Novo:

Inkvizicija

 Inkvizicija

Katolička crkva je primjenjivala posebnu vrstu krivičnog postupka radi traženja, dokazivanja, optužbe i osude heretika (krivovjeraca, onih koji su odstupili od učenja katoličke crkve). Takva vrsta krivičnog postupka se zove inkvizicija. Inkvizicija je ujedno crkvena ustavnova za istraživanje “heretičke zloće” i djeluje na području Zapadne crkve sve do napoleonovskih ratova početkom 19. stoljeća.

Postupak inkvizicije

Inkvizitor je bio osoba koja je vodila krivični postupak inkvizicije. Njega je obično papa poslao na neko područje kako bi osudio krivovjerce. Problem je bio što je inkvizitor bio obično sudac i tužitelj, dok je obrana okrivljenih bila onemogućena. Osim toga okrivljeni je morao pod prisegom svjedočiti protiv sebe, bez odvjetnika, dok je osuda bila bez priziva.Također se nije mnogo držalo do dokaznih materijala već je svaka optužba bila pravovaljana. Optuživati su mogli svi – od djece, žena do neslobodnih pa i sukrivaca u zloćinu.

Tortura

Papa Inocent IV. je 1252. godine dopustio torturu ili nasilno dokazivanje krivnje. Sustav kazni je bio detaljno razrađen. Primjerice, za neke pokajnike koji su odustali od hereze i vratili se u krilo crkve, kazne su bile blage – pokora, javno opozivanje hereze i slično. Na drugoj strani za one optuženike koji su inzistirali na krivovjerju kazne su bile teške. Od doživotnog zatovora do izručivanja optuženika svjetovnoj vlasti koja ih je mogla dati spaliti na lomači. Treba istaknuti da su pape inzistirale da se tortura primjenjuje samo u izuzetnim slučajevima i da se ne smije dovesti u pitanje tjelesni integritet ili optuženikov život.

Počeci inkvizicije

Ovaj crkveni sud je utemeljen u 13. stoljeću s ciljem da u Zapadnoj crkvi iskorijeni sva vjerovanja i obrede koji nisu u skladu s kršćanskom vjerom i religioznom praksom crkve. Organizirani progon krivovjeraca u Zapadnoj crkvi počinje objavom odredbe pape Lucija III. 1184. godine. U njoj se određuje da svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će istraživati djelovanje krivovjeraca na svome području.

Rimska i španjolska inkvizicija

Papa Inocent III. je dao precizne upute za vođenje istražnog postupka, ali inkviziciju u pravom smislu te riječi je 1232. godine ustavnovio papa Grgur IX. Pod rimskom inkvizicijom se misli na crkveni sud sa zadatkom iskorjenjenja krivovjerja.

Španjolska inkvizicja je utemeljena 1478. godine za obranu španjolskog katolicizma, ali se ona s vremenom pretvorila u oruđe državene vlasti i uhodani sustav društvene kontrole. Kada je papa Siksto IV. odobrio imenovanje sedmorice inkvizitora, među njima i Thomasa Torquemade, Španjolska je postala poprište brzih inkvizicijskih postupaka protiv muslimana, Židova i kršćana optuženih za krivovjerstvo. Treba istaknuti da je broj žrtava rimske u odnosu na španjolsku inkviziciju bio neznatan.

Inkvizicija u Hrvatskoj i Bosni

Pojava inkvizicije na hrvatskom prostoru podudara se s dolaskom dominikanaca i franjevaca . Ne zna se kada je papa Grgur IX. ovlastio dominikance u Hrvatskoj inkizitorskim pravima, ali ih prije 1259. godine kao inkvizitore u Bosni i Dalmaciji spominje Petar iz Budroga. Petar je zapisao da su se dominikanci propovjedanjem i raspravama uporno borili protiv krivovjerja te su mnoge obratili katoličkoj vjeri. Oni koji se nisu htjeli obratiti su po službenicima kralja Kolomana bili “predani ognju”.

Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se dominikanac bl. Pavao, dok je prvo sjedište inkvizicije za Dalmaciju bilo u Zadru. Službu inkvizicije u Hrvatskoj je 1245. godine papa Inocent IV. povjerio franjevcima Slavonske provincije. Upravo su oni djelovali u Bosni. Papa Benedikt XII. priznao je 1337. godine da inkvizitori u Bosni ne mogu obavljati svoju misiju jer su tamošnji ban i neki velikaši primali i zaštićivali krivovjerce.

Inkvizitori su osim u Zadru djelovali i u Zagrebu, Kopru i Dubrovniku, a može ih se od 16. do 18. stoljeća pratiti uglavnom u borbi protiv protestanatskih knjiga.Posljednji imenovani inkvizitor u Zadru je 1790. godine bio Korčulan Antun Cebalo.

Zanimljivosti

Mletački Sveti Oficij

Počeci mletačke inkvizicije mogu se tražiti još u 13. stoljeću. Po uzoru na središnji ured inkvizicije u Rimu papa Pavao III. osnovao je 1542. godine mletačku inkviziciju ili Sveti oficij. U njoj je središnju vlast crkve predstavljao papinski nuncij kao prvi po važnosti predstavnik Rima za sve inkvizicjske sudove na mletačkom državnom području. Upravo je Mletački Sveti oficij bio vezan za hrvatski prostor i Hrvate. U razdoblju od 1541. do 1794. godine bilo je najmanje 53 inkvizicijskih postupaka u kojima su bili optuženi Hrvati.

Postupci protiv vještica u sjevernoj Hrvatskoj

Postupcima protiv vještica u Hrvatskoj su se uglavnom bavile građanske vlasti, a vodili su ih gradski suci. Poznati su slučajevi vođenja postupaka protiv “copernica” u zagrebačkom Gradecu gdje su se optužene Zagrepčanke morale posredstvom više svjedoka opravdati pred vlasima od optužbi da su se bavilečaranjem, bajanjem i vračanjem. Sličnih slučajeva je bilo i u drugim gradovima – npr. Koprivnici i Varaždinu.

Optužene za čarobnjaštvo u Šibeniku pobjegle iz zatvora

U slučaju Šibenika iz jednog se postupka vođenog 1443. godine vidi da su opunomoćeni inkvizitori vodili postupak uz pomoć gradskih vlasti. Bile su optužene Mrna i kći joj Dobra. Njih su smatrali čarobnicama i javnim vračarama “zbog određenih čarobnjačkih djela koj su počinile”. No one su prije konačne presude uspjele provaliti zatvorska vrata i domoći se slobode.

Rabljanin Markantun De Dominis – osuđen i spaljen nakon smrti

Splitski nadbiskup i pisac povijesno-teoloških djela Markantun de Dominis (Gospodnetić) rođen u Rabu 1560. godine, također je bio optužen za krivovjerstvo. On je imao proturimske stavove i došao je pod udar inkvizicije iako je bio nadbiskup. Odveden je u inkvizicijski zatvor u Rimu gdje se razbolio i umro 8. rujna 1624. godine. Inkvizitori su ga nakon smrti osudili i javno  spalii 21. prosinca, dok je njegov pepeo bio bačen u rijeku Tiber.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.