Novo:

Izraelsko-arapski ratovi

Osnivanje cionističkog pokreta 1897. godine u Baselu značilo je početak stvaranja židovske države na teritoriju Palestine, koja je do kraja I. svjetskog rata bila pod turskom upravom tako da do pomaka po tom pitanju dolazi tek nakon rata, kada britanska uprava zamjenjuje tursku. Britanci su dopustili masovno useljevnje Židova. Tijekom četvrt stoljeća, 1922-1947, u Palestini se naseljavaju Židovi iz cijeloga svijeta, a posebno oni iz Europe.

Rijeke pridošlica izazvale su revolt arapskog stanovništva koje se osjećalo ugroženim, što je dovelo i do ustanaka 1929. i 1933. godine. Britanske vlasti su bile prisiljene ograničiti broj židovskih useljenika na 1.500 mjesečno i zajamčiti Arapima poštivanje njihovih prava u tzv. ”Bijeloj knjizi”. Saznavši to, cionisti izlaze s parolom: “Zemlja bez naroda, za narod bez zemlje!”. Takav stav prema arapskim starosjediocima vodio je samo zaoštravanju situacije i borbi za vlast nad teritorijem.

doseljenici1948

Početak II. svjetskog rata kvalitativno mijenja odnos snaga u korist Židova, koji šalju vojnike na sjevernoafričko bojište, a kad se potkraj rata saznalo za koncentracione logore dobili su još jedan jaki adut za stvaranje vlastite države. Odlučili su stvoriti državu u kojoj neće biti manjina, a Arapi su ih željeli spriječiti. Borbe gerilskih skupina postaju sve žešće, kao i teroristički napadi, i Britanci predlažu da mandat nad Palestinom preuzme Organizacija ujedinjenih naroda (OUN), ili različite nacionalne vlasti. Nije im trebala vlast nad uzavrelom Palestinom uz probleme koji su se počeli pojavljivati u kolonijama. Mandat preuzima OUN, a od veljače do studenog 1947. vodi se žučna rasprava koja završava podjelom Palestine na dvije države. Arapski dio iznosio je 11.000 km², židovski 14.000 km², a za susjedne arapske države  bio je to poziv u rat.

I. Izraelsko-arapski rat 1948. godine

Okolnosti za vrijeme II. svjetskog rata, i neposredno poslije, išle su na ruku širenju židovskog životnog prostora u Palestini te stvaranju i legalnom naoružavanju izraelske vojne sile. Uzevši te okolnosti u obzir ne čudi što su izraelske paravojne formacije brojale oko 10.000 pripadnika aktivnog i  oko 30.000 pripadnika pričuvnog postava. Nepomirljivost Arapa sa stvaranjem Izraela nije bila samo lokalna, palestinska, već panarapska. Naročito visok stupanj neprijateljstva pokazivale su članice Arapske lige: Egipat, Jordan, Sirija, Libanon, Irak, Jemen i Saudijska Arabija. Arapske države su nagomilale vojsku na granicama i čekale povlačenje Britanaca. Neposredni povod za rat bio je proglašenje države Izrael 14. svibnja 1948, a ratne operacije počele su već 15. svibnja.

David Ben-Gurion čita proglašenje države Izrael

David Ben-Gurion čita proglašenje države Izrael

Arapske države angažirale su oko 35.000 ljudi, uglavnom iz sastava tzv. elitnih jedinica, treniranih za vrijeme britanske kolonijalne vlasti. Izrael se mogao suprotstaviti sa oko 45.000 ljudi. Nakon tri tjedna borbi Izrael se nalazio u bezizglednoj situaciji, Jeruzalem je bio djelomično zauzet, a u cjelini odsječen od Tel Aviva i tamošnje borbene grupe, dok se treći dio vojske nalazio okružen i po dijelovima tučen u južnoj Palestini. Izraelcima pomoć neočekivano stiže u vidu OUN, na čiju inicijativu zaraćene strane pristupaju pregovorima, što Izraelu daje potrebno vrijeme za dodatnu mobilizaciju.

Krajem lipnja pokreću izraelske trupe kontraofenzivu na općem pravcu Tel Aviv – Jeruzalem te odbacuju iračke i jordanske postrojbe na istok nanoseći im osjetne gubitke. Operacija je dovela do deblokade Jeruzalema. Sirijske i libanonske snage ostale su pasivne tako da je kao jedini ozbiljni protivnik preostao Egipat. Odlučni napad na Egipćane poduzet je 9. listopada i nakon 10 dana teških borbi Izraelci osvajaju Bersheebu i prilaze Gazi. Nakon kratkog odmora napad je obnovljen 22. prosinca, kada jaka oklopna formacija napada egipatsko desno krilo obuhvatnim manevrom preko pustinje Negev. Egipćani su bili raspršeni i izbačeni iz ravnoteže te već su idući dan tražili prekid vatre – da ironija bude veća – posredstvom OUN. Izraelci pristaju na pregovore tek po izvršenju svojeg operativnog plana, što pokazuje nesposobnost OUN u nametanju mira.

Primirje je potpisano nakon dvomjesečnih pregovora, 24. veljače 1949. na Rhodosu. Irak i Saudijska Arabija nisu potpisali primirje. Autonomija Palestinaca na Zapadnoj obali ostala je za arapske pregovarače nedostižan cilj, budući da je Izrael pregovarao sa pozicije pobjednika i nametnuo svoje uvjete.
Poraz na bojnom polju nanio je udarac arapskom ponosu i u sebi je sadržavao klicu novog sukoba. Arapi su, u prvom redu, poraženi zbog neslaganja među državama članicama Arapske lige. Nije postojao program rješenja palestinskog problema, a neke od država nisu priznavale Palestinu kao nacionalnu državu, već su se na njen račun (odnosno na račun Izraela) željele teritorijalno proširiti. Suradnje nije bilo ni na bojnom polju, koordinacija operacija bila je slaba i površno izvedena a najveća šansa za uništenje Izraelaca propuštena pristajanjem na inicijativu prekida vatre u trenutku kada je izraelska vojska bila teško tučena, a samo korak ju je dijelio od poraza. Izraelci su, naprotiv, u svojoj kontraofenzivi pokazali da znaju upotrebljavati suvremeno oružje i doktrinu modernog rata. Izašavši iz rata kao pobjednik Izrael je bio prožet militantnim nacionalističkim duhom. Vlast su prigrabile snage desnice kojima je prvi zadatak bio od zemlje napraviti “ratni logor”. Cionisti su tvrdili kako je to jedini način na koji Izrael može preživjeti u “arapskom moru”. Vlada uvodi vojnu obvezu za sve židovske stanovnike oba spola. Ograničavanjem vojne službe na Židove željelo se spriječiti legalno naoružavanje Palestinaca. Glavni zapovjednik izraelske vojske je predsjednik Republike, koji preko ministarstva obrane izdaje naređenja Vrhovnom stožeru, glavnom rukovodećem operativnom tijelu.

II. Izraelsko-arapski rat 1956. godine

Egipat, država sa središnjim geostrateškim položajem u arapskom svijetu, postaje početkom 1950ih bitan faktor oko kojeg se grupiraju arapske države s ciljem oslobađanja od evropske kolonijalne vlasti. Takva “panarapska” uloga Egipta nije odgovarala Izraelu, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Obje su kolonijalne sile svoju vojnopolitičku prisutnost u regiji smatrale tradicionalnom. Nakon završetka 1. izraelsko-arapskog rata one uviđaju da ih S.A.D. žele istisnuti te pokušavaju na vlast u Egiptu dovesti sebi sklone ljude kako bi pojačale svoju poziciju. Pokušaj nije uspio, a na vlast u Egiptu dolazi Gamal Abdel Naser, koji je po mišljenju cionista bio opasan čovjek za Izrael, a koji je uz to zahtijevao povlačenje britanskih trupa iz zone Sueskog kanala. Velika Britanija odugovlačila je odlazak svojih vojnika, koji Egipat napuštaju tek 8. lipnja, ostavivši velike količine vojne opreme, sa objašnjenjem da im za potpuno povlačenje treba još vremena. To je bila samo “dimna zavjesa” kojom je prekriveno naoružavanje pučista. Puč je propao, a nakon njega propalo je i pristupanje Egipta Bagdadskom paktu. Nepristupanje tom paktu dovelo je do prestanka opskrbe Egipta oružjem i opremom NATO pakta, tako da se ovaj prisiljen okrenuti ka S.S.S.R-u i državama Varšavskog ugovora. Približavanje Egipta S.S.S.R-u značilo je uzbunu u Izraelu. Izraelci su samo mogli sa užasom gledati kako vojna moć Egipta jača, znajući da vrijeme radi protiv njih. Jedina prednost njihovih vojnika nad arapskim kolegama sastojala se u boljoj uvježbanosti ljudstva i kvalitetnijem zapovjednom kadru. Izraelci su počeli priželjkivati rat prije nego što sovjetski instruktori uspiju podići nivo spremnosti egipatskih vojnika. Sovjetska pomoć značila je puno, a egipatskih 500 tenkova, 400 aviona i 40 brodova bili su stvarna prijetnja interesima Zapada u zoni Sueskog kanala.

Karta sukoba 1956. godine

Karta sukoba 1956. godine

Egipat je od Kanala ubirao svega 7% pristojbi, dok su ostatak dijelili Francuzi i Britanci. Egipatska vlada predložila je preraspodjelu dohodaka dobivenih od Kanala. Pozivala se na njegovo bitno izmjenjeno ekonomsko značenje i na bitno izmijenjenu geopolitičku i geostratešku situaciju u odnosu na doba potpisivanja ugovora. Kolonijalne sile ne pristaju te Naser odlučuje izvršiti nacionalizaciju Kanala 13 godina prije isteka ugovora. Prireme su izvedene u najvećoj tajnosti da bi u srpnju 1956. godine nacionalizacija bila izvedena bez ispaljenog metka ili poginulog vojnika.

Francuzi i Britanci optužili su Nasera za kršenje ugovora i zatražili povlačenje Egipćana sa Sueskog Kanala. Naser je to odbio učiniti. Situacija je pogodovala odluci o agresiji na Egipat – i to trojnoj – francuskoj, britanskoj i izraelskoj. Svaka je strana imala svoje interse. Francuzi: vraćanje kontrole nad Kanalom i likvidiranje oslonca alžirskih oslobodilačkih snaga, koji su ove imale u Egiptu; Britanci su željeli vratiti kontrolu nad Kanalom i izgubljeni utjecaj u regiji, a Izrael je želio Sinaj i otklanjanje egipatske prijetnje. Iako su nakon rata agresori poricali postojanje zajedničkog plana sve je ukazivlo na suprotno. Ideja je bila uvući egipatsku vojsku u borbu na Sinaju, a zatim ju kombiniranim amfibijsko – zračnim napadom na Kanal odsjeći od opskrbnih baza. Egipćani su napad očekivali u području Gaze te su mislili da će njegovo težište biti na primorskom putu prema Suezu. U skladu s tim predviđanjima razvili su trupe u snazi jednog oklopnog i jednog motoriziranog korpusa.

Napad je započeo Izrael 29. listopada 1956. u 17:00 sati po lokalnom vremenu, i to velikim obuhvatnim manevrom preko pustinje Negev, iz pravca koji su egipatski zapovjednici smatrali sporednim. Nakon 48 sati borbe Izraelci su blokirali Suez, na što su Egipćani odgovorili prebacivanjem pojačanja na ugroženo područje. Većina egipatskih pojačanja nije ni stigla na bojište, jer su 31. listopada u borbu ušli Britanci i Francuzi, koji su zračnim napadima paralizirali svaki pokret na tlu te iz igre izbacili sve egipatske zračne baze. Naser je shvatio u kakvu je zamku upao i naredio opće povlačenje na zapadnu stranu Kanala, ali već je bilo prekasno. Strateške točke duž kanala zauzele su anglo – francuske trupe. Egipćani su ostali bez smjera za uzmak i bili su primorani položiti oružje. Velike količine bojne opreme pale su u ruke Izraelcima, dok su egipatski gubici iznosili oko 2.000 poginulih i 8.000 zarobljenih vojnika. Ukupni gubici agresora iznosili su oko 1.150 poginulih i 1.300 ranjenih vojnika.

Jugoslavija 2. studenog 1956. predlaže izvanredno zasjedanje Generalne skupštine OUN zbog egipatskog problema, a ona proglašava Veliku Britaniju, Francusku i Izrael agresorima i traži njihovo trenutačno i bezuvjetno povlačenje sa egipatskog teritorija. S.A.D. također uskraćuju diplomatsku pomoć svojim saveznicima i ovima ne preostaje ništa drugo nego se pokoriti zahtjevima OUN-a i povući se. Uskrativši svoju diplomatsku pomoć S.A.D. su potpuno diskreditirale Britance i tako stvorile vakuum koji su iskoristile za širenje vlastitog utjecaja. Stupanje S.A.D. na bliskoistočnu pozornicu samo je doprinijelo zaoštravanju odnosa u regiji.

Potučen i vojno obogaljen Egipat traži tješnju vojnu suradnju sa S.S.S.R-om, dok cijela regija postaje složena šahovska ploča blokovskih političkih interesa. Relativno mali prostor sadržavao je Tursku, Iran i Izrael okrenute S.A.D-u, te Jordan, Siriju i Egipat okrenute S.S.S.R-u. Bio je to nagovještaj novih sukoba, koji su prijetili i neposrednim uključivanjem i direktnim suočavanjem supersila.

S.S.S.R. se u angažmanu na Bliskom istoku rukovodio slijedećim principima:

  • pružanje vojne pomoći Egiptu i Siriji;
  • preko vojnopolitičke i ekonomske pomoći napraviti od tih zemalja štit protiv američkog imperijalizma i jačanja utjecaja SAD na Blistoku i Sredozemlju

S.A.D. su svoju bliskoistoču strategiju definirale u nekoliko crta:

  • svestrana pomoć i podrška Izraelu;
  • očuvanje Izraela, ako treba i silom, suzdržavajući se od direktnog sukoba sa SSSR;
  • obuzdavanje izraelske ekspanzije, ali mu omogućiti širenje do “razumnih” granica;
  • razgraničiti interese SAD i Izraela, ne poistovjećivati ih, već tražiti zajednički interes.

Uzme li se u obzir sve veće angažiraje supersila, može se reći da su na povećanje napetosti između drugog i trećeg izraelsko – arapskog rata velikim dijelom utjecali strani faktori.

III. Izraelsko-arapski rat 1967. godine

Povlačenje sa Sinaja i područja Gaze 1956. godine izazvalo je u Izraelu strepnju. Vrhovni stožer izraelske vojske ta je područja smatrao vitalnima za obranu zapadne granice. Granicu prema Egiptu su u periodu 1956-1967 kontrolirale “plave kacige” tako da su priželjkivani ispravci granice morali pričekati idući ozbiljniji rat. Istovremeno, granični incidenti sa Sirijom i Jordanom bili su svakodnevna pojava.

Arapske zemlje potisnule su svoje nesuglasice u drugi plan. Odlučile su zajednički nastupati na diplomatskom i vojnom polju. Države Arapske lige stvorile su zajedničko zapovjedništvo, a diplomatski su jedinstveno nastupale po pitanju palestinskog problema. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) počela je važiti kao bitan faktor u borbi protiv Izraela. Egipat, Sirija i Jordan znatno su ojačali svoje vojske, što je dodatno iritiralo Izrael. Arapi su de facto bili jači u svim rodovima i vidovima vojne sile, ali Ahilova peta im je bio nedovoljan broj časnika izučenih za moderno ratovanje.

Izraelci su zaključili da vrijeme radi protiv njih te pokušali stvoriti napetost koja će dovesti do rata. Operativni plan, već dovršen, sadržavao je elemente “Blitzkriega” koji će arapske zemlje i SSSR staviti pred gotov čin i tako isključiti mogućnost njihovog miješanja u sukob. Izraelski načelnik stožera izjavio je 10. svibnja 1967. da će napasti Siriju i Jordan zbog toga što izazivaju pogranične incidente. Izjava je zapravo bila sračunata tako da se vidi reakcija Egipta, koji je kao odgovor blokirao luku Elat u Akabskom zaljevu i zatražio povlačenje “plavih kaciga” zbog obveze pružanja vojne pomoći saveznicima. Izraelci su time dobili što su i željeli – granicu prema Egiptu oslobođenu nadzora “plavih kaciga” i otvorenu za napad. Izraelcima nije bilo ni na kraj pameti napasti Siriju i Jordan, pa da im nadmoćna egipatska vojska udari u leđa. Prvo su željeli obračunati s Egiptom, dok njegova dva saveznika sa malobrojnim vojskama nisu smatrali velikim problemom.

Karta sukoba 1967. godine

Karta sukoba 1967. godine

Rat je počeo 5. lipnja 1967, a ishod je bio odlučen već prvog dana. Izraelske zračne snage su u 07:45 iznenadnim, istovremenim napadom na 10 egipatskih zračnih baza izbacile iz igre oko 300 zrakoplova (85% egipatskog ratnog zrakoplovstva) i zavladale zračnim prostorom. Otpor na tlu (u području Gaze i na Sinaju) slomljen je za samo 4 dana, u prvom redu uporabom zračnodesantih trupa koje su zauzele prolaz Mitla i tako oduzele trima egipatskim divizijama pravac za opskrbu i povlačenje. Nakon predaje opkoljenih egipatskih divizija Izraelci izbijaju na Kanal u potezu Suez – El Kantara i time izvršavaju svoj operativni plan: osvajanje pojasa Gaze i Sinaja.

Izraelski zrakoplovi u akcijji na Sinaju 1967. godine

Izraelski zrakoplovi u akcijji na Sinaju 1967. godine

Granica prema Jordanu postala je poprište borbe 5. lipnja u 10:00 sati. Izraelske postrojbe pretrpjele su velike gubitke zahvaljujući izvanrednom otporu puno slabijih jordanskih trupa, koje su se naposljetku morale povući. Stari dio Jeruzalema Izraelci su zauzeli 7. lipnja, izbili na rijeku Jordan te zauzeli gradove Nablus i Arihu. Izraelci na fronti prema Jordanu nisu nakon toga više bili u stanju napredovati jer su neke od angažiranih jedinica pretrpjele teške gubitke. Sirijski front oživio je u noći 8/9. lipnja kad su izraelske trupe napale i uklinile se na 3 mjesta u obrambene položaje, da bi s jutrom izbile u slobodni operativni prostor i napredovale 20-40 kilometara.

Izraelska kolona tenkova na Sinaju 1967. godine

Izraelska kolona tenkova na Sinaju 1967. godine

Posredstvom OUN borbe su prestale 10. lipnja u 18:30, a izraelske trupe su ostale na dostignutim položajima. Izrael je time ostvario važnu pobjedu i osigurao svoje granice utvrđenim linijama Bar-Lev, na Sinaju, odnosno, Golanskim zidom na istoimenoj visoravni.

Uništena egipatska motorizirana kolona na Sinaju 1967. godine

Uništena egipatska motorizirana kolona na Sinaju 1967. godine

Yom Kippurski rat 1973. godine

Period 1967-1973, arapske su zemlje, poglavito Egipat i Sirija, iskoristile za modernizaciju i uvećanje vojne sile. Izraelci su zasnovali svoju borbenu doktrinu na iskustvima iz prethodnih ratova. Zrakoplovstvo u prvoj fazi rata neutralizira neprijateljske zračne snage, spušta zračnodesantne i druge specijalne jedinice na važna čvorišta u pozadini neprijateljevog fronta i ometa komunikacije. Druga faza je izvođenje kopnenih udara masom tenkova i motoriziranog pješaštva, pod zračnim kišobranom koji pružaju taktičke zračne snage. Koncentrični udari probijaju frontu, kopnene postrojbe se spajaju sa prethodno spuštenim zračnodesantim snagama i na taj način opkoljavaju neprijatelja koji ima opciju predaje ili uništenja. Utvrđene linije prema Siriji i Egiptu imale su zadatak amortizirati i usporiti neprijateljev udar dok u pomoć ne dođe glavnina vojske koja se okuplja i organizira brzim i efikasnim sustavom mobilizacije. Operativne trupe su trećinu svojih efektiva držale na obrambenim linijama dok je ostatak činio taktičku rezervu koja je imala zadatak suprotstaviti se eventualnom neprijateljevom proboju fronte, kako bi se spriječio njegov upad u slobodni operativni prostor. Egipat i Sirija pripremali su svoje snage za ofenzivne akcije, istodobno gradeći sustav protuzračne obrane koji će sigurno onemogućiti izraelsko ratno zrakoplovstvo. Pokušali su prvo prisiliti Izrael na povlačenje s okupiranih teritorija diplomatskim sredstvima no ona nisu dala rezultate. Potom su uslijedile prijetnje ratom, koje se Izraela nisu previše dojmile. Izraelsko rukovodstvo vjerovalo je da se radi samo o “blefu”, te da do napada neće doći. Uzbuna u vojsci dana je tek 6. listopada 1973. u 10:00 sati, samo 4 sata prije početka napada. Mossad, izraelska obavještajna služba, je pretrpio jednu od najvećih (iako rijetkih) sramota u svojoj povijesti. egipatski_sam Egipćani su odredili 2 pravca napada, jedan uz more, a drugi južno od Gorkih jezera, preko grebena Mitla u leđa linije Bar-Lev. Front je bio zatvoren ubojitim PZO sustavom koji je onemogućavao zračne napade na egipatske oklopne klinove. Sirijske snage su bile grupirane za frontalni napad na Golanski zid i bilo je očigledno da neće pokušavati obuhvatne manevre. Računajući s time da se glavne izraelske snage razvijaju na oglas mobilizacije Arapi su pripremili izuzetno snažan početni udar, sa postrojbama izvježbanim za izvršenje zadataka poput forsiranja Kanala i zauzimanja fortifikacija. Napad je započeo 6. listopada 1973. u 14:00 sati. Položaji linije Bar-Lev, u koju su Izraelci polagali puno nade, padali su jedan za drugim. Egipatske jurišne trupe, nakrcane protuoklopnim projektilima, zaobilazile su pojedine otporne točke i prodirale u dubinu teritorija s ciljem kidanja komunikacija i sprečavanja protunapada. Drugi ešalon je uništavao bunkere i utvrde. Impresioniran pozivima u pomoć Generalštab šalje dvije oklopne brigade u protunapad na egipatski mostobran kod El Kantare drugog dana rata. Ukopani u sinajskom pijesku i faktički nevidljivi čekali su egipatski vojnici s protuoklopnim raketama. Izraelski se protunapad istopio u toj zasjedi, a brigade su pretrpjele čak 80%-90% gubitaka u ljudstvu i tehnici.

Izraelska obrana na Bar Lev liniji

Izraelska obrana na Bar Lev liniji

Izraelska obrana na Bar Lev liniji

Izraelska obrana na Bar Lev liniji

Prva četiri dana borbe završila su potpunom kapitulacijom izraelskih postrojbi na liniji Bar-Lev. Egipćani su pristupili konsolidaciji osvojenog terena, umjesto da hrabro nastave napad oklopnim klinovima kojima se u tom trenutku baš ništa nije moglo suprotstaviti. Poklonjeno vrijeme Izraelci su iskoristili za neutraliziranje sirijske prijetnje te su 12. listopada poslali na Sinaj još 7 oklopnih brigada sa oko 550 tenkova, koji su postali raspoloživi nakon slamanja sirijske ofenzive. Sirija je napad počela istodobno s Egiptom, 6. listopada, a dan kasnije njene su postrojbe kontrolirale prvu izraelsku liniju obrane na Golanskom zidu. Veliki gubitak za Izraelce bio je napuštanje obrambene točke Djabel Sheik s koje se upravljalo velikim dijelom PZO sustava Golanskog zida. Idući dan, 8. listopada, bio je presudan za ishod borbi na Golanskoj visoravni. Sirijci su ponegdje uspjeli izvršiti lokalne prodore, no u većini slučajeva su dočekani oklopnim protunapadima i odbačeni uz ogromne gubitke. Deveti listopada obje su strane iskoristile za odmor i popunu gubitaka, koje Sirijci nisu mogli nadoknaditi ni nakon što je uspostavljen izravni zračni most sa S.S.S.R.-om. Gubici njihovih oklopnih snaga su u dva dana borbi dosegli osam stotina tenkova! Uočivši opadanje siline napada Izraelci u noći 10. listopada kreću u protunapad, te u idućih četiri dana vraćaju sav izgubljeni teren i osvajaju dodatnih 375 km² prostora. Ofenziva je zastala 14. listopada zbog totalne iscrpljenosti zaliha – Izrael je imao bojnog materijala za još samo 3 dana rata!

Egipatska vojska prelazi Sueski kanal

Egipatska vojska prelazi Sueski kanal

Uočivši opasnost S.A.D. organiziraju neprekidne zračne konvoje iz NATO baza u Evropi, dok se neki borbeni avioni prebacuju neprekidnim letom iz Amerike, uz opskrbu gorivom u letu. Izraelsko zrakoplovstvo pretrpjelo je zastrašujuće gubitke pokušavajući napasti egipatske kolone zaštićene izvanrednim PZO sustavima. Zahvaljujući naporima S.A.D.-a izrealsko je zrakoplovstvo opet bilo u stanju boriti se, što je bilo životno važno za protuofenzivu na Sinaju.

Egipatski tenk

Egipatski tenk

Cilj izraelske ofenzive bio je spoj egipatske 2. i 3. armije u zoni Gorkih jezera. Egipćani su taj dio fronte slabo zaposjeli, smatrajući ga nepodesnim za manevar. Izraelski napad na tom dijelu fronte zatekao ih je nespremne, ali ubrzo su se egipatski tenkovi kotrljali prema ugroženom području. Okršaji 18. i 19. listopada znatno su smanjili egipatsku nadmoć u tenkovima ali znajući da o ishodu bitke kod Gorkih jezera ovisi ishod rata, Egipćani nisu žalili trupe već su konstantno povećavali pritisak bez obzira na gubitke. Nakon uspješnog odbijanja niza protivničkih juriša Izraelci su napali prema sjeveroistoku te odsjekli 3. egipatsku armiju na Sinaju. Našavši se u takvoj situaciji Egipćani su zatražili primirje koje je prihvaćeno 22. listopada.

Egipatski ponton

Egipatski ponton

Tijekom 4. izraelsko – arapskog rata bila je vrlo živa diplomatska pozornica, na kojoj je američki državni sekretar Henry Kissinger postigao spektakularan uspjeh. Nakon što je general Sharon odsjekao 3. armiju na Sinaju, Kissinger je doletio u Kairo. Osim što je pomogao u sklapanju primirja, uspio je predsjednika Sadata nagovoriti da se odrekne pomoći S.S.S.R.-a, a zauzvrat obećao američku vojnu, političku i ekonomsku pomoć. Nadalje obećao je u ime S.A.D. izvršiti pritisak na Izrael kako bi se Sinaj vratio pod egipatski suverenitet. Sadat je taj prijedlog prihvatio i tako lišio Izrael najopasnijeg neprijatelja, a S.S.S.R. najjačeg saveznika u regiji. Preliminarni ugovor sastavljen je 26. ožujka u Camp Davidu, a potom i ratificiran. Sinaj je vraćen Egiptu (bez pojasa Gaze na kojem su Arapi dobili pravo na političku autonomiju, ali ne i na nacionalnu državu), a Izrael je dobio pravo slobodne plovidbe Sueskim kanalom. Arapski svijet podijelio se u shvaćanju ugovora. Napredniji i bogatiji proglašavaju ga historijskim, a siromašniji (poput Iraka, Sirije i PLO-a) izdajničkim činom. Najvažniji izraelski dobitak tog rata bio je mir na zapadnoj granici.

Egipćani u jurišu

Egipćani u jurišu

Sirijski tenk

Sirijski tenk

Izraelski tenk prolazi pokraj ranjenika

Izraelski tenk prolazi pokraj ranjenika

Mir za Galileju – izraelska invazija Libanona 1982.

Građanski rat u Libanonu započeo je 13. travnja 1975. sukobima Arafatovih Palestinaca i Gamayelovih kršćanskih falangista. Prethodni ratovi doveli su u Libanon oko 400.000 palestinskih izbjeglica od kojih je stvorena opremljena i uvježbana vojska. Izraelcima je to služilo kao opravdanje za povremene upade na libanonski teritorij radi obračuna sa gerilskim skupinama, kao i za bombardiranje izbjegličkih logora, da bi 6.6.1982. izvršili invaziju južnog Libanona.

Agresija je bila dugo i pažljivo pripremana, što se moglo zaključiti kada je počela. Iznenađenje je Izraelcima omogućilo relativno laku pobjedu nad neprijateljem nemale snage (8.000-25.000 vojnika PLO i sirijske snage ekvivalenta 2 divizije). Tri obrambene linije koje su od juga prema sjeveru držali PLO, sirijska vojska i libanonska vojska bile su organizirane kao sustav statične obrane, koji se lijevim bokom oslanjao na zapadne obronke planine Libanon a desnim na more, odnosno desnim bokom na istočne padine Libanona, a lijevim na zapadne obronke Antilibanona (planina Libanon presijecala je bojište uzdužno). Sirijske snage osiguravale su PZO cjelokupnog libanonskog teritorija a bile su prisutne legalno i legitimno, odlukom Arapske lige, kako bi pomogle zaštititi granice te države od izraelske agresije. Ni PLO, ni Sirijci nisu iskoristili odlične uvjete za manevarsku borbu na obroncima Libanona. Raslinje je dovoljno bujno da sakrije (protu)tenkovske zasjede, a neprijatelja je bilo moguće sustavno ometati bočnim napadima manjih borbenih skupina. Umjesto da manevru suprotstave manevar Arapi su se ukopali i čekali. Izraelci su tijekom pripreme agresije pažljivo prikupili podatke o svim utvrđenim točkama tako da je većina bitnih utvrđenja uništena nadmoćnom vatrom na samom početku akcije.

Izraelci su odlučili statičnoj obrani suprotstaviti visoko pokretne oklopno-motorizirane, pomorsko-desantne i zračno-desantne postrojbe. Napad je bio podijeljen u 2 ešalona, od kojih je zadaća pvoga bila probijanje utvrđene palestinske zone i stvaranje uvjeta za brzo nastupanje prema Bejrutu, odnosno dolinom Bekaa. Prema vremenskom rasporedu ti su zadaci trebali biti dovršeni za 3 dana. Drugi ešalon je trebao odbaciti sirijske snage iz južnog Libanona i provesti okruženje južnog Bejruta. Za tu fazu predviđeno je trajanje od 6 dana. U oba vala Izraelci su uključili sve rodove i vidove vojne sile, te 25.000 ljudi u prvom ešalonu i 35.000 u drugom. Kasnije je za okupacijske potrebe dovedeno još ljudstva, tako da je u Libanonu bilo oko 100.000 izraelskih vojnika. Osim toga anagažirali su i oko 800 tenkova s pripadajućim pratećim vozilima te 80-100 aviona.

Karta akcija 1982.

Karta akcija 1982.

Napad je bio zamišljen na dva glavna pravca i jednom sporednom. Glavni su bili primorski i prema dolini Bekaa, a sporedni između njih. Izraelske oklopne snage koje su napadale preko obronaka i teško prohodnih prijevoja planine Libanon imale su pomoć zračno-desantnih jedinica koje su osvajale i držale važne prijevoje. Tako su izraelske snage izvele duboki bočni obuhvat i prisilile sirijske snage na povlačenje iz ravnice, nanoseći im pritom gubitke napadima s boka. Tenkovi tipa T-72 su pri povlačenju morali izložiti bokove koji su bili znatno ranjiviji od prednjeg dijela tijela te su mnogi uništeni upravo bočnom izraelskom vatrom. Prodor na primorskom pravcu imao je podršku mornarice koja je izvršila amfibijska iskrcavanja sjeverno od Tira i Sidona te južno od Bejruta, s ciljem zatvaranja puta u Bejrut i opskrbnih pravaca arapskih jedinica.

Čitava ofenzivna operacija u Libanonu bila je okončana za devet dana potpunim ispunjenjem operativnog plana! Izraelske postrojbe kontrolirale su libanonski prostor dubok oko 100 km i širok oko 60 km.

Uslijedila je blokada Bejruta u kojem se ukopao PLO. Izraelci su zahtijevali odlazak Arafata i njegovih boraca kao preduvjet za dizanje opsade, no ovi su uporno odbijali odlazak. Napokon, nakon 90 dnevne blokade počinje pomorsko povlačenje PLO iz Bejruta, a izraelske okupacijske snage se razmještaju na primirjem ugovorenu liniju 30 km južno od grada. Izrael nije ostvario osnovni cilj operacije: uništenje PLO i zatiranje ideje o palestinskoj nacionalnoj državi.

Prototip aviona Levi

Prototip aviona Levi

Za trajanja izraelske blokade grada zapadni dio Bejruta je ostao ispražnjen od sukobljenih frakcija, tako da su Amerikanci, u suradnji s Francuzima, pokušali ubaciti u igru svoje vojne postrojbe i obnoviti «stari Libanon», naravno pod izrazitim franko-američkim utjecajem. Brzo su odustali od svog nauma – jedna čitava satnija američkih marinaca zbrisana je u bombaškom napadu na njihovu vojarnu. S.A.D. su za taj pokolj optužile Siriju i 6. flota je počela sa zračnim i pomorskim bombardiranjem sirijskih položaja u Libanonu. Takav razvoj događaja ponukao je S.S.S.R. da zatraži prestanak američkog bombardiranja, na što su S.A.D. uzvratile da «sovjeti potiču i štite razvoj međunarodnog terorizma». Nuklearne sile su još jednom zazvečale oružjem, no uz pomoć ostalih utjecajnih međunarodnih faktora strasti su se smirile i 6. flota je otplovila.

Sukobi na demarkacionoj liniji su se nastavljali, a Izrael je pred rastućim svjetskim optužbama opravdavao svoju prisutnost u Libanonu prisutnošću sirijskih postrojbi, no Izraelci su u očima svijeta bili okupatori. Takva je slika pomogla stvaranju oslobodilačkog fronta u Libanonu i uskoro su ustrojene mnoge postrojbe koje su ubačene u borbu na demarkacionoj liniji. U periodu 1982-1985 Izraelci su imali više poginulih i ranjenih nego pri napadu na Libanon. Stvorena je i tampon zona koju su kontrolirale «plave kacige», ali ni to nije pomoglo u smirivanju situacije.

Godine 2000. izgledalo kao da libanonska drama napokon dobija epilog povlačenjem izraelskih trupa, no sukobi Izraelaca i Hezbolaha ljeta 2006. i nova agresija na Libanon pokazali su da je u toj državi, kao i ostatku uzavrele regije, situacija još daleko od smirivanja, a o rješenju da i ne govorimo.

Dinko Odak
About Dinko Odak (42 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

1 Comment on Izraelsko-arapski ratovi

  1. Bog daj,

    Svaka pohvala za web !

    Vojne vještine i znanje uz svesrdnu financ. i logističku pomoć Amerikanaca su uzdanice Izraela no Izrael ne može dugoročno opstati na karti Prednjeg Istoka, Mir je priprema za rat a Američka i Ruska stategija je ravnoteža po principu Izrael dovoljno jak kako bi se obranio a Arapska liga podjeljena i prožeta unutarnjim sukobima bez ozbiljne ugroze za državu Izrael. Mir mogu donijeti vjerski čelnici zaraćenih strana, političari NE ! Vjerski čelnici se ne dogovaraju, barem koliko ja znam ili neznam, jer ovo je vjerski sukob !
    Sretan Božić

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*