|
11. svibnja u bombaškom napadu RAF-a na kantinu Glavnog stožera Petog američkog korpusa poginuo je potpukovnik Bloomqouist i ranjeno je trinaest vojnika. Materijalna šteta je procijenjena na oko miljun DEM-a. RAF je ultimativno zahtijevao od Amerikanaca trenutni prestanak miniranja sjevernovijetnamskih luka. 12. svibnja u bombaškom napadu na policijsku postaju u Augsburgu ranjeno je pet policajaca, a u bombaškom napadu na BKA u Münchenu uništeno je 60 automobila. Uskoro su pripadnici RAF-a započeli napade kojima su skretali pozornost javnosti na uvjete u kojima su držani njihovi drugovi u njemačkim zatvorima. Izolacijska tortura u njemačkim zatvorima bila je dio toga. 24. svibnja u bombaškom napadu na vojarnu Campbell poginulo je troje Američkih vojnika, a ranjeno je još petero. Zgrada koja je oštećena u napadu je prvobitno bila označena kao računalna zgrada, da bi se kasnije otkrilo da su tu ustvari bila smještena neka "super-računala" pod nazorom CIA ili NSA.
O tome da li su članovi RAFa znali što se tu nalazi postoje samo nagađanja, ali prema izjavama očevidaca strana napadnute zgrade je pomno odabrana pa se pretpostavlja da je to ipak bio ciljani napad. RAF je tvrdio da su bombe odgovor na američka bombardiranja u Vijetnamu, gdje je u zadnjih sedam tjedana Američko ratno zrakoplovstvo bacilo više bombi nego na Njemačku i Japan tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. 27. svibnja sve njemačk novine su obavile popis devetnaest najtraženijih pripadnika RAF-a zajedno sa njihovima fotografijama. Na popisu su: Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Ulrike Meinhof, Jan Carl Raspe, Holger Meins, Brigitte Mohnhaupt, Klaus Junschke, Irmgard Möller, Ilse Stachowiack, Ronald Augustin, Katarina Hamerschmidt, Rosemarie Keser, Siegfried Hauser, Bernard Braun, Ralf Reinders, Ingeborg Barz, Albert Fichte, Axel Achterath i Heinz Brockmann.
 Traženi teroristi
Horst Herold, glavni komesar BKA, pozvao je 29. svibnja sve šefove regionalnih policija da sudjeluju u akciji Špricanja vode, koja je trebala obuhvatiti cijelu Saveznu Republku Njemačku. Cilj akcije je bio otkrivanje i hvatanje članova i simpatizera RAF-a, kao i otkrivanje njihovih skloništa i eliminiranje cjelokupne infrastrukture.
Na temelju anonimne dojave, policija je počela motriti garažu u Hofeckwegu blizu Frankfurta. U garaži je pronađena značajna količina plastičnog eksploziva. Zamijenjen je praznim kutijama. Garažena je ozvučena, a specijalci su blokirali kvart. Nakon dva dana u zasjedu su upali Andreas Baader, Holger Meins i Jan Carl Raspe. Nakon izmjene vatre i pregovora pripadnici RAF-a su se predali. Baader je ranjen u nogu.
 Ranjeni Baader
Nekoliko dana nakon toga u Hamburgu u kupovini odjeće je uhićena i Ensslinova. U Berlinu je uhićena Brigitte Mohnhaupt. U Hannoveru su uhićeni Ulrike Meinhof i Gerhard Müller.U policiji nisu imali čvrstih dokaza da su uhapsili Ulrike Meinhof jer nisu imali njezine otiske prstiju. U stanu gdje se skrivala, policija je pronašla primjerak časopisa Stern u kojem je bio članak o njoj. Pronašli su uz članak i redgensku sliku mozga Ulrike Meinhof, snimljenu nakon operacije 1962. kada joj je na začepljenu krvnu žilu u glavi bila ugrađena metalna kopča. Na silu su joj dali anesteziju, kako bi je mogli snimiti rendgenom. Na rendgenu se vidjela spomenuta kopča. Time je bila identificirana. Müller je kasnije na suđenju postao pokajnik i svjedočio je protiv svojih suboraca. Meinhof je zatvorena u zvučno izoliranu ćeliju u zatvoru Ossendorf-Köln. U Stuttgartu je policija upala u stan i ubila Iana MacLeoda, mladog škotskog poslovnog čovjeka, za kojeg su sumjali da je povezan sa RAF-om. Nikada nije bilo dokazano da je imao ikakve veze s aktivnostima RAF-a. Policija je uz pomoć pokajnika Hans-Petar Koniecznya uhvatila i Klausa Jünschkea i Irmgard Möller.
Palestinski komandosi Crnog rujna su 5. rujna 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu u dramatičnom sukobu s policijom ubili devet izraelskih olimpijaca. Poginulo je i pet otmičara i jedan policajac. Premda je bilo nekih nagađanja oko pomaganja RAF-a pri pripremi ovog napada takvo nešto nikad nije potvrđeno. 29. listopada komandosi Crnog rujna su oteli Lufthansin Boeing 727 i zahtjevali su puštanje troje pripadnike Crnog rujna koji su sudjelovali u masakru izraelskih sportaša. Sletjevši u München zaprijetili su spaljivanjem aviona. Njemačka je vlada ispunila njihove uvjete.
 Njemačka policija se pokušava približiti teroristima u Münchenu
Od 17. siječnja do 15. veljače 1973. traje prvi štrajk glađu četrdeset zatvorenih pripadnika RAF-a. Štrajkali su protiv zatvorskih uvjeta, zahtijevajući prekid izolacije. Ulrike Meinhof je nakon osam mjeseci potpune izolacije premještena u dio zatvora u kojem su se nalazili i drugi zatovrenici, no izolacija nije prekinuta. Odvjetnici zatočenih članova RAF-a stupili su u veljači iz solidarnosti s njima u štrajk glađu ispred Federalnog vrhovnog suda. Tada je nakon više od osam mjeseci zvučne i svake druge izolacije, Ulrike Meinhof bila preseljena.
Komandosi Crnog rujna koji su početkom ožujka zauzeli Ambasadu Saudijske Arabije u Khartumu između ostalog su neuspješno tražili i oslobađanje svih članova RAF-a.
Četrdeset zatvorenika, ne samo članova RAF-a je održalo od 8. svibnja do 29. lipnja drugi štrajk glađu protiv zatvorskih uvjeta. Zatvorska je uprava prvi put koristila i metodu prisilnog hranjenja. Baaderu je krajem svibnja bila ukinuta voda. Ulrike Meinhof je od Božića prekinula svaki kontakt sa svojim kćerima.
 Ensslin u zatvoru Stammheim
U travnju 1974. godine Ulrike Meinhof i Gudrun Ensslin su premještene u zatvor Stammheim u Stuttgartu. Bile su prvi stanari novouređenog strogo čuvanog krila zatvora. Zatvor u Stammheimu trebao je postati dom svih glavnih zatvorenika RAF-a. U rujnu je započeo treći, najduži strajk glađu zatvorenih pripadnika RAF-a. Prisilno je hranjeno 25 zatvorenika.
Suđenje Frakciji Crvene Armije
 Suđenje 1975.
U listopadu je historijsko jezgro RAF-a, Andreas Baader, Ulrike Meinhof, Gudrun Ensslin, Jan-Carl Raspe i Holger Meins, službeno optuženo za desetke zločina. Na vrhu duge optužnice bilo je i pet ubojstava. Baader i Raspe su premješteni u Stammheim. Svi zatvorenici su nastavili sa štrajkom glađu, iako je bilo vidljivo da neki poput Baadera varaju. Prisilno hranjeni su vezivani za stol, na silu su im otvarali usta i gurali im cijev niz grlo. RAF-ovi odvjetnici zahtijevali su od zatvorskog liječnika da prekine sa sadističkom torturom. Početkom studenog usljed štajka glađu umro je Holger Meins.
 Meins je preminuo zbog štrajka glađu
Zatvorski je liječnik ignorirao zahtjev odvjetnika da se Meinsa odmah stavi na intenzivnu njegu. Njegova smrt je izazvala brojne prosvjede diljem Njemačke. Pokret 2. lipanj je ubio Güntera von Drenkmanna, predsjednika zapadnoberlinskog Vrhovnog suda, kao osveta za Meinsovu smrt.
Krajem studenog Ulrike Meinhof je oduđena na osam godina zatvora zbog sudjelovanja u oslobađanju Andreasa Baadera, a Horst Mahler je odsuđen na četiri godine zatvora zbog pljačke banke. Jan-Carl Raspe je prebačen u Stammheim. Početkom prosinca slavni francuski filozof Jean-Paul Sartre je posjetio Baadera u zatvoru tijekom štrajka glađu, kako bi ga intervjuirao. Interview nikad nije objavljen. Sartre je kasnije kritizirao nehumane uvjete u kojima su zatočeni pripadnici RAF-a. Štrajk glađu je opzvan 5. veljače 1975. nakon 145 dana.
U prosincu 1974. u Bundestagu je usvojen Lex Baader-Meinhof. Prihvaćeni amandmani dopuštali su sudovima da mogu isključiti odvjetnike iz obrane klijenata, ukoliko i ne postoji više od sumnje da je uspostavio zločinačku vezu s optuženim ili da podržava zločinačku organizaciju. Dopušten je nastavak suđenja u izočnosti optuženika, u slučaju da je optuženikova bolest rezultat njegova vlastitog djelovanja, npr. Ako je bolestan zbog štrajka glađu. Zabranjena je kolektivna obrana što su odvjetnici RAF-a prakticirali. Sada je svaki optuženik morao imati svog odvjetnika.
U ožujku je kontraobavještajna jedinica Ureda za zaštitu ustava podmetnula prislušne uređaje u pet ćelija članova RAF-a zatvorenih u Stammheimu. U Parizu je podmetnuta bomba eksplodirala i uništila pariški ured medijskog lanca Axela Springera. Jedna od pariških novinskih agencija dobila je poruku od Grupe 6. ožujka, u kojoj se tvrdilo da je bomba postavljena kao zahtjev za oslobođenjem i potpunom amnestijom za cijeli RAF.
 Baaderova čelija
U travnju je šestero članova RAF-a zauzelo ambasadu Zapadne Njemačke u Stockholmu i zarobilo jedanaest talaca. Komandosi Holger Meins traže puštanje svih članova RAF-a i prijete ubijanjem talaca. Postavili su i 15 kilograma TNT-a spremnog za aktiviranje. Policija je ubrzo preuzela kontrolu nad prizemljem, našto su teroristi ubili ruskog vojnog atašea. Njemački kancelar je odbio udovoljiti njihovim zahtjevima i dao je zeleno svjetlo švedskoj policiji. Teroristi su ubili atašea za gospodarstvo. Kratki spoj na detonatoru uzrokavao je prijevremeno aktiviranje TNT-a. Jedan je terorist poginuo, a drugi je teško ranjen. Ipak su ga nekoliko dana kasnije avionom prebacili na liječnički odjel zatvora Stammheim, iako su se tome protivili švedski liječnici. Nekoliko dana kasnije je umro. Švedski liječnik dr. Zetterstroem kvalificirao je to izručenje kao ubojstvo.
 Napad RAF-a u Stockholmu
Kako su vođe RAF-a u zatvoru, odvjetnik Siegfried Haag je de facto postao vođa tzv. Druge generacije Frakcije Crvene Armije, koja se poglavito bavila oslobađanjem vođa i članova prve generacije iz zatvora.
Na cestovnoj policijskoj barikadi ubijen je Werner Sauber, a Roland Otto i Karl-Heinz Roth su uhićeni. Siegfried Haag i Elisabeth von Dyck uhićeni su zbog krijumčarenja oružja iz Švicarske. Odvjetnik Haag proveo je kraće vrijeme u zatvoru zbog sumnje da je postao suučesnik svojim klijentima. Nakon izlaska iz zatvora prešao je u ilegalu i odlučuje poduzeti "važnije mjere u borbi s imperijalizmom".
Prije početka suđenja u svibnju 1975. godine tehničari Savezne obavještajne službe postavili su još dva pisluškivača u dvije prazne ćelije u Stammheimu. Tako su prisluškivali sedam ćelija u zatvorskom odjelu rezerviranom za članove RAF-a.
Prvi dan suđenja RAF-u bio je 21. svibanj i suđenje se održavalo u novoj sudnici u sklopu zatvora Stammheim. Bilo je nazočno 120 posjetitelja, među kojima i aktivisti Amnesty Internationala i 81 novinar. Predsjedavajući sudac bio je Theodor Prinzing. Drugi dan suđenja započeo je Baader tvrdnjom da su ćelije u kojima borave zatvorenici ozvučene, kao i ćelije koje su bile predviđene za posjete odvjetnika.
Krajem lipnja Katarine Hammerschmidt, članici RAF-a, dijagnosticiran je tumor na grlu. Zatražila je liječenje izvan zatvora, ali je potrebne dozvole dobila prekasno. Umrla je u bolnici.
Zbog stalnog ometanja suda optuženici su udaljeni iz sudnice. 19. kolovoza 1975. godine optuženi su u odsutnosti. Gudrun Ensslin, studentica, Andreas Baader, nezaposlen, Ulrike Meinhof, novinarka, i Jan-Carl Raspe, sociolog, zajedno su bili optuženi za četiri ubojstva, 54 pokušaja ubojstva i za udruživanje u zločinačku organizaciju.
 Meinhof u zatvoru 1975. godine
Nezavisni medicinski stručnjaci ustvrdili su u rujnu da zbog uvjeta zatočenja osuđenici nisu sposobni za prisustvovanje raspravi više od tri sata dnevno. Visoki sud u Stuttgartu je donio odluku prema kojom se zatvorenici zbog stanja u koje su sami sebe doveli štrajkom glađu, isključuju iz daljnjeg procesa.
Tijekom travnja dolazi do veće konfrontacije Ulrike Meinhof i Gudrun Ensslin. Između njih je i ranije bilo laganih trzavica. Meinhof se počela udaljavati i od ostalih optuženika. Neki svjedoci govore o odnosu Baadera i Meinhof kao o ljubavnicima, dok drugi tvrde da je Baader za nju koristi samo pogrdna imena. 9. svibnja 1975. tijelo Ulrike Meinhof nađeno je kako visi o improviziranom konopcu zavezanom za rešetku na prozoru ćelije. Na obdukciji je smrt proglašena samoubojstvom gušenjem.
 Obdukcija tijela Meinhof
Nijednom odvjetniku nije dozovljeno prisustvovati premetačini ćelije. Nakon temeljita pregleda ćelija je vrlo brzo renovirana, tako da su svi potencijalni dokazi uklonjeni. Odvjetnici i obitelj traže da se osnuje Međunarodna istražna komisija kako bi se rasvijetlile okolnosti njezine smrti. Sljedećih se tjedana diljem Njemačke održavaju prosvjedi protiv ubojstva Ulrike Meinhof. Bilo je i 11 atentata ili podmetnutih požara, 90 prijetnji, 23 demonstracije i mitinga, 42 tiskanja letaka, 52 zidna natpisa, a u inozemstvu 20 atentata ili podmetnutih požara. Za eksploziju bombe u njemačkom konzulatu u Nici odgovornost su preuzeli Komandosi Ulrike Meinhof. U bombaškim napadima oštećene su i poslovne zgrade Kloekner i Thyssen u Parizu, te radio-stanica u američkoj vojnoj bazi u Frankfurtu.
 Ulične borbe u Frankfurtu na Majni nakon radi smrti Ulrike Meinhof
Druga obdukcija na zahtjev obitelji također nije našla ništa sumnjivo. Kasnije su obje obdukcije dovedene u pitanje. Međunarodna istražiteljska komisija našla je dokaze o mogućem silovanju. Bilo je i nekih sumnji da se konop od ručnika nije mogao vezati za rešetke bez tuđe pomoći. Sumnjivo je bilo i to što je Meinhof uviek pisala o svemu što je namjeravala učiniti, dok ovaj put nije ostao nikakav pisani trag.
Postoje rasprave o tome da li su RAF zajedno vodili Baader-Meinhof ili Baader-Ensslin. Njemački tisak im je dao popularno ime "Banda Baader-Meinhof" prvenstveno zato jer je Ulrike Meinhof bila poznatija i već afirmirana ljevičarka i najpoznatija njemačka novinarka s početka sedamdesetih godina. Premda je RAF kao grupa od najmanje deset "tvrdih" bio u dobroj mjeri decentraliziran, vođa je svakako bio Baader. Uz njega bi ženski vođa grupe bila Ensslinova. Baader nije tolerirao stalna promišljanja i nesigurnost koja su pratila Meinhof. Stalno ju je pratio osjećaj manje vrijednosti i pridružila se Baaderu kako bi konačno i činila ono o čemu je pisala i na čemu je zarađivala. Premda je napisala manifest "Koncept urbane gerile" nije bila u samom vrhu koji je vodio RAF. U zatvoru u Stammheimu je potpuno okrenula leđa starim prijateljima i obitelji i našla izlaz iz svoje stalne nesigurnosti u samoubojstvu.
Suđenje se svakodnevno nastavilo. Optuženici su priznali da su pripadnici urbane gerile te da su politički odgovorni za bombaške napade protiv američkih ciljeva u Saveznoj Republici Njemačkoj i za atentate za koje su optuženi. Tražili su da se njihove akcije stave u kontekst Vijetnoamskog rata, navodeći da su one samo odgovor na logističku podršku koju su američke baze u Europi imale u agresiji na zemlje Azije. Naglašavali su negativnu ulogu Savezne Repuslike Njemačke u genocidu počinjenom u Vijetnamu za vrijeme kancelara Willyja Brandta. Sud je odbacio takav pokušaj tvrdnjom da Vijetnam nije subjekt ovog suđenja.
Krajem lipnja je skupina Palestinaca i Nijemaca otela Airbus Air Francea. Tražili su oslobođenje četrdesetoro Palestinaca u Izraelu, petero u Keniji, po jednog zatvorenika iz švicarskog i francuskog zatvora, te šest Nijemaca – Jan-Carl Raspea, Ingrid Schubert i Wernera Hoppea iz RAF-a, te Fritza Teufela, Ralfa Reindersa i Inge Viett iz Pokreta 2. lipnja. Sletjeli su u Ugandu. Izraelski komandosi su izršili prepad na zračnu luku u Entebbeu i zauzeli je, dok su istovremeno izraelski lovci uništili jedanaest zrakoplova MIG-21 na pisti. Troje se otmičara uspjelo spastiti bijegom.
 Oslobođeni taoci u Etenebbeu
U srpnju je pokajnik Gerhard Müller svjedočio protiv optuženih. Vrlo detaljno i precizno je opisao strukturu RAF-a. Klaus Jünschke svjedočio je protiv Müllerovog iskaza. Tijekom suđenja Jüunscke je preskočio sučev stol i napao predsjedavajućeg suca Theodora Prinzinga. Taj je napad sljedeće godine upotrebljen protiv njega kao dokaz fanatične mržnje koju osjeća prema državi. Osuđen je na doživotni zatvor zbog zajedničkog ubojstva počinjenog uoči Božića 1971. za vrijeme pljačke Kaiserslauten banke. Presuda je bila upitna je jer bilo vrlo malo dokaza da je Jünscke uošće sudjelovao u toj pljački.
Nakon sukoba sa zatovrskim stražarima Baaderu i Raspeu je proširena optužnica. Omah su opozvana prava za druženje zatvorenika. Tijekom listopada tisak je proširio neutemeljnu vijest da RAF posjeduje moguće atomsko oružje.
 Citirajte ovaj clanak na vasoj stranici | Broj citanja: 1868
|
- Pridrzavajte se teme clanka.
- Osobni verbalni napadi ce biti obrisani.
- Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
- Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
- Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
- Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
|
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved |
Budite prvi komentator ovog clanka
