Novo:

Istočnojadranski grad i zaleđe u srednjem vijeku

Radom „Istočnojadranski grad i zaleđe“ u okviru šire teme „Integrativnost i pripadnost srednjovjekovlja“ nastojalo se dati uvid u jednu vrlo složenu problematiku hrvatskog srednjovjekovlja. Cilj rada sadržan je u nastojanju definiranja odnosa između grada i zaleđa. Bogatstvo, šarolikost veza i relacija pružaju vrijedan izvor informacija o mnogobrojnim pitanjima života u srednjem vijeku i to kako na području individualnog, pojedinačnog života tako i na razini komunalnog, gradskog života šire zajednice. Sa ciljem prikazanja, ilustracije kompleksnosti odnosa zaleđa i grada odabrani su sljedeći gradovi; Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik. Na temelju analize njihovih odnosa sa zaleđem pokušalo se je prikazati širinu i sveobuhvatnost teme na osnovi koje se može proniknuti u najviše i najniže sfere srednjovjekovnog života. U radu je korištena literatura koja obrađuje odnose navedenih gradova i daje vrlo iscrpan te detaljan pregled problematike. Međusobni odnos grada i zaleđa od vitalne je važnosti za samu zajednicu jer upravo iz skladnosti, harmonije toga odnosa proizlazi prosperitet i napredak zajednice, suprotno iz neskladnog, aharmoničnog odnosa nazadak, a često i propast same zajednice.

Razina odnosa može se nivelirati u nekoliko stupnjeva od odnosa s neposrednim zaleđem do odnosa sa širim zaleđem koji je u većini slučajeva predstavljao formiranu političku organizaciju bilo državno-monarhijskog bilo feudalno-dinastičkog tipa. Kvaliteta odnosa u svakidašnjem životu ovisila je o brojnim faktorima prije svega – političkim, ekonomskim, zdravstvenim te socijalnim koji su bitno utjecali na promjene kako u samim gradskim komunama tako i u njihovim vezama sa zaleđem. Brojnost utjecajnih silnica upravo je pridonosila brzini i pokretljivosti društva i odnosa preko kojih se je ono afirmiralo i izražavalo. Veze između grada i zaleđa predstavljaju jednu sponu koja te dvije komponente povezuje u jedinstvenu cjelinu, srednjovjekovnu simbiozu na temelju koje se i grad i zaleđe duhovno i materijalno obogaćuju, prožimaju i napreduju u svim aspektima ljudskih djelatnosti.

1.1. Zadar i zaleđe

Zadar važan urbani i upravni gradski centar. U srednjem vijeku središte mletačkog providura za Dalmaciju.

Srednjovjekovni Zadar nastao je na temeljima antičkog Iadera. Gradska struktura kao i vrlo značajan geografski smještaj preuzeti su od antičkog prethodnika. Strateški smještaj na poluotoku omogućio je Zadru da bude važna luka iako po značaju nikad usporediva s dubrovačkom lukom. Luka u Zadra je u srednjem vijeku imala sekundarno značenje te je više bila regionalnog, jadranskog karaktera, a ne mediteranskog, svjetskoga kao dubrovačka luka. Zadar je u srednjem vijeku bio vrlo važno gradsko središte. U ranom srednjem vijeku bio je glavni grad bizantske Dalmacije te sjedište priora. U razvijenom srednjem vijeku Zadar je i dalje predstavljao bogatu metropolu Dalmacije. Na njegovu veliku važnost i značaj upućuje i činjenica da je predstavljao toliku opasnost za moćnu Veneciju da ga je Serenissima tek uz pomoć križarske vojske u IV. križarskom ratu uspjela zauzeti i opljačkati (1202.). Nakon neuspješnog pokušaja šibenskog župana Domalda da oslobodi Zadar grad ostaje u mletačkoj vlasti od 1204. do 1358. godine. Zadarskim mirom (1358.) su Zadar, ali i cijela istočna jadranska obala došli pod suverenitet novog vladara Ludovika I. Anžuvinca (1342.-1382.* godine vladanja, referentno i na druge vladare) te u sastav nove državne tvorevine – Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Promjena na političkom polju dovela je do bitnih promjena u cjelokupnom životu zajednice. Novostečena sloboda trgovine omogućila je jače povezivanje sa zaleđem koje je predstavljalo važno tržište, ali i važan izvor sirovina. Stečene povlastice bile su kratkoga vijeka jer je Venecija već 1409. na temelju ugovora s titularnim ugarskim kraljem Ladislavom Napuljskim povratila vlast u Dalmaciji pa i u samom Zadru. Kralj Ladislav koji je bio u sukobu s Žigmundom Luksemburškim (1387.-1437.), zetom Ludovika I. i budućim carem Svetog Rimskog Carstva prodao je Mlecima svoja prava na Dalmaciju za 150.000 dukata. Zbog te sramne prodaje Dalmacija je bila izdvojena u zasebnu državnu tvorevinu – Mletačku Republiku sve do Bečkog kongresa (1815.) kada se cijeli taj teritoriji objedinjuje u golemom Habsburškom imperiju.

U zadarsko zaleđe od važnijih centara treba svakako ubrojiti Novigrad, Vranu i Nin. Vrana jedna od najvećih i najjačih templarskih utvrda regije i fortifikacija Novigrad služile su za obranu Zadra. U ta dva utvrđenja i njihovoj okolici bila je pretežno agrarna proizvodnjom te slabo razvijeni obrt, nasuprot tome Nin je već u XIV. stoljeću politički od Zadra autonomna  komuna no skromnog ekonomskog značaja. Komunikacijske veze Zadra sa zaleđem uglavnom su bile gospodarske prirode. Zadarska komuna s pozadinom trgovala je na način da je izvozila robu koju je proizvodila; sol, stoku, sir, kožu, vino, a uvozila je sve što joj je bilo neophodno za normalan život. U skladu s time prvi strateški proizvod uvoza bilo je žito dok je glavni izvozni proizvod predstavljala sol koja je bila jedan od najvažnijih proizvoda u srednjem vijeku. Sol je bila proizvod pomoću koje je zadarska trgovina najviše ulazila u doticaje sa zaleđem. Solju se trgovalo preko Senja i Rijeke s Hrvatskom, a vjerojatno i sa slovenskim zemljama, a preko trgovištima u Drijevima i Kotoru sa Srbijom i s Bosnom. U tom periodu do 1409. godine zadarska trgovina solju na području Bosne i Srbije izravno je konkurirala dubrovačkoj trgovini solju koja je na tome području imala pravo prvenstva. Za mletačke vlasti trgovina solju se uglavnom svela na zadarski distrikt odnosno okrug i na područje Hrvatske južno od Velebita.

Crkva sv. Donata (9. st.) vrhunsko djelo predromaničke sakralne arhitekture. U drugom svjetskom ratu 70% stare urbane jezgre grada Zadra uništeno je u zračnim bombardiranjima.

Komunikacijom i trgovinom s gradom stanovnici zaleđa često su u zamjenu za sirovine (med, stoku, vosak ) dolazili u posjed skupocjenih artikala onog doba kao što su bile tkanine i mirodije. U izvorima među kupcima najčešće se spominju Vlasi, možebitno u znatnijim postotku stanovništvo zaleđa. Važan izvozni proizvod Zadra bilo je i vino koje se najviše izvozilo preko Karlobaga (Scrisiae), značajnog trgovačkog središta u XIV. i XV. stoljeću za trgovinu s Hrvatskom. U trgovačkim vezama Zadra dva pravca su bila od presudne važnosti. Prvi put je imao smjer duž jadranske obale (Albanija – Hrvatsko Primorje – Venecija), drugi je bio mnogo važniji jer je tekao iz unutrašnjosti, zaleđa prema zapadnoj obali Jadrana dakle prema bogatim gradovima Italije. Drugom komunikacijskom linijom povezivala se unutrašnjost balkanskoga područja s Apeninskim poluotokom. Kako i za sve istočnojadranske gradove tako i za Zadar zaleđe je predstavljalo bitno tržište, neprekidan izvor demografske obnove gradskog stanovništva te važan izvor sirovina, bez te tri ključne komponente teško bi Zadar dosegao zavidan kulturni i civilizacijski razvoj.

1.2 Šibenik i zaleđe

Izvorno hrvatski grad na istočnojadranskoj obali. Prvi puta se spominje u pisanim izvorima tek u 11. stoljeću.

Šibenik predstavlja vrlo osebujnu dalmatinsku komunu, jedinu od srednjovjekovnih komuna na istočnojadranskoj obali koja ne potječe iz antičkog ili bizantskoga razdoblja odnosno kulturnog nasljeđa. Šibenik je isključivo hrvatski grad, a okolno stanovništvo zaleđa prvo se prema gradu orijentiralo u slučaju opasnosti (ratova, sukoba), a kasnije i kao kulturnom, gospodarskom i crkvenom središtu. Za posljednje je bilo vrlo važno osnivanje biskupije (1298.) te dobivanje statusa civiteta. Uspon do lokalnog središta i centra bio je relativno dug i trajao je od XI. sve do XIII. stoljeća. Komuna je u političkim zbivanjima širih razmjera uvijek nastojala sačuvati svoju samostalnost i neovisnost. Međutim prilike s početka XIV.stoljeća i smjena dinastija na ugarskome prijestolju (Arpadovići – Anžuvinci) te snažan pritisak moćnih feudalaca Šubića utjecale su na odluku gradskih vlasti Šibenika da priznaju mletačko vrhovništvo (1323). Smještaj Šibenika na samome ušću rijeke Krke te posebnost vrlo zaštićene luke i vrlo širokog zaleđa, najšireg od svih dalmatinskih komuna pridonijeli su vrlo značajno razvoju Šibenika. Osnovu šibenskog gospodarskog razvoja činila je trgovina i proizvodnja soli. Sukladno tomu povezana je bila i razgranata trgovina s bližim i širim zaleđem. Iz pozadine su u Šibenik pristizale brojne karavane osobito morlačke. Glavne proizvodne grane činilo je vinogradarstvo, maslinarstvo i stočarstvo. Produkti tih grana bili su glavni proizvodi u trgovinskoj razmjeni. U XIV. stoljeću u razdoblju osmanske ekspanzije glavne proizvodne grane postaju proizvodnja soli i ribarstvo zbog sve većeg pritiska na zaleđe od strane Turaka. Izvoz soli u krajeve pod „turskom“ vlašću kao i daljnja trgovina sa zaleđem omogućili su Šibeniku da ekonomski ne stagnira. Glavne razine komunikacije odvijale su se na nekoliko nivo. Najniža razina bila je unutar samog distrikta (selo -grad), viša razina bila je uspostavljanje veza sa zaleđem (grad – hrvatsko zaleđe – Bosna). Najviši stupnjevi povezanosti bili su na razini jadranske i mediteranske trgovine. Glavnina Šibenske trgovine sa zaleđem bila je vezana uz agrarno-stočarsko zaleđe budući da su rudna bogatstva Bosne i Srbije pripadala u domenu, interesnu zonu dubrovačke eksploatacije.

Katedrala sv. Jakova, jedan od najljepših spomenika kasne (cvjetne) gotičke, sakralne arhitekture s većim vidljivim naznakama renesanse, sagrađena u periodu od 1431. do 1535./1536. Izuzetno važno arhitektonsko ostvarenje svjetskog značaja uvršteno na UNESCO-vu listu.

1.3 Split i zaleđe

Grad Split izrastao je iz antičke palače cara Dioklecijana (244.-315.) Carski rezidencijalni kompleks sagrađen je na prijelazu 3. u 4. st.  n. e.

Split kao nasljednik antičke Salone te kao važno gradsko i crkveno središte (sjedište nadbiskupa i metropolite) imao je važnu ulogu u srednjovjekovnim zbivanjima u Dalmaciji Premda je bio pod mletačkom vlašću uvijek je formalno priznavao suverenitet hrvatsko-ugarskog kralja, međutim nakon sudbonosne 1409. godine izravno je podređen Veneciji. Mletačka Republika je početkom 15. stoljeća znatno oslabila privredni, gospodarski život grada limitirajući ekonomske i trgovačke slobode. Brojne restrikcije i ograničenja odnosile su se na primjer na monopoliziranje vrlo važne trgovine soli, na uvođenje konkurencije splitskom vinu, na zabranu trgovine suknom ukoliko roba ne potječe iz Venecije, na uvođenje carine na sukno koje nije porijeklom mletačko, na zabranu trgovine željezom i kožom. Sve te odredbe bitno su utjecale na zastoj splitske trgovine i na težak privredni život u Splitu.

Odnosi Splita sa zaleđem bili su osobito značajni i na političkome polju tako je Split samostalno na inicijativu potestata Gargana zaratio s Omišanima, koji su bili na zlu glas zbog svog gusarstva, a koje slabi vladari iz dinastije Arpadović nisu mogli suzbiti. Tu negativnu pojavu konačno je  sredinom XIII. stoljeća Split uspio suzbiti pobijedivši Omišane preotevši im Brač te znatan broj brodovlja (Toma Arhiđakon, Historia Salonitana iz 1260.). Tom pobjedom i unutrašnjom konsolidacijom oko 1240. godine Splitu značajno rastu ugled i prestiž spram ostalih dalmatinskih gradova. Stekavši znatan broj lađa splitska komuna primorala je i humskog kneza Andriju da dodijeli gradu slobodu trgovine u humskoj zemlji. U vrtlog velikih političkih promjena nakon smrti kralja Ludovika I. (1382.) uključen je bio i Split. Kao nova regionalna sila javila se Bosna s kraljem Tvrtkom I. Kotromanićem koji je vrlo uspješno i efikasno vladao Bosnom od 1353. do 1391. godine. Tvrtko I. predstavlja jednog od najvećih i najznačajnijih bosanskih srednjevjekovnih vladara. Bosanski kralj bio je u sukobu oko južnih teritorija i pravna na bosanski krunu s ugarsko-hrvatskim kraljem Žigmundom. U tom sukobu dviju dinastija (Luksemburg i Kotroman) Split je ostao vjeran kruni Svetog Stjepana. S etničkog stajališta Split je u XIV. stoljeću bio hrvatski grad. Navedeno se može zaključiti na temelju analize imena u izvorima. U povijesnoj građi vezanoj uz Split iz tog razdoblja srednjeg vijeka nailazi se na vrlo mali čak neznatan broj romanskih imena. Spomenuta konstatacija može se argumentirati kao posljedica migracija seoskog stanovništva iz hrvatskoga zaleđa u grad koji je predstavljao i predstavlja prirodno središte tog prostora. Upravo su migracijski procesi vrlo značajni i bitni u analizi odnosa između grada i zaleđa jer su često dovodili do promjene etničke strukture gradova.

Dioklecijanova palača kao i cijeli srednjevjekovni sklop Splita su od 1979. godine uvršteni na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

Splitska trgovina najviše je ojačala za vladavine Anžuvinaca, zahvaljujući trgovačkim slobodama i povlasticama stečenim od te dinastije, tada je Split zahvaljujući trgovini između kontinentalnih krajeva Ugarske i Apulije postao glavna luka sjevernoistočnog Jadrana. U tome vremenu razvile su se vrlo snažne trgovačke veze Splita s Apulijom. Posredstvom Splita jug Italije povezao se je i s dalmatinskom unutrašnjošću odnosno zaleđem. Budući da Split nije imao proizvode za izvoz, njegovi žitelji živjeli su pretežno od trgovine i od svojih prihoda s polja. Splitu je nužno trebalo područje bogato robom za izvoz da bi mogao dalje ekonomski napredovati, zato u splitskom slučaju najvažnija komponenta razvoja postaje posredništvo proizvodima ili trgovina. Ostvarujući tu vitalnu potrebu Splićani su uspjeli početkom XIV. stoljeća ostvariti slobodu trgovine u Bosni za vrijeme bana Mladena I. Šubića koji je u suvlašću s banom Stjepanom I. Kotromanićem u periodu od 1299. do 1304. vladao Bosnom. Ban Mladen je Splićanima odobrio trgovinu i naredio: „da svi trgovci Splita mogu po cijelom našem teritoriju Hrvatske i Bosne slobodno kupovati, prodavati, donašati i odnašati bilo koju robu…, a nitko ih ne smije u bilo čemu smetati…“. Za danu povlasticu tražio je uzvrat da svi trgovci s njegovog teritorija imaju u Splitu ista prava kao i Splićani u Bosni. U Split se uvozilo ulje, a izvozilo drvo, meso (iz Zagorske Dalmacije ), sukno i druga roba, ali pretežno sirovine. Split je bio vrlo važno tržište te kao i svi trgovački gradovi imao je svoje carine kojima je naplaćivao cjelokupni uvoz i izvoz. Sol se u Split donosila iz solana s otoka Paga i nad tim strateškim proizvodom monopol su imali mali trgovci. U Splitu kao i još nekim gradovima (Dubrovnik) bila je značajna trgovina robljem, koje je potjecalo uglavnom iz zaleđa. Odlukom splitskih gradskih vlasti trgovina robljem zabranjena je 1373. godine na području komune dok je u nekim europskim zemljama ta sramotna, nehumana pojava konačno zakonski zabranjena tek u 19. stoljeću (Aktom o ukinuću ropstva 1833. dokinuto je ropstvo na području Britanske imperije, Švedska 1847., Danska 1848.). U odnosima Splita sa zaleđem uočljiva je politička komponenta toga odnosa koja je često određivala cjelokupni razvojni tijek.

1.4 Dubrovnik i zaleđe

Stari grad Dubrovnik biser svjetske kulturne baštine, jedan od najbolje očuvanih srednjevjekovnih gradova iznimne kulturno-povijesne vrijednosti.

Gradsko naselje na području Dubrovnika potječe iz VI. stoljeća kada je bizantska vlast odlučila da nakon propasti Narone i Epidaura centar svoje vlasti uspostavi u Rauziju (Rausiumu, Ragusiumu). Isto naselje Slaveni su nazivali Dubrovnikom. Vrhovna vlast u Dubrovniku u početku je bila bizantska. Sa slabljenjem Bizanta tu ulogu preuzima Venecija koja i upravlja Dubrovnikom sve do mira u Zadru – 1358. godine. Od te godine započinje samostalni razvoj Dubrovnika. U periodu do Mohačke bitke (1526.) Dubrovnik priznaje suverenitet ugarsko-hrvatskih kraljeva, a kasnije legalitet njihovih izabranih nasljednika (Habsburga). Prostorno gledano komuna u XI. stoljeću ima političku vlast nad područjem Astareje (od grč. riječi terrea – tvrdo kopno ) koja obuhvaća Župu, Šumet, Gruž, Rijeku, Zaton i Poljice te manje otoke – Lokrum, Koločep, Šipan i Lopud. U XIII. stoljeću Dubrovčani stječu Lastovo, a u XIV. stoljeću stječu Pelješac sa Stonom te pojas povrh Župe dubrovačke od Ljute na granici Konavala do sela Kurilo iznad Rijeke dubrovačke te otok Mljet. Ukupna površina Dubrovačke Republike bila je 1375 km četvornih, a na tome teritoriju živjelo je oko 35.000 stanovnika.

Prvi zabilježen sukob Dubrovnika s vladarima zaleđa prema dubrovačkom piscu Marvu Orbinu s kraja XVI. stoljeća potječe iz XII. stoljeća. U  razdoblju između 1154. i 1160. godine ratujući u Zahumlju bosanski ban Borić provalio je i na područje Astareje. Dinastija Nemanjića u Srbiji ekspanzionistički je gledala na cijelo priobalje pa tako i na područje Dubrovnika. Veliki župan Nemanja je u drugoj polovici 12. stoljeća (1184.) nakon što je pokorio neke primorske gradove odlučio zauzeti i sam Dubrovnik. Povod ratu bijahu pogranični konflikti, sporovi oko Astareje te sukob između dubrovačkog i barskog biskupa oko pitanja mitropolitske časti. Župan Nemanja nije htio priznati crkveno pravo dubrovačkog nadbiskupa nad svojim područjima. Srpski vladar nije uspio u naumu jer je Dubrovnik zatražio pomoć od južnoitalskoga, normanskog kralja Vilima II. Župan Nemanja te njemu podređeni zahumski knez Miroslav odlučili su 1186. sklopiti mir s Dubrovnikom. Mirovni ugovor sadrži brojne vrlo važne i zanimljive odredbe. Prema ugovoru Nemanjići priznaju Dubrovčanima njihovu djedovinu (hereditas) te nadalje Dubrovčanima se daje pravo slobodnog prolaza zemljom Nemanjića, sloboda trgovanja osobito u luci Neretvi (Drijevima), na spornom području mogu obrađivati zemlju, vršiti ispašu i sve to bez plaćanja desetine koja je vrijedila do nedavno. Slavenska strana prema odredbama ima pravo dolaziti u Dubrovnik, ne smije se nad Slavenima vršiti nikakvo zlo niti im se oduzeti imovina bez odluke suda. Posebno se ističe da Slaveni iz Zahumlja imaju pravo slobodno po Dubrovniku kupovati. Navodi se također da Nemanjići više nemaju pravo od Dubrovčana tražiti novce zbog krivica za koje je dokazano da nisu vjerodostojne. Župan Nemanja iako je priznao Dubrovčanima područje Astareje, zbog graničnih područja i kasnije će dolazi do čestih sukoba sa srbijanskom kneževinom odnosno kraljevinom. Dubrovčani moraju srpskom vladaru kao gospodaru Travunje plaćati danak (mogoriš) za Šumet i Župu. Plaćanja će ih osloboditi tek srpski kralj Stefan Vladislav 1235., no međutim mogoriš za Zahumlje plaćat će sve do pada Bosne pod Turke u drugoj polovici 15. stoljeća (1463.). Za razvoj odnosa Dubrovnika sa zaleđem značajna je i povelja Kulina bana (1180.-1204) iz 1189. kojom bosanski ban daje Dubrovčanima pravo na slobodu kretanja i trgovanja po Bosni. Dubrovčani nisu obavezni na nikakve daće osim onoga što mu odluče dobrovoljno dati. Povelja Kulina bana pisana je dvojezično (bosanskim i latinskim) bosančicom i latinskim pismom. Navedena povelja predstavlja prvi pisani dokaz postojanja narodnog jezika u Bosni te je jedan od najvrjednijih materijalnih pisanih spomenika Bosne i Hercegovine. Dokument je sačuvan u tri primjerka, dva se čuvaju u Dubrovačkom arhivu, a treći primjerak je u Petrogradu.

Srednjevjekovni grad ubraja se među sedam kulturnih dobra Republike Hrvatske koja se nalaze na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Tvrđave (Lovrijenac, Minčeta, Revelin, sv Luka i sv. Ivan) remek djelo su srednjevjekovne fortifikacijske arhitekture (15. st.).

U razvoju i definiranju odnosa sa zaleđem značajni su i ugovori Dubrovčana s Kačićima. Diplomacijom se nastojalo spriječiti njihovo gusarenje. Reguliran je odnos i sa zahumskim knezom Miroslavom. Ugovorom zahumski knez dobiva poseban status odnosno dubrovačka komuna daje određene povlastice knezu (nesmetan boravak, kneza se ne može sudski progoniti, besplatan prijevoz osiguravaju Dubrovčani…).

Daljnji bosanski banovi Matej Ninoslav i Mladen Šubić u XIII. stoljeću potvrđuju povlastice Dubrovčana. S novim banom Stjepanom Kotromanićem za kojeg je bosanska država ojačala i učvrstila uvodi se carina u iznosu desetine vrijednosti robe. Dubrovačkoj legendarnoj diplomaciji nije uspjelo poništiti tu odluku.

Veze Dubrovnika sa Srbijom bile su od vitalne važnosti prvenstveno zbog vrlo unosne trgovine, ali i zbog političkih prilika, svaka promjena vladara na srpskome prijestolju potencijalno je vrlo često značila i rat zbog spornih područja Astreje. Dubrovnik bi u takvim slučajevima često kupovao mir novčanom naknadom.

Veliki podvig dubrovačke diplomacije i ostvarenja veza sa širim zaleđem bilo je sklapanje saveza s bugarskim carem Mihajlom Asenom III. (1323.-1330.) protiv srpskog kralja Stefana Uroša III. Dečanskog (1321-1331.), oca jednog od najvećih srednjevjekovnih srpskih vladara Stefana Uroša IV. poznatijeg kao car Dušan Silni. Dogovorom s bugarskim carem Dubrovčani zahtijevaju slobodu trgovine bez ikakvih daća u zemljama carstva, a sa svoje strane potvrđuju iste takve slobode za podanike cara. Dubrovčani također određuju da pripadnici carstva mogu u njihovome gradu kupovati zlato, srebro, svilu, sve osim žita za koje kao strateški proizvod se mora imati dozvola kneza. Nakon što su Bugari sklopili separatni mir (1330.) Dubrovčani su morali ponovno sklopiti mir sa srpskim vladarom vjerojatno uz novčanu naknadu iako za takvo što ne postoje potvrde u izvorima.

Na isprepletenost i izmjenjivost političkih odnosa upućuje sporazum Dubrovnika sa srpskim carem Dušanom (1346.-1355., srpski kralj od 1331., a car od 1346.) i bosanskim banom Stjepanom Kotromanićem kojim su se ta dva vladara odrekla Stonskog rata za novčanu naknadu. Stonski rat formalno je pripadao srpskom caru, ali je stvarnu vlast nad tim područjem imao ban Stjepan koji ga je i zauzeo. Dubrovčanima ban ustupa teritoriji nad kojim ne polaže zakonsko, vlasničko pravo, a car im za novčanu naknadu daje isti teritoriji koji je nominalno njegov, ali bez stvarne vlasti nad tim područjem,. Spomenuto je bila česta pojava u srednjem vijeku konflikta stvarne i nominalne vlasti nad nekim teritorijem. U tekstu sporazuma zanimljiva je odredba kojom car Dušan zahtjeva da se na Ratu omogući srpskom svećeniku da vrši službu božju. Taj podatak upućuje bilo na vjerski bilo na etički sastav stanovništva Stonskog rata u tom vremenu. Za trgovinu sa Srbijom bila je od esencijalne važnosti trgovina solju nad čijom trgovinom je Dubrovnik imao monopol. Prihodi od prodaje soli pripadali su polovica Općini Dubrovnik, a pola prihoda išlo je srpskom vladaru. Za razvoj Dubrovnika bila je isto tako vrlo važna povlastica, privilegij kojim je Dubrovnik stekao pravo na eksploataciju rudnih bogatstva Srbije i Bosne. Od svih istočnojadranskih dalmatinskih gradova Dubrovnik predstavlja specifičan, jedinstven fenomen. Posebnost Dubrovačke Republike ogleda se u činjenici da se grad u svome zaleđu nije oslanjalo na maticu zemlju već na teritoriji druge države. Usprkos tomu dubrovačka komuna uspjela je očuvati svoj vjerski, etnički i evropski identitet te je snagom i veličinom svoje pojavnosti znatno utjecala na razvoj i napredak zaleđa.

2. Zaključak

U srednjovjekovnom društvu nezamislivo je postojanje grada bez zaleđa. Grad predstavlja kulturno, vjersko, gospodarsko središte, grad je centar uprave i zaštitnik prava svih stanovnika komune. Gradska komuna bez zaleđa odnosno tržišta nije mogla opstati niti prosperirati, kao što ni regionalna niti šira tržišta ne bi mogla opstati bez gradova. Odnos grada i zaleđa predstavlja jedan nužan, uzajaman odnos na temelju kojega su stvorene sve tekovine civilizacije i kulture. Politički gledano grad je vrlo ovisio o svome zaleđu, ovisno o činjenici da li je u pozadini imao prijateljski ili neprijateljski usmjerenu državu ili moćnog feudalca zavisio je njegov razvoj ili stagnacija. Debljina zidova nekog grada na slikoviti način upućuje na spoznaju u kakvome se je okruženju stanoviti grad razvijao te da li je bio bogat i napredan. Navedene odlike urbanih središta u srednjem vijeku bile su motivi osvajačkih aspiracija i težnji. Gradovi predstavljaju i nosioce kulture koji kulturne tekovine, spoznaje šire u zaleđe i tako pridonose njegovu razvoju. Trgovačke veze grada sa zaleđem bile su od izuzetne važnosti jer su doprinosile bogatstvu i razvoju grada, a pomoću nekih proizvoda istočnojadranski grad mogao je određivati i utjecati na prilike u unutrašnjosti. Jedan od takvih ključnih proizvoda bila je sol bez koje stočarsko zaleđe ne bi moglo funkcionirati. O bogatstvu koje se je stjecalo trgovinom solju upućuje podatak da je Ured za sol u Veneciji godine 1582. dobivao prihode od soli u fantastičnom iznosu od 638.953 dukata. Upravo na tome strateškome proizvodu sagrađena je ekonomska moć gradova. Na odnose gradova i zaleđa utjecali su brojni faktori (politički, prirodni). Među prirodnima najznačajniji čimbenik predstavljale su bolesti osobito epidemije kuge koje su često dovodile do drastične depopulacije. U takvim slučajevima prirodnih katastrofa upravo je zaleđe davalo nove ljudske snage i popunjavalo gradsko stanovništvo što je znalo rezultirati promjenom etničke strukture gradskog stanovništva odnosnu u slučaju istočnojadranskih komuna do prevladavanjem hrvatskoga nad romanskim elementom u gradovima. U bogatstvu, obimu i širini problematike očituje se sva kompleksnost i složenost teme kao nepresušnog izvora povijesnog istraživanja i spoznaje.

Literatura

  1. Raukar, Tomislav, Hrvatsko Srednjovjekovlje, Zagreb,1997.
  2. Raukar, Tomislav, Zadar u XV, stoljeću, Zagreb,1977.
  3. Foretić,Vinko, Povijest Dubrovnika do 1808. godine, Zagreb,1980.
  4. Kolanović, Josip, Šibenik u kasnom Srednjem Vijeku, Zagreb,1996.
  5. Novak, Grga, Povijest Splita, Split.,1957
Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.