S dolaskom 13. stoljeća Inkvizicija ne jenjava. Crkva se bori protiv valdenza koji su sustavno proganjani još od 1184. bulom Ab abolendam pape Lucija III. o kojoj je već bilo riječi. Spomenuli smo kako su ponovno osuđeni i na Četvrtom lateranskom koncilu. Iako su se raspršili diljem srednje Europe njihova snaga ne jenjava, te često prave probleme mjesnim inkvizitorima koji ih ne uspijevaju držati pod kontrolom. Neki inkvizitori su protjerani, a neki čak i ubijeni.(108)

Tweet

Inkvizitor pokrajine Languedoc, Bernard Castanet, bori se protiv katara, te često vrši zapljenu imovine osuđenih; navodno je na taj način izgradio i katedralu Sv. Cecilije.(109)
Tijekom 14. i 15. stoljeća pojavljuje se ogranak franjevaca, spiritualci, kojima su se priključili katari i valdenzi. Franjevački stil života se mijenjao. Izgleda da im je život u materijalnoj nesigurnosti predstavljao problem, ali oni koji unatoč svemu nisu htjeli napustiti siromaštvo priključili su se spiritualcima. Dana 7. listopada 1317. godine papa Ivan XXII.(110) izdaje bulu Quorumdam exigit, kojom su prema riječima Jedina i G. i J. Testasa, osuđeni spiritualci.(111) Nadalje piše Jedin kako nepopustljivi spirituali predani su inkviziciji, te su četvorica njih spaljena 7. svibnja 1318. u Marseilleu. Ivan XXII. udario je daljnjim pismima na spirituale, koje je nazvao fraticellima, te im oduzeo, između ostalog, i njihove vlastite samostane.(112) Izgleda kako je taj podatak točan s obzirom da ga navode i Testasi.(113) Možemo zaključiti kako je Crkva progonila strukture unutar sebe same.(114)

John Wycliffe

Godine 1330. u Yorku se rodio John Wycliffe, studije je završio u Oxfordu kao profesor teologije. Izučavajući crkvu i njeno stanje u 14. stoljeću, zahtjeva reformu, te se sukobljava s najvišim Crkvenim instancama. Godine 1377. pišu Jedin i G. i J. Testas, papa Grgur XI. osuđuje Wycliffea bulom, ali taj potez nije imao neki veći značaj jer ga štiti vojvoda od Lankastera.(115)

John Wycliffe je kritizirao crkvu, njeno poražavajuće stanje, kritizirao je štovanje svetaca, relikvija, ispovijed u tajnosti, oprost, ali je zašao i u same temelje Crkve, te se nije libio kritizirati papu kao vrhovnog poglavara, piše Pirenne.(116) Za njega je jedini poglavar Krist. U tu je svrhu napisao nekolicinu traktata: De domino divino, De civili domino, De officio regis, De ecclesia te je zbog njih doživio oštru osudu Crkve.(117) Negira bilo kakvu crkvenu hijerarhiju kao potrebnu. Objavljivao je i na engleskom jeziku, oko sebe je okupio sljedbenike koji su propovijedali po unutrašnjosti Engleske, a kad je objavio svoj spis De eucharistia u kojem iznosi svoje shvaćanje euharistije, biva oštro napadnut od strane svojih kolega.(118) Konačno su godine 1382. u svibnju njegove teorije osuđene kao hereze, te John Wycliffe prisiljen, odlazi s položaja profesora i povlači se u župu u Lotterworthu, gdje umire dvije godine poslije.

Jan Hus

Prije rođenja Jana Husa 1370. godine, Češku je već zapljusnuo val reformizma. Kritika života crkvenih dostojanstvenika raznosila se zemljom poput vjetra, da bi glavnim likom uskoro postao čovjek koji je studirao teologiju i magistrirao na filozofskom fakultetu u Pragu. Jan Hus bio je istomišljenik engleskog kolege i reformatora Wycliffa. Negira hijerarhiju katoličke crkve, a Isusa Krista smatra jedinim vođom. Crkvene redove u najmanju ruku ne simpatizira, a takvim mišljenjima počinje se dopadati puku koji ga prati i sluša. Njegova se sudbina može opisati kao tragična. Jedin navodi kako je 1409. godine ekskomuniciran te su mu spisi spaljeni, na što se žali, ali već dvije godine kasnije izrečeno mu je izopćenje.(119) Iako u takvoj situaciji, i nakon povlačenja iz Praga bavi se pisanjem, da bi na koncu bio spaljen u Konstanci 6. srpnja 1415. godine.(120) Iako spaljen, ostaje živ u sjećanju i nauku njegovih čeških sljedbenika u 15. stoljeću.

Židovi

Crkva je vršila pritiske na Židove. Nastojala ih je pokrstiti, ali se događalo da bi se vraćali svojoj vjeri.(121) Bilo je slučajeva u kojima su kršćani prelazili na židovsku vjeru i kao takvi postajali su odmetnicima.

Nakon migracija u 9. stoljeću, Židovi su se mahom naselili na području srednje i zapadne Europe, točnije na području današnje Italije, Francuske i Njemačke.(122) Formirali su svoje zajednice dobro organizirane zajednice. U 10. stoljeću osnivaju i svoje židovske škole. No, nakon križarskih vojni u 11. i 12. stoljeću, situacija je slabija, a u 14. stoljeću bivaju naseljeni u tzv. geta i nose prepoznatljivu odjeću. (123)

Inkvizicija se usmjerila, po njihovu mišljenu, protiv svih oblika krivovjerja, tako i protiv židovstva. G. i J. Testas pišu kako je Crkva imala strah od simuliranih obraćenja.(124) Kazne su bile stroge, spaljivanja nerijetka. U to vrijeme, Židovi imaju svoje rabine i sinagoge, Testasi navode kako je južna Francuska bila tolerantna sredina, ali i tamo su zabilježeni progoni.(125) Izgleda da je najsigurnije mjesto za njih bio Rim jer je Papin i Crkveni autoritet uopće, bio najsnažniji. Međutim, bilo je i zemalja gdje je situacija bila drugačija. U Njemačkoj su optuživani za sve negativnosti koje su se narodu događale, od gladi i suša, preko epidemija. Autori spominju slučaj crne kuge koja je poharala Europu sredinom 14. stoljeća. Smatrano je da su Židovi namjerno trovali hranu i vodu te prouzrokovali epidemiju. U Njemačkoj se crna kuga pojavila oko 1350. godine i trajala oko godinu dana. Progoni Židova na tom području prouzrokovali su njihova seljenja na druge dijelove Europe u kojima su opstali do danas, npr. Poljska i Litva.(126)

Vrlo je zanimljiva jedna vrsta optužbe koja je izgleda bila jako popularna među ovom vjerskom zajednicom, a to je profanacija posvećenih hostija.(127) To je bio težak zločin jer je značio oskrvljivanje kršćanskih svetinja i kao takvo moralo je biti kažnjeno. Spominje se podatak od trideset osam spaljenih Židova godine 1510. u Brandenburgu.(128) Vrhunac progona su doživjeli nešto kasnije, za vrijeme Španjolske inkvizicije.(129) No nisu svi crkveni dostojanstvenici imali isti stav prema Židovima i hereticima. Sveti Bernard od Clairvauxa zalagao se protiv njihovog progona te izjavljuje kako će se lakše pobijediti židovstvo uvjeravanjem i postepenim obraćanjem nego ubijanjem. Što se tiče heretika ne smijemo ih goniti oružjem, već dokazima, poučavanjem i uvjeravanjem.(130)Smatram to bitnim naglasiti kako ne bi došlo do generaliziranja i poistovjećivanja pojedinaca koji su se borili perom s onima koji su se borili mačem.

Bilješke

108. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 78.

109. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 77.

110. Ivan XXII. (1316. – 1334.), pravim imenom Jacques d’Euze, francuz i drugi avignonski papa. Teokrat, suprotstavio se spiritualcima, begardima i beginama. Spiritualci su protiv njega pokrenuli postupak zbog hereze godine 1331., vidi više u: Coppa, Encyclopedia, str. 241.-242.

111. Usp.: Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 427. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 80.

112. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 427.

113. Usp.: Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 427. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 81.

114. Više o spiritualcima tj. fraticellijevcima vidi u: Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 424. – 430. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 79. – 84.

115. Usp.: Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 506. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 85.

116. Pirenne, Povijest Europe, str. 271.

117. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 506.

118. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 506.

119. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 510.

120. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 86.

121. Vidi više u: Kenneth R. Stow, The Church and the Jews, u: NCMH 5, str. 210. – 219.

122. K. Hruby, Period of the Crusades and Spanish Inquisition (1096 to 1492), u: New Catholic Encyclopedia, sv. 7, Detroit 2003., str. 869.

123. Hruby, Period of the Crusades, str. 870.

124. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 89.

125. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 89.

126. Više o Crnoj kugi i progonu Židova u: Philip Ziegler, The Black Death, London 1997., str. 67. – 88.

127. Probijanje posvećenih hostija oštrim predmetom

128. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 91. – 92.

129. Hruby, Period of the Crusades, str. 869.

130. Lopez, Rođenje Europe, str. 313.