Novo:

Izbjeglički logor El Shatt (4/7)

Feljton u sedam dijelova

7. Politika

Politički rad među izbjeglicama bio je za vodstvo zbjega, kao i za samo vodstvo NOP-a vrlo važan te mu je posvećeno mnogo vremena i truda. Komunistička uprava El Shatta je u stvari smatrala da je svaki rad u zbjegu politički rad.(1)

Neprijatelji NOP-a, u prvom redu četnici i snage odane izbjegloj kraljevoj vladi također su smatrali zbjeg politički važnim, te su na svaki način pokušavali razbiti jedinstvo zbjega i pridobiti što je moguće više izbjeglica na svoju stranu. Geografski smještaj zbjega u Egiptu išao je rojalistima donekle u prilog budući da je u Kairu od pada Italije do 1. lipnja 1944. djelovala izbjeglička vlada pročetnički nastrojenog Božidara Purića, a na Sredozemnoj obali Sinaja se nalazila i rojalistička vojna baza u El Arishu gdje su bili smješteni kralju odani vojnici, a kasnije i civili koji su se izjasnili kao protivnici komunizma. Između ostalih tamo su bili prebačeni i rojalisti iz Tolumbata nakon što su u taj logor u kolovozu 1944. smještena djeca iz El Shatta i El Khatatbe.

Centralni odbor zbjega  trudio se svim silama kako bi održao jedinstvo zbjega u potpori Titu i Narodnooslobodilačkoj borbi. Glavni ciljevi svog tog truda s bili su dokazati zapadnim Saveznicima kako Komunistička partija ima i sposobnost i potporu naroda za vodstvo Jugoslavije nakon završetka rata te napraviti od izbjeglica aktivne podupiratelje Tita i NOB-a prije povratka u domovinu. Potpuno oprečne ciljeve imali su četnici, rojalisti i ostali antikomunistički elementi koji su uložili velike napore kako bi Saveznicima dokazali da narod u zbjegu nije jedinstven u potpori Titu. Rojalisti su među dalmatinskim izbjeglicama počeli širiti svoju propagandu već prilikom dolaska trećeg transporta u Port Said u veljači 1944.(3) Tada su se na brod ukrcali rojalistički agitatori prijeteći izbjeglicama lošim životom u logorima, no ta akcija nije imala uspjeha. Rojalistička promidžba  bila je usmjerena na širenje straha od života u pustinji i davanje obećanja kako će pojedincima koji se izdvoje iz „komunističkog“ logora biti bolje.(4) Institucije Kraljevine Jugoslavije u Egiptu bile su izvor promidžbenog materijala(5), no prava opasnost po jedinstvo zbjega prijetila je od „kraljevaca“ iz redova samih izbjeglica koji su taj materijal širili.

Marš kroz El Shatt.

Marš kroz El Shatt

Antikomunizam i potpora rojalistima pojedinih savezničkih časnika, u čemu je prednjačio major Langman, te „lijeva skretanja“ i netaktičnost pojedinih  članova Komunističke partije predstavaljali su ozbiljan kamen smutnje u odnosima između COZ-a i savezničkog zapovjedništva. Članovi COZ-a(6) su pri dolasku u El Shatt Langmanu tvrdili da su svi izbjeglice pristaše Tita i NOB-a koji ne mogu sudjelovati u borbama, no ubrzo se pokazalo da to nije tako. Dan nakon što se jedan katolički svećenik, koji je izjavio kako ne podržava ni rojaliste i partizane, požalio Langmanu kako se boji da će ga komunisti ubiti, te da je COZ zabranio izbjeglicama razgovore sa savezničkim osobljem predsjednik COZ-a mu je priznao (Langmanu) da među izbjeglicama ima i rojalista koje bi radi njihove osobne sigurnosti trebalo izdvojiti iz zbjega.(7) Rojalisti, to jest oni koji su se kao takvi izjasnili, su nakon toga po Langmanovoj zapovjedi odvojeni od ostatka zbjega, što je dio ostalih izbjeglica, uglavnom iz redova mladeži, popratilo neredima.(8) Zabilježeno je još slučajeva kada su ljudi su tražili premještaj iz logora, neki zbog toga što su im partizani ubili pripadnike obitelji(9), dok su se drugi jednostavno nadali boljim uvjetima života u rojalističkim logorima, budući da se El Arish, kao i Tolumbat, nije nalazio u pustinji već na obali Sredozemnog mora. Unatoč činjenici da je broj ljudi koji nisu podržavali komunističku politiku bio prilično velik(10) prelazak u rojalističke logore nikada nije postao masovan, te je ogromna većina ipak ostala u „komunističkim“ logorima. Rojalisti se većinom nisu željeli vratiti u komunističku Jugoslaviju, te je dio njih ostao u El Shattu i nakon repatrijacije i nakon odlaska „partizanskih“ izbjeglica su u logoru podignuli rojalističku zastavu.(11)

Langmanov fanatični antikomunizam je u velikoj mjeri narušio odnose COZ-a i savezničkog zapovjedništva. Situacija je dostigla točku usijanja nakon što je Langman pred pripadnicima Američkog Crvenog Križa optužio COZ za nesposobnost.(12) Dobrim odnosima također nisu doprinijeli ni komunistički „manihejski“ pogled na političku orijentaciju izbjeglica (tko nije 100% sa nama protiv nas je), kao ni ekstremni pojedinci koji su „skretali u lijevo“. Takav stav u svakom slučaju nije bio pošten prema velikom broju ljudi u zbjegu koji su se protivili komunizmu, ali ni u kom slučaju nisu bili kolaboracionisti te su i u domovini aktivno podupirali NOP. Ubrzo se napetost u odnosima između saveznika i COZ-a počela osjećati i na standardu života u zbjegu. Stanje je zbog toga postalo neizdrživo za izbjeglice, a nije odgovaralo ni vodstvu NOP-a kao ni savezničkom vodstvu. Nakon što su Saveznici u ožujku 1944. brzojavili Fitzroyu Macleanu, šefu savezničke misije kod Vrhovnog Štaba, i zamolili ga da poduzme kod Tita nešto kako bi „urazumio“ COZ u Egipat u travnju je stigao dubrovački odvjetnik Mato Jakšić kako bi u Kairu osnovao Vojnu misiju NKOJ-a kao tijelo koje je između ostalog radilo i na smirivanju napetosti između savezničkih zapovjednika logora i COZ-a.(13) Neposredno prije dolaska u Egipat sudjelovao je zajedno sa Vladimirom Velebitom i još nekim poslanicima na Alžirskoj konferenciji, gdje je Vojna misija NKOJ-a u Velikoj Britaniji pregovarala s Vrhovnom savezničkom komandom za Sredozemlje i na kojoj je jedna od tema bio i zbjeg u Egiptu, pa je bio informiran o tamošnjem stanju. Jakšić i ostatak Vojne misije(14) su bili vrlo uspješni u umanjivanju lijevog ekstremizma pojedinih pripadnika vodstva zbjega, a na Jakšićevo inzistiranje kod brigadira Rossa, glavnog zapovjednika svih izbjegličkih logora na Bliskom istoku, smijenjen je i Langman, glavni uzročnik napetosti sa savezničke strane.(15) Zapovjednik Glavnog zapovjedništva za zbjeg tada postaje major A. J. Bekker koji je do tada zapovijedao logorom II. u El Shattu.(16) Bekker je bio znatno manje politički krut od Langmana i imao je više sluha za potrebe izbjeglica, te su zahvaljujući tome odnosi između Saveznika i unutarnje uprave zbjega zbjega bili podignuti na znatno višu razinu, a uspješna suradnja će se nastaviti do kraja Bekkerovog mandata.

Brojne političke organizacije koje su postojale na teritoriju pod kontrolom NOVJ-a u domovini bile su aktivne i među izbjeglicama. Glavnu riječ i u ideološkom i u organizacijskom smislu vodila je Komunistička partija, iako je na ključnim položajima bilo i ljudi koji nisu bili komunisti. Partija u zbjegu ni u kom slučaju nije bila najbrojnija organizacija, a premalen broj članova predstavljalo je veliku poteškoću u njenom radu.(17) Unatoč tome i dalje se rigorozno pazilo na partijsku disciplinu, te na podobnost i „pravovjernost“ novog i postojećeg članstva, budući da je Komunistička partija uvijek gledala sebe kao avangardu radničke klase i nije svatko mogao ući u njene redove.(18)

Organizacije Komunističke partije u egipatskom zbjegu temeljila se na ćelijama koje su postojale u svakom logoru i političkom tijelu u kojem je zbog broja članstva bilo moguće organizirati ćeliju(19), a postojala je podjela na komitete i biroe.(20) Nedovoljno veliki broj komunista, što se posebno odnosilo na iskusne članove koji su svakako bili potrebniji u domovini doista je bila poteškoća, ali unatoč tome Partija nije nikada ozbiljnije izgubila kontrolu nad zbjegom.

Osim Komunističke partije u El Shattu je također djelovao njen podmladak SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) iz kojeg je regrutirana većina članova Partije. Članstvo SKOJ-a bilo je brojnije nego Partije(21), a u početku je bio organiziran na Komitete i biroe po uzoru na Partiju, no krajem 1944. i početkom 1945. organizacija je preustrojena.(22) Svoja prva iskustva na političkim rukovodećim položajima stjecala je u SKOJ-u zbjega i kasnija istaknuta hrvatska političarka Savka Dapčević.(23)

Propagandi i djelovanju rojalističkih agenata unutar zbjega Komunistička partija se suprotstavila prilično odlučno i djelotvorno. Kako bi se pratila aktivnost „kraljevaca“ i onemogućavala njihova djelatnost oformljena je špijunska služba. Među špijunima je postojala hijerarhija te su izvješća komunističkoj ćeliji u COZ-u dostavljali više rangirani špijuni(24), a oni su zapovijedali operativcima na terenu.(25) Poput svih špijuna i ovi u zbjegu se nisu predstavljali svojim imenom i prezimenom već su koristili pseudonime, te nam je njihov pravi identitet ostao nepoznat do danas. Osim špijuniranja političkih neistomišljenika, prvenstveno „četnika“ i „mačekovaca“ špijunska služba se bavila i borbom protiv korupcije i gomilanja bogatstva nepoznatog porijekla, kao i hvatanju klasičnih kriminalaca, kako izbjeglica tako i lokalnih Arapa, u čemu su surađivali sa Partizanskom stražom i savezničkim organima vlasti.(26)

Pored Komunističke partije i SKOJ-a u zbjegu su djelovale i organizacije sa čisto antifašističkim predznakom u koje su bili učlanjeni i pojedinci koji nisu bili komunisti, iako su i u njima na ključnim položajima bili članovi Partije. Najbrojnija takva organizacija u zbjegu(27) bio je AFŽ (Antifašistički front žena), organizacija koja je podupirala političku emancipaciju žena i zalagala se za ravnopravnost spolova. Organizacija je bila hijerarhijski ustrojena, te je imala centralni odbor i njemu podređene logorske i rajonske odbore. Bila je vrlo popularna među ženama u zbjegu i domovini,  a među izbjeglicama se istakla praktičnom djelatnošću poput održavanja tečajeva i organiziranja radnih akcija.(28)

Organizacija koja je okupljala dobar dio mladeži u zbjegu bio je USAOH (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske), ogranak USAOJ-a (Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije). Prvu konferenciju u Egiptu održala je već 8. veljače 1944., a do početaka 1945. narasla je na 4.053 članova.(29) Ključne položaje te organizacije su, naravno, držali pripadnici SKOJ-a.(30) Glavna djelatnost bila im je organizacija sportskih utakmica, kulturnih događanja kao što su izložbe i kazališne predstave, te radnih akcija. Unutar USAOJ-a u školama i vrtićima bila je organizirana i prilično brojna pionirska organizacija.(31)

Politička organizacija koja je doista sadržavala širok raspon političkih opcija bila je JNOF (Jedinstveni narodnooslobodilački front) u koji su bili uključeni pripadnici gotovo svih političkih stranaka koji se nisu kompromitirali kolaboracijom. Takva organizacija širokog spektra političkih stranaka(32) je bila u skladu  sa tadašnjom politikom Komunističke partije (kao i samog Staljina) koja nije javno razglašavala namjeru provođenja socijalističke revolucije, već je isticala narodnooslobodilački karakter borbe. Pravo na predlaganje kandidata i kandidiranje na izborima dobile su sve osobe starije od 14 godina.(33) Izbori po principu aklamacije održani su 21. prosinca 1944., a prvi plenum JNOF-a u zbjegu održan je 28. siječnja 1945.(34) Glavni pokretač osnivanja JNOF-a u zbjegu bio je šef Vojne misije NKOJ-a u Kairu Mate Jakšić, a bio je to svojevrstan odgovor na UNRRA-ino popisivanje ljudi za povratak.(35) Jedno od  pitanja u upitniku bilo je o zemlji u koju osoba želi otići čime je praktički izbjeglicama sugerirana mogućnost odlaska u neku drugu zemlju, a ne Jugoslaviju. Komunističko vodstvo je to pitanje shvatilo otvoreni napad kontrarevolucionarnih snaga na jedinstvo zbjega.  Kao odgovor na tu opasnost trebalo je organizirati nekakvo tijelo koje će ljude različitih mišljenja usmjeriti na zajednički rad oko povratka u domovinu i pokazati slogu pred Britancima. Organizacija je među izbjeglicama bila prilično dobro prihvaćena, a imala je i praktičnog uspjeha u organizaciji repatrijacije.

Političkoj propagandi je u El Shattu posvećena vrlo velika pažnja. Gotovo svaka aktivnost koja je okupljala veći broj ljudi, poput nogometne utakmice ili proslave nekog praznika bila je iskorištena u političko-propagandne svrhe. Budući da je logor bio pod britanskom upravom slavio se i rođendan kralja Georga VI., pa je nastala zanimljiva situacija u kojoj su komunisti organizirali proslavu u čast kralja Velike Britanije, što je u svakom slučaju imalo pozitivan učinak na odnose sa Britancima. Također su redovito radi informiranja i indoktrinacije bili organizirani i masovni skupovi, a prvi takav skup je organiziran već 10. veljače 1944.(36) Dobar dio umjetničkih djela i kulturnih priredbi je također je bio namijenjen propagandnim svrhama.

Vodstvo zbjega je bilo prisiljeno se suočiti sa mnoštvom poteškoća i neprijatelja pa je politički život u zbjegu postao vrlo dinamičan. Pred COZ su se stavljali mnogi izazovi ali njegovi članovi su bili prilično uspješni u borbi za očuvanje i proširenje autonomije zbjega u čemu su imali podršku i vrha NOP-a. Iako je sa rojalistima bilo dosta poteškoća, te ih je COZ gledao kao glavnu političku opasnost, Tonko Bračot smatra kako je Komunistička partija u zbjegu često i prenaglašavala njihovu ulogu te im je pokušavala pripisati izvor svakog nezadovoljstva među izbjeglicama, što je vrlo vjerojatno istina.(37)

Međusobni dobri odnosi  bili su od iznimne važnosti i Vrhovnom štabu i Saveznicima, te su početne nesuglasice pretvorene u uzornu suradnju čemu je bitno pridonio šef  Vojne misije NKOJ-a Mate Jakšić  sa svojim diplomatskim sposobnostima. Ogromni napori su ulagani kako bi se buduća komunistička vlast Jugoslavije pred Saveznicima u Egiptu pokazala kao snaga koja je u svakom pogledu sposobna preuzeti kormilo države nakon rata. Kako bi se ostvario taj cilj nužno je bilo osigurati potporu izbjeglica vodstvu zbjega, a sredstva za ostvarenje toga kretala su se od organizacija izložbi i predstava do diplomacije i špijunaže političkih protivnika.(38)

8. Prosvjeta i sport

Škola u El Shattu (40)

Škola u El Shattu (40)

Prosvjetnoj djelatnost je u zbjegu unatoč nepovoljnim uvjetima bila na razmjerno visokoj razini, te su ubrzo nakon dolaska zbjega otvorene osnovne i srednje škole, kao i raznovrsni tečajevi. Grupa prosvjetnih radnika koja je pristigla sa zbjegom(39) je odmah po dolasku, 2. veljače 1944., održala sastanak na kojem su odlučili da treba što prije pokrenuti obrazovnu aktivnost. Budući da su izbjeglice u velikoj mjeri bili djeca školskog i predškolskog uzrasta(41) doista je postojala potreba za što bržim otvaranjem odgojno-obrazovnih institucija, ali je i Komunistička partija tu vidjela mogućnost indoktrinacije najmlađih.(42) Ideja nije u početku naišla na odobravanje Saveznika, koji su se čudili žurbi u pokretanju obrazovne djelatnosti, te isticali primjer izbjeglica iz drugih zemalja (Grčke, Poljske…) koji su bili bolje smješteni, a još nisu otvorili škole.(43) Unatoč tome i nedostatku gotovo bilo kakvih materijalnih uvjeta za rad od ideje se nije odustalo.

Jedna od prvih poteškoća s kojom su se prosvjetni radnici u zbjegu susreli bila je organizacija nastave i sastavljanje razreda budući da je velik broj djece zbog rata izgubio nekoliko školskih godina, a neka su dolazila iz krajeva u kojima uopće nije bilo škole pa su u istom razredu često sjedila djeca vrlo nejednakih uzrasta.(44) Nije bilo lako ni utvrditi dotadašnju razinu obrazovanja učenika, budući da ih je većina stigla u zbjeg bez svjedodžbi, pa su im se podaci o završenom razredu i ocjenama morali vjerovati na riječ.(45) Učenicima također sasvim sigurno nije bilo lako nastaviti školovanje nakon više izgubljenih školskih godina i strahota rata koje su proživjeli.

Unatoč poteškoćama i nepovoljnim okolnostima koje su vladale u zbjegu nastava je započela već 22. veljače 1944.(46) Prvi školski dani protekli su u iznimno improviziranim uvjetima u kojima nisu postojali ni školske prostorije ni školski pribor.(47) Škole su dobile svoje prve šatore tek u travnju 1944., a zahvaljujući Crvenom križu i Savezničkom zapovjedništvu, koje je ipak odlučila podržati prosvjetnu djelatnost u zbjegu, s vremenom se znatno popravila i situacija sa školskim priborom.(48)

Osnovne škole su 28. veljače 1944., dakle šest dana nakon početka nastave, već postojale u svakom rajonu oba do tada uspostavljena logora, te je školski sustav u tom trenutku brojao 1 813 učenika kojima je predavalo 73 nastavnika.(49) Broj izbjeglica se u to vrijeme neprestano povećavao, a time i broj učenika u školama koji je u svibnju 1944. u sva četiri logora dostigao 4.560 učenika kojima je u deset osnovnih škola predavalo 113 učitelja.(50) Vrhunac broja učenika školstvo u El Shattu doživjelo je početkom 1945., te je 1.veljače u 19 osnovnih škola bilo 6.118 učenika, a razreda je, kao i nastavnika bilo 176.(51) Broj učenika se nakon toga počinje smanjivati zbog povratka ljudi u domovinu.

Nastavničkog kadra u osnovnim školama nije bilo dovoljno i predavao je gotovo svatko tko je imao želju i minimalno obrazovanje. Postojali su i učenici koji su u jednoj smjeni pohađali gimnaziju, a u drugoj predavali u osnovnoj školi.(52) Zbog takvog stanja je prosvjetni odjel COZ-a odlučio pokrenuti tečajeve za osposobljavanje pomoćnih učitelja, pa se broj osoblja sa barem minimalnim kvalifikacijama stalno povećavao, a time i kvaliteta školstva.(53)

Nastava se odvijala po programu prosvjetnog odjela ZAVNOH-a koji je zbog specifičnih okolnosti bio prilagođen potrebama zbjega.(54) Trudilo se učenike i što bolje upoznati sa novim uvjetima života i okolišem pa je tako u osnovnim školama postojao predmet „Početna stvarna nastava“ gdje se učilo o zbjegu, šatoru i životu u njemu, devi i ostalim temama vezanim uz život zbjega.(55) Roditelji su bili aktivno uključeni u obrazovni proces te su održavani roditeljski sastanci na kojima se raspravljalo o cijelom nizu tema, a djeca su na njima čitala svoje sastave, recitirala, pjevala itd.(56)

Srednje škole su započele sa radom 24. travnja 1944.(57), dakle oko dva mjeseca nakon osnovnih. Prva je proradila Prva realna gimnazija, a nešto kasnije, kako se broj izbjeglica povećao i Druga u logoru II.(58) Gimnazije su brojale 280 učenika podijeljenih u 10 odjeljenja, a predavalo im je 19 nastavnika.(59) Program po kojem se radilo u gimnazijama izradili su sami nastavnici.(60) Komunistička ideologija i katoličanstvo su u zbjegu imali prilično skladan suživot pa se u školama učio i vjeronauk i predmet koji je trebao obrazovanju dati marksistički smjer.(61) Krajem 1944. otvorena je i stručna škola koju je pohađalo 422 učenika u 11 odjeljenja gdje je predavalo 24 profesora, a od siječnja 1945. pokreće se cijeli niz srednjih škola poput poljoprivredne i domaćinske.(62) Mladi ljudi koji su željeli izučiti neki zanat mogli su to učiniti u zanatskoj školi  u logoru II. koju je pohađalo 54 učenika.(63)

Predškolska djeca, njih 788, bila su zbrinuta u tri vrtića u kojima je radilo 20 odgajateljica, a za najmlađu djecu su otvorene jaslice.(64) Postojao je i dječji dom u kojem je boravilo 188 djece, a radio je i dom za majke i dojenčad.(65) Odgojno-obrazovni sustav je obuhvatio gotovo svu djecu u zbjegu, a to im je osim stjecanja znanja omogućilo i da psihički lakše prebrode sve poteškoće izbjegličkog života.

Osim škola u egipatskom zbjegu pokrenuta je i institucija Pučko sveučilište u sklopu koje su se održavali raznovrsni tečajevi namijenjeni obrazovanju odraslih.(66) Najuspješniji je bio analfabetski tečaj na kojem se osim čitanja i pisanja predavalo i računanje sa brojevima do 100 i koji je završilo 1.924 izbjeglica, a broj nepismenih ljudi pri povratku u domovinu bio je 180.(67) Uzevši u obzir da je stopa nepismenosti u tadašnjoj Jugoslaviji iznosila 44,6% uspješnost tečajeva bila je i više nego zadovoljavajuća.(68) Pokrenuti su i prosvjetni tečajevi koji su trebali popuniti praznine u obrazovanju pojedincima koji su znali čitati i pisati, ili su pohađali osnovnu školu ali je nisu završili. Niži stupanj tog tečaja završila su 852 polaznika, a srednji 191.(69) Postojao je i viši stupanj ovog tečaja za one koji su željeli proširiti svoje znanje. Bili su pokrenuti i stručni tečajevi na kojima se osposobljavalo za rad u nekoj struci, primjerice knjigovodstvu.(70) Mnogi su se na takvim tečajevima obučili za neka zanimanja koja su bila tražena u borbi, kao što su vozači kamiona i bolničari, te su vraćeni u domovinu kako bi se pridružili borbenim postrojbama. Zanimljivo je, s obzirom na pustinjske uvjete, da je poljoprivredni tečaj imao i navodnjavano dobro na kojem se mogla obavljati praksa.(71)

Ljudi u zbjegu mogli su na tečajevima stranih jezika učiti engleski, ruski, francuski i esperanto. Najpopularniji je bio tečaj engleskog jezika čiji je niži stupanj završilo 1.511 polaznika, a srednji i viši 189.(72) Tečaj engleskog bio je jedini za koji su postojali udžbenici, a donirala ih je MERRA.(73) Činjenica da su logori su bili pod britanskom upravom je sasvim sigurno pridonijela popularnosti tečaja, a pružala je i mogućnost praktične primjene naučenog.

Pučko sveučilište je nakon raznih sjednica održavalo predavanja o znanstvenim, političkim i sličnim temama koja su imala doista rekordan broj posjetitelja.(74) Unatoč tome što knjige u Egiptu doista nije bilo lako nabaviti svaki logor je imao knjižnicu i čitaonicu, a COZ je ustanovio i Centralnu knjižnicu i čitaonicu.(75)

Nepodnošljive vrućine u egipatskoj pustinji ni u kom slučaju nisu spriječile razvoj sportske aktivnosti u zbjegu. Najpopularniji sport je svakako bio nogomet i djelovalo je nekoliko sportskih klubova sa nogometnim sekcijama, a najpoznatiji je bio „Jedinstvo“  koji je sastavljen od najboljih nogometaša iz ostalih  klubova.(76) Najvažniju utakmicu u zbjegu „Jedinstvo“ je odigralo 11. travnja 1945. protiv slavnog „Hajduka“ prilikom četverodnevnog posjeta tog kluba zbjegu, a rezultat je bio 4:0 za goste.(77)  Osim sa „Jedinstvom“ splitski klub je u Egiptu odigrao nekoliko utakmica i sa britanskim vojnim momčadima, a gostovao je tamo u sklopu turneje po Malti i Bliskom istoku. Euforiju među Dalmatincima u El Shattu prilikom posjeta „Hajduka“ ne treba posebno isticati, a utakmicu sa „Jedinstvom“ je pratilo čak približno 20.000 ljudi.(78)

Osim nogometa izbjeglice su se bavile i ostalim sportovima poput košarke, odbojke i gimnastike. Organizirana su i dva prigodna gimnastička sleta, 21. siječnja 1945 povodom završetka prve školske godine u zbjegu  i 1. svibnja 1945 u sklopu proslave Praznika rada. Sletovi nisu bile samo sportske manifestacije već su upotrebljeni i za promociju kulta ličnosti Josipa Broza Tita.(79)

Cjelokupnom odgojno-obrazovnom djelatnošću u zbjegu upravljao je Prosvjetni odjel COZ-a koji se dijelio na odsjeke za škole, izvanškolski rad (u čijem sklopu je djelovalo Pučko sveučilište), sport i vjeru. Prvi predsjednik odjela bio je Ivica Markić, a nakon promjena koje je proveo Jakšić na njegovo čelo dolaze Zoran Palčok i don Andro Štambuk, a sekretar postaje Veljko Škovrlj.(80) Palčok se vratio u domovinu početkom 1945., te je do listopada odjel vodio Štambuk kada postaje predsjednik COZ-a.(81) Posljednja čelnica Prosvjetnog odjela bila je Marija Definis.(82)

Rezultati koje je postigao Prosvjetni odjel COZ-a doista su za svaku pohvalu. Osim što su omogućili djeci nastavak ratom prekinutog obrazovanja gotovo su iskorijenili nepismenost među izbjeglicama. Nije zanemariv niti uspjeh tečajeva stranih jezika kao ni raznih gospodarskih tečajeva koji su izbjeglicama omogućili stjecanje znanja koja će imati praktičnu primjenu i nakon povratka u domovinu. Nedostatak stručnog kadra je ublažen osposobljavanjem vlastitih kadrova što je zahtijevalo prilično truda, sposobnosti i veliku razinu improvizacije. Sportska djelatnost je također doživjela procvat u El Shattu, što je naročito vrijedilo za nogomet. Školstvo i sport u zbjegu možda i nisu bili na razini koju bismo danas smatrali visokom, ali, s obzirom na uvjete koji su vladali, rezultati su doista bili maksimalni.

Bilješke

  1. Nа tаj nаčin je svаkа vrstа аktivnosti u zbegu predočаvаnа kаo dokаz privrženosti pokretu.“ (Todosijević, 2008., 133)
  2. http://personal.unizd.hr/~bratanic/ProjektdisertacijeZbjeguEl-Shatt.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)
  3. Bratanić, 2009., 97
  4. U animiranju svojih istomišljenika šire parole: „U Kairu nas čeka dobra plata, hrana i vile“, ; „Svi činovnici će dobiti platu od kapitulacije Jugoslavije do danas“, ; „ Doći će njemački avion i bombardirati naše logore“, ; „Ovdje je puno zmija“. (Bračot, 2007., 717)
  5. ibid.
  6. „…Jurlina i Bešker…“ (Bratanić, 2009., 107)
  7. Todosijević, 2008., 137; Bratanić, 2009., 107
  8. ibid., 108.
  9. „…Vesna Šaponjić sa dvoje djece i majkom traži premještaj u Tolumbat jer su joj komunisti ubili muža, te ne može dopustiti da njena djeca budu odgajana u komunističkom duhu.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 20)
  10. „Britanski veleposlanik za Jugoslaviju Ralph Stevenson u siječnju 1945. U razgovoru sa brigadirom Rossom, zapovjednikom svih izbjegličkih logora na ovom području, došao je do procjene da je od 28 tisuća ljudi u partizanskim logorima u Egiptu, negdje oko 4 tisuće (što uključuje pojedince s obiteljima) onih koji se smatraju protivnicima komunističkog poretka“ (Bratanić, 2009., 116)
  11. Bračot, 2007., 718
  12. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 22
  13. Bratanić, 2009., 110
  14. „Drugi članovi bili su Boleslav Ivković, avijatičar koji je 1941. pobjegao u Kairo i borio se u savezničkoj avijaciji, Paula Zon, tajnica, studentica iz Sarajeva, te Branko Šafar“ (ibid.)
  15. ibid., 111; Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 23
  16. ibid.
  17. „U egipatskim logorima u lipnju  1944. bilo je 371 članova partije i 132 kandidata za članstvo, od čega je u roku od dvije godine primljeno samo 56 novih članova.“ (Bratanić, 2009., 117). Nataša Matušić za isto razdoblje iznosi drugačije podatke: „Sredinom 1944. U zbjegu je djelovalo 47 partijskih jedinica sa 292 člana.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 35)
  18. „Izrečeno je 14 disciplinskih kazni, a pet komunista je isključeno iz KP-a“ (Bratanić, 2009., 117 – 118)
  19. „Tako su postojale partijske ćelije unutar COZ-a. Svakog logora, pa sve do pojedinih rajona, ako je bilo moguće formirati ćeliju.“ (ibid., 118.)
  20. „…postojala je podjela na Komitet zbjega, logorske komitete i rajonske biroe. Bila je to neka vrsta dvostrukog premrežavanja vlasti na svim razinama.“ (ibid.)
  21. „Krajem lipnja 1944. god. postojala su četiri logorska komiteta i 22 rajonska biroa, s ukupno 699 članova SKOJ-a“ (ibid., 119). Nataša Matušić pak navodi: „SKOJ je imao 627 članova u 37 aktiva.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 36)
  22. „…tako da se ukidaju rajonski biroi, a rukovodstvo svim aktivnostima preuzimaju logorski komiteti i komitet za čitav zbjeg.“ (Bratanić, 2009., 118)
  23. „Sastav komiteta (za čitav zbjeg op. a.) činili su: Savka Dapčević, politički sekretar, Ivo Bojanić, organizacijski sekretar, a ostali članovi bili su: Stipe Gudurlić, Ante Josipović i Ivko Gugić.“ (ibid.).  Ante Josipović je otac sadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića (op. a.).
  24. „Tri su najpoznatija iz raspoložive arhivske građe: Jasenov, Beda i Ivo“ (ibid., 123)
  25. „Lija, Proljeće, Ante, Jadran i drugi.“(ibid.)
  26. ibid.,127.
  27. „Organizacija je od  6 137 članica u srpnju 1944. narasla na 8 146 članica u veljači 1945. god.“ (ibid., 120.)
  28. ibid.
  29. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 36
  30. Bratanić, 2009., 121.
  31. Mateo Bratanić navodi „…5 126 članova…“ (ibid.), dok ih  Mihajlo Ogrizović navodi nešto manje: „…5034 organizirana pionira.“ (Ogrizović, 1982., 257). Nataša Matušić piše o „…5 448 pionira“. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 36)
  32. U osnivačko povjerenstvo je ušlo: „deset članova Hrvatske seljačke stranke, dvoje članova KP-a, dvije izvanstranačke osobe, jedan član Radikalne stranke, jedan član Jugoslavenske nacionalne stranke i jedan član Srpske demokratske stranke“  (Bratanić, 2009., 122.)
  33. ibid.
  34. ibid.
  35. ibid., 121.
  36. Andrijić, 2007., 139
  37. „Izvješća Komunističke partije moraju se uzeti «cum grano salis». Oni dijelom prenapuhavaju aktivnosti i značaj svojih političkih neistomišljenika. Pripisuju im one radnje i stavljaju im u usta one riječi koje pripadaju horizontu opravdanog nezadovoljstva naroda u zbjegu zbog teških materijalnih uvjeta. Jasno je da reakcija nije poticala baš svako nezadovoljstvo zbog nestašice sapuna ili donjeg rublja, kako je Partija jednom zaključila da se na taj način širi «reakcionerski» krug kod žena.“ (Bračot, 2007., 718)
  38. „ „Privođenje“ izbeglicа pozicijаmа pаrtizаnskog pokretа bio je ključni zаdаtаk unutrаšnje uprаve zbegа. Ideološki rаd preplitаo se sа svim porаmа životа Jugoslovenа privremeno nаseljenih u Egiptu. Poveren je Odeljenju zа propаgаndu, koje je delovаlo preko: odsekа zа usmenu propаgаndu, odsekа zа štаmpu i odsekа zа umetnost.“ (Todosijević, 2008, 133)
  39. „Sjećam se samo nekih njihovih imena: Ante i Ivana Vulić, Marija Adum, Tonka i Danica Nola, Zoran Palčok, Ante Jeričević, Neda Vidan…“ (Nola, 1988., 26)
  40. http://personal.unizd.hr/~bratanic/ProjektdisertacijeZbjeguEl-Shatt.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)
  41. „…oko 35% sudionika zbjega…“ (Bratanić, 2009., 147)
  42. „Jedno nam je bilo jasno: odgoj naše djece mora biti prožet ciljevima i idealima naše narodnooslobodilačke borbe. Ovdje, daleko od domovine, moramo udariti prve čvrste temelje naše nove škole, u kojoj ćemo odgajati novog čovjeka našeg budućeg socijalističkog društva.“ (Nola, 1988., 26)
  43. ibid.
  44. „U prvom razredu ima učenika od 6 godina, a ima i onih od 12 i više godina.“ (ibid., 28.)
  45. ibid.
  46. ibid.
  47. „Beskrajna žuta pustinja bila je ploča, a mali prstići bili su sav školski pribor“ (ibid.)
  48. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 27
  49. Ogrizović, 1982., 256
  50. ibid.
  51. ibid.; Neznatno veće brojke navodi Nataša Matušić: „Krajem 1944. u osnovnim, šestogodišnjim školama bilo je 6 279 učenika. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 27); Marko Andrijić navodi nešto manje brojke: „Potkraj 1944. i na početku 1945. u svim osnovnim školama u zbjegu bilo je 5 756 učenika i učenica, 40 stručnih i 101 pomoćni učitelj, koji su završili učiteljski tečaj i 14 pomoćnih učitelja bez završenog pomoćnog tečaja. Dakle, ukupno 155 učitelja.“  (Andrijić, 2007., 142). Gotovo identičan broj učenika navodi i Danica Nola: „…započele su rad sve osnovne škole u logorima El Shatta, Katatbe i Tolumbata, u kojima je 5 766 učenika bilo obuhvaćeno u 174 odjeljenja“  (Nola, 1988., 28)
  52. Todosijević, 2008., 133
  53. „U svibnju iste godine (1944. op.a.) održana su 2 učiteljska tečaja za 150 kandidata, od kojih je s uspjehom završilo 118. […] Poslije ta dva tečaja ponovno su organizirana 2 tečaja za pomoćne učitelje s 90 kandidata, a završilo ih je 70. Učiteljske tečajeve završilo je ukupno 188 učitelja.“ (Ogrizović, 1982., 256).; Danica Nola pak navodi da je tečajeve završilo „…176 kandidata.“ (Nola, 1988., 31); Marko Andrijić tvrdi da je učiteljske tečajeve „…završilo ukupno 196 polaznika.“ (Andrijić, 2007., 142)
  54. Bratanić, 2009., 148
  55. Nola, 1988., 33. – 35; Bratanić, 2009., 149. – 150.
  56. Neke od tema bile su: „Mane koje treba da otklonimo kod svoje djece, Pubertet i odgoj djeteta te dobi, Kako i koliko dijete treba da uči, Lična higijena, Očne bolesti – trahom, itd.“ (Nola, 1988., 39)
  57. Ogrizović, 1982., 257
  58. Bratanić, 2009., 148
  59. Ogrizović, 1982., 257; Marko Andrijić navodi: „U dvije srednje škole koje su bile u II. i IV. logoru bilo je 1190 đaka u 32 razreda s 48 nastavnika“ (Andrijić, 2007., 142)
  60. Ogrizović, 1982., 257
  61. Bratanić, 2009., 150
  62. Ogrizović, 1982., 257
  63. ibid. Marko Andrijić pak piše: „U zanatskim školama, koje su djelovale u I. i II. logoru od 25. rujna 1944., bila su 494 učenika s 31 nastavnikom.“ (Andrijić, 2007., 142)
  64. Ogrizović, 1982., 257;  Marko Andrijić o kapacitetu zabavišta piše : „…moglo je primiti više od 1000 djece.“ (ibid.)
  65. ibid.
  66. Mateo Bratanić pučko sveučilište prikazuje kao jednu instituciju: „Svi tečajevi bili su organizirani unutar institucije koja se zvala Pučko sveučilište…“  (Bratanić, 2009., 151), dok Mihajlo Ogrizović piše o sveučilištima: „U logorima je djelovalo i 20 narodnih sveučilišta…“ (Ogrizović, 1982., 265).
  67. ibid.; MB: 151; Marko Andrijić pak piše: „Analfabetske tečajeve u svim logorima pohađalo je 820 osoba. S njima je radilo 16 nastavnika.“ (Andrijić, 2007., 142)
  68. Ogrizović, 1982., 270
  69. ibid., 264; Mateo Bratanić navodi sasvim različite podatke, te za niži tečaj piše: „Ostalo je zabilježeno da je 1 513 osoba završilo ovaj tečaj.“, a za srednji: „Ovaj tečaj završilo je  1 254 pristupnika, a od tog broja 1 186 otpada na mlade koji su u predratnom razdoblju prekinuli pogađanje osnovne škole.“ (Bratanić, 2009., 151)
  70. „Različite stručne tečajeve pohađala su 2564 polaznika, a na njima su predavala 54 nastavnika.“ (Andrijić, 2007., 142); „Tako je školovano 200 vozača, 500 bolničarki, 25 zubotehničara, 50 medicinskih laboranata, 10 instrumentatora,100 automehaničara, 150 traktorista i 400 ostalih zanimanja“ (Bratanić, 2009., 144)
  71. Poljoprivredne tečajeve završilo je 89 ljudi. (Bratanić., 2009., 152; Ogrizović, 1982., 265)
  72. MB: 152.; Mihajlo Ogrizović navodi „…2300 polaznika.” kao ukupan broj ljudi koji su pohađali tečajeve stranih jezika. (Ogrizović, 1982., 265); Marko Andrijić iznosi sljedeće podatke: „Tečajevi engleskog i ruskog jezika počeli su se održavati 1. ožujka 1944. Engleski jezik je učilo 1000, a ruski 60 izbjeglica.“ (Andrijić, 2007., 142)
  73. Bratanić, 2009., 152
  74. „Samo od veljače do kraja lipnja 1944. u jednom narodnom sveučilištu održano je 65 predavanja koja je slušalo 40 000 odraslih.“ (Ogrizović, 1982., 265)
  75. Ogrizović, 1982., 265
  76. Najuspješniji klubovi su bili: „Jadran“, „Borac, „Partizan“, „Sloga“, „Udarnik“, „Radnik“, „Dalmatinac“, „Sloboda“, „Slaven“ i „Jedinstvo“. (ibid.; Bratanić, 2009., 153). Oko broja utakmica koje je odigralo „Jedinstvo“ također postoje različiti podaci u literaturi pa ih Mihajlo Ogrizović navodi 48 (Ogrizović, 1982., 265), a Mateo Bratanić 55 (Bratanić, 2009., 153)
  77. Bratanić, 2009., 153
  78. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 41
  79. „…izveli su slikovit nastup „Tito“, s petokrakom zvijezdom.“ (Nola, 1988., 45-46)
  80. Bratanić, 2009., 148
  81. ibid.
  82. ibid.
Marin Karabatic
About Marin Karabatic (8 Articles)
Diplomirao povijesti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. upisao je slobodni studij sinologije i trenutno je u Kini na jednogodišnjoj stipendiji kineske vlade za učenje jezika na Sveučilištu Hunan.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*