Ivan Kozarac, književnik. Rodio se 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Nećak je J. Kozarca. U svom rodnom gradu završio je pučku školu, a drugi razred gimnazije napustio zbog slabe ocjene iz hrvatskog jezika Negativnu ocjenu dao mu je profesor hrvatskog jezika, dr. Dragutin Boranić. Nekoliko godina kasnije svojim književnim radovima uvrstio se među najbolje hrvatske pisce 20. stoljeća.

Napustivši gimnaziju, radio je kao sudski i odvjetnički pisar. Zatim odlazi u vojsku gdje postaje kaplar. U književnost ulazi sa 17 godina. U početku objavljuje pjesme i feljtone pod pseudonimom u raznim književnim časopisima. Za života izdaje samo jednu knjigu, novele “Slavonska krv” (1906.), ali boreći se s teškom bolešću (tuberkuloza) neumorno piše kao da predosjeća kratkoću svoga životnog vijeka.

A. G. Matoš tada piše: “Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija koja u njemu izgubi svog najboljeg pisca budućnosti.” U znak poštivanja i sjećanja na Ivu Kozarca, prijatelji mu objavljuju rukopise, roman “Duka Begović” (1910.), “Izabrane pripovijetke” (1911.), te “Pjesme” i “Autobiografiju” iste godine.

Ovim djelima Ivo Kozarac se iskazuje kao rasni šokački pisac, a u književnost unosi otkrivenu dušu i srce Slavonije i Slavonaca. Njegova djela odišu orginalnom šokačkom, seoskom i seljačkom erotikom. On vidi Slavoniju kako propada u gospodarskom i moralnom pogledu, traži uzroke te propasti u raspojasanoj slavonskoj krvi. Kozarčev jezik je svjež i slikovit, pun muzikalnosti, što ga s tematikom koju obrađuje i kako je obrađuje, svrstava u red najboljih hrvatskih pisaca do danas.

Umro je u 25. godini života 16. studenog 1910. u svojoj rodnoj kući na Krnjašu, uz tihi, mutni Bosut. Nadgrobni govor mu je održao književnk i profesor gimnazije Joza Ivakić, u gimnazijskom zboru mladića otpjevao i Slavko Janković zahvalnicu Mirno spavaj skladatelja I.N. Tropscha.