Ana Frank je prestala pisati dnevnik 1. kolovoza 1944. godine. Tri dana nakon toga ona i njena obitelj odvedeni su u zatočeništvo. Nakon rata jedini preživjeli član obitelji Frank bio je otac Otto.
Učenici osmih razreda OŠ Šenkovec ovaj mjesec obrađuju gradivo Drugog svjetskog rata, a dan prije obilježavanja Dana sjećanja na holokaust dobili su zadatak da napišu nove unose za dnevnik Ane Frank, ovaj put iz logora. U nastavku možete pročitati nekoliko zanimljivih sastavaka.
Teo Vurušić
6. rujan 1944.
Srijeda je. Čudno kako još uvijek brojim dane iako sam odavno izgubio volju. Svaki dan je isti, beznačajan, isto kao i ja i svi mi u logoru. Beznadno je, ali ne gubim nadu. U baraci je jezivo... Hladno je, krov propušta, ali to i nije tako loše. Na sredini krova je rupa, a na podu ispod nje je kanta. Kada pada kiša barem imamo što piti... Obično se ne bunim, ali hladno je. Sve je blatno, prašnjavo i mislim da imam neku prehladu... Polako umirem, ne fizički već psihički... Svaki dan, svaki sat, svaku minutu sve je gore... Čekamo da dođu po nas... Život je isti kao i smrt... Već mi je svejedno. Na smrt gledam kao na spasenje!
Tena Novak
13. rujan 1944.
Draga Kitty!
13. je rujan. Da je sve normalno išle bi u školu. Pitam se jesi li još živa. Nadam se da jesi i da si dobro. Puno mislim na tebe i Petera. Onaj poljubac... Kad se vidimo, ispričat ću ti sve detalje. Ne znam je li ovo šala. Danas ništa od plinske komore! Ima puno ljudi. Majka još gori. Osjećam se tako užasno. Bespomoćno. Dala bih svoju šnitu kruha, svoj život, samo neka preživi... Samo plaćem. Znam, to je sebično od mene. Ona, koja je bolesna, ne plače nikad... Još, uza sve užase, izjeda me to. Svi smo obučeni jednako...
... Vrijeme sporo prolazi. Zurim u prazno...
Domagoj Vrbanec
28. kolovoz 1944.
Jutros se u baraci osjetio miris truleži. Umrla su još dva muškarca iz naše barake. To je već 121 smrt u našoj baraci od kad sam tu. Svaki dan čekam da umrem, da se više ne mučim u tom logoru. Jedino komuniciram sa bratom i bolesnim ocem koji će uskoro umrijeti. Osjećam bol u rukama i nogama ... U logoru smo izgubili osjećaje. Brinemo se samo za sebe.
Dino Kovačić
3. studeni 1944.
... Mojem bolesnom tati tako je hladno da su mu usne poplavile. Dva ili tri čovjeka su u noći umrla, pa smo ih samo bacili ispred barake i uzeli im odjeću, obuću, deku, krevet. Moj otac mi je već u noći rekao da uzmem taj pokrivač koji je on dobio, za sebe jer on neće izdržati noć... U sebi sam mislio samo na smrt, sebe i oca. Da se rješimo muka što prije, što brže.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (4)
