Novo:

Iranski Židovi

Židovi Perzije (današnjeg Irana) jedna su od najstarijih zajednica u Dijaspori. Povijesni dokazi o prisustvu Židova u Perziji sežu 2700 godina u povijest i potvrđuju biblijski spomen o židovskim izgonima koji su raspršili Židove po udaljenim dijelovima Mezopotamije i Perzije.

Godine 612. pr.n.e. Babilonija je postala dominantna snaga u Mezopotamiji. Do 586. pr.n.e. Nabukodonosor II pokorio je Jeruzalem i deportirao veliki broj Židova u svoju prijestolnicu – Babilon. Boraveći u egzilu, babilonski Židovi još više se držali svojih korijena. Vjeruje se da je Tora zadobila svoj konačni obliku upravo u ovom razdoblju.

Godine 539 pr.n.e. kralj Kir Veliki, utemeljitelj perzijske ahamendinske dinastije, pokorio je Babilon, oslobodio robove i dozvolio Židovima da se vrate u svoju domovinu i obnove Solomonov hram. Ovo je označilo drugo i najvažnije poglavlje u povijesti perzijskih Židova budući da su mnogi od tih oslobođenih robova odlučili ne vratiti se u Jeruzalem nego su se naselili po različitim provincijama Perzijskog Carstva. Ovo je prva zabilježena ”voljna” migracija Židova na iranski plato. Kada su Perzijanci osvojili Babiloniju, Babilon, prethodno središte judaizma, pretvorilo se  idućih tisuću godina u iransku provinciju. Tijekom ovog razdoblja napisan je Talmud i iranski utjecaji bili su vidljivi.

Između Kirove pobjede 539 g.pr.n.e. i arapskih osvajanja te dolaska islama između 642. i 637. g., Židovi Irana su, pored nekoliko eskalacija progona, uživali sve slobode i mogućnosti koje su imali i drugi građani te zemlje. Mnogi su ostvarili karijeru u carskoj vojsci, a ostali, poput biblijskog Mordekaja, Ester i Nehemije, pronašli su svoj put do carskog dvora i došli do važnih pozicija u vladi.

Dolaskom islama Židovi i svi ostali koji nisu bili muslimani proglašeni su vjerskim manjinama i našli su se na popisu koji je propisivao ograničenja i obveze (Shorut), a koji se pripisuje Umaru II. Unatoč ovim ograničenjima, odnos prema Židovima nije bio drugačiji nego što je to bio prema drugim vjerskim manjinama u to doba. Čak su neki poput Rashida al-Din Hamadanija (1247-1318) bili u stanju postići izvanredan politički status i postati utjecajni na različitim vladinim položajima.

Godine 1501. Šah Esma’il I utemeljio je dinastiju Safavid i proglasio šiitski islam dominatnim oblikom islama u Iranu. Nakon ove objave, šiitsko svećenstvo počelo je koristiti svoju novostečenu moć kako bi provelo  pojam nedžasata – vjerske nečistoće prema kojemu su se svi ne-Šiiti smatrali nečistima i nisu smjeli doći u fizički kontakt sa Šiitima. Dok se nedžasat primjenjivao na sve ne-Šiite, iz razloga koji su i danas još predmet rasprava, najžešće se primjenjivao na Židove. Bivši smatrani vjerski nečistima, Židovima se posljedično nije dozvoljavalo da napuste svoje domove tijekom kišnih dana, nisu smjeli kupovati hranu u muslimanskim dućanima, niti prodavati prehrambene proizvode muslimanima, nisu smjeli kupovati imovinu od muslimana, niti koristiti muslimanska javna kupatila. Ova i mnoga druga društvena i ekonomska ograničenja pretvorila su Iran u jednu od najmanje gostoljubivih okolina za židovsku manjinu. Mnogi su se konvertirali na šiizam, a drugi su migrirali prema susjednim zemljama. Posljedicom je bilo drastično smanjenje iranske židovske populacije u samo jednom stoljeću Safavidske vladavine.

Povijest iranskih Židova od 1501. do ranih desetljeća dvadesetog stoljeća je priča o ugnjetavanju, pogromima, prisilnoj konverziji i različitim drugim napadima i maltretiranju. Na primjer, godine 1839., u gradu Mashhadu u istočnom Iranu, Židovi su prisilno konvertirani na islam, ali nastavili su u tajnosti prakticirati židovstvo tijekom više od 100 godina. Zbog niza društveno-ekonomskih ograničenja koja su proistjecala iz nedžasata, Židovi su generacijama živjeli u iznimno lošim uvjetima, preživljavajući od trgovine lijekovima, herbalnim pripravcima, začinima i uvozom dobara poput tkanine i svile. Neki su bili obični radnici, glazbenici, pjevači, plesači i slično. Tijekom ovih stoljeća židovska zajednica pripadala je najsiromašnijem staležu iranskog stanovništva.

Ustavnom revolucijom od 1906. godine, započelo je  novo poglavlje u životu iranskih Židova. Prema članku 8. Ustavnog zakona, svi muškarci, iranski građani, s izuzetkom Bahais pripadnika, bili su proglašeni jednakima pred državnim zakonima bez obzira na njihovu vjeru. Međutim, još uvijek je bio ostao jaz između teoretskog zakonodavstva novoutemeljene jednakosti i stvarne društvene i  javne prakse. Bez obzira na to, Židovima je sada bila dozvoljeno sudjelovati u različitim aspektima društva što im je omogućilo da postepeno počnu unapređivati svoje živote.

Obitelj Musa, iranski Židovi u Teheranu

Obitelj Musa, iranski Židovi u Teheranu

Godine 1925. Reza Šah Pahlavi postao je novi kralj i time su otpočela dva decenija industrijalizacije i zapadnjačke kampanje u Iranu. Ovo je stvorilo nove mogućnosti za članove židovske zajednice od koji su mnogi bili obrazovani na francuskom jeziku u školama Alliance Israelite Universelle diljem Irana još od 1898. Zahvaljujući svojem zapadnjačkom obrazovanju, mnogi Židovi imali su mogućnost sudjelovati u procesima promjene koje pokrenula vladavina Šaha Reze te su tako postali vrlo brzo asimilirani u drušvo. Iako je inicijalna faza židovske asimilacije bila osujećena otvornim antisemitiznom Šaha Reze i njegovim simpatiziranjem nacističke Njemačke tijekom Drugoga svjetskoga rata, ovo razdoblje ipak je bio ključno za Židove diljem Irana.

Godine 1941. savezničke snage prislile su Šaha Rezu da odstupi i dovele njegovog sina Muhameda Rezu Pahlavija (poznatijeg kao Šaha) na vlast. Pod Šahovom vladavinom započelo je razdoblje koje židovsko-iranski povjesničar Habib Levy čuveno označava kao ”zlatno doba iranskih Židova”.  Židovi Irana napokon su ponovno dobili status koji su bili uživali dvadeset i pet stoljeća ranije pod ahamedinskom dinastijom i počeli su sudjelovati u praktički svakom dijelu društva. Idućih trideset i šest godina, Židovi Irana doživjeli su siloviti uspon u svojemu životnom standardu kao posljedicu svojih društvenih mogućnosti o kojima su prethodne generacije mogle samo sanjati. Bankarstvo, osiguranje, tekstilna industrija, plastika, papir, proizvodnja aluminija, transport, import, proizvodnja keramičkih pločica, razvoj poljoprivrede i farmaceutska industrija – svi ti segmenti iranske industrije koja je cvala bili su ili direktno utemeljeni od strane Židova ili financirani pod njihovim vodstvom. U akademskim i znanstvenim krugovima, Židovi su napredovali na sveučilištima i ostalim institucijama višeg obrazovanja, a neki su postali međunarodno znani medicinski znanstvenici i istraživači.

Pod vodstvom Ayatollaha Khomeinija, islamska revolucija svrgnula je Šaha s vlasti 1979. godine. Po povratku iz Pariza, Ayatollah Khomeini susreo se s vođama židovske zajednice i izdao fatvu po kojoj su sve abrahamovske manjine narodi Knjige te stoga zaštićeni zakonima vladajuće Islamske Republike. Unatoč tomu uslijedio je val antisemitskih slogana, nasumičnih uhićenja te rutinska zapljena imovine što je mnoge Židove nagnalo na bijeg iz zemlje. Prema neslužbenim procjenama, gotovo je 80.000 Židova živjelo u Iranu u doba revolucije. Tijekom razdoblja od deset godina, više od 50.000 Židova napustilo je Iran i otišli su u SAD, Izrael i Europu. Nakon Izraela, najbrojnija iranska zajednica je u Los Angelesu i broji oko 30.000 članova.

Danas u Islamskoj Republici Iran živi više Židova nego u bilo kojoj drugoj islamskoj državi na svijetu. Dok su židovske zajednice Sirije, Iraka, Jemena, Egipta, Maroka i Alžira praktički nestale, između 20.000 i 30.000 Židova živi u Iranu još i danas. Trenutno postoji jedanaest sinagoga u Teheranu koje nude i tečajeve hebrejskog. Židovi Teherana imaju dva košer restorana, jednu bolnicu, jedan dom umirovljenika i jedno groblje. Židovska knjižnica u Teheranu otvorena je za javnost i u svojoj kolekciji broji više od dvadest tisuća naslova.

Židovska škola Ettfagh, Tehran (siječanj 2012.)

Židovska škola Ettfagh, Tehran (siječanj 2012.)

Iranska obitelj s tacnom macesa tijekom Pesaha u Teheranu

Iranska obitelj s tacnom macesa tijekom Pesaha u Teheranu

Izvori:

  • Houman Sarshar, ”Jews of Iran: A Brief Overview“, The Sephardi Report, American Sephardi Federation, 2005
  • Houman Sarshar, ”History of Contemporary Iranian Jews”, Center for Iranian Jewish Oral History, 1997
Gabi Abramac
About Gabi Abramac (24 Articles)
Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.
Contact: Website

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*