Inkvizicija se širila diljem Europe. Zemlja u kojoj nije imala što tražiti bila je Engleska. Katari koji su pokušavali pobjeći s kontinenta na otok bili su dočekivani od strane Henrika II. Plantageneta i stavljani u zatvore. G. i J. Testas navode slučaj nekih katara koji su došli do Oxforda, ali su žigosani vrelim željezom.(91) U Engleskoj se krivovjerje naprosto nije primilo sve do pojave Wycliffea u 14. stoljeću. Inkvizicija nije postojala ni u Skandinaviji.(92)

Međutim, posao Inkvizitorima nije bio lak kao što naoko izgleda. Nerijetko su se sukobljavali s kneževima na koje Papin autoritet nije djelovao. U tim su sukobima čak gubili i živote, a crkvena vlast bila je u konstantnom sukobu s civilnom. Moćni vladari igrali su dvostruku igru.

U Francuskoj godine 1235. za generalnog inkvizitora papa Grgur IX. postavlja bivšeg krivovjerca Roberta nazivanog još i le Bougre(93). Bio je zadužen za cijelo kraljevstvo osim za pokrajinu Languedoc. Francuski kler zasigurno nije bio iznenađen s obzirom da je papa još 13. travnja 1233. objavio kako šalje dominikanske inkvizitore. Robert je bio izrazito nemilosrdan u provođenju svog posla; G. i J. Testas navode nekoliko slučajeva paljenja heretika za vrijeme njegove službe.(94) Neke je i žive zakopao, a takav odnos prema njima je izazvao oštro protivljenje i u vrhu Crkve da bi na koncu i sam Robert bio maknut s obavljanja službe, a potom i doživotno utamničen. Autori navode kako je Inkvizicija jedno vrijeme na sjeveru zemlje prestala s radom.(95) Međutim, na jugu situacija nije bila ništa bolja; mrcvarenja tijela kroz gradove, stavljanje na lomaču i po dvije stotine krivovjeraca, suđenja mrtvacima i slično, dovode do bijesa među pukom. Neki od njih bježe da bi na koncu u jednoj od pobuna dva dominikanca izgubila život u masovnoj provali bijesa, pišu Testasi.(96) Na kratko vrijeme prestaje s radom i Inkvizicija na jugu. No, smrću pape Grgura IX., dominikanci ponovno počinju sa svojim djelovanjem, a uskoro potom 1244. godine spaljuju dvije stotina katara u mjestu Montségur nakon što su se odbili preobratiti.(97)

Patareni su još početkom 11. stoljeća postali dominantni na području sjeverne Italije, u Lombardiji. Iako je na tom području djelovao milanski biskup Herbert, patareni se među pukom šire i postaju sve jači. Pod vodstvom Arnolda iz Brescije, tjeraju milanskog biskupa negdje oko 1146. godine, pišu G. i J. Testas, te napadaju papu Eugena III.(98) u Rimu negirajući Crkvi pravo na posjede.(99) Nešto kasnije Rim je ponovno vraćen u posjed Crkve. Arnold iz Brescije 1155. godine uhvaćen je da bi mu odrubili glavu, spalili tijelo i pepeo razasuli po Tiberu.

Nešto kasnije i Honorije III. vodi bitku protiv patarena i daje biskupima naredbe kako ih treba proganjati. Crkveni legat u Lombardiji, Gotfrid, 1228. godine protjerao je krivovjernike iz Milana i okolice, pozivajući se na cara Fridrika II. i njegov dekret iz 1224. godine u kojem piše kako se heretičke kuće trebaju zapaliti i materijalna dobra zaplijeniti.(100) Pomagači su trebali biti novčano kažnjavani, te je smatrao potrebnom smrtnu kaznu za heretike. U Lombardiji glavni inkvizitor bio je Alberic. Da bi opisali tešku situaciju u to vrijeme Testasi navode kako je jednom zgodom Grgur IX. proglasio sve stanovnike Bergama heretičkim pomagačima i oduzeo gradu neke povlastice.(101) Specifičan je bio i slučaj grada Firenze, koja je u to vrijeme moćan grad s više od 100 000 stanovnika i kao takva nije dopuštala da joj itko izvana dirigira. Kako je u Firenzi bilo mnogo patarena, Grgur IX. imenuje dominikanca Aldobrandina Cavalcantea za firentinskog inkvizitora, no on ne uspijeva eliminirati herezu. Po gradovima i pokrajinama vodile su se neprekidne borbe, ni inkvizitori ni krivovjerci nisu posustajali. Osim potonjih, ginuli su i dominikanci o čemu pišu G. i J. Testas, a u nekim slučajevima nisu smjeli godinama čak ni ulaziti u neke gradove, kao npr. u Parmu.(102) Ponekad su naoružane trupe ulazile u gradove jer nije bilo drugog načina ulaska inkvizitora.(103)

Inkvizicija je djelovala i u Njemačkoj, posebice u području oko Rajne. Na tom su području djelovala prema riječima G. i J. Testasa dva svjetovnjaka koja su se obvezala progoniti krivovjernike; to su bili Konrad Dorso i Ivan zvan Ćoro.(104) Po svemu sudeći bili su izrazito okrutni. Djelovali su uz pomoć Konrada iz Marburga, svećenika koji nije bio imenovan inkvizitorom, ali je bespogovorno obavljao tu dužnost. Nešto kasnije sva su trojica ubijena što je rezultiralo okrutnim inkvizitorskim postupcima, kao i u Languedocu, uspoređuju G. i J. Testas.(105)

Što se tiče Španjolske, ona je zauzeta Reconquistom i rješavanjem muslimanskog pitanja na Pirinejskom poluotoku, međutim na zahtjev pape Inocenta III. u kraljevini Aragon heretici su izopćeni i proganjani, a G. i J. Testas navode kako je 1197. godine donesena odluka o spaljivanju heretika koji se nisu preobratili. Vremenom, broj krivovjeraca sve je veći pa konačno dominikanac Raymond de Peñafort predlaže stvaranje Inkvizicije u Aragonu. Kako ni to nije polučilo uspjeha, papa Grgur IX. u nekoliko navrata pokušava donijeti odredbe kojima bi potaknuo žar kod klera u izvršavanju progona heretika, pišu Testasi.(106) U ostalim dijelovima Španjolske, progon je slab, 1238. godine Grgur IX. proglašava Petra od Leodegardije inkvizitorom Navarre.(107)

Bilješke

91. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 32.
92. Usp.: Zwi Werblowsky, Miracle, str. 272.; Testas-Testas, Inkvizicija, str. 32.; Lopez, Rođenje Europe, str. 314.
93. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.
94. Više o tome vidi u: Testas-Testas, Inkvizicija, str. 38. – 39.
95. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 40.
96. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 41.
97. Vidi u: Wakefield, Heresy, str. 171.-173. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 42.
98. bl. Eugen III. 1145. – 1153.
99. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 33.
100. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 34.
101. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 35.
102. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 37. – 38.
103. Italija je bila zemlja gradova, na sjeveru vrlo snažnih i dominantnih, vidi više u: Pirenne, Povijest Europe, str. 204.
104. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 49.
105. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 52.
106. Više o tome u: Testas-Testas, Inkvizicija, str. 45. – 46.
107. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 47.