Ulazak u rat
 Vijest o atentatu na naslovnici New York Timesa
Jedan blizak suradnik Franje Ferdinanda, a kasnije ministar vanjskih poslova Monarhije u svojim memoarima svjedočio je kako mu je Franjo Ferdinand jednom prilikom pričao kako mu je vračara prorekla da će jednoga dana započeti svjetski rat. Prijestolonasljednik je ovo proročanstvo smatrao ludim, iako je bio počašćen njime. Iako upozoravan od mnogih svojih bliskih suradnika o mogućnosti reakcije na njegov put u BiH, osobito na jedan od najvažnijih datuma u Srpskoj povijesti, Franjo Ferdinand se oglušio na upozorenja, iako se i sam dvoumio. I same mjere osiguranja, koliko da su god najavljivane kao dobre, za vrijeme ovoga puta pokazale su se kao neefikasne. Za njih je bio izravno odgovoran poglavar BiH Potiorek, pa je na njegovu organizaciju osiguranja bilo prigovora i od strane generala Apela, zapovjednika 15. korpusa iz Sarajeva, ali i od samog austrijskog ministra financija Bilinskog. Ipak, nijedan od ovih prigovora nije bio presudan ni jak kao ona optužba da je atentat potakla i isplanirala službena Srbija. Sir James Rennell Rodd, veleposlanik Velike Britanije u Italiji 1908.-1919., u svojim memoarima govori kako su opasnosti ovoga puta bile očigledne i kako je teško shvatljivo kako su slabe mjere osiguranja bile poduzete za potrebe ovoga puta.
Monarhijske vlasti bile su više zabrinute radi jedne skupine učenika koji su izbačeni iz učiteljske škole u Pakracu pobjegli u Srbiju. Jedan od njih, Janko Pakrajac davao je neke izjave iz kojih bi se dalo zaključiti da će u Sarajevu biti izvršen atentat na Franju Ferdinanda. Iako su vlasti u BiH izdale naređenje da se posebno provjeravaju putovnice iz Srbije i da se posebno pazi na sve omladince za koje se znalo da imaju veze sa revolucionarnim organizacijama, ovo se nikada nije do kraja poštivalo.
Važna je i konstatacija vlade Kraljevine Srbije u kojoj je ona izjavila kako je Monarhija bila upozorena na moguće posljedice puta Franje Ferdinanda u Bosnu i Hercegovinu. Tadašnji premijer Kraljevine Srbije bio je Nikola Pašić. On je iz nekih krugova saznao da se sprema atentat nekoliko tjedana prije samog izvršenja. Ocijenivši samu ideju atentata lošom i pogubnom za Srbiju u konzultacijama sa kolegama ministrima odlučio se suprotstaviti naumu atentatora, ali ovi su već tajno prešli granicu. Nakon nekoliko dana i Dimitrijević –Apis je povukao svoj pristanak na odobravanje pomoći atentatorima, ali ovi su već bili u Bosni. Dok je Apis poslao Đuru Šarca da kontaktira svog poznanika Danila Ilića kako bi se spriječio atentat Pašić je odlučio reagirati šifriranom porukom upućenom Jovanu Jovanoviću, veleposlanika Kraljevine Srbije u Beču. Jovanović je trebao kontaktirati austrijskog premjera Bertholda i obavijestiti ga o opasnostima. Kako ga Berthold nije previše cijenio obratio se ministru financija Bilinskom. Ipak, kako nije imao čvrstih dokaza ni točnih podataka (kao ni Pašić) o opasnostima njegov razgovor je više išao u smjeru objašnjenja o lošem raspoloženju prema Monarhiji u BiH, sa osobitim upozorenjem na značaj Vidovdana. Bilinski je ovaj razgovor više shvatio kao kurtoaziju i nije mu pridavao neku veću pažnju pa se čak oprostio od Jovanovića riječima: «Nadam se da se neće ništa dogoditi.»
 Krvava uniforma Franje Ferdinanda
Odmah po ubojstvu Franje Ferdinanda počeli su iz drugih europskih i svjetskih država Bečkom dvoru stizati izrazi sućuti «zbog nenadoknadivog gubitka koji je zadesio habsburšku kuću, a time i cjeli svijet.» Prvih dana poslije atentata u Beču je vladalo zatišje. Svijet je prije ove krize prošao nekoliko većih kriza i sada se samo očekivao odgovor Monarhije na ovaj iznenadni čin. Wiesner je službeni Beč upoznavao sa tijekom istrage i po iskazima iz nje slao je obavijesti kako u atentat nije umiješana službena Srbija, već dijelovi jedne antihabsburške organizacije u njoj, tj. predlagao je da se od Srbije samo traži krivično gonjenje Ciganovića i Tankosića koji su atentatore snabdjeli naoružanjem. Ipak u očima Beča nije bilo sumnje u krivnju vlasti Kraljevine Srbije i 23. srpnja 1914. uputila je, preko svog veleposlanika u Beogradu, ultimativnu notu Srbiji. Nota je sadržavala 10 točki u kojima se traži da Srbija ukloni iz vojne službe, uprave, pa i iz škola sve one ljude koji na bilo koji način podržavaju propagandu protiv Austro-Ugarske. Da će raspustiti tajna antimonarhijska društva te da će provesti kazneni postupak protiv svih pomagača atentatora u Srbiji. Vlada Kraljevine Srbije dobila je dva dana da odgovori na ovaj ultimatum. Sa ovom notom bili su upoznati veleposlanici Monarhije u drugim zemljama koji su je trebali protumačiti umirujuće vladama država u kojima se nalaze, ne navodeći stvarni tekst. Tako bi trebali pomoći ograničavanju rata. A ako do rata i dođe, da ograniče sukob na Monarhiju i Srbiju. Veleposlanici su morali pred stranim vladama govoriti i o dokazima koji upućuju na umiješanost Srbije, tj. o novinama koje u Kraljevini Srbiji raspiruju mržnju protiv Monarhije, kao i o dolasku atentatora iz Beograda, metropole te države. Monarhija zato ima puno moralno i političko pravo te dužnost da se brani pred ovakvim terorističkim metodama. Iako je ultimatum prikazan potpuno legitimnim u monarhijskim listovima. U Srbiji najteže je shvaćena 5. točka ultimatuma u kojoj se zahtjeva da Monarhijski organi neovisno sudjeluju u istrazi «prevratnog pokreta u Srbiji, koji je uperen protiv Monarhije.» To bi bila čista povreda suvereniteta Srbije i namjerna provokacija rata. Ponižena Srbija prihvatila je sve točke ultimatuma, osim ove. Kako je Monarhija zahtijevala da se ultimatum prihvati u cijelosti, a Srbija to odbijala Austro-Ugarska Monarhija objavila je rat Kraljevini Srbiji 28. srpnja 1914. Treba napomenuti da je Ugarska polovina Monarhije, a ponajviše njihov ministar predsjednik Tisza, bila protiv ulaska u rat koji Mađarima ne može donijeti ništa dobro, već samo u slučaju poraza gubitke.
U svojim memoarima veleposlanik Velike Britanije u Italiji Sir James Rennell Rodd ocjenjuje ovaj ultimatum kao tendenciozno sastavljen tako da bi se uvuklo Srbiju u rat, a preko nje i Rusiju. Kada je 1915. Italija ušla u rat povukla je svoje veleposlanike iz zemalja s kojima je ratovala. Jedan od tih talijanskih veleposlanika koji je bio u službi u Turskoj pričao je kasnije Roddu kako mu je njemački veleposlanik devet dana prije slanja ultimatuma Austro-Ugarske monarhije Kraljevini Srbiji pričao kako će biti sastavljen ultimatum kojim će rat postati neizbježan. Iako su bili organizirani pregovori između vlada Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije oko smirivanja novonastale situacije Rodd tvrdi da su Austrijanci i Nijemci bili odlučni da se stvar riješi ratom. Ruski car je poslao molbu svom Njemačkom kolegi da pokuša utjecati na stvari u Beču, a 31. srpnja je započeo sa mobilizacijom, iako je jasno rekao da ona nije namijenjena protiv Njemačke. Nijemci su odgovorili pozivom da se ruske trupe demobiliziraju ili da će ući u rat. I Francuski parlament je u to doba raspravljao o ulasku u rat kao pomoć saveznici Rusiji. Kako nije došlo do demobiliziranja ruskih trupa Njemačka je, za «zaštitu» svoje saveznice Austro-Ugarske objavila 2. kolovoza 1914. rat Rusiji i njenoj saveznici Francuskoj. Uskoro se u rat uključila i treća sila Antante, Velika Britanija, dok je Italija odlučila čekati. Rat je poprimio svjetske razmjere.
Odgovornost(i)
Poslije izvršenja atentata počele su se javljati razne teorije o sudjelovanju i nekih drugih čimbenika, a ne samo Srbije, u izvršenje atentata. Od nevjerojatnih teza po kojima je atentat osveta Eleonore Habsburg, nezakonite kćeri bivšeg prijestolonasljednika Rudilfa i Marije Večere pa do teza koje su se počele pojavljivati već od suđenja.
Na suđenju atentatorima postavilo se pitanje povezanosti atentatora sa slobodnim zidarima. I Princip i Čabrinović su govorili kako su Tankosić i Ciganović pripadali slobodnim zidarima, a Čabrinović je čak tvrdio da je pristaša masonskih ideja. Princip je na suđenju čak izjavio: «Jednom je Ciganović u kavani Moruna, kad se razgovaralo o atentatu, kazao da su slobodni zidari te i te godine osudili Franju Ferdinanda na smrt.» Prva pojava ove teze da su u atentat umiješani slobodni zidari objavljen je 11. srpnja 1914. u londonskom listu (simptomatična imena) John Bull. Autor članka u tom listu tvrdio je da je Principu u Parizu prišla Francuska masonska loža. Takve informacije su tada izlazile neslužbeno iz austrijske tajne službe, ali Princip nikada nije posjetio Pariz. Ovakve insinuacije izazvale su niz knjiga i članaka u kojima su se optuživali slobodni zidari za pripremu atentata. Autora jednog takvog članka u Njemačkoj 1931. tužili su Njemački slobodni zidari i kažnjen je kaznom od 500 maraka radi klevete. Za vrijeme Drugog svjetskog rata masonska umiješanost je bila jako rasprostranjena teza u njemačkim medijima o odgovornosti za atentat. Poslije rata Vaso Čubrilović i Ivo Kranjčević su tvrdili da su im u zatvoru pristupili ljudi koji su od njih tvrdili da optuže slobodne zidare za pripremanje atentata, jer bi «to bilo korisno za Srbiju i mene ako ja priznam da sam mason.» Kako su se optuženici dogovarali tajnim znakovima kucanja po zidu dogovorili su se da priznaju i tako skrenu pozornost optužbe od napada na Srbiju. Ljuba Jovanović – Čupa, urednik Pijemonta, neslužbenog glasila Crne ruke, bio je po priznanju samih slobodnih zidara njihov član. Ali za Tankosića i Dimitrijevića – Apisa slobodni zidari su odbijali ikakvu pomisao da su bili njihovi članovi.
Druga velika skupina optužbi išla je za vrijeme Prvog svjetskog rata na umiješanost carske Rusije ili njene tajne službe Ohrane, a kasnije i ruskih revolucionara u atentat. Ali Apis nije dijelio mišljenje premijera Nikole Pašića o Rusiji kao prvom savezniku Srbije. Dapače, neslužbeni list Crne ruke Pijemont često je objavljivao članke u kojima je napadao službenu Rusiju, njen stav prema Balkanu, te tajne sporazume Rusije i Austro-Ugarske monarhije. Iako se govorilo o tajnim vezama Apisa i Verhovskog koji je 1914. bio pomoćnik ruskog vojnog atašea u Beogradu. Istina je da se za pomilovanje Apisa 1917. najviše zalagala Ruska vlada Kerenskoga u kojoj je Verhovski bio ministar vojske. Ipak o nekoj tajnoj vezi ne može se govoriti. Kada su došli komunisti na vlast u Rusiji otvorili su arhive i izvadili su sve «zločine» koje su počinile vlade prije njih, ali među tom velikom zbirkom dokumenata nije nađen ni jedan koji bi upleo vladu Kerenskoga ili Carske vlade u sarajevski događaj. A i carska tajna služba Ohrana preselila je svoje središte za Balkan iz Beča u Pariz 1904., a na pronađenim platnim listama njihovih agenata nije bilo nijednog čovjeka spomenutog u sarajevskom procesu, kao ni člana organizacije Ujedinjenje ili smrt.
Neki su ljudi poslije rata također tvrdili da su sudjelovali u organizaciji atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu i da su čekali prijestolonasljednika na Apelovoj obali. Ali takvim ljudima uvijek su nedostajali dokazi kojima bi potkrijepili svoje tvrdnje.
 Citirajte ovaj clanak na vasoj stranici | Broj citanja: 2205
|
- Pridrzavajte se teme clanka.
- Osobni verbalni napadi ce biti obrisani.
- Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
- Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
- Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
- Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
|
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved |
Budite prvi komentator ovog clanka
