Ovo moje razmišljanje donosim široj javnosti iz vrlo posebng razloga, zbog jedne sasvim aktuelne situacije, a radi se o teškim i nadasve nekorektnim napadima pojedinih slovenskih političkih nacionalista na teritorijalni suverenitet hrvatskog Međimurja. S obzirom, da me to osobno vrijeđa, a jednako tako i vrlo smeta njihova očigledna totalna neinformiranost po pitanju povijesnih činjenica, odlučio sam nešto redaka posvetiti mjestu Štrigova u Međimurju, a još više istini o Prekomurju. Nadam se iskreno, kako moje radove čitaju i oni dobri ljudi u susjednoj nam Republici Sloveniji, a koji ne misle jednako nekim samozvanim „plemenitima“. Mislim da mnogima od vas, sasvim običnih pučana obaju država nije poznata povijesna činjenica, kako su obližnji susjedni kraj pod imenom Prekomurje, a koji danas teritorijalno pripada Republici Sloveniji, ustvari vojno oslobodili pripadnici Međimurskog dobrovoljačkog bataljuna iz sastava hrvatske vojske, sredinom 1919. godine i već dobrano po završetku Prvog svjetskog rata.
Naime, kako status čitavog Međimurja krajem toga rata nije još bio niti politički niti državotvorno reguliran, tu su ostale stacionirane jake snage Hrvatske vojske. Oduvijek rodoljubnim Međimurcima vrlo je smetalo stanje stvari u susjednom Prekomurju, gdje su još uvijek ostale boraviti neke ratno poražene mađarske postrojbe. Onaj se pak mađarski nacionalni živalj Prekomurja tada jako nadao, kako će isto ostati sastavom neke nove države Mađarske. S obzirom da se konvencija o razgraničenju u Parizu dugo čekala, točnije do početka mjeseca travnja godine 1920., važno je znati, kako su mnogo ranije stvari vrlo ozbiljno u svoje ruke uzelu upravo pripadnici pomenutog Međimurskog dobrovoljačkog bataljuna, a koji tada bijaše stacioniran u selu Selnici. Ti su vojnici još u vrijeme trajanja rata držali položaje na prvoj liniji bojišnice prema Međimurju, a kada je stigla 1919. godina, naredbom odozgo su prešli u protuofenzivu te razbili i rastjerali preostale mađarske vojne snage. Tim činom su ustvari donijeli slobodu čitavom Prekomurju, jer Mađari se otuda nikada ne bi bili povukli političkim intrigama ili mirnim putem sami od sebe. Zato je važno nikada to ne zaboraviti pa makar je već eto prošlo punih 88 godina. No, pored vojne vlasti postojala je na čitavom području Međimurja i Prekomurja i civilna administracija. Naime, odmah početkom 1919. godine bijaše određen satnik Ljubomir A. Sasseglia za organiziranje financijske straže u Međimurju. A gdje ima financija i straže, valjda ima barem i izvršne vlasti, u ovom slučaju hrvatske takve. Mjeseca veljače iste godine on u Čakovcu preuzima od mađarskog komesara Ferenca Kovacsa cijeli kotar, koji činiše Čakovec, Štrigovu i Goričan, a kasnije zauzećem i oslobađanjem Prekomurja, Lendavu i Beltince. Od strane Financijskog ravnateljstva Varaždin bijahu poslni određeni iskušani ljudi od zanata i dodijeljeni novostvorenim odjelima u Čakovcu i Goričanu. Kasnijih mjeseci su se međimurski financijski stražari dopunili sa stotinjah njih iz slavonskog Vukovara, danas grada heroja.
Krajem 1919. pristigla je i grupa od 48 Rusa, pristalica bijelogardejskog generala Wrangela, koji su se borili na strani cara u Oktobarskoj revoluciji 1918. i bili poraženi. Među inima bijaše jedan pukovnik imenom Mirnov, tri potpukovnika, a svi ostali bijahu satnici i poručnici ruske carske vojske. Eto, i generalov se papirni novac našao u mojoj kolekciji pa ga pogledajte uz ovaj članak, kao uostalom i sve ovdje spomenute kolekcionarske eksponate!
500 rubalja 1920.
100 rubalja 1920.
Tako je međimurska Financijska straža tada brojila ukupno 148 za taj posao osposobljenih osoba. Dužnost im bijaše, da po zakonom određenom sistemu u Hrvatskoj, organiziraju financijsku kontrolu u Međimurju i Prekomurju, dakako sve to u sporazumu sa Vojnim upraviteljem potpukovnikom Dragutinom Perkom i Povjerenikom za Međimurje dr.Ivanom Novakom. Nakon pomenutih odjela u Čakovcu i Goričanu, isti takvi bijahu uređeni i postavljeni u Murskom Središću, Podturnu, Dekanovcu, Donjem Kraljevcu, Kotoribi i Legradu. Nešto kasnije i u prekomurskim mjestima Pinca, Lendava, Žitkovec, Kobilj i Beltinci. Ukupno je tjekom 1919. godine otvoreno 14 financijskih odjela, svaki sa nekih 10 do15 financijskih stražara, koji su svi imali za dužnost kontrole unutar Međimurja i Prekomurja te posebno na sprečavanju tada vrlo već razgranatog krijumčarenja na granicama prema Austriji i Mađarskoj. Straža je bila čisto vojničkog karakteta pa su se njezini djelatnici morali pokoravati vojnim vlastima i bespogovorno izvršavati i njihove naredbe. O svim se njihovim aktivnostima vodio tajni uredžbeni zapisnik. Takvim je nažalost ostao i do današnjih dana, jer ga nisam uspio još pronaći, barem za sada. Stvaranjem ovakve službe financa, međimursko je i prekomurko pučanstvo dobrano prosperiralo, jer su sada mogli sve svoje državne i kotarske administrativne potrebe bez problema uređivati na hrvatskom jeziku. Nisu više imali potrebe za službenim prevoditeljem na ili sa mađarskog jezika, kojega su morali plaćati iz vlastita džepa. Već su samo u tome mnogi Međimurci vidjeli nove prednosti hrvatske države. No, bijaše to tek samo privid lažne sreće, jer problemi su se tek počeli polako sakupljati i lagano gomilati ispod ne tako daleke Avale, brda iznada grada Beograda. Ali, o tome nekom drugom zgodom. Sada bih malo više rekao o prilikama i životu u Prekomurju onih prvih dana oslobođenja ispod mađarske krute čizme. Zauzimanjem Prekomurja u kolovozu 1919. godine, proširila se hrvatska granica od Murske Sobote pa sve do Donje Lendave kao istočne međe. Obuhvaćala je pritom pogranična mjesta Dobrovnik, Kobilje (Kobel) i Gernterhaza (Genterovce). U svim su se većim mjestima ulogorile pojedine jedinice hrvatske vojske. U Murskoj Soboti i Lendavi odmah je bila uspostavljena civilna vlast i sudstvo. Škole nisu mogle biti otvorene zbog izrazitog pomanjkanja učiteljskog kadra. Vojne su hrvatske vlasti vršile sigurnosnu službu na granicama, te redarstvene zadatke na cijelom području Prekomurja. Sjedište Vojne komande za cijeli oslobođeni prekomurski terirorij bilo je u Lendavi, a zapovjednik iste bijaše potpukovnik Dragutin Perko. Život se vrlo brzo normalizirao, pučanstvo se ponašalo primjerno i lojalno. Osim tu i tamo nekoliko manjih ispada neredovitih i raštrkanih mađarskih trupa na novoformiranoj granici, sve drugo prolaziše u miru i redu. Većinsko se mađarsko pučanstvo po većim slovenskim mjestima Prekomurja držalo rezervirano i po strani, strpljivo čekajući rasplet novonastale situacije koja im nikako nije išla u prilog. Seljaci su nastavili svoje poslove, a trgovci su iskoristili ponuđeno i jako dobro poslovali. Mađarski su agitatori nestali preko noći, među inima i najpoznatiji takav zlotvor, mađarski poručnik Tkalec pa je gradom Murska Sobota i okolicom zavladao dugo priželjkivani mir. No, problema ipak bijaše, ponajviše sa mađarskim krijumčarima. Neki su se od njih udružili u prave krimi bande pa su pucnjava i otvoreni sukobi sa hrvatskom financijskom stražom i vojskom bili vrlo uobičajena pojava na granicama toga vremena. Te su bande za nekoliko kilograma šećera u Prekomurju dobivale značajne količine ostalih živežnih namirnica u kojima se dosta oskudijevalo u Mađarskoj, naročito nakon pada boljševičke vlade Bele Kuna. Koliko je tek tamo bila teška situacija govori nam i podatak o tzv. “bijeloj kuni”, nekonvertibilnom novcu kojega je Kunina vlada štampala u bijeloj boji, a kasnije se njime u mađarskom narodu zamatao sir i druge namirnice. Takve su životne probleme imali i Prekmurci koji su ipak donekle odahnuli dolaskom oslobodilačke hrvatske vojske. Mogli su nakon stotina godina okrutne mađarske prisile ponovno govoriti svojim materinjim jezikom. Ovaj je narod također mnogo prepatio u svojoj povijesti pa se iskreno nadam, kako je konačno pronašao svoj duševni mir u okvirima slovenske države i ujedinjene Europe. Ali, neka ipak nikada ne zaborave, kako su im njihovu najsvijetliju tekovinu, slobodu, donijeli rodoljubni međimurski dragovoljci i pripadnici oslobodilačke hrvatske vojske, te daleke 1919. godine.
Mađarske marke s prežigom Prekomurje SHS 1919/20.
Detalj sa žigom
Jer, kao nepobitni dokaz ove smjele tvrdnje su svakako zanimljive poštanske marke, zaostale na tlu Prekomurja 1919. One su bile provizorno dobivene preštampavanjem tada zatečenih mađarskih maraka oznakom “PREKOMURJE – SHS”. Bijaše to praktično odmah po zaposijedanju teritorija u Prekmurju, točnije oko mjesta Lendava, Dobrovnik i Beltinci te dalje sve do Murske Sobote. Još je veći i vredniji dokaz vojnih zasluga pomenutog međimurskog bataljuna vrlo raritetna i svjetski jedinstvena austrougarska novčanica u apoenu od 2 krune iz moje osobne kolekcije, sa žigom u kojemu je vrlo značajni tekst “PREKOMURJE-SHS-HRVATSKA”!!!
2 krune sa žigom PREKOMURJE_HRVATSKA
Žig na novčanici
Ovome svakako nije potreban baš nikakav dodatni komentar. Ili da možda spomenemo Piranski zaljev ili slobodnu gospodarsku zonu na Jadranu? Ili našu Štrigovu, koju su počeli neki zločesti ljudi iz susjedne i inače prijateljske Slovenije, svojatatai pod svoje. A odakle im to pravo? Zar povijesni podatak, kako su tu nekada davno u 15.st. stolovali grofovi Celjski, daje za dozvolu njihovo poistovećivanje sa slovenskim teritorijem? A Slovenija tada nije pod tim imenom niti postojala kao država na niti jednoj svjetskoj zemljopisnoj karti. Po toj je logici onda i selo Mihovljan ili sam grad Čakovec slovensko vlasništvo ili neka mjesta u hrvatskom Gorskom kotaru. Ako uzmemo taj kriterij kao etalon za određivanje granica između dvije suverene i neovisne države, što bi se moglo dogoditi s Kranjskom ili Štajerskom primjerice? Jer, dok su recimo živjeli grofovi Zrinski, već je postojala država, Hrvatsko-Ugarska monarhija s kraljem na čelu. Sve u svemu, to su igre bez granica i nikada dovršene priče pojedinaca željnih lažne slave sistemom stvaranja stalnih nacionalnih pomutnji. Koje vređaju ljudsko dostojanstvo, demokratsko stanje svijesti te nadasve dobre susjedske odnose onih malih, normalnih ljudi. Danas već vrapci na granama znaju kuda to idu one stvarne državne granice između Slovenije i Hrvatske. Tako će zasigurno zauvijek i ostati, jer sa povelikom sigurnošću mogu s ovoga mjesta reći, kako rata nikada oko toga biti neće! Iako imam čudni osjećaj, kako bi upravo to željele postići one srećom malobrojne mračne sile s onu stranu dobroćudne rijeke Mure. I jedino se izgleda u svemu tome, tamo neki gospodin Zmago ne može nikako odlučiti, da li je on ustvari Slovenac ili Hrvat? Jer, možda niste znali, ali njegovim vename teku obje te plemenite krvi, jedna po ocu, a druga po majci. A koje se to on sam osobno više srami, procijenite sami. Osobno svima želim mir i dobro. A sv.Jeronim neka budnim okom čuva našu međimursku i hrvatsku Štrigovu.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (1)
