Novo:

Izvanučionička nastava u Lepoglavi i Bednji

Da se jedan uobičajen školski dan može izvesti i u prirodi, bez zatvorenosti unutar četiri zida s brdom knjiga i bezbrojnim podacima na školskoj ploči, najbolje nam govori izvanučionička nastava u kojoj su ove srijede, 21. studenog 2007. g. sudjelovali učenici osmih razreda Osnovne škole Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz Ivanca te Područne škole Tina Ujevića iz Salinovca. Činjenica da će se nastava održati van zidina naše škole, koja prema vanjskom izgledu u posljednje vrijeme sve viši liči na sveučilište, mnogima je izmamila osmijeh budući da su si taj dan predočili kao jedan oblik izleta. Ipak, su sve nas iznenadili mnogobrojni zadaci koje je zadao svaki učitelj iz pojedinog predmeta. Ne kaže se uzalud da je svakome nastavniku njegov predmet najvažniji.

Tog su se dana na našem improviziranom rasporedu sati najviše isticali geografija, povijest i vjeronauk, a pripala nam je i čast da ugodu tog putovanja osim s našim učiteljicama Suzanom Jagić i Sonjom Poljak s kojima smo Lepoglavu sagledali s povijesne strane, putujemo i s učiteljicom Silvijom Čavlek koja nas je prije samog putovanja, dijelom zbog šale, a dijelom da ipak ne bi došlo do nesporazuma, izričito podsjetila da se pri ulasku u crkvu obavezno moramo prekrižiti, zatim učiteljicama Josipom Krtanjek i Melitom Brodar koje su glede ovog oblika nastave imale najmanje zahtjeva te, dakako, i nastavnicom Boženom Pervan koja se izvrsno snašla u ulozi glavnog organizatora ovog oblika nastave na svježem zraku.

Tog smo se hladnog jutra u studenome mjesecu, koji je ovakvim vremenom sasvim opravdao svoj naziv, svi oko 8 sati okupili na školskom okretištu čekajući autobus. Čak ni vjetar, koji je bio toliko jak da bi nas bez problema mogao otpuhati na naše konačno odredište, nije nam pokvario raspoloženje tako da smo svi u tom duhu, mnogo opuštenijem nego onom kakav vlada u učionici, krenuli u nove radne pobjede. Veselo čavrljajući dočekali smo školski autobus u koji smo svi, po dobrom starom običaju, odmah pohitali da uhvatimo čim bolja mjesta.

Prva etapa našeg putovanja bila je Lepoglava gdje smo se iskrcali na velikom parkiralištu ispred poznatog restorana odakle smo krenuli do crkve. Tamo nas je riječima dobrodošlice dočekao predstavnik Turističke zajednice grada Lepoglave, gospodin Mirko Varović i još jedan ljubazan striček koji nam se nije predstavio, ali je svojim zavidnim poznavanjem lepoglavske povijesti odmah dao do znanja da se bavi tom društvenom djelatnošću. Iako smo se za tu izvanučioničku nastavu povijesti pripremali putem raznih referata i sastavka, ono što smo uživo čuli, nadomjestiti nisu mogle nikakve knjige ni internetske stranice gdje smo obično pronalazili podatke. Tako smo svi mi zajedno, a bilo nas je više od stotinjak, zajedno zaplovili u davnu prošlost Lepoglave koja svoje korijene vuče još iz 1399. godine kada je prvi puta pismeno spomenuta, tako da ove godine obilježava 608 godina svog postojanja. Iz riječi naših i više nego stručnih vodiča saznali smo otprilike ovo:

Čitava priča s Lepoglavom zapravo počinje godinu dana kasnije nakon njenog prvog pismenog spomena, točnije 1400. godine kada su na te prostore na poziv grofova Celjskih došli pavlini koji su na brdašcu sv. Ivana izgradili prvi samostan. U manje od četiri stoljeća (1400. – 1786.), koliko su obitavali na tom prostoru sve dokle ih car Josip II. nije ukinuo, pavlini su taj do tada mali i neugledni grad podno Ivančice pretvorili u pravo žarište kulture, umjetnosti i školstva koji na značaju posebno dobiva 1582. godine kada su tamo osnovali prvu gimnaziju u Hrvatskoj, da bi se stoljeće kasnije, točnije 1674. godine, ona razvila u pravo svučilište. Po odlasku pavlina samostan se nakon dugo godina, točnije 1856., pretvorio u kaznionicu i tu funkciju ima još i danas. Što se pak lepoglavske crkve Bezgrešnog začeća Djevice Marije tiče, ona je sagrađena po dolasku pavlina, a posvećena je 1414. godine. U njoj su djelovali mnogi pavlini među kojima se posebno ističe Ivan Ranger koji je propovijedao Evanđelja svojim maštovitim kistom, a u čast njega i njegovih djela koja se nalaze diljem sjeverozapadnog dijela Hrvatske unazad nekoliko godina održavaju se izložbe fresaka tog, vjerom nadahnutog umjetnika, čime se, zapravo, obilježavaju obljetnice njegove smrti koja ga je zadesila davne 1753. godine. Današnji izgled crkve koja je pravi primjer mješavine gotike i baroka, karakteriziraju maštovito oslikane freske upravo navedenog autora, među kojima se najviše ističe ona na kojoj je Isus tjerao Smrt, zatim ona od Četiri evanđelista koja se smjestila na stropu te slika Marije smještene u središnje dijelu, na svetohraništu,a koja je danas „prava kopija originala“. Govoreći o crkvi kao vrlo važnom pavlinskom spomeniku kulture, svakako se mora spomenuti i to da su tamo smještene jedne od najstarijih orgulja u čitavoj Europi izgrađene još davne 1649. godine pod utjecajem bijelih fratara odnosno pavlina koji ni pri samoj gradnji crkve nisu štedjeli, pogotovo jer su napravili crkvu s tri oltara: oltarem sv. Ane, sv. Duha i Anđela. Da se odlazak pavlina iz Lepoglave, grada kojeg su oni uzdigli do razine kulturne prijestolnice onog doba, itekako nepovoljno odrazio i na samu povijest crkve, govori nam i činjenica da je za nju već stoljeće nakon njihova odlaska započeo niz nesretnih događaja; naime, crkvu je 1880. godine oštetio snažan potres koji je pogodio sjeverozapadno područje Hrvatske, da bi je eksplozija nakon Drugog svjetskog rata samo još više dokrajčila, a nova vlast naposlijetku i zatvorila do daljnjega. Nakon dugotrajnog procesa restauracije, koji je trajao od 1952. do 1989., crkva se napokon otvorila za vjernike i u novom ruhu i duhu nastavila dalje.

Nakon ovog „kratkog“ upoznavanja s lepoglavskom poviješću o kojoj smo metodom usmenog izlaganja saznali mnogo više nego što bismo saznali iz nekih drugih izvora, ponovo smo dotakli sadašnjost i iz župne smo se crkve uputili prema parkiću uz kojeg se nalazi Muzej grada Lepoglave. Ušavši unutra, ponovo smo postali svjedoci još jednog vremenskog putovanja u kojem smo ovaj puta u rukama držali batiće i konce, osnovne potrepštine za izradu lepoglavske čipke,  neprocjenjive vrijednosti toga kraja, za koju se vjeruje da su je prije više stoljeća u Hrvatsku donijeli pavlini. Šetajući tim malim, ali bogato uređenim muzejem, posebnu nam je pažnju privukla slika jedne čipke s batićima koja nije bila ni manje ni više negoli torta slastičarnice Vincek, a bila je toliko vjerno prikazana da se razlika u odnosu na izvorni oblik i izgled vrlo teško vidjela.

Nakon što su se munje i bljeskovi naših fotoaparata smirili, bilo je vrijeme za polazak na naše sljedeće odrediše – Bednju. Iako su mnogi zbog jakog vjetra i hladnoće zabrinuto ispitivali gdje se nalazi ta stanovita meteorološka postaja i hoćemo li morati daleko pješačiti do nje, veliko olakšanje doživjeli smo shvativši da je ona smještena tik do bednjanske škole, tim više, bila je udaljena tek nekoliko desetaka metara. Nakon izlaska iz naše „kuće putujuće“ (mislim na autobus), ušli smo u školu gdje su nas ljubazni domaćini dočekali prigodnim programom na bednjanskom govoru što nas je u prvi mah zbunilo budući da nismo razumjeli gotovo ništa, no sve je nadoknadio slatki domjenak u tamošnjoj blagovaonici. Nakon malo opuštanja, krenuli smo na radni dio kroz kojeg nas je vodio gospodin Alen Sajko, po zanimanju meteorolog, zaposlen u meteorološkoj službi za zrakoplovstvo u zagrebačkoj zračnoj luci. Iako je došao iz noćne smjene, na njemu se nije vidjela ni trunčica umora budući da je svoj posao odradio i više nego profesionalno upravo jer je sve to „začinio“ mnogobrojnim šalama i dosjetkama koji su nam ovaj dio gradiva o klimi učinili još zanimljivijim. Nakon što nam je objasnio koja je njegova zadaća i kako sve to funkcionira u svijetu meteorologije, dao nam je prognozu za idućih deset dana nakon čega smo se svi uputili do meteorološke postaje u kojoj smo se još jednom upoznali s kišomjerom, termometrom, barometrom te spravom za određivanje smjera i jačine vjetra, kao i tetom Marijom koja nosi ulogu „desne ruke“ gospodina Alena.   Po završetku obilaska meteorološke postaje završila je i naša izvanučionička nastava, tako da se tu zaista može primjeniti ona izreka da sve što je lijepo kratko traje. Naravno, isprepletalo se tu više različitih mišljenja, no vjerujem da bi mnogi od nas taj „izlet“ svakako željeli ponoviti, tim više jer se na taj način, uz prijatelje i zabavu, učinak učenja mnogo bolje postiže.

Osim onih pozitivnih reakcija od većine učenika,  bilo je i onih razočaranih koji su se tom danu radovali nadajući se da neće biti domaće zadaće, no oni su se ipak tu malo prešli. Naime, budući da je taj dan zamišljen kao i svaki drugi nastavni dan, samo izvan škole, zadaća je bilo preko glave jer je svaki nastavnik tražio da pojedini predmet popratimo pismenim radom.  Na satu vjeronauka pod vodstvom učiteljice Čavlek u grupama se pisao kviz o lepoglavskoj crkvi, iz povijesti je svaki od nas, po zadatku učiteljice Jagić, morao detaljnije proučiti jednu od zadanih tema i napisati kratki pregled  povijesti Lepoglave, pavlina, razvoja i značenja čipke ili pak kaznionice. Ipak, nekako se najveći naglasak stavljao na geografiju te je svaki razred dobio  zadatak da izradi po jedan plakat u kojem bi osim geografskih aspekata ovog putovanja istakli i svoje vlastite dojmove.

Unatoč svemu, svi se mi, a bilo nas je preko stotinu, slažemo da bi se ovakav oblik nastave svatko trebao ponoviti jer se spajanjem ugodnog s korisnim postižu puno bolji učinci budući da je atmosfera opuštenija, a šale su neizostavan dio svakog zajedničkog putovanja pa makar se radilo i o nekom obliku nastave.

Suzana Jagic
About Suzana Jagic (15 Articles)
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je povijest i geografiju. Magistarski rad obranila je 2008. na Poslijediplomskom znanstvenom studiju hrvatske povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorski rad s temom Prosvjetna politika u osnovnome školstvu Hrvatskog zagorja 1918. – 1941. obranila je 2012. godine. Radila je u OŠ Vidovec, a od 1996. radi u OŠ Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Ivancu kao učiteljica povijesti (geografije). Godine 2007. napredovala je u zvanje učitelja mentora, a 2012. stekla je napredovanje u učitelja savjetnika. Aktivna je u radu Županijskog stručnog aktiva učitelja povijesti i posebice dodatnom radu povijesne skupine koju vodi u školi i s kojom je postigla dobre rezultate na županijskoj i državnoj razini. U svom radu primjenjuje suvremene nastavne metode kojima obrađuje raznovrsne teme iz zavičajne i opće povijesti ponajviše kroz projektnu i terensku nastavu. Voditeljica je i istraživačke sekcije koja djeluje u sklopu školske učeničke zadruge Ivančica. Sudjelovala je na više seminara, znanstvenih i stručnih skupova na županijskoj, međužupanijskoj, državnoj i međunarodnoj razini, a na nekima je održala predavanja i radionice. Jedan je od organizatora stručnog skupa koji je bio održan povodom 170. obljetnice školstva u Ivancu u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje u Zagrebu.