Osnivač isusovačkog reda - čovjek koji je promijenio katoličku crkvu

Porijeklo i prve godine života

Jedan od najpoznatijih crkvenih redova su Isusovci. Njihov osnivač je bio Ignacije Loyola. Rođen je 1491. godine u Španjolskoj u obitelji baskijskog nižeg plemstva. Pravo ime mu je bilo Inigo lopez de Onaz y Loyola. Kada je imao šesnaest godina usvojio ga je ugledni kastiljski plemić Juan Velazquez. Na Velazquezovom dvoru se upoznao s viteškom književnošću razvijajući se kao dvorski službenik odan svjetovnom načinu života s velikom željom sticanja ugleda.

Velazquezov dvor je 1517. godine zbog dugova pripao flandijskoj kraljici pa je Inigo ostao bez posla. Ubrzo je postao dvorjanin potkralja u Navarri. Kastiljci su se 1521. godine pobunili protiv Francuza i u bitci kod Pamplonske utvrde Inigo je bio teško ranjen u obje noge. Iako je ozdravio to mu je ostavilo trajne posljedice jer je posto hrom. U trenucima kada se oporavljao od rana počeo je čitati duhovne knjige koje su promijenile njegov način razmišljanja. Tada je odlučio promijeniti svoj život. 

Na putu u Svetu zemlju

Na jednoj mazgi je 1522. godine krenuo na hodočašće prema Jeruzalemu. Na putu je nekom siromahu poklonio svoju bogatu plemićku odjeću, a sebi je odjenuo hodočasničku haljinu napravljenu od platna od kojeg se inače prave vreće. Zbog toga su ga zvali “čovjek s vrećom”. Otišao je do tada vrlo popularnog Gospina svetišta u Montserratu, a nakon toga je godinu dana proveo u Manresu kod Barcelone. Tada je Inigo postao Ignacije. Prihvatio je siromaštvo i poniznost, a odbacio je plemstvo i viteštvo. Služenje Bogu postao mu je ideal, Isus Krist mu je bio uzor, a čitav Svijet će biti prostor djelovanja Ignacija i njegovih sljedbenika. Tada je hodočašće u Jeruzalem morao dopustiti sam papa pa je zbog toga Ignacije 1523. godine otišao u Rim i tamo dobio papino dopuštenje za posjet Svetoj zemlji. Iste je godine posjetio Jeruzalem te je poželio ostati u njemu, ali mu to nije dopustio tamošnji franjevački provincijal.

Studij humanističkih znanosti u Parizu

Kada je napunio trideset i tri godine počeo je studirati humanističke znanosti u Barceloni. Za vrijeme studija je redovito kontaktirao s redovnicima u samostanima dominikanki, i ronimki. To su bile godine kada su ideje reforme,koje je širio Erazmo Roterdamski oduđevljavale i svećenike u katoličkoj crkvi. U to je vrijeme Ignacije prakticirao davanje duhovnih vježbi i izlaganje kršćanskoga nauka, ali ga je budno pratila inkvizicija. Također je nakratko završio u zatvoru. Nakon zatvora 1527. godine naumio je otići na daljnje školovanje u Pariz. Tamo je završivši studij dobio titulu “magister artium” 1535. godine. U Parizu je Ignacije organiziravši duhovne vježbe naša nove pristaše svojih učenja. Svoje je pariške studije zavrđio magistarskom diplomom iz filozofije i teologije. U lipnju 1537. godine je primio svećenički red i u to je vrijeme u njemu sazrijela odluka da osnuje red te je sa svojim prijateljima otišao u Rim.

Osnutak isusovačkog reda

Papa Pavao III. potvrdio je 27. rujna statute reda Isusovaca koje je izradio Ignacije. Njegova subraća su ga izabrala za prvog predstojnika Družbe Isusove. Zbog toga je Ignacije ostao u Rimu te je njegov red Isusovaca brzo rastao. Danas je poznato da Ignacije svoj red nije osnovao da bi se borio protiv protestantizma. On je htio kao kršćanin služiti Crkvi i raditi na unutrašnjoj obnovi i produbljenju kršćanskog života. Takvo njegovo razmišljanje je bilo protivno protestantizmu jer je Ignacijev stav bio potpuno suprotan stavu Martina Luthera i reformatora.

Sukob s papom

Ignacije se usprkos zalaganjima suprotstavio s nekim gledištima institucionalne Crkve 16. stoljeća. Prve susrete s inkvizicijom je doživio kao student završivši u zatvoru. Sukobio se s kardinalom Caraffom koji je kasnije postao papa Pavao IV. (1555-1559.). Tako je počeo njegov teški životni period. Ignacije nikada nije posumnjao u Crkvu jer je znao razlikovati ljudsko od božanskoga. U tome se razlikovao od reformatora pa se njegovo mišljenje moralo suprotstaviti reformaciji. Njihovom subjektivizmu i spiritualizmu te pozivanju na vlastitu savjest suprotstavljao je povezanost s Crkvom kao s višim autoritetom. Uz to je bio bezuvjetno odan Svetoj Stolici.

Duhovne vježbe

Ignacije je načela svog odnosa prema Crkvi, prema Augustu Franzenu i drugim autorima, izložio u svojoj knjižici “Duhovne vježbe” i time ga prenio milijunima ljudi. Uputama sadržanim u toj knjižici tumačio je sve ono što su reformatori zbog nerazumijevanja odbacili jer se sukobljavalao s njihovim spiritualizmom. On je objašnjavao kako treba shvatiti pod dubljim vidom inkarnacije te u široj povezanosti: ispovijed, primanje sakramenata, misu, redovničke zavjete, štovanje svetaca, hodočašća, oproste, liturgijske obrede itd. Naglašavao je da ne treba samo govoriti o vjeri vež je potrebno činiti dobra djela. Osim toga Ignacije je stalno naglašavao staru katoličku nauku o suradnji Boga i čovjeka, o milosti i naravi. Reformatorskim jednostranostima suprotstavljao je katoličku sintezu. “Moli tako kao da sve ovisi o Bogu, ali sudjeluj tako kao da samo o tebi ovisi hožeš li biti spašen”. Nije želio obnoviti stanje koje je prethodilo reformaciji, već je nastojao unutrašnje oživljavanje i obnovu u zdravom religioznom i crkvenom duhu.

Isusovci nakon Ignacijeve smrti

Sv. Ignacije je umro 1556. godine. Isusovački red je tada imao oko 1000 članova. Krajem 70-tih godina 16. stoljeća broj članova se učetverostručio. Oko 1600. je bilo oko 8500 Isusovaca, a oko 1700. ih je bilo oko 20 000. Red je bio centraliziran u upravljanju pa je bio izvanredno učinkovit u službi crkvene obnove.  Spomenimo nekoliko prvih svetaca koji su za života bili pripadnici Isusovaca: Petar Kanizije, Franjo Ksaverski, Franjo Borgia, Alojzije Gonzaga i drugi.

Prvi Hrvati pripadnici isusovačkog reda

Prvi poznati slijedbenik Družbe Isusove iz hrvatskih krajeva je bio Stjepan Demitrević iz Like odnosno Krbave, rođen u Glogovu. On je 1553. godine stupio u Red Isusovaca ali je tri godine kasnije istupio. Iduće 1554. godine je među Isusovce stupio Tomo Zdelarić koji nije djelovao u hrvatskim krajevima. Treći poznati Isusovac iz Hrvatske je Marko Pitačić koji je Isusovačkom redu pristupio 1566. godine.

Počeci organizacije isusovačkog reda na hrvatskom prostoru

Isusovačka crkva Sv. Katarine u Zagrebu

Još za života Sv. Ignacija Dubrovčani su molili da im pošalju oca Nikolu Bobadillu jednog od najranijih Ignacijevih suradnika. Spomenuti je došao u Dubrovnik. No tek nakon Ignacijeve smrti je u Dubrovniku došlo do osnivanja prvog isusovačkog kolegija. Prvi dubrovački isusovac je bio Bartol Sfondrati. U Dubrovniku je prvo djelovala isusovačka misija, a od 1604. do 1612. je tamo djelovala isusovačka rezidencija, dok je kolegij osnovan kasnije. Isusovci rano dolaze i u Zagreb gdje su 1607. godine otvorili prvu isusovačku gimnaziju.

Budite prvi komentator ovog clanka

Napisite komentar
Pridrzavajte se teme clanka. Osobni verbalni napadi ce biti obrisani. Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu. Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena. Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron. Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Ime:
E-mail
Komentar:
Kod:*
	Zelim da mi posaljete e-mail o dodatnim komentarima

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved