i manjih jedrenjaka, s pomoćnim brodovima i brodovima za prijevoz robe. Najprije je na grad otvorio paljbu iz svih svojih topova, a nastavio ju je i slijedeća dva dana i napravio nekoliko pokušaja iskrcavanja koji su bili odbijeni.

U noći 1 na 2 svibnja je ruski admiral uspio postaviti jednu bateriju topova na rt koji se nalazi na ulazu u luku (rt Sv. Križa, op. prev.). Pod zaštitom ovih topova i onih sa brodova, uspjeli su iskrcati tri stotine elitnih vojnika, koji su dolazili prema našim četama. Ali za vrijeme tog manevra, kapetan Hudoux, hrabar i energičan oficir, je krenuo u suprotnom pravcu na čelu jedne čete bombaša i jedne čete jurišnika*(6), napao lijevo krilo neprijatelja koristeći stijenjak, ubio dosta vojnika i ostale zarobio. Niti jedan se nije spasio. Tri su oficira zarobljena.

Taj poraz je razljutio ruskog admirala koji je pojačao topovsku paljbu u dane 3, 4, 5 i 6 svibnja. Naše čete su pokazale istu čvrstinu. Do tada nismo imali top koji bi pucao toliko daleko da dosegne neprijatelja. Čekao sam dugo i s velikim nestrpljenjem konvoj artiljerije i municije koji mi je bio poslat morem iz Venecije, a kojega je suprotan vjetar usporavao. Taj konvoj je napokon stigao. Uputio sam ga u malu luku Sokolica, smještenu na istočnoj obali otoka Hvara. Četiri ruska jedrenjaka i manja broda su prišla da bi ga zarobili, ali su bili napaduti i odbijeni sa 4 ratna broda naše talijanske flote, pod zapovjedništvom poručnika fregate Stalimini.

Uskoro je naš teret bio iskrcan. Ali da bi artiljerija bila aktivna, trebalo ju je popeti na brdo puno stijena. Stanovnici su pritekli u velikom broju, ponudili pomoć i uspjeli su dovući topove velikog kalibra na brdo koje se nalazi iznad hvarske luke. 7 su svibnja u jutro, ovi topovi, na veliko iznenadjenje neprijatelja, počeli pucati. Drugi plotun je pogodio ratni brod Azija, koji je na brzinu prekinuo konope i pobjegao na pučinu zajedno sa svom eskadrom. Dio konopa i nešto baraka smo zarobili.

U ovoj briljantnoj odbrani Hvara su se posebno istaknuli kapetan Hudoux, kapetan Guyard, poručnik Duchesne, bombaš Charreau i vojnik Poislane. Stanovništvo, na čelu sa svojim svećenstvom, je usrdno pomagalo napore naših četa, usprkos neprijateljskoj varti uspjerenoj na njihove kuće. Oni su time dokazali još jednom koliko se Franzuci mogu voljeti ako udruže disciplinu i hrabrost koja im je prirodna.

Za vrijeme ovih dogadjaja na Hvaru, ja sam dao napraviti diverziju na Korčulu. Ovaj otok je bio ponovo zauzet bez većih teškoca. Ruski oficir koji je bio zapovjednik i nekoliko vojnika su bili zarobljeni.

Usprkos gubitku kojega je pretrpjela ruska flota, adčiral Bijeli, činilo se je, ne želi odustati od osvajanja Hvara. Odaslao je naredbe svim ratnim brodovima u Jadranu, na Krfu u Kotoru i ispred Trsta, da mu dodju u pojačanje. Ove naredbe napisane na ruskom jeziku, su bile uhvaćene od naših brodova i date meni u ruke. Ova činjenica je vjerojatno uzročila da nisu bile izvršene.

Imperator ni je nakon toga naredio da formiram jednu diziviju generalu Lauriston koji je ušao, na kraju mjeseca svibnja, u Dubrovačku državu (les états de Raguse, u orig.). Odmah je bio napadnut od Rusa i Crnogoraca. Držao se je dosta dugo u polju Konavle (Canali, u orig.), naoružao je i opremio Dubrovnik i pripremio se je na živu odbranu. Pritisnut na kraju brojčanom nadmoći, general se je utvrdio u gradu. Uskoro je bio blokiran s kopna i s mora.

Tri tisuće Rusa, iskrcanih s topništvom, opsjedali su ovaj grad bombardirajući ga s brda Srdj, koji ga potpuno dominira. Osam do deset tisuća Crnogoraca, koji su promatrali i štitili pristupe, zauzeli su čvrst položaj ispred sela Brgat. Od početka neprijateljstva ti su se Crnogorci dali nevidjenoj okrutnosti, uništavajući, paleći sela Dubrovačke države, odsjecajući glave ranjenika koji su pali u njihovu vlast. Vladika*(7) koji je zapovijedao ovim barbarima se je imenovao Princom od Konavala. Nadajuci se dobiti u svoje ruke Dubrovnik, a s odobrenjem Rusa obećao je svojim podanicima pljačku grada i masakriranje njegovih stanovnika zajedno s Francuskim garnizonom. Strah i beznadje su zavladali medju Dubrovčanima.

Imperator je bio obaviješten o početku ovh dogadjaja. Znajući da nakon što sam dao svoje čete generalu Lauriston-u, a nisam ih imao više da bih ga pošao spašavati, poslao je naredbu generalu Marmont-u, koji je bio u Fruliji, da maršira sa svojom armijom u pomoć Dubrovniku. Ali ovo je značajno pojačanje bilo dosta daleko i nije moglo stići na vrijeme. Rusi su učvršćivali opsadu i bombardirali. General Lauriston je mogao u svamom času biti uništen.

Bio sam u Zadru (osamdeset vrsta od Dubrovnika) kada sam uvidio svu opasnost njegovog položaja. U toj, skoro beznadnoj situaciji broj neprijatelja je bio daleko veći. Ja sam vidio čast naše armije pod prijetnjom i iako nisam dobio ni naredbe ni uputstva, a ni dosta vojnika nisam imao, odlučio sam pokušati sa svojom slabom vojskom spriječiti najstrašniju katastrofu garnizona i stanovnika Dubrovnika.

Uspio sam okupiti dijelove raznih četa i sakupio 1670 vojnika. Najprije smo dijelom morem a dijelom usiljenim maršem došli do Stona, gdje smo stigli 3 srpnja, bez druge opreme osim patrona i biskvita koje su nosile mazge. Teren koji nam je preostao za proći bio je pun šiljatih stijena, a vrućina je bila nepodnošljiva. Našli smo se tako u blizini Pelješca, gdje je bila stacinirana jedna Austrijska četa. Dao sam njihovom generalu prijedlog da zajedno krenemo u taj pohod, no bez uspjeha.

Kada sam završio pripreme, nastavio sam marširati sutradan, 4 srpnja. Računao sam proći po noći predjele koje bi mogla tući ruska mornarica. Takodjer sam upotrijebio različite varke kako bih uvjerio neprijatelja da stižem sa značajnim snagama. Kako bih ih uvjerio, podijelio sam svoju malu trupu u predvodnicu, četu za bitku, četu za rezervu, začelje i specijalce*(8). Izgledali smo brojniji marširajući jedan iza drugoga po reljefu stijenovitih planina. Marširali smo cijeli dan i dio noći. Sutradan, 5 srpnja stigli smo do zaljeva Zaton ( u originalu “rade de Malfi”), na sat hoda od Dubrovnika. Bitke koje su se odvijale u okolici Dubrovnika su bile dokaz da su Crnogorci bili vrlo pokretljivi i vični ovom krševitom kraju, i da nebi bilo od koristi boriti se s njima pucajući. Naredio sam da se puca vrlo malo i da se upotrijebe sablje i bajuneti u borbi iz bliza.

Približujuci se Zatonu primjetili smo četu Crnogoraca u maršu prema nama sa smjelošću koju je trebalo odmah kazniti. Odmah ih je napala naša predvodnica, naravno, s bajunetimam i potpuno ih uništila. Jedan dio je bio ubijen i bačen u more, ostatak je pobjegao. S naše strane nije bio izgubljen niti jedan čovjek. Taj mali uspjeh je ostavio dobar dojam i najavio sretan ishod za sutradan.

6 srpnja, nakon zamornog marširanja po stijenama, stigli smo pred 10.000 Crnogoraca koji su opsjedali Dubrovnik. Zauzeli su strateški nadmoćan položaj ispred sela Brgat : desno prema moru su ih štitili ruski brodovi, lijevo im je bio kanal Omble s manjim ratnim brodovima opremljenim s topovima, centar im je bio zašticen visokim brdom i s tvrdjavom Dzara*(9) (u orig. ”fort de Zarina”). Količina zastava različitih boja, koje su Crnogorci imali, mi je dala mogućnost uvida u njihov bojni raspored, koji je bio vrlo ranjiv. Njihova rezerva je bila dobro postavljena ispred tvrdjave, ali je većina njihove snage, umjesto da zauzme vrh brda, bila rasporedjena na padini prema kanalu Ombla, u 6 paralelnih linija.

Ja sam računao s pogreškama ovako ranjivog rasporeda i požurio da od toga profitiram. Brzo sam s prethodnicom stigao na vrh brda (iznad Mokošice i Rožata, op. prev.) bez upotrebe pušaka, primajući od neprijatelja i s njihovih brodova slabo ciljanu vatru, koja usmjerena od dole prema gore nije napravila nikakvu štetu. Zauzimajući ovu dominirajuću poziciju mi smo napali i ušli jurišom u borbu s desnim krilom Crnogoraca. Ovaj napad je učinjen s tolikom brzinom da je njihova prva linija jedva uspjela ispaliti prvi plotun, nakon čega su se svi dali u potpuni bijeg uz užasnu viku. Sve koje smo dohvatili smo ubili, ostatak se je spasio zahvaljujući ruskim brodovima. Odmah sam zauzeo selo Brgat i tvrdjavu Dzara da osiguram svoj lijevi bok, i napredovao sam bez zaustavljanja prema brdu koji dominira Dubrovnikom, odakle je grad bio bombardiran.

Ruska vojska je zauzela borbeni položaj i krenula je nas napasti. Taj trenutak je bio kritičan jer je gonjenje Crnogoraca poremetilo moj borbeni raspored. Na rapolaganju sam imao samo svoju prethodnicu rasporedjenu u jedan borbeni red. Sa samo nekoliko ljudi u drugom redu, na bokovima i u centru nije izgledala nimalo respektabilno. Nije bilo vrijeme za razmišljati: krenuo sam bez oklijevanja i u dobrom rasporedu prema Rusima. U tom momentu oni su se, vidjevši da su Crnogorci već nestali i vjerujući da smo brojniji, raspršili i povukli na brzinu prema svojim brodovima na koje su se ukrcali ostavivši opremu i topove od opsade. Strah je bio tolik medju Crnogorcima da su se svi koji su se spasili povukli prema planinama. Rusko brodovlje je takodjer nestalo.

Tako su bili spašeni grad Dubrovnik i naš garnizon, nakon 20 dana opsade od čega 13 dana bombardiranja. Nije bilo moguće poslati ranije generalu Lauriston vijest o mome dolasku. Kako je bombardiranje grada je bilo pojačano za vrijeme mog napada na Crnogorce, garnizon nas nije mogao čuti, pa prema tome niti pokušati nas asistirati. Da je bilo drugačije, Rusi bi se teško bili ponovo ukrcali na brodove.

Ušao sam istog dana u 7 sati popodne sa svojom prethodnicom u Dubrovnik. Ne mogu se opisati oduševljenje i zahvalnost koji su obuzeli stanovništvo svih klasa, a koji su upravo prošli najgore strahove i skoro počeli padati u očajanje. U svome oduševljenju mnogi su prilazili našim vojnicima ljubeći njihovo oružje s izrazom poštovanja i ljubavi. Iste su večeri sve žene iz grada otišle bosih nogu u crkve odati zahvalnost. Sutradan je iznenadjenje Dubrovčana došlo do vrhunca kada su vidjeli marširati svoje osloboditelje u tako malome broju.

Čete ovog poduhvata su pokazale do kraja odlučnost i čvrstinu dostojnu velikih pohvala. One su prešle zemlju teroriziranu okrutnošću Crnogoraca, na svome putu su našle samo obezglavljene leševe i ostatke zapaljenih zarobljenika koji su se još dimili. Vojnici nisu znali da idu u borbu po golom krševitom terenu gdje nema spasa za ranjene. Oni su znali da idemo napasti deset puta brojnijeg neprijatelja od nas i koji se je cijelo vrijeme pokazao opasnim. Ali ništa nije moglo skršiti moral tih hrabrih četa. One su se borile s najvišim odlikama i, usprkos najtežem terenu u vojnom redu i zajedništvu. Napadajući direktno neprijatelja umjesto pucajući iz daljine, one su odmah priskrbile pobjedu, koja nas je stajala vrlo malo, jer nemamo nego 5 ranjenih, dok je 1 vojnik ostao mrtav od žedji medju stijenama.

Pohvaljeni su, kao posebno istaknuti:

  • Od štaba: general Delzons; komandant Montfalcon, kapetan Bataille, kapetan Balthazar, kapetan Miquel, pukovnik Minal (general Delzons i pukovnik Minal su se nalazili kod mene kao putnici, idući se priključiti generalu Lauristonu).
  • Od 79 čete: pukovnik Godard, kapetani Bazin i Huret, podporučnici Gugnères i Pister, vodnici Chalard i Porcheron.
  • Od 81 čete : pukovnik Bonté, podporučnik Lenfant, vodnik Sainte-Barbe.
  • Od lovaca Istoka (oni su bili naša prethodnica): pukovnik Gabriel, zapovjednik bataljuna Haragli, kapetan Krian, poručnik Samatrochi i viši vodnik Raymond.

Prekosutra, 8 srpnja, nakon što sam ostavio generalu Lauristonu dio moje vojske, krenuo sam s ostatkom svoje vojske prema Dalmaciji. U svim mjestima kroz koja smo prošli, podjeda u Dubrovniku je bila proslavljena općim slavljem.

Riješio sam se upravljanja kojega sam morao preuzeti od mog dolaska u Dalmaciju. Jedan sudac, imenovan generalnim zapovjednikom i ovlašten za civilnu upravu, je došao iz Venecije. Našao je uredno uhodanu upravu, netaknute kase s uštedama i narod u najboljem raspoloženju.

Nešto vremena nakon toga je stigao general Marmont sa svojom vojskom. Ja sam zatim prešao u Italiju preuzeti drugu komandu.

Brescia, 12 travnja 1807.

Komentar

Ovaj povijesni dokumenat možemo ocijeniti kako hoćemo. Vjerojatno je Molitor malo preuveličao brojnost neprijatelja i zasluge svoje vojske, ali ostaje nepobitna činjenica: da nije bilo ovog hrabrog pohoda na Dalmaciju i na Dubrovnik, Rusi bi se bili dočepali naših gradova i luka, Crnogorci bi bili opljačkali Dubrovnik i naša povijest bi bila puno drugačija od one koju znamo.

Dalje slijede 3 Napoleonova pisma u kojima se spominju naši otoci Korčula, Hvar, Brač i poluotok Pelješac. Činjenica da je takva povijesna ličnost našla vremena baviti se našom sudbinom me posebno čini ponosnim u prilikama kada o tome mogu govoriti s našim gostima iz Francuske. Velika Armija je na našim prostorima ostavila duboke pozitivne tragove u javnom životu (ukinuće kmetstva i podjela zemlje seljacima, uvodjenje našeg jezikau škole, gradnja cesta, prva škola za bolničarke u Trogiru, itd) i Dalmacija je nastavila živjeti sasvim drugim životom od onoga dok je bila pod Venecijom.

Bilješke

  1. Radi se o kraljevini Italiji koju je proglasio Napoleon, imenovavši sebe kraljem, a svog posinka princa Eugena potkraljem. Eugen je sin njegove supruge Josephine i njenog pokojnog muža vikomte-a de Beauharnais.
  2. Vrsta (lieue u orig.) je stara vojnička mjera za duljinu, koja iznosi 2.223 metra
  3. Napravili su ukupno 378 kilometara u hodu.
  4. Pod Dalmacijom je nekada bilo obuhvaćeno i Crnogorsko primorje.
  5. Radi se o tadašnjem ratnom brodu na jedra naoružanom sa 74 topa, koji je snagom svoje vatre, manevarskim i vojnim sposobnostima bio smatran najboljim vojnim brodom svog vremena.
  6. Molitor upotrebljava izraze “grenadier” i “voltigeur”, u tadašnje vrijeme u upotrebi za oznake elitnih jedinica Napoleonove vojske.
  7. Molitor upotrebljava izraz évêque, u prijevodu biskup, a radi se o pravoslavnom vladiki Petru I Petroviću Njegošu.
  8. U tekstu “flanqueurs”. Napoleon je utemeljio ovu vrstu specijalnih jedinica pod posebnim uvjetima. Vojnik je trebao biti sin ili necak oficira armije, stariji od 18 godina, visok najmanje 167 cm.
  9. Nisam siguran da se ta tvrdjava zove „Džara“, ali nisam mogao doći do točnog imena. Na Google-Earth se iznad Omble vide 2 tvrdjave, jedna u obliku trokuta i jedna u obliku četvorine. Nalaze se izmedju Nuncijate i ceste koja iz Komolca ide na Brgat.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*