Novo:

Istočno Međimurje u doba antike (doba Rimljana)

Prostor južno i zapadno od Dunava u Karpatskoj kotlini, koji je kasnije pod nazivom Panonija postao jedna od najvažnijih provincija rimskog imperija, ušao je relativno kasno u vidokrug Rimljana. U početku je taj prostor bio samo interesna sfera Rima, nakon što su prirodna bogatstva Norika i istočno jadranski obalni pojas već čvrsto bili u rukama Aquileje. Prodiranje rimske moći preko Julijskih Alpa u Panonsku nizinu započelo je vojničkim pohodom Oktavijana, kasnije prvog rimskog cara Augusta, godine 35. pr. Kr. Prodor je išao prastarim odavno utrtim trgovačkim putem od Emonae (Ljubljane) do Sisciae (Siska) i tako 33. godine pr. Kr. osigurao polaznu osnovu za daljnja prodiranja u panonski prostor. Kada je August prešao u osvajanje, shvatio je kako interese Rima može osigurati samo u slučaju dosezanja velikih vodenih tokova europskog kontinenta. Osvajanje je povjerio svom nećaku, kasnijem caru Tiberiju, koji je od 13. do 9. godine pr. Kr. vodio rat s Panonima.

Ogroman prostor od Jadrana do Dunava nazvan po plemenima koja spominje Plinije Stariji (23-79.). On nam je ostavio dragocjene, kako o Panoniji tako i o etničkim grupama koje ju naseljavamo. Tako nailazimo na podatak da “…Draus teče gdje žive Serreti, Serapili, Iasi, Andeziti…”, pri čemu očito misli na panonska plemena. Nešto prije, susrećemo se s prvim vijestima o Panoniji, tako je primjerice grčki geograf Strabon (65. pr. Kr. – 24. pr. Kr.) u svojoj Geografiji spomenuo rijeku Drabos (Dravu) kao i podatak da su međurječje Save i Drave zaposjeli Panoni. Od njih su neki, kao starosjedilački autohtoni element, dočekali dolazak rimskih legija. Kako su inače živjeli Panoni, može se vidjeti iz zapisa Apijana, Grka iz Egipta, koji je oko 150. godine opisao povijest i narode pod rimskom vlašću. On piše da Panoni ne žive u gradovima, već u poljima i selima, prema rodovskim vezama. Ovakvo su stanje Rimljani vjerojatno zatekli i kod ovdašnjih starosjedilaca, a od njih su se do danas održali: naziv rijeke Drave, imena nestalih naselja, možda koji iskrivljeni toponim, a također i dio duhovne pa možda i materijalne kulture o čemu bi trebala više reći buduća istraživanja.

Tomičić je zaključio da su se davno prije dolaska rimskih legija na područje međuriječja Save, Drave i Mure, kao jugozapadnog dijela velike Panonske nizine, pojavili na prastarim trgovačkim putovima, koji su presijecali ovaj prostor, italski trgovci u miroljubivoj namjeri da predmete italskog umjetnog obrta zamjene za sirovine koje je nudila Karpatska kotlina. Možemo slobodno pretpostaviti da je stari gaz preko rijeke Drave kod današnjeg Varaždina bio u funkciji, između ostalog, i te trgovine. Ove rane izvidnice rimskih pohoda upoznala su plemena Panona. Antički izvori pružaju vrlo oskudne podatke o etničkim odnosima, formama života i događajima na ovom prostoru. Kada je August prešao u osvajanje, shvatio je kako interese Rima može osigurati samo u slučaju dosezanja velikih vodenih tokova europskog kontinenta. Osvajanje je povjerio svom nećaku, kasnijem caru Tiberiju, koji je od 13. do 9. godine pr. Kr. vodio rat s Panonima. Tiberije je osvojio i za Rim pridobio velike prostore od istočnog ruba Alpi do Dunava. Prva crta obrane je bila pomaknuta s rijeke Save na Dravu, i što je za ovaj prostor značajno, tada po prvi puta u obližnjem Ptuju (Poetovio) nastaje vojnički logor.

Rimljani, čini se, još uvijek nisu bili sigurni u pokorena plemena starosjedioca, kada su se odvažili isprva urediti prvu crtu obrane uz rijeku Drave, umjesto da krenu izravno na Dunav. Privremeno pokorena i proširena provincija Ilirik graničila je na zapadu s kraljevstvom Norik, ali se ovaj prostor uskoro pretvorio u veliko ratno poprište. Već 6. godine prije Krista izbio je veliki ustanak panonskih i ilirskih plemena (bellum Batonianum), koji je krvavo ugušen nakon tri godine. Međutim tek 13. godine n. e. Tiberije slavi pobjedu nad Panonima i Dalmatima. Dakle, tek u drugoj etapi osvajanja Panonije osvojen je vojničkim pothvatom prvog rimskog cara Augusta prostor međuriječja Save i Drave, prema tome i današnji teritorij općine Donja Dubrava.

Na položaju Kalanica, 200 metara zapadno od Donje Dubrave na blagom terasastom uzvišenju uz cestu s nanosima pijeska rijeke Drave pronađeni su rimski novac, nekropola (groblje) i keramika. Arheolog Josip Vidović je, uz ostalo, zapisao o istraživanjima na položaju Kalanica: «Do dubine 50 cm u ovoj sondi nailazimo i na veće fragmente posuda crvene boje, ručke, vratove, trbuhe i dna posuda, koji odreda pripadaju antičkom vremenu. Čest je i nalaz metalne željezne šljake, koji ponešto zbunjuje kao nalaz. Naime, ovdje moramo napomenuti da su slojnice u sve tri sonde gotovo identične što se tiče dubine pojedinih slojeva, a sve tri sonde istražene su do dubine i preko jedan metar, te ni u jednoj sondi nije pronađen ni najmanji trag što se tiče pokretnih arheoloških nalaza, koji bi ukazivao na građevinski objekt ovog razdoblja. Zbog toga vjerujemo da se na položaju Kalanica nalazi antička nekropola s paljevinskim ukopima i prilozima koji su dosta plitki, te ujedno i devastirani uslijed radova, našto ukazuje i mnoštvo keramike na površini i u sloju crnice. Prema nalazima antičkog novca ovu nekropolu zasad u premisi možemo okvirno datirati u 3-4. st. n.e., iako će tek naredna opsežnija istraživanja moći dati kompletnu sliku zbivanja antičkog vremena na ovome prostoru.»

Kada su ovi krajevi u potpunosti došli pod vlast Rimljana, to nije značilo da je starosjedilački panonski (pa i keltski) živalj nestao. On je na području kasnije rimske provincije Panonije i dalje živio, a zadržao je neke specifičnosti svoje materijalne, a i duhovne kulture te se nije prepustio potpunoj romanizaciji. Stoga panonske i keltske utjecaje možemo pratiti i na mnogim predmetima rimske provenijencije ranog povijesnog doba, pa čak i u toku 2. stoljeća naše ere na nekim rimskim nalazištima u okolici općine Donja Dubrava.

Nakon vojnog zauzimanja Rimljanima je osnovna briga bila kako u novoosnovanoj provinciji Panoniji izgraditi cestovnu mrežu kako bi na taj način mogli lakše kontrolirati pokorena plemena. Na glavni podravski cestovni pravac koji je preko Iovie iz Poetovije (Ptuja) vodio do Murse (Osijeka), vezali su se sjevernije i južnije lokalni ili vicinalni pravci. U svakom slučaju prostorom okolice općine Donja Dubrava prolazila je najvjerojatnije manja rimska cesta. Da li je naselje Carrodunum bilo preko Mure u neposrednoj blizini Donje Dubrave ili dalje na jugoistoku, tj. između Drave i Bilogore arheolozi i povjesničari se nisu složili, a bez sustavnih arheoloških istraživanja je teško dati pouzdani odgovor.

U okolici Svete Marije je pronađeno pet primjeraka rimskog novca, koji vjerojatno predstavljaju dio od nekadašnje veće ostave. Prema Željku Tomičiću «promatran dakle u vremenu i prostoru, slučajan nalaz ostave srebrnog novca s lokaliteta u okolici Marije na Muri ukazuje na jedno od mogućih arheoloških nalazišta ili, točnije rečeno, arheoloških zona na kojima je u ovom sjeverozapadnom kutu Hrvatske konstatirano pristustvo života, u arničkom vremenu. Budući da postoje vrlo brojni arheološki lokaliteti na kojima je registrirana duhovna i materijalna kultura rimskog doba, možemo s punim pravom konstatirati da je na prostoru od rijeke Mure na sjeveru do Ivanščice i Kalničkog goraja na jugu, u pravom smislu riječi bujao antički život sa svim njegovim elementima.» Treba još spomenuti da je u Donjem Vidovcu pronađena vojnička kaciga iz rimskog razdoblja.

Uz ceste, proces kolanja italske robe, odnosno trgovine, može se uočiti u pokretnom arheološkom materijalu. Moguće je da prostor današnje općine Donja Dubrava, već u antici ima tranzitni značaj. Zaleđe ovog dijela Panonije činio je na zapadu Norik, bogat prirodnim resursima, a posebno valja istaknuti gravitaciju ovog prostora prema Aquae Iasae odnosno današnjim Varaždinskim Toplicima te u kasnijim stoljećima antike razvijenijem urbanom i biskupijskom središtu u Ioviji (koja bi odgovarala današnjem Ludbregu).

O duhovnoj kulturi starosjedilačkog stanovništva kao i o ranom kršćanstvu u ovom krajevima Željko Tomičić je napisao svoje mišljenje: «Kakva je, međutim, bila situacija s elementima duhovne kulture starosjedilačkog autohtonog stanovništva međuriječja – na to pitanje, nažalost, kod današnjeg stanja istraživanja ovog fenomena nismo u mogućnosti pružiti zadovoljavajući odgovor. Naime, autohtoni kultovi zacjelo su postojali kod prastanovnika ove regije, ali do sada još uvijek nisu registrirani. Treba se nadati zadovoljavajućem odgovoru i na to pitanje. Slično je i s pojavom kršćanstva u ovim krajevima. Naime, do danas nisu još arheološkom metodologijom potvrđeni relikti koji bi ukazivali na afirmaciju nove religije. Ujedno naslućujemo moguće pravce širenja novog vjerovanja. Kao potencijalni centri koji su zračili kršćanstvo nameću se Aquileia, Siscia (Sisak) i Petovio. Sigurno je Milanskim ediktom kršćanstvo postalo priznata religija i u panoskim krajevima, kojima je pripadalo i međuriječje. U budućnosti stoga treba očekivati, ali i tragati za elementima kršćanstva u Međimurju.»

Također možemo pretpostaviti prisutnost starokršćanskih zajednica na širem prostoru današnje općine Donja Dubrava. Promijenili su se i grobni običaji pa se mrtvaci više ne spaljuju nego se sahranjuju: sačuvao se, međutim, stari običaj polaganja priloga uz mrtvaca, kao što se i dio starih vjerovanja spojio s kršćanstvom. Za istraživanja grobnih običaja svakako su važni tumuli, kao posebni tip grobova noričko-panonske skupine.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*