Novo:

Inkvizicija (3) – novi redovi Inocenta III.

Tijekom 12. stoljeća svećenički redovi gubili su na svojoj religioznosti, opatije i reformni redovi tonu u vjersku krizu. Papa Inocent III. nastojao je obnoviti religiozni žar među monasima. Slao je apele i legate u vizite kako bi stekao uvid u situaciju među svećenicima. On je najviše od svih papa do tada radio na uspostavljanju teorije o papinskoj monarhiji i svevlađu.(46) Osobitu brigu stvarali su mu krivovjernici na jugu Francuske i sjeveru Italije. U 13. stoljeću ustanovljuje dva nova prosjačka reda na područjima koja su preplavljena hereticima hereticima.(47)

Sv. Dominik i osnutak dominikanskog reda

Domink de Guzmán se rodio u Calareugi, kastilijanskom gradu u središnjoj Španjolskoj. Otac Feliks de Guzmán i majka Ivana de Aza bili su pripadnici nižeg plemstva. To je bilo oko 1170. godine.(48)

Odrastajući, vrlo rano se odlučio za svećenički poziv.(49) Nakon završenog studija teologije ulazi u Zbor regularnih kanonika stolne crkve u Osmi, da bi na koncu postao njegov subprior.(50) Jednom prilikom pozvan je od strane biskupa Diega d’Acabesa da kao njegov pratitelj krene u Dansku ugovoriti vjenčanje kraljevog sina, koje se na koncu izjalovilo. Putem je Dominik propovijedao, a na povratku u Rim sam se Diego želio odreći biskupske službe. Papa Inocent III. to nije dopustio, nego ih je obojicu poslao u Montpellier s namjerom da obraćaju albigenze.

Kako su heretici su u Francuskoj uzeli maha, a dotadašnji načini obraćenja nisu polučili uspjeh, Diego i Dominik su odlučili promijeniti taktiku. Kako su krivovjernici živjeli asketski; jednostavno, skromno i posteći; jedini način da im se približe bio je da i oni sami počnu prakticirati sličan način života. Putovali su pješice s najnužnijim stvarima i knjigama. Metode obraćenja krivovjernika bile su jednostavne, sve se svodilo na raspravu u kojoj bi svaka od suprotstavljenih strana iznosila dokaze i argumente. G i J .Testas kao i W. A. Hinnebusch iznose zanimljivu zgodu kada se Dominik upustio u raspravu s nekim krivovjernikom s juga Francuske. Da bi provjerili istinitost njihovih suprotstavljenih argumenata, u vatru su ubacili heretičke spise i Dominikov kodeks. Legenda koja kola i danas kaže kako je prvi je izgorio dok je drugi ostao netaknut.(51)

Hinnebusch iznosi kako su u jednom mjestu blizu Fanjeauxa, Prouilleu obratili žene koje su potom osnovale samostan dominikanskog reda.(52) Ostajući sam nakon smrti Diega, Dominik ipak nastavlja svoj rad. Nezadovoljan radom i revnošću propovjednika, ali i njihovim brojem, dolazi na ideju osnivanja posebnog reda koji bi se bavio propovijedanjem.

Postupno ga slijede učenici s kojima je htio osnovati samostane u sveučilišnim gradovima, da bi naposljetku došli na ideju osnivanja Reda, čak su 1215. godine dobili od tuluškog biskupa Fulka i crkvu u kojoj su započeli sa radom. U to vrijeme još nisu imali papino odobrenje, pa su se Fulko i Dominik iste godine zaputili na Četvrti lateranski koncil. Iako su bili odbijeni, već 1216. godine uz dopuštenje pape Inocenta III. osnivaju red, a postupno im se odobravaju svi zahtjevi. Honorije III. izdaje dvije bule, prvom 1216. priznaje red kao zajednicu regularnih kanonika, a drugom 1217. odobrava Dominikov nacrt te potvrđuje red pod nazivom Red propovjednika.(53) Naglasak su stavljali na siromaštvo, život od milostinje s odbacivanjem bilo kakvog posjedovanja materijalnog dobra, a crkvene zgrade koje su se tijekom vremena gradile, bile su jednostavne i skromne.
U to vrijeme, sljedbenici ovog reda pripadaju isključivo biskupima i bave se samo propovijedanjem.

Franjevci

Otprilike u isto vrijeme kad i dominikanci, nastaje red Manje braće predvođen Franjom Asiškim.
Giovanni Bernardone rođen je u Assisiju, Umbria, 1181. ili 1182. godine od oca Pietra Bernardonea, imućnog trgovca tkaninom i majke iz ugledne francuske obitelji Pica.(54) Otac ga je tepajući zvao Francesco što je značilo Francuz, vjerojatno zato što je s Francuskom vrlo uspješno trgovao. Nakon ratnog zarobljeništva i bolesti postaje duboko religiozan, a nakon sukoba s ocem se odriče imovine i tako siromašan priklanja se biskupima koji ga primaju, te se posvećuje propovijedanju. Postupno mu se pridružuju istomišljenici, no biskupi su suzdržani jer Franjo ne posjeduje Papino odobravanje svog rada. Godine 1206. papa odobrava njegov rad, a braća se nazivaju Manjom braćom. Stanovali su na Portiunculi, gdje se 1212. nastanila i Klara Asiška koja je utemeljila 2. red – Klarise. Franjo kreće na put po Europi sa željom propovijedanja kako kršćanima, tako i onima koji to nisu, dok je brigu o Manjoj braći prepustio jednom od prijatelja. Nešto kasnije Franjo osniva i 3. red – Zajedništvo laika, želeći prenijeti franjevački stil života i na populaciju koja nije zaređena. Nakon mnogih putovanja, slab i bolestan 1224. godine povlači se na brdo Alvernu gdje dobiva stigme. Iako bolesnih očiju, on nastoji djelovati i dalje. Nakon nekog vremena vraća se u rodno mjesto, ali umire 1226. godine. Biva sahranjen u crkvi Sv. Jurja, no premješten je u donju crkvu bazilike u Assisiju. Svecem je proglašen već 1228. godine.(55)

Zbog slabijih organizatorskih sposobnosti, Manja braća nisu tako brzo postali institucijom kao dominikanci. Franjo naprosto nije imao toliko talenta za organizaciju kao Dominik, iznosi Jedin, iako sam sklonija misliti da nije u pitanju talent koliko specifičnost Franjina karaktera koji naprosto nije držao do takvih stvari.(56) Usprkos tome širili su se Europom pa i šire. Njihov značaj za sprječavanje hereze bitan je stoga što su širili propovijed i evangelizaciju po gradovima i selima; jednom zgodom je i sam Franjo pokušao pokrstiti sultana u Egiptu. Djelovali su na preventivan način, pokušavajući suzbiti hereze.

Bilješke

46. J. A. Watt, Pope Inocent III and the Concept of Papal Primacy, u: NCMH 5, str. 114.
47. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.
48. Nepoznata točna godina rođenja, neki smatraju oko 1170., neki oko 1175. godine, usp.: Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 204. i J. A. Watt, The Mendicant Orders and Religious Reconquest of Urban Society, u: NCMH 5, str. 235.
49. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 204.
50. Dopredsjednik
51. Usp. Hinnebusch, Dominikanci, str.11. – 12. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 16.
52. Hinnebusch, Dominikanci, str. 12.
53. Usp. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 204. i Hinnebusch, Dominikanci, str. 14.
54. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 207.
55. Watt, The Mendicant Orders, str. 234.
56. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 210.

Meri Galic
About Meri Galic (8 Articles)
Diplomirala povijest i sociologiju. Profesorica povijesti u IV. gimnaziji Marko Marulić Split.