Novo:

Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7)

Feljton o hrvatskom zbjegu na Sinaju

1. Uvod

Ratovi nikad nisu bili isključivo vojna stvar već neizbježno pogađaju i civile, koji su u ratnim okolnostima često primorani napustiti svoja ognjišta. Razlozi napuštanja doma mogu biti različiti, no rezultat je uvijek isti – neizvjesnost prognaničkog života. Globalni sukob, kakav je bio Drugi svjetski rat ponekad nije ostavljao mogućnost migracije unutar svoje, ili u susjednu državu, te su se izbjeglice znale naći u kulturnom i prirodnom okruženju kakvo većina njih nije bila u stanju niti zamisliti.


Upravo takva sudbina zadesila je izbjeglice u logoru El Shatt u egipatskoj pustinji na poluotoku Sinaju gdje su bili smješteni Dalmatinci među kojima su mnogi do tada nikada nisu otišli iz svog sela. Zbjeg u Egiptu nije zanimljiv samo po ogromnoj udaljenosti od domovine, već i po svojoj unutarnjoj dinamici i organizaciji. Daleko od domovine, u sinajskoj pustinji niknuo je pravi dalmatinski grad koji je brojao gotovo trideset tisuća duša. Logor je službeno bio u nadležnosti britanskih vojnih vlasti, no gotovo cjelokupnim životom logora upravljao je COZ (Centralni odbor zbjega), tijelo pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Politički predznak u logoru je svakako bio komunistički, no ipak su se redovito održavale mise i slavili vjerski blagdani, te je jedno vrijeme na čelu COZ-a stajao Don Andro Štambuk, katolički svećenik. Vodstvo zbjega je, unatoč nepovjerenju pojedinih britanskih časnika i subverzivnim djelatnostima uglavnom rojalističkih agenata, uspjelo zadržati relativno homogenu potporu izbjeglica Komunističkoj partiji i NOB-u, te je u tu svrhu uspostavljena i špijunska služba. Unatoč teškim pustinjskim životnim uvjetima, koji su i odnijeli mnoge živote, logor je ubrzo poprimio sve odlike pravog grada, tako da su proradili vrtići, osnovne i srednje škole, tečajevi (stranih jezika, analfabetski itd.), ambulante, bolnice, kina, radionice, slikarski i kiparski ateljei, sudovi i cijeli niz drugih djelatnosti. Životu i radu logora bitno su pridonijele istaknute osobe iz javnog i kulturnog života poput književnika Ranka Marinkovića, Marina Franičevića i Vjekoslava Kaleba, te maestra Josipa Hatzea, splitskog skladatelja i voditelja zbora u El Shattu. U političkom životu logora je glavnu riječ vodila Vojna misija NKOJ-a u Kairu na čelu sa Matom Jakšićem. Groblje koje se tamo nalazi danas svjedoči o boravku Dalmatinaca na Sinaju, a projektirao ga je arhitekt Helen Baldasar. Grobljem dominira spomenik Majki Dalmatinki, rad akademskog kipara Ante Kostovića. Sredstvima hrvatske vlade groblje u El Shattu je zadnji put obnovljeno 2005. godine.

Svrha rada je prikazati život i rad izbjeglica, njihov put preko Visa i Italije do Egipta, kao i okolnosti koje su potaknule zbjeg. Prvim dijelom namjeravam prikazati situaciju u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije koja je dovela do nastanka zbjega, kao i privremene boravke zbjega u Hrvatskoj i Italiji. Središnji dio je posvećen zbjegu u Egiptu i prikazu cjelokupnog političkog, kulturnog, znanstvenog gospodarskog i društvenog života logora, kao i repatrijaciji zbjega. Zaključno ću razmotriti uspješnost vodstva logora i samih logoraša u poboljšavanju svakodnevnih uvjeta života, kao i uspješnost komunističke partije u očuvanju vodeće uloge u zbjegu.

2. Okolnosti u Dalmaciji prije odlaska u zbjeg

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. voljom fašističke Italije i nacionalsocijalističke Njemačke stvorena je kvislinška NDH (Nezavisna Država Hrvatska), a na njeno čelo dovedena je nacionalistička teroristička organizacija „Ustaša“ na čelu sa poglavnikom Antom Pavelićem. Rimskim ugovorima između Pavelića i njegovog zaštitnika Mussolinija potpisanim 18. svibnja 1941. velik dio Dalmacije našao se u sastavu Italije, a NDH se odrekla i ratne mornarice na Jadranu. Dijelovi Dalmacije koji i nisu izravno anektirani stavljeni su pod talijansku okupaciju kao sastavni dio „demilitarizirane zone“ u kojoj NDH nije imala praktički nikakvu vlast niti je smjela držati tamo bilo kakve vojne postrojbe ili objekte. Talijani su nastojali pridobiti lokalno stanovništvo određenim ustupcima(1), ali su istodobno provodili politiku sveobuhvatne talijanizacije što je naišlo na vrlo loš prijem kod hrvatskog stanovništva.(2) Zahvaljujući nepopularnoj zločinačkoj politici NDH i Talijana, te ustaničkoj djelatnosti komunista(3) već se 1941. rasplamsao oružani otpor okupatoru u Dalmaciji. Fašisti su na partizanske akcije odgovorili terorom usmjerenom prema civilima tako da su mnogima kuće do temelja spaljene(4), a mnogi su odvedeni i u koncentracijske logore, poput onoga na Molatu.(5)

Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji je svoj vrhunac doživjela nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. kada je gotovo cijela Dalmacija privremeno oslobođena u događajima koji su poprimili razmjere općenarodnog ustanka.(6) Narodno oslobodilački pokret je zapljenom talijanskog oružje i opreme, kao i prilaskom novih boraca sa oslobođenih područja tada ostvario ogromne dobitke zahvaljujući kojima je 7. listopada 1943. osnovan 8. dalmatinski korpus, a 17. listopada i partizanska ratna mornarica.(7) Kapitulaciju Italije je slavio i vrh NDH proglasivši, kao i ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), poništenje Rimskih ugovora i povratak izgubljenih teritorija Hrvatskoj. Nijemci su također imali strateške interese u Dalmaciji i ostatku bivših talijanskih područja budući da je u to vrijeme postojala mogućnost savezničkog iskrcavanja na istočnoj obali Jadrana, te su odmah nakon kapitulacije Italije uputili tamo svoje postrojbe kako bi uspostavili kontrolu.(8) Nizom uspješnih operacija u jesen i zimu 1943./1944. njemačke postrojbe su do 20. siječnja pod svoj nadzor stavile gotovo cijelo dalmatinsko zaleđe, obalu i otoke.(9) Udar tada još vrlo snažnog njemačkog vojnog stroja potpomognutog snagama NDH bio je silovit, ali su mjestimično naišli na žestok otpor pa je došlo do ogorčenih borbi, naročito oko Splita i na Korčuli. Izvan domašaja ofenzive našli su se jedino najudaljeniji otoci, Vis i Lastovo. Otok Vis je nakon desanta na Drvar u svibnju 1944. postao sjedište vođe antifašističkog ustanka u Jugoslaviji Vrhovnog komandanta maršala Tita, koji je tamo uz savezničku pomoć preko Barija pristigao 7. lipnja, te Vrhovnog štaba NOVJ (Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) i POJ (Partizanskih odreda Jugoslavije), kao i savezničkih vojnih misija i tako je ostalo do oslobođenja Beograda u listopadu 1944.
Iako su novooslobođena područja ubrzo izgubljena dobici u ljudstvu i oružju bili su znatni, a stvoreni su i preduvjeti za izravan kontakt predstavnika NOP-a (Narodnooslobodilačkog pokreta) i zapadnih Saveznika budući da ih je sada dijelio samo Jadran. Veza je ostvarena kada su Sergije Machiedo, koji je tada bio određen za komesara Mornarice NOVJ-a, i časnik za vezu Adam Armanda na inicijativu Velimira Škorpika početkom listopada 1943. otplovili sa Hvara parobrodom „Bakar“ za Bari. Saveznički časnici koje su zatekli u Bariju nisu se smatrali nadležnima za ispunjenje njihovih zahtjeva pa su ih uputili u Brindisi, a potom u Alžir gdje se nalazio Glavni stožer savezničke vojske za Sredozemlje.(10) Misija je bila uspješna i dogovorena je vojna suradnja sa Saveznicima koji su između ostalog pristali i na povrat brodova koje je Italija zaplijenila tijekom okupacije. Saveznički časnik koji im je posebno izašao u susret bio je američki major Hout u Alžiru.(11) Ranjenici, koji su pristigli sa Machiedom i Armandom smješteni su u savezničku vojnu bolnicu, a u domovinu je na brodu donesena pomoć koju su donirali saveznici.

Zastava u kampu (snimljeno u rujnu 1944.)

Zastava u kampu (snimljeno u rujnu 1944.)

Jedno od važnijih pitanja koje je trebalo riješiti sa saveznicima bilo je pitanje jugoslavenskih interniraca. Uglavnom su to bili ljudi koji su podržavali NOB (Narodnooslobodilačku borbu), ili su se na neki drugi način zamjerili talijanskim okupacijskim vlastima, pa su završili u internaciji. Njihov položaj bio je doista alarmantan i Machiedo i Armada su pri dolasku zatekli naoružane četnike kako ih čuvaju.(12) Agenti kraljeve izbjegle vlade su ih pokušavali vrbovati u jugoslavensku legiju, no ogromna većina se izjasnila kao podupiratelji partizana(13), pa je to pitanje riješeno u korist NOB-a.

Improvizirana misija koja je pokrenuta bez znanja i odobrenja Tita i Vrhovnog štaba, te prije konferencije u Teheranu na kojoj NOVJ je priznat kao saveznička vojska, bila je više nego uspješna te je izrasla u čvrstu ratnu suradnju. Vrhovni štab je bio vrlo zadovoljan postignutim, pa je Sergije Machiedo nagrađen položajem šefa delegacije NOVJ-a u Bariju. Tom misijom su stvoreni osnovni preduvjeti za smještaj izbjeglica na teritoriju pod kontrolom zapadnih saveznika.

3. Odlazak u zbjeg

Pred silinom njemačke ofenzive 1943./1944. partizani su se postupno povlačili preko dalmatinskih otoka prema Visu. Dio civilnog pučanstva se u strahu od Nijemaca i ustaša(14), ili u nadi da će naći izlaz iz bezizgledne ekonomske situacije(15), također povlačio sa vojskom. Napad na Split, praćen bombardiranjima i osvajanje grada 27. rujna 1943. nagnao je mnoge da napuste grad i krenu prema otocima Šolti, Hvaru i Braču. Njemački udar na Makarsko primorje u listopadu i studenom 1944. donio je novi val izbjeglica koji su se uglavnom smjestili na otocima Braču i Hvaru, pa se na otocima počeo osjećati nedostatak hrane. Studeni 1944. je donio i njemačko zauzimanje otoka Veli i Mali Drvenik u trogirskom akvatoriju i tamošnje stanovništvo je skupa sa izbjeglicama koje su se tamo nalazile prebjeglo na Hvar. Korčula se punila ljudima koji su bježali sa poluotoka Pelješca, a nakon njemačkog iskrcavanja na taj otok i njegovog zauzimanja krajem prosinca 1944. izbjeglice su također krenule na Hvar i Brač. Ubrzo je postalo jasno da će i ti otoci doći u njemačke ruke. Jedino moguće preostalo odredište u Hrvatskoj postao je Vis.

Broj izbjeglica se povećavao iz dana u dan te se pokazala potreba za tijelom koje će upravljati zbjegom i brinuti o potrebama izbjeglica. Zbjeg je dobrim dijelom bio sastavljen od djece školske uzrasti kojima je što prije trebalo omogućiti nastavak školovanja, a Komunistička partija je željela pokrenuti kulturno-informativnu djelatnost, u prvom redu radi političke indoktrinacije zbjega. Privremeno čelništvo zbjega preuzela je Centralna komisija zbjega oformljena 22. studenog 1943.(16) u Vrboskoj na Hvaru. Čelo komisije je preuzeo Ivo Markić koji je izradio izvješće o broju ljudi u zbjegu.(17) Centralni odbor zbjega (COZ), stalno tijelo koje će upravljati zbjegom, izabrali su predstavnici NOO-a koji otišli u zbjeg(18) 22. prosinca 1943. u Starom Gradu na Hvaru, a prvi predsjednik postao je Ivo Markić.(19) Centralni odbori zbjega (posebno za Egipat i za Italiju) će predstavljati zbjegove i vršiti vlast u njima do povratka posljednjeg izbjeglice u domovinu 1946. godine.

Brodom Batory je prevezeno najviše Primoraca početkom veljače 1944. godine

Brodom Batory je prevezeno najviše Primoraca početkom veljače 1944. godine

Ubrzo nakon početka njemačkog napada na otoke postalo je jasno da toliki broj izbjeglica neće biti u domovini moguće zaštiti i prehraniti do kraja rata. Zbog toga je NKOJ (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije), na inicijativu ONOO-a (Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora) za Dalmaciju zatražio od zapadnih Saveznika pomoć i oni su 24. prosinca 1943. pristali na suradnju oko prijevoza i smještaja izbjeglica u južnoj Italiji.(20) Nakon savezničkog iskrcavanja početkom rujna 1943. Apeninski poluotok postao je poprište žestokih borbi sa njemačkim snagama feldmaršala Kesselringa koje su okupirale Italiju. Zbog toga je saveznicima bilo prilično teško tamo opskrbljivati i izbjeglice(21) pa su stoga većinu odlučili prebaciti u logore na Bliskom istoku.(22) Vrhovnom štabu ta odluka nije bila po volji, ali nije bilo drugog izbora već složiti se sa njom budući da su saveznici snosili sve troškove života zbjega.(23)

Nakon što je sa saveznicima dogovorena suradnja oko brige o izbjeglicama trebalo je organizirati i njihov prijevoz i prihvat u Italiji čega se prihvatio novoimenovani Odbor za zbjeg na čelu sa Zvonkom Beškerom.(24) Zbog brige o prijemu izbjeglica su krajem prosinca u Bari u Italiji upućen Miloš Žanko kao čelna osobe komisije za prihvat izbjeglica, a pridružili su mu se Mate Jakšić, Zvonko Bešker i Paula Zon.(25) Uspostavljene su i etapne postaje(26) kako bi se povela briga o higijeni izbjeglica i kako bi se kako bi se ljude sposobne za borbu izdvojilo iz zbjega.

Zadnji dani 1943.(27) i prvi 1944. obilježeni su masovnim prijevozom izbjeglica sa Visa u južnu Italiju. Tijekom tih 15 dana prebačeno više od trećine ukupnog broja izbjeglica(28), a samo prvim transportom ih je u dva britanska broda prebačeno 3 960.(29) Budući da nije bilo dovoljno partizanskih plovila, a neka su bila i u kvaru(30) Britanci su svojim brodovima pomagali pri prebacivanju izbjeglica.(31) Početkom proljeća 1944. smanjio se intenzitet odlaska u zbjeg budući da je vodstvo NOP-a smatralo da to više nije potrebno, ili barem ne u tolikoj mjeri.(32)

Obala i otoci sjeverne Dalmacije također su se našli pod udarom Nijemaca potpomognutih snagama NDH. Otočani šibenskog i zadarskog arhipelaga zahvaljujući talijanskoj okupaciji i žestokim borbama nakon kapitulacije Italije našli su se na rubu gladi. Pučanstvo sjeverne Dalmacije je krenulo u zbjeg početkom veljače 1944., upravo u vrijeme kada su se prve izbjeglice počinjale naseljavati u El Shattu. Područje koje su napuštali bilo je zahvaćeno ratnim operacijama i ponekad su odlazili i sa okupiranog područja, a događali su se i Njemački napadi na brodove sa izbjeglicama što im je dodatno zagorčavalo život.(33) Također su rade bolje organizacije prijevoza i trijaže ustanovljene etapne postaje.(34) Budući da su Nijemci smatrali civilno stanovništvo u najmanju ruku neugodnošću i oni su provodili evakuaciju pa je Dalmacija 1944. poprilično opustjela.(35)

Nakon odluke da se Vis brani do kraja(36) otok je pretvoren u vojnu utvrdu, a civilno stanovništvo je u takvim okolnostima predstavljalo samo smetnju pa su i stanovnici Visa, jedinog većeg otoka pod kontrolom NOP-a, morali otići u zbjeg.(37)

Budući da su čelni ljudi COZ-a otišli sa zbjegom bilo je potrebno i u domovini uspostaviti nekakvo tijelo koje će voditi potrebe o izbjeglicama i pomagati im u odlasku. Takvu ulogu preuzela je Centralna komisija zbjega koja je do listopada 1944. radila sav posao oko otprema izbjeglica.(38)

Izravna ratna opasnost za izbjeglice prestala je dolaskom u Italiju, ali time nisu otklonjene sve poteškoće. Zbjeg je tijekom cijelog svog trajanja pokazivao zavidan stupanj organizacije i optimističnog duha, ali to nažalost nije bilo dovoljno i za mnoge je to bio put bez povratka.

Dolaskom izbjeglica u logore Egipta vršen je popis od strane vojne engleske komande,zadužene za zbjegove.Tad su dobivane i male osmerokutne pločice(bakelit,osnovica a=1,5 cm),s dvije rupice kroz koje se provlačio konop i ona se nosila oko vrata.Na logorskoj ploči bio je utisnut registarski broj. Cijeli dalmatinski zbjeg upisan je od broja 20000 do 51000.

Dolaskom izbjeglica u logore Egipta vršen je popis od strane vojne engleske komande,zadužene za zbjegove.Tad su dobivane i male osmerokutne pločice(bakelit,osnovica a=1,5 cm),s dvije rupice kroz koje se provlačio konop i ona se nosila oko vrata.Na logorskoj ploči bio je utisnut registarski broj. Cijeli dalmatinski zbjeg upisan je od broja 20000 do 51000.

Bilješke

  1. „Počeli su odmah izvoditi javne radove, uspostavili su normalni saobraćaj i izdavali propusnice za kretanje bez naročite kontrole. Da bi u narodu ostavili što bolji dojam, doveli su i vojnike starijih godišta, koji su šetajući gradom nosili na rukama djecu govoreći, da i oni imaju »bambine«.“(Kvesić, 1960., 73)
  2. „Pojačana aktivnost u politici odnarođivanja stanovništva započinje drugom polovinom 1941. god. U Splitu Talijani uklanjaju kip Grgura Ninskog, simbol borbe hrvatskog naroda protiv romanskih aspiracija na ove krajeve. Iz Etnografskog muzeja odnijeli su narodne nošnje i sve predmete u vezi s narodnim običajima i tradicijom. U Trogiru skidaju hrvatske ambleme i slova s nadgrobne ploče bana Mladena Šubića, ploču s pročelja općinske zgrade, postavljenu u spomen 1000-godišnjice »lijepe naše«, i ploču s rodne kuće bana Petra Berislavića. U Korčuli su s pročelja stare gradske kule skinuli spomen-ploču kralju Tomislavu i niz drugih spomenika hrvatske prošlosti u gradu. Skidanje natpisa i spomen-ploča hrvatske povijesti Talijani su proveli i u drugim mjestima Dalmacije.“(ibid., 74)
  3. „Početkom kolovoza 1941. ilegalno stižu iz Zagreba delegati CK KPH Pavle Pap i Mirko Kovačević „da ubrzaju prelazak s diverzantskih akcija na opći ustanak.““(Anić, 2005., 36)
  4. „U dvije ofenzive u srpnju i rujnu u Gorskom kotaru Talijani strijeljaju oko 200 ljudi, više tisuća interniraju, spaljuju gotovo 2000 kuća, odvode stoku. Nadalje, u srpnju 1942. u selu Podhum u Grobnišćini (u zaleđu Rijeke) streljana je 91 osoba (u dobi 15 do 62 godine starosti), u svibnju 1943. na Dugom otoku streljane su 54 osobe.“ (Goldstein, 2008., 304). U selu Savar na Dugom otoku je u svibnju 1943. ubijeno 29 osoba, o čemu svjedoči spomenik u selu (op. a.)
  5. „…u ljeto 1942. Na otoku Molatu osnovan je Logor za smještaj obitelji čiji su se članovi priključili partizanima. … Od lipnja do kraja studenog 1942. u logoru je od tuberkuloze, malarije i pothranjenosti umrlo 422 osobe.“(Goldstein, 2008., 303)
  6. „Ivo Lola Ribar, delegat CK KPJ, zatekao se tih dana u Splitu te je Titu napisao da je „splitski ustanak nešto što se bitno razlikuje od svega do sada. U ovom slučaju mi smo grad dobili u prvom redu akcijom iznutra, a tek u drugom djelovanjem naših jedinica iz vana. …“ (Goldstein, 2008., 319)
  7. Anić, 2005., 172
  8. „…Nijemci su se bojali da bi se Britanci i Amerikanci mogli iskrcati na istočnu obalu Jadrana te su bili prisiljeni s drugih fronti odvojiti sedam operativnih divizija…“ (Goldstein, 2008., 319)
  9. Socijalistička jugoslavenska historiografija te događaje naziva Šesta neprijateljska ofenziva.(op.a.)
  10. „U Bari smo stigli 2. oktobra u 10 sati. … Tu nas je primio komadant 86. zone general Trollop. Sutradan nas je uputio u Brindisi, izjavivši da on nije nadležan za rješavanje našeg pitanja. U Brindisiju smo bili primljeni od generala Mak Farlana, šefa savezničke misije u Italiji. On se jako zainteresirao za našu stvar i uputio nas sutradan posebnim avionom u Alžir, u glavni stan saveznika za Mediteran, jer se ni on nije osjećao nadležnim. U Alžiru smo bili primljeni od generala Stronga koji se mnogo interesovao za naše prilike i zatim nas je stavio u vezu sa majorom [Louisom] Houtom, članom savezničke misije za Jugoslaviju u Kairu. (Izvještaj Sergija Makieda Štabu 8. korpusa o putu i radu prve misije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Bariju, 20. oktobra 1943. citirano iz Nižetić, 2007., 148)
  11. ibid., 150
  12. ibid., 149
  13. „Na stranu legije svrstalo se 104 osobe, od kojih oko 90 četnika, koji su sa oslobođene teritorije prebjegli u Italiju, dok je na našoj strani bilo 1 703 druga.“(ibid., 150)
  14. „Za kratko vreme slobode, posle raspada italijanskog okupacionog aparata pa do dolaska nemačkih trupa, mnogo je građana dalo javno oduška svom raspoloženju i iskazalo svoje simpatije za NOVJ. Upravo je njima u prvom redu pretila opasnost od osvete ustaških vlastodržaca. Oni su sačinjavali najveći deo izbeglica koji su tražili spas u napuštanju svojih sela i kuća.“(Velebit, 1983., 186)
  15. Američki diplomat William Howard Wriggins koji je boravio u El Shattu kao pripadnik organizacije American Friends Service Committee je u svojim memoarima kao razlog odlaska u zbjeg naveo: „ U siječnju 1944. stigao je glas da će nekih 2 000 jugoslavenskih izbjeglica uskoro trebati biti prebačeno iz Taranta u Italiji u Egipat. Ovi titoistički izbjeglice napustile su svoje domove na dalmatinskoj obali zbog toga što su borbe između njemačke vojske i lokalnih gerilaca uništile usjeve; jednostavno nije bilo hrane.“ (Wriggins, 2004., 85)
  16. Bratanić, 2009., 48
  17. „Prema njegovim podacima u zbjegu je u tom trenutku bilo 10 185 ljudi, što je uključivalo i 2 500 ljudi koji su izbjegli iz grada Korčule, kao i 300 Židova koje su Talijani internirali na Korčuli. Najveći broj izbjeglica bio je sa Makarskog primorja, oko 4 000, dok je s Pelješca bilo oko 2 680 ljudi. Broj izbjeglica koji su stigli s područja Splita još u rujnu prilikom njemačkog osvajanja grada nije bio poznat, ali svakako nije bio zanemariv.“ (ibid.)
  18. „…s biokovsko – neretvanskog područja, srednjedalmatinskog otočja i južne Dalmacije….“( Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 8/9)
  19. „Za predsjednika je izabran Ivo Markić, za tajnika Kruno Mariani, odgovornost za gospodarska pitanja preuzeo je Mate Barbić, skrb o zdravlju zbjega povjerena je Miljenku Boriću, Ante Olujić je zadužen za prosvjetu, Josip Kirigin za propagandu i agitaciju, vodstvo AFŽ-a preuzela je Milka Bogunović, a USOAH-a Anka Nola.“(Bratanić, 2009., 49)
  20. „Troškove održavanja logora i matrijalno zbrinjavanje izbjeglica snosiće ALM (Alied Military Liason, op.a.) dok se NKOJ-u dozvoljava da zadrži punu autonomiju rukovođenja unutrašnjim životom naroda u savezničkim logorima“(Plenča, 1962., 331)
  21. „Saveznička vojska je trpela od pomanjkanja lučkog prostora gde bi se mogla iskrcati sva ona ogromna količina municije i ostalog materijala koji je potreban za održavanje moderne vojske u uslovima rata.“(Velebit, 1983., 186)
  22. „Dogovoreno je da će se u prihvatnim logorima u južnoj Italiji osigurati smještaj za oko 10 000 izbjeglica, dok će se ostali upućivati u za to pripremljene logore u Africi.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 11)
  23. „Nacionalni komitet oslobođenja vrlo je nerado dao svoju saglasnost na taj saveznički predlog. Komitet je smatrao da će ta grupa naših sugrađana biti suviše udaljena od domovine i bojao se da će imati teškoća da se privikne na izolovani život u pustinji bez vegetacije, pod udarima afričkog sunca. Budući da je odluka jednostavna kad nema alternative, Nacionalni komitet se morao pomiriti sa savezničkim diktatom i prihvatio je nužnost da se naše izbeglice prevezu u Egipat“(Velebit, 1983., 187)
  24. Bratanić, 2009., 52
  25. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 11
  26. „…na otocima Šolti, Braču i Hvaru. … Najznačajnije prihvatilište izbjeglica, na putu ua Italiju, bilo je u Komiži u crkvi „Gospe gusarice“, a stožer za prihvat i prebacivanje bio je u privatnoj kući Kate Žuanić.“(Bratanić, 2009., 54)
  27. „ Prvi polazak izbjeglica za Italiju bio je 30. prosinca 1943…“(ibid.)
  28. „…do 12. siječnja broj otpremljenih se popeo na 15 000“(ibid., 55). Mateo Bratanić navodi 34 049 kao ukupan broj izbjeglica u studenom 1944. (ibid., tabla I., 236)
  29. Todosijević, 2008., 121
  30. „Dodatna nevolja je bila da su se upravo krajem godine pokvarili parabrodi „Bakar“ i „Makarska“(Bratanić, 2009., 54)
  31. „…i to tempom od 1 000 ljudi dnevno“(ibid.)
  32. „Već u ožujku 1944. Štab mornarice je tražio od postrojbi 2. i 3. POS-a da nagovaraju narod protiv napuštanja vlastitih domova osim ako je u pitanju krajnja neophodnost“(ibid., 59)
  33. „…kada je njemački zrakoplov mitraljirao brod pun žena i djece, pri čemu je ubijeno 15, a ranjene su 24 osobe. … kada je njemački torpedni čamac zarobio oko 210 ranjenika i izbjeglica na četiri broda.“(ibid.)
  34. „…organizirani su i manji prolazni logori na Kornatima i dugom otoku. Također je bila formirana etapna stanica na Murteru kojoj su gravitirale izbjeglice sa zadarskog i šibenskog prostora. … Kopnene etapne stanice formirane su u selu Brštanovo pod planinom Mosteć, u selu Danilo Kraljici kod Šibenika i u Paršićima u Bukovici.“(ibid.,78)
  35. „Teška je tragedija zadesila Dalmaciju, srednju i južnu u proljeće 1944. kad je njemačko zapovjedništvo nasilno pohvatalo i deportiralo oko 30 000 Hrvata i razbacalo ih po Bosni i Slavoniji.“(Anić, 2005., 202)
  36. „Tek 21. veljače 1944. stigla je zapovijed iz VŠ NOVJ da se „obrani Vis“.“(ibid., 201)
  37. „Tako je krajem veljače i početkom ožujka 1944. na put za Italiju otpremljeno 3 784 stanovnika Visa…“(Bratanić, 2009., 57)
  38. ibid., 59-60
Marin Karabatic
About Marin Karabatic (8 Articles)
Diplomirao povijesti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. upisao je slobodni studij sinologije i trenutno je u Kini na jednogodišnjoj stipendiji kineske vlade za učenje jezika na Sveučilištu Hunan.