Novo:

Inkvizicija (2) – začeci inkvizicije i širenje hereza

Feljton o inkviziciji

Ono što Guj i Jean Testas navode u svojoj knjizi jest kako ne postoji točna datacija početka inkvizicije.(1) Prvi progoni javljaju se još u 5. stoljeću za vrijeme rimskih careva Teodozija II i Valentijana III.,(2) međutim inkvizicija o kojoj će ovdje biti riječ počinje u 13. stoljeću i kao takva ima svoje začetnike, dokumente i ostalo potrebno za kvalitetnu obradu ovog, uvjetno rečeno, problema.

Inkvizicija je prošla kroz evolutivni proces, imala je svoj početak, vrhunac i kraj te kao takva obilježila je dobar dio Crkvene, ali i europske povijesti.
Guy i Jean Testas u svojoj knjizi navode kako u 12. stoljeću u južnoj Europi raste broj heretika, točnije katara, koji uspijevaju svojim povezivanjem osnovati čak i crkvu.(3) Njihovo jačanje parira rimskoj Crkvi i kao takvo postaje izravna prijetnja.(4) Autori također navode pojavljivanje jednog carigradskog biskupa imenom Nicetas ili Nikita na katarskom crkvenom saboru u dvorcu Saint-Félix-de-Caraman nedaleko od Toulousea,(5) na kojem se isti proglasio sljedbenikom bugarina Bogumila. To je bilo oko 1170. godine.(6)Međutim, i prije tog događaja, rimokatolička crkva ulaže određene napore kako bi zaustavila širenje opasnosti. Sljedbenici manihejske hereze su još 1119. godine, za vrijeme sabora u Toulousi, izopćeni.(7)

Bitno je napomenuti da je tadašnja metoda suzbijanja krivovjerstva bila sasvim blaga. Temeljila se na tome da je sud čekao optužbe koje je trebalo predati pučanstvo ili kler, te bi tada započinjao proces. Ipak, katari se i dalje šire po francuskim pokrajinama, te se Luj VII. obraća papi Aleksandru III. On 1163. godine na koncilu u Toursu mijenja metodu: Umjesto da se čeka na optužbe koje će prispjeti na sud…, sad će vlasti ex officio(8) postupati protiv heretika.(9) Jedin smatra da je tim činom zacrtana inkvizicija.

To je razdoblje mnogih dekreta koji su izdavani protiv heretika(10) no Jedin navodi kako se u to vrijeme protiv krivovjernika još uvijek nastupalo zelo ultionis, sed amore correctionis.(11) To je vrijeme neinkvizitorskog postupka, što bi laičkim rječnikom značilo kako se postupalo po optužbi. Međutim, nadnevak 25.03.1199. za Jedina će ostat zabilježen kao bitan utoliko što je Inocent III svojim dekretom Vergentis in senium označio krivovjerje kao zločin povrede veličanstva.(12) Dalje navodi kako se tako spajaju tradicionalne linije rimskoga i germanskoga prava, te su stvoreni preduvjeti za izgradnju inkvizicije koja će se provesti u 13. stoljeću.(13) Šanjek napominje kako je utvrđena zakonska osnova za konfisciranje materijalnih dobara.(14)

Mogli bismo reći kako se Jedin i Testasi na neki način ne slažu; naime potonji uzimaju godinu 1229. kao specifičnu, tj. smatraju je početkom inkvizicije(15). Prethodilo je nekoliko događaja da se te godine dogodi Pariški ugovor.

Širenje katarstva u 12. stoljeću uzelo je maha. Već smo spomenuli izopćenje sljedbenika manihejske hereze 1119., katarski crkveni sabor u dvorcu Saint-Felix-de-Caraman 1170., te godinu 1163. koju ističe Jedin. Nešto kasnije, točnije 1184. godine, papa Lucije III. (16) na sazvanom koncilu koji se održao u Veroni, zajedno s Fridrikom I. Barbarossom,(17) dovršio je Konstituciju Ad abolendam(18) koja je bila ishodište biskupske inkvizicije, u kojoj piše:

  1. da grofovi, baruni i ostala vlastela polože zakletvu da će Crkvi priskočiti oružjem u pomoć pod prijetnjom izopćenja;
  2. da stanovništvo položi prisegu da će prijaviti biskupu svaku osobu koju se sumnjiči zbog hereze;
  3. da biskupi osobno dvaput godišnje posjete gradove i sela svoje biskupije, kako bi otkrili heretike;
  4. da se širitelji hereze proglase zauvijek nečasnima i liše službe(19).

Franjo Šanjek ističe kako je ova Konstitucija donijela neke novitete u procesu istražnog postupka; naime istraga se pokretala protiv heretika, ali i protiv njihovih zaštitnika, te su uvjereni krivovjernici bili izručivani svjetovnim vlastima.(20)

Otkada je Konstitucija dovršena, pa sve do dolaska novog pape Inocenta III. 1198. godine, ništa značajno nije učinjeno u pogledu suzbijanja heretičkih najezdi. Napokon je 1200. godine povučen idući potez u svrhu rješenja problema. Na saboru u Avignonu je uspostavljen svojevrsni mehanizam koji je trebao pomoći cistercitima, koji su uz regularne kanonike bili reformni redovi u 12. stoljeću, u njihovoj borbi(21). Naime, u svakoj župi trebala je postojati komisija sastavljena od jednog svećenika i dva ili tri pouzdana laika koji su položili zakletvu. Imali su obvezu prijavljivati heretike i sve koji su ih podržavali ili im pomagali u skrivanju.(22)

Idući korak Inocenta III napravljen je tri godine nakon uspostavljanja komisije; Pierre de Castelnau i Raoul, dvojica cistercita, dobivaju velike ovlasti u pokrajini Languedoc.(23)
U Rimu se kod pape pojavljuju Diego d’Azevedo, biskup iz Osme i njegov pratioc, potprior iz Osme, Dominik de Guzmán te traže dopuštenje da obrate Kumane, što im Inocent III. ne dopušta, već ih šalje u južnu Francusku. To je bilo 1206. godine, navode Guy i Jean Testas.(24) Pomagali su u cistercitskim samostanima živeći u oskudici i askezi želeći dati primjer, a uz to su bili i školovani, te su se s lakoćom upuštali u učene razgovore s hereticima. Diego d’Azevedo je doduše u Languedocu proveo svega nekoliko mjeseci, ali je Dominik nastavio sam svoj program evangelizacije.(25) U međuvremenu, Pierre de Castelnau je ubijen od strane Rajmunada VI., tuluškog grofa i najvažnijeg gospodara francuskog juga, kako piše Jedin,(26) koji se pod prijetnjom izopćenja zbog tog nemilog čina na kraju pokorio te priključio križarima. Tako je križarska vojna, slažu se Jedin i G. i J. Testas, krenuvši 1209. došla do grada Béziersa i izvršila pokolj.(27) Ono oko čega se autori ne slažu jesu podaci o broju žrtava, naime, Jedin spominje brojku od 7 000 žena, djece i staraca stradalih u crkvi Ste-Madeleine; G. i J. Testas prvo navode zapanjujuću brojku od 30 000 žrtava, ali iznose mišljenje kako je ta brojka pretjerana jer je sam grad u to vrijeme brojio oko 9 000 stanovnika.(28) Teško je stoga pretpostaviti koliko je zapravo poginulih, mišljenja sam da je nastradalo, ukoliko je točan podatak o broju stanovnika Béziersa u to vrijeme, maksimalno 7 000, odnosno, Jedinov podatak čini mi se realnijim. Iako je i sam Jedin prilično skeptičan po pitanju brojki.

Još je jedna stvar upitna; naime u knjizi G. i J. Testasa spominje se rečenica Pobijte ih sve, Bog će već prepoznati svoje, koju je navodno izrekao papinski poslanik opat Arnald-Amaury. Autori smatraju kako je ta rečenica neistinita te se kao izmišljotina proteže kroz povijest. Tražeći moguće dokaze vezane uz istu, pronašla sam drugačije stajalište dvojice autora Baigenta i Leigha koji smatraju da je opat iz Cîteauxa zaista to rekao prilikom posljednjeg juriša na Béziers(29). Međutim, potonji ne navode nikakav dokaz da je to zaista rečeno, nema nikakvog dokumenta ni teksta koji bi potkrijepio tu izjavu. Zbog toga sam sklona misliti kako je ta rečenica izmišljena. Jedin je u svojoj knjizi ne navodi.

Još je jedan bitan događaj obilježio Inocentov pontifikat. U studenome 1215. godine okupljen je Četvrti lateranski koncil, najveći srednjovjekovni crkveni sabor, a trajao je gotovo cijeli mjesec.(30) Cilj mu je bio odrediti mjere koje bi trebale biti poduzete protiv katara, crkvenu reformu i križarsku vojnu. Iako obiluje mnogim značajkama, za temu koju obrađujemo bitno je spomenuti to kako je biskupska inkvizicija proglašena obveznom za cijelu Crkvu te kako se odbija osnivanje novih redova.(31) Naime, Dominik je zahtijevao da se osnuje novi, propovjednički red koji bi imao zadatak brinuti za duše ljudi i propovijedati kršćanstvo.(32) Na koncilu se to nije ostvarilo, no hoće nešto kasnije.

Nakon Inocenta III., godine 1216. dolazi Honorije III.(33) Za vrijeme njegovog pontifikata događaju se vjerske turbulencije, albigenzi ne miruju, a u Njemačkoj na carsko prijestolje dolazi Fridrik II.(34) koji će zajedno sa papom zauzeti stav protiv heretika. Sam je Fridrik II. poticao nešto što je Inocent III. odbio, a to je spaljivanje krivovjernika. O tome pišu G. i J. Testas: Kome god bi biskup jasno dokazao pripadnost herezi, na zahtjev tog biskupa, dužna je civilna vlast uhvatiti heretika i predati ga na lomaču.(35)

Honorija III. naslijedio je Grgur IX.(36) Kako je imao problema s Fridrikom II. izopćio ga je jer je smatrao da crkveni, a ne svjetovni vladari imaju zadatak voditi glavnu riječ u obračunu s hereticima. Grgur IX. zabrinuo se zbog situacije s katarima i odbio osloniti na vladare u rješavanju problema. Tako dana 12. travnja 1229. godine biva potpisan Pariški ugovor od strane majke malodobnog Luja IX. Blanke od Kastilje, grofa od Toulouse Rajmunda VII i kardinala Romana od Sv. Anđela koji je bio Papin legat. Potom je sazvan koncil na kojem je objavljen pravilnik, te su ozakonjeni propisi koji se tiču suzbijanja albigenza.(37) Ovaj pravilnik iz 1229. godine smatraju G. i J. Testas osnovicom postupaka inkvizicijskih sudova.(38)Doneseni su idući zakoni:

  1. da će u svakoj župi posebna komisija, sastavljena od jednog svećenika i dva do tri ugledna laika, biti zadužena da ispita sva skrovišta i da svakog heretika prokaže biskupu i mjesnom gospodaru (velikašu);
  2. velikaši moraju tražiti heretike; protiv nemarnih službenika će biti izrečene kazne, isto kao protiv svakog lica koje bi pomagalo heretika;
  3. bilo je točno objašnjeno da se za hereticima može tragati na svakom mjestu, a lokalni suci dužni su pružiti pomoć prilikom traganja;
  4. koncil na kraju određuje da pravedan ne smije biti kažnjen kao da je kriv, da nitko ne smije biti osuđen kao heretik ako ga nadležni biskup ili neka crkvena osoba koja ima sličnu vlast takvim ne proglasi.(39)

Značaj Pariškog ugovora jest u tome što su sada po prvi put zakonski određena pravila, te su spadala pod ovlasti Crkve. Bitno je istaknuti ovo posljednje jer je i sam Grgur IX. 1231. godine objavio poseban dokument kojim potvrđuje da jedino Crkva ima pravo osuđivati heretike. Tim je činom zapravo obznanio konstituciju Excommunicamus.(40)G. i J. Testas u knjizi navode kako je papa izjavio da će osumnjičeni koji izraze želju za vraćanjem na kršćansku vjeru, biti bačeni u tamnicu da čine pokoru sve do smrti,(41)međutim postojale su i mnogo kraće kazne.

Annibaldo, rimski senator, iste godine vodi neke postupke protiv katara. Tada je u Rimu objavio i statut protiv heretika, u kojem piše da se hereticima oduzmu sva dobra i da se njihove kuće sruše; oni koji ne bi prijavili heretike bit će kažnjeni globom od 20 lira i prognani, ako ne bi platili. Svaki senator koji prima dužnost mora položiti zakletvu poslušnosti ovom pravilniku, pod kaznu globe i trajnog gubitka službe.(42)G. i J. Testas smatraju kako latinska riječ inquisitor navedena u statutu označava suca, a ne istražitelja; ova se zakonska osnova naziva Statuti Sv. Stolice.(43)

Kako biskupi po mišljenju Grgura IX. nisu dovoljno revni u svom radu, on povlači sljedeći potez: kako bi se zakoni što energičnije provodili, odlučuje se na odabiranje posebnog svećeničkog reda, koji bi odgovarao isključivo papi, a bio bi zadužen za inkvizicijsku službu. Taj složeni zadatak dobili su dominikanci, prosjački, propovjednički red.

Dana 8. veljače 1232. papa Grgur IX. bulom Ille humani generis uspostavlja papinski sud za istraživanje heretičke zloće (44): Odlučili smo poslati braću propovjednike protiv heretika u Francuskoj i susjednim pokrajinama, zaklinjemo vas i potičemo… da ih prijateljski primite, da s njima dobro postupate i da im pomognete.(45)Istražni postupak više nije u rukama biskupa nego ga stavlja u prosjačke redove.
Na francusku scenu stupaju dominikanci.

Bilješke

1. Vidi: Testas-Testas, Inkvizicija, str. 13.
2. Teodozije II (Flavius Theodosius) 408. – 450. car na istoku; Valentinijan III. ( Flavius Placidus Valentinianus) 425. – 455. car na zapadu, vidi više u: Coppa, Encyclopedia, str. 21.
3. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 14.
4. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.
5. Toulouse, grad na jugu Francuske. U 12. stoljeću ima oko 20 000 stanovnika što ga čini najvećim Francuskim gradom u to vrijeme. Teži uspostavi autonomije, više vidi u: Bernard Hamilton, The Albigensian Crusade and Heresy, u: David Abulafia (ur.), The New Cambridge Medieval History, sv. 5, Cambridge 1999. (dalje: NCMH 5), str. 165.
6. Testas-Testas, Inkvizicija, str.14. – 15.
7. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 15.
8. Ex officio -Po službi; formula kojoj je zapravo značenje: službeno, po službenoj dužnosti
9. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 121.
10. Više o dekretima u: Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 122.
11. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 122. prijevod: ne osveničkom revnošću nego iz težnje da se čovjek popravi
12. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 123.; E. Peters, Responses to Heresy: Persuasio and Coercitio, New Catholic Encyclopedia, Second edition, sv. 7, Detroit 2003., str. 488.
13. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 123.
14. Franjo Šanjek, Inkvizicija, Zagreb 2000. str. 224.
15. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 14.
16. Lucije III (1181. – 1185.) pravim imenom Ubaldo Allucingoli, bio ostijski biskup i kardinal, sukobio se s Rimskom komunom i otišao u Veronu gdje je kasnije sazvao sinodu 1184. godine, na njoj osudio katare i uspostavio biskupsku inkviziciju, vidi više u: Coppa, Encyclopedia, str. 225. – 226.
17. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271., Peters, Responses to Heresy, str. 487., Lopez, Rođenje Europe, str. 316.
18. Šanjek, Inkvizicija, str. 222.
19. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 15. – 16.
20. Šanjek, Inkvizicija, str. 224.
21. Zwi Werblowsky, Miracle, str. 271.
22. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 16. – 17.
23. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 18., Hamilton, The Albigensian Crusade, str. 165.
24. Usp. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 18.
25. William A. Hinnebusch, Dominikanci – Kratka povijest reda, Zagreb 1997., str.12.
26. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 189., Peters, Responses to Heresy, str. 488.
27. Usp. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 189. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 21.
28. Usp. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 189. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 21.
29. Usp. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 20. i Michael Baigent i Richard Leigh, Inkvizicija, str. 16.
30. Peters, Responses to Heresy, str. 486.
31. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 193. – 197.
32. Usp. Hinnebusch, Dominikanci, str.11. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 22.
33. Honorije III. (1216 – 1227), pravim imenom Cencio Savelli, poticao 5. križarsku vojnu i borbu protiv albigenza. Godine 1216. potvrdio dominikanski, a 1223. franjevački red, vidi više u: Coppa, Encyclopedia, str. 206.
34. Fridrik II. (1220. – 1250.), vladar Svetog Rimskog carstva Njemačke narodnosti iz roda Hohenstaufovaca. Majka mu je bila Sicilijanka, a kako je sam tamo odrastao i živio, smatrao se Sicilijancem. Nije znao njemački jezik. Smatran je heretikom, ali se branio od tih optužbi, te je najstrože zakone protiv krivovjeraca upravo sam i donio. Vođenje politike Njemačke ga je opterećivalo pa je na tom području jačala vlast knezova. U oštrom sukobu s papinstvom i Crkvom, nekoliko puta je izopćen. Sudjelovao u III. križarskom ratu, više u: Pirenne, Povijest Europe, str. 209. – 213.
35. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 22. – 23.
36. Grgur IX. (1227. – 1241.), pravim imenom Ugolino da Sengi, podupirao prosjačke redove, dvaput izopćio cara Fridrika II. U dogovoru s njim utvrdio ulogu crkvene i državne vlasti u inkvizicijskom postupku; crkvena je utvrđivala krivovjerje, a civilna uhićivala heretike i kažnjavala ih, vidi više u: Coppa, Encyclopedia, str. 189.
37. Usp. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 251. i Testas-Testas, Inkvizicija, str. 23. – 24.
38. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 24., Peters, Responses to Heresy, str. 488.
39. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 24. – 25.
40. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 251.
41. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 25.
42. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 25. – 26.
43. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 25. – 26.
44. Lat. Inquisitio haereticae pravitatis, Vidi u: Šanjek, Inkvizicija, str. 224.
45. Testas-Testas, Inkvizicija, str. 27. – 28.

Meri Galic
About Meri Galic (8 Articles)
<p>Diplomirala povijest i sociologiju. Profesorica povijesti u IV. gimnaziji Marko Marulić Split.</p>