Novo:

Izbjeglički logor El Shatt (5/7) – Kultura, umjetnost, tisak i religija

Kulturu i umjetnost su čelni ljudi COZ-a i Partije u zbjegu,  kao i čelništvo NOP-a  u domovini, shvatili vrlo ozbiljno, budući da su u njima vidjeli idealno sredstvo političke promidžbe koje može doprijeti do gotovo svakog izbjeglice. Broj intelektualaca koji su bili u stanju pokrenuti i usmjeriti kulturnu djelatnost zbjega nije bio velik, svega oko 1% ukupne populacije,[1. ibid., 155]  no ipak su umjetnost i kultura doživjele pravi procvat u zbjegu, a tome su pridonijeli svi slojevi stanovništva među izbjeglicama.

Glazbeni život zbjega najviše duguje istaknutom splitskom skladatelju maestru Josipu Hatzeu koji je upravljao Centralnom kazališnom grupom COZ-a u sklopu koje je djelovao i Veliki mješoviti zbor. Zbor je pod Hatzeovim ravnateljstvom postigao doista zapažene rezultate, [2. „Tijekom 18 mjeseci djelovanja u zbjegu priređena su 163 koncerta, a o zboru su pisali engleski, francuski, talijanski i egipatski tisak.“ (ibid., 157)] a zahvaljujući tome što je između ostalih izvodio američke i britanske skladbe stekao je popularnost i među savezničkim vojnicima. [3. Zbor je imao prilično širok repertoar: „Od opernih arija, preko partizanskih borbenih pjesama, do savezničkih himni i popularnih pjesama, crkvene glazbe i izvornih narodnih pjesama“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 31)] Zbor je surađivao i sa BBC-om (British Broadcasting Corporation) koji je uputio ekipu u El Shatt kako bi snimili gramofonsku ploču sa antifašističkim skladbama. [4. Bratanić, 2009., 157] Pjesme su izvođene na britanskim i američkim radio postajama, a Josip Hatze je od BBC-a zauzvrat dobio pijanino i velike količine notnog papira. [5. ibid.] Osim Velikog mješovitog zbora svaki logor je imao i svoj zbor koji je sudjelovao u obilježavanju svih važnijih događaja, a pjevali su i na misama. Maestro Banfiki vodio je COZ-ov orkestar limene glazbe. [6. Andrijić, 2008., 143] Glazbeni život u zbjegu bio je prilično raznolik, pa je u logoru I. djelovao i jazz sastav. [7. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 31]

Osim Centralne kazališne grupe radile su i kazališne grupe u logoru II. sa voditeljem maestrom Marijanom Burićem, logoru III. koju je vodio dirigent Antun Bernhard i El Khatatbi na čelu koje je bio skladatelj Nikola Martinis. [8. ibid.] Dramsku sekciju Centralne kazališne grupe vodio je Branko Kovačić. [9. ibid.] Gotovo sve kazališne grupe su osim u našim logorima redovito gostovale u savezničkim vojnim logorima i egipatskim gradovima. [10. „Kazališna grupa pod vodstvom maestra Hatzea samo 1944. dala je 84 priredbe (60 u logorima za zbjeg, 14 u Kairu, 4 u Suezu i 6 u savezničkim logorima). Druga grupa iste je godine priredila također 84 priredbe i to u logorima zbjega (49), Kairu (9), Suezu (5), savezničkim logorima (14) i za tenkiste NOV-e u Katatbi (7). Treća grupa u isto vrijeme je priredila 16 priredbi, a ona u Katatbi 8.“ (Andrijić, 2007., 143)]

Djeca su imala svoje Pionirsko kazalište sa dramskom i baletnom sekcijom, te su najmlađi izbjeglice doista dali veliki doprinos kulturnom životu zbjega. Garderobu za nastupe nije bilo moguće nabaviti niti ju je bilo jednostavno izraditi, no ipak je uz pomoć žena iz logora I. prvi nastup sa svim potrebnim rekvizitima održan 10. svibnja 1944. [11. Nola, 1988., 54; Nataša Matušić piše da je prva predstava održana 5. svibnja. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 31)] Kazalište je često gostovalo na savezničkim kulturnim događanjima poput priredbe u Kairu koje je u studenom 1944. u korist francuske ratne siročadi organiziralo predstavništvo Francuskog nacionalnog komiteta snaga otpora. [12. Nola, 1988., 54] Američki zrakoplovci smješteni u logoru u okolici Kaira su na Božić iste godine ugostili Pionirsko kazalište i to im je bio prvi susret sa bilo kakvim predstavnicima Narodnooslobodilačkog pokreta. Pionirsko kazalište iz El Shatta je bilo aktivno i nakon povratka u domovinu te ih je u Beogradu primio sam Tito, a gostovali su i u Čehoslovačkoj.

Među izbjeglicama u El Shattu bilo je i nekoliko velikana hrvatske književnosti, među kojima je svakako najpoznatiji bio Ranko Marinković. Osim što je jedno vrijeme bio na čelnom mjestu Odsjeka za umjetnost pri Kulturno-informativnom odjelu COZ-a, te bio aktivan u tisku zbjega napisao je i drame od jednog čina „Moj grijeh“, „Podzemni bataljun“ i „Četnik“ za potrebe kazališnih družina. [13. Bratanić, 2009., 158] Marin Franičević, poznati pjesnik sa Hvara, je također aktivno sudjelovao u životu zbjega. Među poznatijim književnicima u egipatskom zbjegu su također bili i Vjekoslav Kaleb, Miroslav Feldman, Šime Vučetić i Petar Šegedin. [14. ibid.]

Slika 5: Ratni invalidi s profesorom Jakovom Atijasom, autor: Ljubomir Garbin, 1944. [15. http://www.arhiv.hr/hr/hda/foto/fs-ovi/fototeka.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

Slika 5: Ratni invalidi s profesorom Jakovom Atijasom, autor: Ljubomir Garbin, 1944. [15. http://www.arhiv.hr/hr/hda/foto/fs-ovi/fototeka.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

Imamo sreću što je iz El Shatta sačuvan doista velik broj fotografija. Velikim dijelom je za to zaslužan istaknuti splitski umjetnički fotograf  Ljubomir Garbin koji je bio voditelj Fotosekcije pri Kulturno-informativnom odjelu COZ-a. Garbin je i prije odlaska u zbjeg bio aktivan u NOP-u, a posebno se istakao kao „ilegalac“ krivotvoreći dokumente. [16. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 53] Filmovi su se u početku razvijali u Kairu, ali s vremenom je uz pomoć Vojne misije NKOJ-a nabavljena tamna komora i ostali potreban materijal, što je olakšalo rad snimateljima. [17. ibid., 54] Osim hrvatskih fotografa život u El Shattu bilježili su kamerom i američki fotografi Alfred Cook, Gane Badger, Otto Gilmor i John Everard koji su bili djelatnici OWI-a (United states Office of War Information). [18. ibid., 55] Snimljena su i dva dokumentarna filma na temu zbjega The nine hundred (Njih devetsto) i The Star an the Sand (Zvijezda i pijesak). [19. ibid., 57]

U zbjegu se našlo i nekoliko likovnih umjetnika koji su osim umjetničkog rada dali doprinos i svakodnevnom životu izradom ilustracija u tisku, zidnih novina i promidžbenih plakata, a napravili su i nekoliko djela za potrebe kršćanskih i židovskih religijskih obreda. Svakako treba istaknuti imena poput slikara Kuzme Vitaljića, Ljube Nakića, Živka Kljakovića, Sabahudina Hodžića, Mate Radmilovića, Rudolfa Bunka [20. Rudolf Bunk je bio slikar iz Berlina koji je 1933. otišao iz Hitlerove Njemačke, te se nakon nekoliko godina lutanja 1938. naselio u Dalmaciji. Ponovno bježeći pred nacistima 1944. morao  je otići u El Shatt. Nakon rata je ostao živjeti u Splitu i od 1945. do svog povratka u Njemačku 1958. je radio kao scenograf splitskog kazališta. (op.a.)] i mlade studentice umjetnosti Vojke Ružić. Najkvalitetniji kipari u El Shattu su bili Ante Kostović i Ante Šitić, a djelovali su i arhitekti Helen Baldasar i Boris Katunarić. Materijal za izradu umjetničkih djela nije bilo jednostavno nabaviti i umjetnici su se, kao i ostali izbjeglice, morali snalaziti kako su znali pa je slikar Kljaković sam pekao drvo i tako radio ugljen za crtanje, a kipar Kostović je odlazio na Sueski kanal kopati glinu koju je kasnije miješao sa margarinom kako bi dobio odgovarajuću smjesu. [21. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 82]

Mladi ljudi koji su imali sklonost prema umjetnosti mogli su se obrazovati u Školi za umjetnost i obrt i Slikarskoj školi, a neki učenici iz zbjega, poput kipara Luke Musulina i Roberta Matutinovića, postali su priznati akademski umjetnici. [22. ibid., 87] Pokrenuta je i Pionirska škola crtanja, a u radu sa djecom posebno se istaknuo Kuzma Vitaljić. [23. ibid.]

Najveći i najskuplji projekt umjetnika iz zbjega svakako je bilo groblje u obliku zvijezde petokrake sa impresivnim spomenikom. Prije izgradnje tog groblja Hrvate su pokapali na grčkom groblju u Mojsijevim izvorima 20-ak kilometara od El Shatta. Arhitekt groblja bio je Helen Baldasar, a spomenik Majki Dalmatinki [24. „Spomenik je u člancima o našem zbjegu nazivan raznim imenima: “Majka Dalmatinka”; “Majka domovina”, “majka Jugoslavija”, “Majka”, “Domovina”, a možda ga je najadekvatnije imenovao I. B. iz Komiže: “Žalosna majka” (“Slobodna”, 22. 11. 1985).“(Bogdanić, 1996., 58)] izradio je Ante Kostović. Alat kojim je izrađen spomenik napravljen je od ostatka komada željezničke pruge u kovačnici zbjega, a kamen od kojeg su napravljeni zidić (dug oko 240 metara) i postolje za spomenik (spomenik je visok 8, 5 metara) uzeti su iz bivših bunkera britanske Osme armije na Suezu. [25. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 90] Gips za kalup spomenika je unatoč nepostojanju tog materijala u El Shattu Kljaković ipak uspio nabaviti jer mu je pomogao jedan upravitelj obližnje cementare. Izraelsko-arapski ratovi su ostavili groblje, uključujući i spomenik, u potpunosti razrušeno pa je Kostović za potrebe obnove  napravio novi odljev po fotografijama i sjećanju. [26. ibid., 91] Osim u El Shattu isti takav spomenik nalazi se i na otoku Veli Drvenik u trogirskom akvatoriju.

Slika 6: Groblje i spomenik „Majka Dalmatinka“ , autor Ljubomir Garbin, 1945. [27. http://www.arhiv.hr/hr/hda/foto/fs-ovi/fototeka.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

Slika 6: Groblje i spomenik „Majka Dalmatinka“ , autor Ljubomir Garbin, 1945. [27. http://www.arhiv.hr/hr/hda/foto/fs-ovi/fototeka.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

Izložba predmeta i umjetničkih djela izrađenih u zbjegu je otvorena 25. lipnja 1944. pod nazivom Borbom i radom. Izložba je u zbjegu doživjela rekordnu posjećenost [28. „…podaci govore da ju je već u prva četiri dana vidjelo preko 7 500 ljudi.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 92)] pa je umjesto četiri dana trajala dva tjedana, a COZ i Vojna misija NKOJ-a su odlučili prirediti sličnu izložbu u Kairu namijenjenu široj javnosti. Nosila je naziv Jugoslavenske narodne umjetnosti i zanati i otvorena je 29. listopada 1944. na prvu obljetnicu Drugog zasjedanja AVNOj-a u Klubu Kraljevskog inženjerskog društva. Pokroviteljica izložbe bila je egipatska princeza Chivekair, a trajala je do 10. prosinca u Kairu, a nakon toga seli u Aleksandriju gdje je bila postavljena od 21. prosinca 1944. do 7. siječnja 1945. [29. ibid.] Ubrzo nakon završetka rata mnogi predmeti sa tih izložaba izloženi su u Splitu na Izložbi zbjega koja je otvorena 25. srpnja 1945. i od 3. studenog do 14. prosinca iste godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu gdje je održana  Izložba narodne umjetnosti i zanata iz El Shatta. [30. ibid.]

Centralni odbor zbjega je zbog informiranja izbjeglica i stranih novinara, te zbog političke propagande među izbjeglicama i borbe protiv „rojalističke“ propagande pokrenuo, za uvjete koji su vladali, prilično široku izdavačku djelatnost, a prve novine izašle su već 6. veljače 1944, dakle četvrti dan nakon dolaska izbjeglica u El Shatt. [31. ibid., 69] Tehnički uvjeti tiskanja su bili doista skromni i sastojali su se od jedne stare pisaće mašine i običnog stroja za umnožavanje, no neke publikacije su se tiskale u egipatskim tiskarama. [32. ibid., 78]

Najvažniji i prvi pokrenuti časopis je bio Naš list koji je u početku bio glasilo COZ-a, a od prosinca 1944. postaje glasilo JNOF-a u zbjegu. [33. Andrijić, 2007., 139; Bratanić, 2009., 130; Dubravka Peić Čaldarović navodi da je Naš list postao glasilo JNOF-a 11. studenog 1944.  (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 73)] Prvih nekoliko brojeva je izlazilo svaki drugi dan ali od 16. veljače 1944. postaje dnevnik koji izlazi i nedjeljom, a sveukupno je do ožujka 1946. i povratka većine izbjeglica u domovinu izašlo 758 brojeva tog lista. [34. HPM: 73; Marko Andrijić navodi: „Ukupno je izašlo 735 brojeva.“ (Andrijić, 2007., 138)] Nakon dolaska dalmatinskih Srba u zbjeg naklada se povećala jer je počelo izlaziti izdanje na ćirilici. [35. „Početna naklada lista bila je 400 primjeraka, a kasnije se popela na 860.“ (ibid.). Izdanja na ćirilici je bilo „…oko 60-150 primjeraka po broju.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 73); „Početkom 1945. god. naklada „Našeg lista“ iznosila je 830 brojeva tiskanih na latinici i 130 brojeva tiskanih ćirilicom.“ (Bratanić, 2009., 130)] Naš list je osim informativnih i propagandnih članaka jednom tjedno imao prilog u obliku teksta sa područja znanosti, kulture ili biografije neke zaslužne osobe. Isto tako je jednom tjedno izlazio i Književni prilog sa tekstom jednog od pisaca iz zbjega, a od travnja 1944. četvrtkom počinje izlaziti i Pionirski prilog. [36. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 73] Urednik Našeg lista bio je u početku pjesnik Marin Franičević, a kasnije mu se pridružuju Šime Vučetić i Paula Zon. [37. ibid.]

Osim Našeg lista u zbjegu je izlazilo cijeli niz tiskovina. Kulturno-informativni odsjek COZ-a je izdavao bilten 15 dana kulturno-informativnog rada koji je bio zamišljen kao priručnik za kulturno-informativni rad, a list Kronika zbjega bio je prevođen na engleski budući da je bio namijenjen i stranim novinarima. [38. ibid., 75] Osim Pionirskog priloga u Našem listu djeci je bio namijenjen i list Pionir, a izlazio je i list Naš pionir koji je služio umjesto čitanke i početnice. [39. ibid.] Kasnije je u jednoj kairskoj tiskari tiskana i prava Početnica sa ilustracijama Kuzme Vitaljića. Prosvjeta je bila ilustrirana revija koja je služila nastavnicima kao pomagalo u radu. [40. ibid.]

Političke organizacije su također izdavale svoja glasila pa je AFŽ imao glasilo pod nazivom Žena zbjega, a USAOJ je izdavao časopis Omladinska riječ. Dok je postojao logor El Kahatatba u njemu je izlazio list Vijesti, a nakon ukidanja tog logora počinju izlaziti Vijesti iz Tolumbata.

Zidne novine su bile postavljane u svakom rajonu i imale su vrlo visoku čitanost. Posebno zanimljive su bile „usmene novine“ koje su bile na neki način kombinacija vijesti i kazališne predstave, a izvodili su ih pripadnici kazališnih družina.

Slika 7: Zidne novine u El Shattu. [41. http://personal.unizd.hr/~bratanic/ProjektdisertacijeZbjeguEl-Shatt.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

Slika 7: Zidne novine u El Shattu. [41. http://personal.unizd.hr/~bratanic/ProjektdisertacijeZbjeguEl-Shatt.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

Nakon dolaska većeg broja izbjeglica u Egipat stvoren je Prosvjetno-propagandni odjel na čelu sa Marinom Franičevićem. Taj odjel trebao je upravljati cjelokupnom prosvjetnom, kulturno-umjetničkom i izdavačkom djelatnošću zbjega. Ubrzo je bio podijeljen na Prosvjetni i Kulturno-informativni odjel radi lakše organizacije tako velike količine posla. Kulturno-informativni odjel je bio podijeljen na odsjeke za usmene informacije, štampu i umjetnost, a na čelo mu je došao Ivan Jurlina. [42. „…Ranko Marinković ravnao je Odsjekom za umjetnost, Paula Zon Odsjekom za štampu i Marin Franičević Odsjekom za usmene informacije.“ (Bratanić, 2009., 155)] Odsjeci za štampu i usmene informacije su prešli u Izvršni odbor JNOF-a nakon osnivanja te organizacije u zbjegu, a Kulturno-informativni odjel je reorganizirana na Odsjeke za umjetnost, kroniku i dopisništvo sa inozemstvom, a na čelo odjela dolazi Marija Lujak. [43. ibid.] Nakon što se ona u siječnju 1945. vratila iz zbjega na čelo odjela dolazi Milan Bijelić, a pošto je i on sa izložbom zbjega otišao u domovinu njegovo mjesto u svibnju 1945. preuzima Tomislav Markotić. [44. ibid.]

Unatoč nevelikom broju intelektualaca, umjetnika i kulturnih radnika u zbjegu uspjeli su pokrenuti kulturni život i u njega uključiti vrlo velik broj izbjeglica svih uzrasta i socijalnih skupina, što je neupitno dobro utjecalo na osjećaj jedinstva u zbjegu. Glavna svrha svog kulturnog i umjetničkog rada, kao i tiska, bila je politička propaganda, no ipak su bila stvarana i doista kvalitetna djela koja su našla publiku i izvan El Shatta. Tisak je ljudima u zbjegu pružio mogućnost informiranja o događajima u svijetu i domovini, a vijesti iz domovine su svakako stvarale osjećaj bar nekakve povezanosti sa rodnim krajem. Nikako ne smijemo zaboraviti ni zabavnu ulogu kulture i tiska, a razonoda i zabava su bile itekako potrebne ljudima koji su se nalazili tako daleko od doma i proživjeli su sve zamislive strahote rata.

Slika 8: Ples u El Shattu. [45. http://popartmachine.com/item/pop_art/LOC+1379106/EL-SHATT,-THE-UNITED-NATIONS-RELIEF-AND-REHABILITATION... (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

Slika 8: Ples u El Shattu. [45. http://popartmachine.com/item/pop_art/LOC+1379106/EL-SHATT,-THE-UNITED-NATIONS-RELIEF-AND-REHABILITATION… (pristupljeno 10. lipnja 2011.)]

10. Religija

Ogromna većina ljudi u zbjegu bila je religiozna, [46. „…bilo je samo desetoro onih koji nisu bili evidentirani prema vjerskoj pripadnosti.“ (Bratanić, 2009., 160)] a s narodom je u zbjeg stiglo i nekoliko svećenika, uglavnom iz Hvarsko-bračko-viške biskupije. [47. „Sa zbjegom u El Shatt bili su stigli (iz Hvarske biskupije) ovi svećenici: don Niko Bogdanić, don Jure Burić, don Andro Štambuk, don Ivo Moskatelo i don Toma Moskatelo, koji su obnašali bogoslužje“. (Bogdanić, 1996., 55-56); Rhea Ivanuš i Mateo Bratanić spominju osim njih i don Niku Ivanovića. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 64); (Bratanić, 2009., 161)] Unatoč činjenici što je zbjegom upravljala Komunistička partija koja je smatrala religiju nazadnom i štetnom ni svećenicima ni vjernicima nitko nije smetao u vršenju vjerskih obreda, a čak se u svim školama se jednom tjedno predavao i vjeronauk. Najbrojnija vjerska skupina svakako su bili rimokatolici kojih je bilo 92%, dok je pravoslavaca bilo 7%, a svih ostalih (starokatolika, muslimana, židova…) oko 1%. [48. MB: 160; Rhea Ivanuš navodi da je u zbjegu bilo „…24 650 katolika, 2 045 pravoslavaca 122 židova 24 muslimana i 1 protestant“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 61); Neven Bogdanić donosi podatke prema nacionalnoj pripadnosti: „…Hrvata 24.659 ili 81,69%, Srba 2.075 ili 7,38%, Slovenaca 350 ili 1,24%, Židova oko 300 ili 1,07% i drugih 8,62%.“ (Bogdanić, 1996., 55)]

Slika 9: Prizor sa mise u El Shattu. [49. http://popartmachine.com/item/pop_art/LOC+1379096/EL-SHATT,-THE-UNITED-NATIONS-RELIEF-AND-REHABILITATION... (pristupljeno 10.lipnja 2011.)]

Slika 9: Prizor sa mise u El Shattu. [49. http://popartmachine.com/item/pop_art/LOC+1379096/EL-SHATT,-THE-UNITED-NATIONS-RELIEF-AND-REHABILITATION… (pristupljeno 10.lipnja 2011.)]

Svaki pojedini logor imao je svoju župu, a osnovao ih je biskup Porth Saida Anhe-Maria Hiral pod čijom je nadležnošću bio i El Shatt. Župe su uglavnom  bile posvećene svecu zaštitnika mjesta iz kojeg je dolazila većina izbjeglica u pojedinom  logoru. [50. „…logor broj 1 imao je župu Sv. Mihovila i svećenika don Andru Štambuka, logor broj 2 župu Sv. Jeronima i župnika Niku Bogdanića, logor broj 3 župu Sv. Josipa i svećenika Jurja Burića, logor El Khatatba nije imao posebnu župu već samo svećenika Ivu Moštekala, a logor Tolumbat župu Sv. Mihovila i dva svećenika, Niku Ivanovića i Tomu Moštekala“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 64)] Župne crkve bile su smještene po šatorima, a dio zgrade NAFFI-a je također bio pretvoren u crkvu i to je bio jedini zidani vjerski objekt u egipatskim logorima. Katolički kler iz zbjega je, osim sa biskupom iz Porth Saida, često surađivao i s franjevačkim provincijalom  iz Port Tufika.

Vjenčanja su u većini slučajeva bila crkvena, pa čak i ona članova Komunističke partije, a sva djeca rođena u El Shatt su i krštena. [51. „U El Shattu su, dakle, sva vjenčanja obavljana u crkvi. A kako je KP tada djelovala konspirativno, i njeni članovi su crkveno vjenčavani. Prvo vjenčanje obavljeno je između Tonke Kačić iz Supetra i Ante Orlandinija iz Pučišća: 15. 2. 1944. Pred odlazak zadnje grupe kući obavljeno je posljednje vjenčanje: 23. 2. 1946. Ukupno su tamo sklopljena 172 braka.“ (Bogdanić, 1996., 56); Rhea Ivanuš navodi da je u El Shattu rođeno 481 dijete, a također piše da su slopljena 172 braka no navodi i  „…sveukupno se vjenčalo 322 osobe“, a to je u najmanju ruku nelogično budući da su za tolik broj brakova potrebne 344 osobe. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 66). Neven Bogdanić piše da se „…ukupno rodilo 475 beba.“ (Bogdanić, 1996., 57)] Sakrament Svete potvrde (Krizme) podijelio je od 10. 12. prosinca 1944. biskup Hiral i tom je prilikom krizmano 5 140 djece. [52. MB: 162; Rhea Ivanuš i Marko Andrijić navode „…3 500 djece…“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 66); (Andrijić, 2007., 142)]

Najmasovnija  proslava katoličkih vjernika u kojoj je sudjelovalo oko 8 000 ljudi svakako je bila procesija „Za križem“ koja je održana u Velikom tjednu 1944., a punu podršku joj je pružio i COZ. [53. Bratanić, 2009., 162] Organizirali su je vjernici sa Hvara[54. „…iz mjesta: Jelsa, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska…“ (Bogdanić., 1996, 56)] gdje je to tradicionalni vjerski događaj. Njemački okupatori su na Hvaru zabranili  procesiju, pa je nastavljanje tradicije u zbjegu imalo veliku simboličku vrijednost.

Pravoslavni vjernici nisu imali svog svećenika u El Shattu već je obrede održavao grčki svećenik iz obližnjeg logora. Konačno ih je krajem 1944. posjetio svećenik Srpske pravoslavne crkve Blažo Marković koji je također bio potpukovnik u NOVJ-u i vijećnik AVNOJ-a. [55. Bratanić, 2009., 164] Zajedno sa don Androm Štambukom održao je obred za pale borce NOB-a, što je imalo i propagandnu svrhu i trebalo je pokazati jedinstvo Srba i Hrvata u NOB-u i novoj Jugoslaviji. [56. ibid.] Misu koju je održao u Kairu i na kojoj je sudjelovao i kairski patrijarh posjetili su i četnici iz El Arisha, ali ju je Marković vrlo vješto iskoristio za promociju ciljeva NOB-a. [57. Održao je propovijed punu parola i pohvala revoluciji te s članovima zbora maestra Hatzea otpjevao Hej, Slaveni, a ne kraljevsku himnu Bože, Pravde. Kada je na kraju patrijarh uzeo križ i blagoslivljao prisutne (pa i sve prisutne četnike), pop Blažo je odgovarao „Sloboda narodu“ tako da su povjerovali da i patrijarh govori „Smrt fašizmu“. Patrijarh je zapravo mrmljao „Živio kralj“ na grčkom jeziku što nitko nije čuo niti razumio.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 65)]

Starokatoličku zajednicu od tridesetak pripadnika vodio je svećenik Juraj-Ivo Barbarić iz Bogomolja na Hvaru koji je 1915. istupio iz katoličke crkve. Židovskih vjernika je u logoru bilo 122 i brigu o njihovim duhovnim potrebama vodio je kantor Leon Antrarca, a logor je povremeno posjećivao i rabin. [58. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 61; Bratanić, 2009., 164] Mala skupina muslimana, koliko je poznato, nije imala ni jednog klerika u zbjegu.

Iako je bilo izrazito antikatolički nastrojenih pojedinaca komunističko vodstvo zbjega je vrlo dobro surađivalo sa katoličkim klerom. Ideje kršćanstva i NOB-a su u zbjegu smatrane sasvim kompatibilnima, a polaznik slikarske škole Valentin Juras i akademski kipar Kostović su za jednu od logorskih crkava izradili reljef Sv. Josipa, Marije i Isusa na kojem Marija i Josip imaju partizanske kape sa zvijezdom petokrakom. [59. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 66]

Glavni čovjek za vjeru u zbjegu bio je don Andro Štambuk koji je bio dekan-vikar katoličke crkve u zbjegu i čelnik Odsjeka za vjere Prosvjetnog odjela COZ-a. Bio je religijski vrlo obrazovan i  doktorirao je crkveno pravo na Gregorijani u Rimu. Nakon rata se vratio na Hvar, ali je pao u nemilost komunističkih vlasti te je bio i zatvaran. [60. Mateo Bratanić navodi da je pao u nemilost jer „…nije htio prijeći u u stalež narodnih svećenika kako su mu predlagali iz KP-a, već je ostao vjeran papi i svom ordinariju…“ (Bratanić, 2009., 163), dok Rhea Ivanuš piše: „…hvarske vlasti predlagale su da ode u Zagreb za zastupnika u Saboru, ali uz uvjet da se odrekne svećeničkog poziva. To nisu bile ambicije don Andre…“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 63)] Skupina huligana ga je napala i pretukla 1953. pod nikad razjašnjenim okolnostima, a nakon toga se vrlo rijetko pojavljuje u javnosti. Izabran je za  biskupa Hvarsko-bračko-viške biskupije 1955., ali iste godine je i umro, možda čak od posljedica premlaćivanja dvije godine ranije.

Svećenik koji se najviše sukobljavao komunistima u zbjegu bio je don Niko Bogdanić koji je prije dolaska u zbjeg bio župnik u Gdninju na Hvaru, a u El Shattu je bio župnik u logoru II. [61. Bratanić, 2009., 163] Bogdanić se nikada nije vratio iz zbjega jer je poginuo u prometnoj nesreći na ulazu u grad Suez 10. siječnja 1945. [62. Bogdanić, 1996., 56]

Suradnja između Komunističke partije i Katoličke crkve u zbjegu je bila na iznenađujuće visokoj razini. Tako harmoničnim odnosima je neupitno pridonijela činjenica da je Partija uvidjela kako ne može povrijediti vjerske osjećaje izbjeglica i računati na njihovu potporu, kao i činjenica da se razmjerno velik broj dalmatinskih svećenika svrstao na stranu NOB-a nakon što su svjedočili okupatorskim zločinima.

Marin Karabatic
About Marin Karabatic (8 Articles)
Diplomirao povijesti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. upisao je slobodni studij sinologije i trenutno je u Kini na jednogodišnjoj stipendiji kineske vlade za učenje jezika na Sveučilištu Hunan.
  • Ivana Pantić-Mardešić

    moja majka je tamo bila kao dete, i moja baka, , zapravo, veći deo porodice Božanić, sa Visa, iz Komiže. impresionirana sam ovim tekstom i volela bih da saznam više, majka je tamo bila kao dete, sećala se i pričala mi samo ono čega se sečala, ali svakako da bih htela da doznam više. Ko antifašistički orijentisana osoba, ponosna sam na ono što se tamo dešavalo, i uopšte, smatram da bi o periodu NOB-a trebalo da se piše detaljnije.