Cilj ovog rada nije nabrajanje procesa koji su se dogodili u razdoblju 13., 14. i 15. stoljeća, kao ni navođenje podataka o broju žrtava ili njihovim životima. Glavni cilj jest objasniti kako je inkvizicija nastala, koji vremenski period je trajala i tko je sve i što utjecalo na njenu pojavu i trajanje. U radu će biti opisani najvažniji događaji koji su prethodili njenom ustanovljenju, najznačajniji akteri toga vremena te pravne odredbe i zakoni koji su krojeni u dugom vremenskom periodu i pod patronatom različitih povijesnih ličnosti. Prije svega je potrebno definirati što riječ inkvizicija u biti znači: inkvizicija dolazi od lat. riječi inquisitio što znači istraživanje, istražni postupak. Naziv je proizašao iz latinskog glagola inquiro, ili istraživati što je značilo da inkvizitori nisu čekali pojavu heretika na sudu nego su ih sami tražili. (1) Sama riječ ne označuje nikakav negativan pojam, no poprimila je negativnu konotaciju.

Tweet

Inkvizicija je trajala i mijenjala oblike kroz povijest. Biskupska inkvizicija osnovana je 1184. godine, a nastala je dogovorom između pape Lucija III. i Fridrika I. Barbarosse. Biskup je uz pomoć odabranog svećenika pokretao postupak protiv heretika koji su bili na njegovom teritoriju. Papinska inkvizicija ustanovljena je sredinom 13. stoljeća u svrhu suzbijanja katara, albigenza, valdenza i bogumila na zapadu Europe. Godine 1478. uspostavlja se Španjolska inkvizicija koja prema svojim viđenjima brani kršćanstvo. Rimska inkvizicija nastaje 1542. godine, ona je u biti reorganizirana srednjovjekovna Papinska inkvizicija. Potonje nisu tema ovog rada, budući da svojim djelovanjem spadaju u povijest ranog novog vijeka.

U radu je na početku opisana pojava heretika na europskom prostoru, najraširenija krivovjerja, a potom i začeci inkvizicije. Da bi se pobliže objasnio odnos Crkve prema herezama tog razdoblja, spomenuto je i osnivanje najvažnijih crkvenih redova. U nastavku su objašnjeni inkvizicijski postupci, kako su izgledali, tko ih je vodio i od čega se proces sastojao. Nadalje, opisano je širenje inkvizicije po Europi; situacija u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj. Rad završava sa krajem srednjeg vijeka, spomenuti su određeni pojedinci koji su svojim vjerskim opredjeljenjima obilježili ranomodernu te slabljenje papinstva.

Pojava heretika

Za pontifikata pape Inocenta III. (2)  vodio se križarski rat u Svetoj Zemlji, međutim to ga nije spriječilo da pripremi jedan sasvim novi pohod i to u srcu Europe. Razlog tome bila je pojava heretika (3) tj. krivovjernika na samom jugu Francuske. Bili su to katari koje su još nazivali savršenima ili čistima, a nazivani su i albigenzi po francuskom gradu Albiju, koji je bio njihovo središte određeno vrijeme. Šanjek u svojoj knjizi navodi kako su albigenzi zapravo netočan naziv za razne katarske zajednice iz južnofrancuske pokrajine Languedoc. Bili su dualisti što znači da su vjerovali i u duhovna i u tjelesna počela stvarnosti, tj. dvostrukost duha i tijela.

Hubert Jedin piše kako se ime katari prvi put pojavljuje 1163. godine. (4) Isusu su pridavali teološko značenje, samim time spadaju među kršćane. Međutim, kako navodi Jedin, nisu im bile strane istočnije primjese, naime, vjerovali su u reinkarnaciju tijela po uzoru na budiste i hinduiste.(5) Katari su se dijelili na apsolutne i umjerene. (6) Kako su iznimno držali do osobnog iskustva, ni svećenstvo ni crkvena hijerarhija nisu im predstavljali ništa bitno, kao ni teološka dogma. No, po stilu života bili su bliski Isusu jer su iz života izbacili svjetovni hedonizam i okrenuli se jednostavnosti. Po mom mišljenju, sasvim je logično što su s tim stilom života i svjetonazorima uspjeli steći popularnost među pukom, te su kako je vrijeme protjecalo, dobivali sve veći broj poklonika. Širili su se južnom Francuskom, sve dok u 13. stoljeću nisu postali prijetnja pravovjernom kršćanstvu. Razlog više njihovom širenju je i dekadansa Rimokatoličke crkve u tom periodu. Svećenstvo je uživalo u raskošnom životu i hedonističkim zabavama, provodilo se sa svojim ljubavnicama, a svoje dužnosti zanemarivalo do te mjere da su uskraćivali sakramente ukoliko nisu bili plaćeni unaprijed. Katarstvo se proširilo po Lombardiji i Toskani u Italiji oko 1165. godine, po Engleskoj čak tri godine ranije, a u Njemačkoj su otvarali škole. (7) Lopez smatra kako su prije heretici živjeli u izoliranim skupinama, međutim, kako su se načini prometovanja u 11. stoljeću ubrzali i poboljšali, postupno se sve bolje organiziraju i udružuju čime postaju jači i sve većom prijetnjom. (8) Svoj kraj u Francuskoj su doživjeli godine 1229. kada su praktički nestali u albigenškom križarskom ratu. (9) U Italiji su opstajali djelujući u tajnosti.

Još u 10. stoljeću u starom Bugarskom Carstvu iznikla je sekta bogumila koja se širila zapadno, te je dva stoljeća kasnije došla u doticaj sa katarima. Kako su u svom nauku imali mnogo zajedničkih točaka, Crkva nije ostala imuna na njihovu pojavu. Ne klanjaju se križu; za njih se Isus Krist fiktivno utjelovio tako što je prilikom uznesenja na nebo uzeo božansko tijelo, a ljudsko ostavio u zraku između neba i zemlje.

Još je jedna dualistička sekta uzburkala situaciju na europskom kontinentu, bili su to patareni ili paterenes, Šanjek navodi kako im ime potječe od grčkog imena stanovnika maloazijskog grada Patare ili od čestog ponavljanja Očenaša, na grčkom Pater hemon.(10) Pojavili su se na području Južne Italije u 12. stoljeću, a početkom 13. stoljeća učvrstili su se na Bosanskom dijelu Ugarskog kraljevstva, točnije na prostorima uz granicu Bosne i Huma tj. Hercegovine, od Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru te od Stoca i Boljuna na jugu.(11) Pirenne smatra da su patareni iskrivljeni naziv za katare. (12)

Problem sa dualističkim sektama bio je taj što su se suprotstavljale rimokatoličkoj dogmi; sve su druge sekte bile monističke. Neke hereze nisu zagovarale protivljenje crkvenoj teologiji, poput valdenza (13), nego su samo negirale materijalnu rasipnost i bogaćenje.

Petar Valdès, imućni lyonski trgovac, preveo je dijelove Starog zavjeta i Novi zavjet na provansalski, materijalno zbrinuo najužu rodbinu, ostatak imovine razdijelio, te 1175. godine osnovao pokret koji se zalagao za siromaštvo. Njegov se nauk kosio s katarskim dualizmom, te je čak papa Aleksandar III. (14) na 3. lateranskom koncilu pohvalio skromnost Petra Valdèsa, doduše uz napomenu kako mu se zabranjuje propovijedati o vjerskim stvarima. (15) Preveli su dijelove Biblije s latinskog na lokalne jezike i osuditi crkvenu hijerarhiju. Međutim, mišljenja sam kako se njegove sljedbenike ne bi stigmatiziralo kao krivovjernike da se nisu sukobili s lokalnim biskupom; to je vjerojatno kap koja je prelila čašu.

Popis literature na ovom linku.

Bilješke

1. R. J. Zwi Werblowsky, Miracle, u: Encyclopaedia Britannica, sv. 12, London, 1982., str. 270.
2.     Inocent III. (1198. – 1216.) Pravim imenom Giovanni Lotario di Segni, bio je pravnik i tolog, težio je da papinstvo stavi iznad svjetovne vlasti. Organizirao je Četvrtu križarsku vojnu (1202. – 1204.) i potaknuo rat protiv albigenza (1209. – 1229.) Potvrdio postojanje prosjačkih redova diminikanaca i franjevaca, ojačao Crkvu, 1215. godine sazvao Četvrti lateranski koncil. Nakon njega papinska moć slabi, vidi više u: Frank J. Coppa, Encyclopedia of the Vatican and Papacy, U.S.A. 1999., str. 213. – 215.
3. Hubert Jedin navodi kako su heretike smatrali prezirateljima vjere i progoniteljima kršćanskog naroda, vidi: Hubert Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, Zagreb 1993., str. 230.
4. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 118.
5. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 118.
6. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 118.-119.
7. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 119.
8. Roberto Lopez, Rođenje Europe, Zagreb 1978., str. 172.
9. Lopez, Rođenje Europe, str. 172.
10. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb 2003., str. XXXVII
11. Više o tome u: Šanjek, Bosansko-humski, str. 1.
12. Usp.: Michael Baigent i Richard Leigh, Inkvizicija, Zagreb 2002., str. 41.-42. i Henri Pirenne, Povijest Europe, Split 2005., str. 205.
13. Pristalice valdenza i danas žive u Pijemontu, Lombardiji, Toscani, Siciliji, vidi u: Guy Testas-Jean Testas, Inkvizicija, Zagreb 1982., str. 79.
14. Aleksandar III. (1159. – 1181.), pravim imenom Orlando Baggio, borio se protiv simonije i laičke investiture, zauzimao se za svećenički celibat, vidi više u: Frank J. Coppa, Encyclopedia of the Vatican and Papacy, U.S.A. 1999., str. 16. – 17.
15. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, str. 120.