Tijek inkvizicijskog postupka prema riječima G. i J. Testasa, određivale su papinske povelje odnosno zbir tekstova koje su napisali pokrajinski sabori. Konkretno navode sabore u Narbonni 1235. i u Beziersu 1246. godine, te odredbe iz 1230. sastavljene po nalogu pape Grgura IX.(57) Nerijetko su sastavljani i priručnici od strane inkvizitora koji su sucima olakšavali posao. Kao bitan priručnik G. i J. Testas i Wakefield navode onaj dominikanca Bernarda Guia(58), naziva Practica Inquisitionis heretice pravitatis,(59)koji je djelovao na sjeveru Italije.(60) Autori navode kako se sastoji od opisa svih dotad poznatih krivovjerja, opisa dotad korištenih metoda ispitivanja, stoga zaključujem da je taj priručnik bio svojevrsna inkvizitorska Biblija.(61)

Tweet

U narednom dijelu pokušat ću približiti kako je izgledao inkvizicijski postupak, od čega se sastojao i koliko je trajao.

U selo bi došao inkvizitor u pratnji pomoćnika: pisara, liječnika, savjetnika, a nerijetko su dolazili i s oružanom pratnjom. G. i J. Testas pišu kako je Crkva osnivala oružane trupe koje su imale za cilj osvajati gradove koji su pružali otpor ulasku inkvizitora.(62) U crkvi, za vrijeme propovijedi, obraćalo bi se krivovjercima s molbom da se preobrate. Dao bi im se rok od petnaest do trideset dana nazivan vrijeme milosti, u kojem bi se heretici trebali ispovjediti i izraziti želju da se vrate na pravu vjeru.(63) Ukoliko bi se heretik u tom razdoblju javio, kazne su bile blage, najčešće manja hodočašća (o kojima će nešto kasnije biti riječi), te bi uz prijetnju izopćenja isti morao prokazati druge heretike iz svoga sela. Problem bi nastao kada se krivovjernik ne bi sam prijavio u danom periodu. Nakon pismenog ili usmenog poziva bio bi podvrgnut suđenju. Krivovjernik je mogao biti maksimalno tri puta pozvan, u slučaju nepojavljivanja na sudu nakon trećeg poziva, izopćen je na godinu dana.(64) G. i J. Testas navode kako je to jednogodišnje izopćenje najčešće postajalo trajno. Neki optuženi bježali bi iz svog mjesta, u tom slučaju padali bi u ruke civilne vlasti.(65) Ukoliko isti ne bi pobjegao nego se pojavio na suđenju, nakon zakletve na Evanđelje, mogao se braniti i govoriti koliko želi. Znao je za što je optužen, a ono što smatram bitnim naglasiti, a gore spomenuti autori navode u knjizi, jest kako je postojalo čvrsto pravilo prema kojem se mora nepobitno dokazati ono što tvrdi, kako ne bi došlo do toga da nedužan bude krivo osuđen ili postane žrtva vlastitih neprijatelja.(66) Ukoliko bi do toga došlo, tužitelj bi bio kažnjen. Smatram to relevantnim za istaknuti da bih pobliže dočarala kako je inkvizicijski postupak na samom početku izgledao, jer ga laici pa i neki povjesničari nerijetko doživljavaju kao izrazito brutalan proces u kojem optuženik nije imao pravo glasa. Crkva je saslušavala sve, od vjernika i poštenih ljudi do lopova i heretika. U pravilu su za donošenje presude bila potrebna dva svjedoka, ali u nekim slučajevima bilo ih je i više. Naravno, bili su tajni, iako se i ta sudbena praksa mijenjala s vremena na vrijeme.(67) Međutim, osumnjičeni također u nekim periodima nisu imali pravo na obranu. Inocent III svojom bulom Si adversus vos strogo zabranjuje pravo na advokata, pišu G. i J. Testas, dok Grgur IX. kaže kako svako tko je optužen ima pravo na istog.(68) Iz navedenog možemo zaključiti da se i ta praksa mijenjala ovisno o karakteru ljudi koji su bili zaduženi(69) za problem.

Ukoliko optuženi ne bi priznali krivicu, inkvizitori su imali pravo vršiti prisilu; u što se ubraja zatvor, lišavanje sna i hrane ili bacanje u okove. Takva stanja su znala trajati i nekoliko godina, G. i J. Testas spominju samicu u Carssonni kao posebno ozloglašenu u to vrijeme.(70) Idući stupanj prisile bila je tortura.(71) No, ne može se reći da su se svi inkvizitori zalagali za takav način upotrebe moći, autori G. i J. Testas navode primjer dominikanca Nicolaua Eymericha(72) iz 14. stoljeća koji je u svom osobnom priručniku savjetovao da se tortura izbjegava ako je ikako moguće jer će jedni radije umrijeti nego priznati, drugi će postati neosjetljivi na muke, treći, po prirodi slabići, priznat će što god ih se pita.(73) Torturu dakle smatra nepouzdanom. S njim se zasigurno ne bi složio Inocent IV.(74) koji 15. svibnja 1252.(75) prema pisanju Jedina, nalaže upotrebu torture kao legitimno sredstvo iznude priznanja.(76) Za razliku od Testasa, Jedin donosi zaključak kako je isti papa uradio mnogo na olakšavanju hereticima koji bi se vratili pod okrilje Crkve. Tim činom je, smatra Jedin, dovršena Inkvizicija kao ustanova.(77) Iako je tortura dozvoljena, imala je granice. Masakriranje i ubijanje nije bilo dozvoljeno. Tortura je uključivala metode bičevanja, kozlić, istezanja udova pomoću vješala ili estrapada, žeravica, klade i metoda ili postupaka s vodom.(78) Bičevanje je bilo najblaža vrsta mučenja koja se mogla dobiti, ali bilo je slučajeva koji su bičevanje trpjeli cijeli život. Ono je moglo biti kazna samo za sebe, ali i dodatna kazna glavnoj. Pokora se vršila tako, opisuju Testasi, da je optuženik bosonog sam dolazio u crkvu noseći šibe i svijeću. Iza propovijedi biva bičevan, potom prolazi kroz grad te ga ponovno bičuju.(79)

Kako bih što bolje opisala početak torture, koristit ću se doslovnim prijepisom dijela poglavlja koji o tome govori: Dakle, nakon što su pripreme u prostoriji za torturu bile gotove, sudac bi zahtijevao od osumnjičenog da prizna krivnju. On je nastavljao sa svojim poticajima, dok su pacijenta svlačili u prisutnosti instrumenata za mučenje koji su bili jako vidljivi kako bi pobudili spasonosni strah. Ako bi optuženi ustrajao, krvnik bi započinjao s najmanje bolnim kušnjama; redovnici su vrebali, a pisari bili spremni da sve zapišu. Ponekad su bili dozvoljeni prekidi u mučenju da bi sudac mogao postavljati pitanja. Pojedina kušnja nije smjela premašiti pola sata i zabranjeno je bilo ponavljati pitanje. Ako žrtva ne bi priznala, sudac se odlučuje za nastavljanje nekoliko dana kasnije, jer se smatralo da susret nije završen.(80) U nekim razdobljima inkvizitori su smjeli biti svjedoci torture, u nekima ne, da bi konačno od 1264. godine sami počeli izvoditi istu.(81)

Presude su u principu smjele biti izricane samo uz prisustvo biskupa, objavljivale su se najčešće nedjeljom ispred crkve ili na trgu, a prisutni su mogli biti svi. Inkvizitor bi održao propovijed, nabrajao bi kazne protiv osuđenog, te tražio puk da sudjeluje dobacujući komentare dok bi cijelo to vrijeme osuđenik klečao na koljenima moleći. Imao je pravo priziva na papu, ali suci to najčešće nisu uvažavali.

G. i J. Testas navode tri vrste najstrožih kazni koje su se prakticirale u to vrijeme: zapljena imanja ili imovine, zatvor i smrt.(82) Prvo navedeno odnosi se na one koju su bili osuđeni na doživotnu robiju, a rodbina istih također bi ostala bez imovine. Mogućnost izricanja novčanih kazni inkvizitori su nerijetko koristili u svrhu osobnog bogaćenja. Navode kako je papa Urban IV.(83) godine 1251. godine zabranio izricanje novčanih kazni. Testasi to pojašnjavaju navodeći kako je izricanje novčane presude bilo dozvoljeno u slučajevima kada nije bilo moguće provesti ni jednu drugu kaznu.(84) Nedugo nakon toga, kazna je opet uvedena.

Što se tiče zatvora, na njega je gledano kao način vršenja pokore u svrhu vraćanja na pravi put i pravu vjeru.(85) Ovisno o vrsti zločina određivao se vremenski period trajanja, ali i veličina zatvora površinom. Wakefield kao i Testasi navode dvije vrste: široki zid ili murus largus koji je zapravo značio da zatvorenik ima puno veći prostor za kretanje, omogućen kontakt sa vanjskim svijetom, a bilo je i slučajeva kada su smjeli izići van, te uski zid ili murus strictus koji je bio malena mračna prostorija, po potrebi s okovima ako je zatvorenik bio neposlušan ili bježao.(86)

Nepotrebno je napominjati kako je smrtna kazna bila najteža, a vršila se spaljivanjem ili vješanjem(87), jer kao što smo već napomenuli, masakriranje ili sakaćenje nije bilo dozvoljeno. To je bila krajnja mjera koju se pokušavalo izbjeći jer se nastojalo heretika dovesti do stupnja da prizna krivnju i izvrši pokoru. Moje je mišljenje kako je Crkva bila svjesna kako ima više koristi od živih, preporođenih vjernika koji će svjedočiti o ispravnosti vjere koju su zabludom napustili, nego od mrtvih mučenika koji su mogli potencijalno dizati moral ostalim krivovjernicima. Zato je vjerojatno smrtna kazna izbjegavana.

U situacijama kad su okrivljeni ostali na životu, a to je kako smo vidjeli bilo u većini slučajeva (barem u razdoblju o kojem mi govorimo), odjeća im je znala biti obilježavana s dva čekića sašivena od žute tkanine. To su nosili zatvorenici na privremenoj slobodi kažnjeni radi krivokletstva.(88) Žuti križevi na prsima i leđima, također od žutog platna nalazili su se na odjeći krivovjernika, a hostije su bile namijenjene onima koji su obeščastili euharistiju(89).

Noviji oblik kažnjavanja bilo je hodočašće, ali je najbrže i ukinuto jer su prilikom dugih pješačenja kažnjenici opet padali u krivovjerstvo. Stari, bolesni i mlade žene nisu morali izvršavati ovakvu pokoru koja se s pravom smatrala iznimno fizički napornom. Hodočašća su mogla biti mala, što je značilo da se pješačilo u Notre Dame de Roc-Amadour, Puy, Chartes, Sainte-Foy de Conques, Sv. Pavao u Narbonni ili velika, pa se odlazilo do Rima, Sv. Jakova od Compostelle, Sv. Tome iz Canterburyja i Sv. Tri Kralja u Kölnu, tj. mjesta van granica Francuske.(90)

Posljednja mjera bilo je rušenje kuća koje nisu bile zaplijenjene. Zapravo, sve se svelo na to da su se rušile kuće u kojima su se okupljali heretici ili se pak skrivali. Rjeđe se znalo se događati da inkvizitori iskapaju mrtve koji su posmrtno okrivljeni, te ih vukli kroz mjesta i na kraju spaljivali.

Bilješke

57. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 53.
58. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.; Peters, Responses to Heresy, str. 489.
59. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 54., prijevod: Inkvizicijska praksa
60. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 53., Walter L. Wakefield, Heresy, Crusade and Inquisition in Southern France 1100-1250, Berkeley and Los Angeles 1974., str. 250.
61. Više o inkvizicijskoj proceduri i metodama vidi u: Wakefield, Heresy, str. 250. – 257.
62. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 54., 38.
63. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 55.
64. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 56.
65. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.
66. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 57.
67. Vidi: Testas-Testas, Inkvizicija, str. 58., spominju papu Bonifacija VIII. (1294. – 1303.) koji je tražio da svjedoci budu tajni smo u slučaju potencijalne opasnosti
68. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 58. – 59.
69. Više o tom problemu vidi u: Testas-Testas, Inkvizicija, str. 58. – 59.
70. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 60.
71. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.
72. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.
73. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 60.
74. Inocent IV. (1243. – 1254.), pravim imenom Sinibaldo Fieschi, kanonist, autor dekretala i pravni teoretičar, teokrat. Svrgnuo Fridrika II. na Prvome lyonskom koncilu 1245. godine. Dao opunomoćenje inkvizitorima da priznanja izvlače mučenjem i udaranjem 1252. godine što je rezultiralo postroženjem inkvizicijskog postupka, vidi više u: Coppa, Encyclopedia, str. 215. – 216.
75. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 272.
76. Vidi: Testas-Testas, Inkvizicija, str. 60. i Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 253.
77. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 245. – 253., poglavlje: Krivovjerje i inkvizicija u 13. stoljeću
78. Vidi u: Testas-Testas, Inkvizicija, str. 62.
79. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 72.
80. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 62. – 64.
81. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 64.
82. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 67. – 68.
83. Urban IV. (1261. – 1264.), pravim imenom Jacques Pantaléon, francuz., vidi više u: Coppa, Encyclopedia, str. 420. – 421.
84. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 70.
85. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 272.
86. Vidi u: Wakefield, Heresy, str. 182. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 69.
87. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 272.
88. Usp.: Wakefield, Heresy, str. 168.-169. i Zwi Werblowsky, Miracle, str. 272.
89. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 70. – 72.
90. Više o tome vidi u: Wakefield, Heresy, str. 168.