Posjet Franje Ferdinanda BiH bio je, kao što smo već rekli, najavljen od ožujka u novinama, ali odluka o prisustvovanju prijestolonasljednika manevrima i posjetu gradu Sarajevu donesena je već potkraj 1913. kada je Franjo Ferdinand postao generalni inspektor oružanih snaga Austro-Ugarske. Najavljeni manevri, prije toga mnogo puta odgađani, trebali su služiti kao priprema za rat sa Srbijom, a i izvedeni su upravo u blizini granice Monarhije i Srbije. Predlagač manevara bio je general Oskar Potiorek, zemaljski poglavar BiH, kojemu je ovaj posjet trebao biti jedan od vrhunaca karijere, tj. da pokaže pred prijestolonasljednikom kako je uspio smiriti i popraviti stanje u tom zabačenom kutku Monarhije. U Prvi svjetski rat Potiorek je ušao kao komandant «Balkanske vojske» (II., V. i VI. armija). Kako je pretrpio poraze na Ceru i Kolubari u kojima je Srpska vojska nanijela teške gubitke Monarhijskoj vojsci brzo je suspendiran.
Franjo Ferdinand krenuo je iz Beča 23. lipnja posebnim vlakom do Trsta. Iz Trsta je vojnim brodom Viribus unitis doplovio do Metkovića gdje mu je pripremljen svečani doček. Tu ga je čekao posebni vlak koji ga je vozio do Sarajeva, uz, naravno, kraće zadržavanje i govor okupljenom narodu u Mostaru. Popodne 25. lipnja Franjo Ferdinand je došao u Sarajevo gdje je zajedno sa ženom Sofijom odsjeo u tada najboljem hotelu Bosna na Ilidži. Sofija, često šikanirana na dvoru zbog svog «nižeg» podrijetla bila je oduševljena dočekom. Putovala je odvojeno, preko Budimpešte i Slavonskog Broda, a na svim stanicama bio joj je priređen veleban doček. Njen trijumfalan dolazak u Bosnu bio je znak za smirenje prijestolonasljedniku, koji je kasnije isto tako pozitivno ocijenio moderno opremljene trupe koje su vršile vježbe. Dok je Franjo Ferdinand zadovoljno vršio inspekciju trupa Sofija je kratila dane posjećujući sarajevske škole, crkve i dobrotvorne ustanove. U tako dobrom raspoloženju dan prije atentata prijestolonasljedni par odlučio se spustiti iz hotela na Ilidži u neslužbeni posjet gradu. Taj posjet koji je iznenadio policiju, čini se da je i iznenadio Gavrila Principa koji sjedeći u Semizovoj gostionici nije u tom trenutku kod sebe imao oružje. Dan prije toga, navodno na samoj Ilidži je od jednog policijsko agenta viđen i Nedeljko Čabrinović. Znajući za njegov izgon iz grada zbog sudjelovanja u štrajku 1912. tražio je instrukcije on nadređenih. Ovi su ga obavijestili da je izgon u međuvremenu ukinut i da protiv Čabrinovića ne mogu ništa zakonski učiniti.
Vidovdan 1914. u Sarajevu
28. lipanj 1914. po planu trebao je biti ostavljen za prijepodnevni službeni posjet Franje Ferdinanda Sarajevu, a poslijepodne Franjo Ferdinand je već trebao napustiti grad i vratit se preko Metkovića brodom kući. Cjelokupan plan njegovog posjeta sa točnim mjestima koje će posjetiti povorka donio je list Bosanska pošta dan ranije. Saznavši za rutu Princip se odlučio da se zasjeda postavi na Apelovoj obali, dugom putu uz rijeku Miljacku, kojim je putem prijestolonasljednik trebao da prođe dva puta u kratkom vremenu. Podijelivši oružje i cijankalij sa Ilićem dan ranije Princip je objasnio svima posebno gdje se trebaju nalaziti u trenutku prolaska kolone s prijestolonasljednikom. Kako su zavjerenici dobili samo tri bočice toga otrova, a sada je u grupi bila šestorica atentatora presipali su otrov u male papiriće koji su trebali ispiti odmah po izvršenom činu. Da li je otrov bio prestar, da li je oksidirao prilikom presipavanja i čuvanja u papirićima ili su umanjene doze bile nedjelotvorne, teško je reći.
Franjo Ferdinand u šetnji Sarajevom
Osvanuo je lijep dan. Plan puta za vrijeme od (točno) 10 sati treba je biti ovakav: «Vožnja visokog para automobilom kroz Mustajbegovu ulicu i Apelovim kejom do Vijećnice.» Atentatori su već bili na dogovorenim mjestima. Princip je od 9 stati već bio na svom «položaju» i očekivao je povorku od šest vozila, a u jednom od njih trebao je biti Franjo Ferdinand. Sve je bilo puno policije koja je pazila na prolazak visokog para, ali oni uopće nisu zamjećivali naoružane atentatore koji su se slobodno šetali među okupljenim narodom.
Negdje oko 10 sati pojavila se kolona automobila. Okupljene mase su počele klicati, sa zvukom crkvenih zvona i topovskih salvi u čast prijestolonasljednika bio je ovo element koji je zbunio atentatore. Tako najstariji od druge trojice atentatora Muhamed Mehmedbašić, koji je bio prvi u nizu, nije bacio bombu, kasnije se opravdavajući činjenicom da je odmah do njega stajao policajac. Automobil je nastavio i prošao kraj Vase Čubrilovića, koji je kasnije na suđenju rekao : «Kad se dovezao nadvojvoda, nisam se mašio za revolver jer mi je bilo žao nadvojvodkinje.» Auto je došao i do Cvjetka Popovića koji je kasnije (pošteno) priznao da nije imao hrabrosti da izvrši čin. To nije pokolebalo Nedeljka Čabrinovića koji je izvadio ručnu granatu, aktivirao je udarcem te je bacio. Kako je bomba imala odgodu eksplozije od 10 sekundi Čabrinović je iskoristio vrijeme da popije cijankalij i baci se u rijeku Miljacku. Precizno bačena bomba ipak se u letu odbila od krova automobila prijestolonasljednika i pala na zemlju. Eksplodiravši ranila je lakše nekoliko ljudi iz mase i Potiorekovog ađutanta Mericija u četvrtom vozilu iz kolone. A Čabrinoviću otrov nije pomogao već mu je samo izazvao rane po ustima koje ga nisu spasile od bijesa policajaca koji su ga izvlačivši iz Miljacke okrutno batinali. Na kratak trenutak automobili su se zaustavili, a onda nastavili ubrzano do gradske vijećnice. Princip nije iskoristio taj trenutak jer je gledao što se desilo sa Čabrinovićem.
Izlazak iz sarajevske vijećnice
Dok su atentatori bili obezglavljeni Franjo Ferdinand je došao do Vijećnice. Slušajući tamo pozdravni govor u kojem se govori o radosti stanovnika «grada koji sav treperi od silne sreće što mu je u dio pala čast da na svojim ulicama vidi uzvišene goste, budućeg cara i njegovu suprugu» Ferdinand je dao par ciničnih izjava, uperenih najviše Potioreku. Potiorek ga je smirivao obećavajući mu izmjenu rute, ali o tome nije obavijestio vozača vozila ni ostatak povorke.
Nekoliko sekundi prije napada
Povorka se tako uputila iz gradske vijećnice oko 10.45, a kada je prijestolonasljednikov auto skrenuo u Franz-Jozefovu ulicu Potiorek je viknuo na vozača da idu krivo. Na trenutak vozač je zakočio i počeo da polako vozi unatrag što je Princip, koji je stajao na nekoliko metara od auta, iskoristio da ispali dva metka. Prvi je pogodio Franju Ferdinanda, a drugi, namijenjen Potioreku, pogodio je prijestolonasljednikovu trudnu ženu Sofiju. Dok je Princip u gužvi nastojao ispiti cijankalij okružili su ga policajci koji su mu oduzeli pištolj koji je usmjerio, poput Žeraića, prema svojoj glavi. Iz Principova džepa ispala je i bomba, što je izazvalo malo komešanje, ali ubrzo se zamijetilo da nije aktivirana. Otrov, kao i kod Čabrinovića, nije djelovao i zadao je Principu samo želučane teškoće. Čini se da su Principa od kiše policijskih udaraca nastojali spasiti njegovi prijatelji s kojima je nekoliko sekundi prije čina razgovarao, Jedan od njih, Mihajlo Pušara, čak je udario detektiva koji je, vidjevši pištolj isukan prema prijestolonasljedniku, nastojao da spriječi Principa u izvršenju atentata.
Principa privode u stanicu
Potiorek koji se vozio zajedno sa visokim parom u autu naredio je da se vozi direktno u rezidenciju. Za Franju Ferdinanda i Sofiju je mislio da su se samo onesvijestili u sudbonosnom činu i da će biti dobro. Dok su prolazili mase su i dalje oduševljeno klicale «Živjeli!», a prijestolonasljednik je govorio nešto nerazumljivo ženi. Negdje na pola puta shvatilo se da je prijestolonasljednik ranjen, ali iz njegove rane u grlu istjecalo je mnogo krvi. Kad se stiglo do njihove rezidencije «dva tijela bez svijesti unijeta su u zgradu, gdje je ubrzo ustanovljena njihova smrt.»
Poslije atentata
Oružje kojim je izvršen atentat
Potiorek je bio konsterniran, kao i većina javnosti u Monarhiji. U Sarajevu «svuda se čuo plač, povici ogorčenja, kletve i krikovi za osvetom.» Došlo je do «spontanih» demonstracija po Sarajevu protiv Srba u kojima se uništavala imovina kojoj su vlasnici Srbi. Kasnije će Leo Pfefer reći da je on sam zamijetio da su ti demonstranti izišli iz policijske postaje sa parolama i slikama mrtvog prijestolonasljednika, možda i na Potiorekov nagovor. Nakon nekoliko dana nemira stvar se polako počela smirivati jer su i novine i katolička crkva pozivali na smirenje izgreda protiv pravoslavnih stanovnika Sarajeva i okolice. Potiorek je odmah reagirao reagirao uvođenjem prijekog suda na području općine i kotara Sarajevo za sve zločine protiv države (veleizdaja, ustanak, remećenje javnog mira, itd.), teške zločine (umorstva, paleža, razbojstva, itd.), kao i bilo kakvog pomaganja ovih zločina.
Odmah se krenulo u istragu. Glavni istražni sudac u istrazi bio je dr. Leo Pfefer, rodom iz Karlovca, koji je o svojim sjećanjima u istrazi napisao i knjigu. Prvi razgovor sa još krvavima od batina Principom i Čabrinovićem Pfefer je imao odmah po uhićenju Tada se još nije znao za smrt Franje Ferdinanda i žene mu Sofije. Oba atentatora tvrdila su da su nastupala sama, bez pomagača i znanja drugih. Na zamisao su došli sami, a oružje su nabavili od jednog nepoznatog četnika u Beogradu. Pfeferu su bili simptomatično isti njihovi odgovori, kao i isto oružje i otrov kojega su popili. Ipak su ispočetka Princip i Čabrinović tvrdili da se ne poznaju. Preokret je došao kada je policija uhitila Danila Ilića jer je Princip stanovao kod njega neposredno prije atentata. Ilić je ispričao cijelu priču oko priprema i boravka samih atentatora tražeći za sebe samo da ne bude kažnjen najstrožom kaznom. Ilića je mučila grižnja savjest i na suđenju je izjavio da je kriv: «I [za] što se dogodilo i što je imalo posljedica, naročito radi posljedica.» Bojao se posljedica za sebe, ali i za Srbiju. Prvo ime koje je Ilić odao bilo je ono Trifka Grabeža kojeg je policija uhvatila prilikom legitimiranja u vlaku kojim je bježao iz Sarajeva. Pod slatkim riječima Pfefera odao je ono što nije pod batinama policajaca - gdje je sakrio oružje. Ubrzo su uhapšeni i drugi atentatori i ljudi koji su znali za atentat: Lazar Đukić, Cvjetko Popović, Vaso Čubrilović, Veljko Čubrilović i Miško Jovanović. Iliću želja ipak nije ispunjena pa je osuđen na smrt. Kazna vješanjem izvršena je 3. veljače 1915. zajedno sa Miškom Jovanovićem i Veljkom Čubrilovićem.
Optužnica
Za vrijeme istrage Potiorek je u Beč poslao svoj izvještaj u kojem je svoje propuste i krivnju za atentat nastojao više prebaciti na Srpsku stranu tvrdeći sa su atentatori srpski plaćenici i članovi srpskih tajnih organizacija. Iz Beča je ubrzo poslan posebni povjerenik Wiesner koji je trebao ispitati kojim tokom istraga ide. Pfefer mu je napomenuo da nema govora da je u atentat upletena službena Srbija jer su se atentatori prilikom prelaska granice čak skrivali pred organima vlasti Srbije. I izvještaj sa takvim sadržajem o istrazi poslao je Wiesner iz Sarajeva u službeni Beč 13. srpnja 1914. I u kasnijem suđenju i u ultimatumu Srbiji službeni Beč se nije obazirao na ovu ocjenu već je upletenost Kraljevine Srbije uzimana kao činjenica.
Suđenje veleizdajnicima
Od 12. do 23. listopada 1914. vođena je glavna rasprava protiv Gavrila Principa i drugova pred Okružnim sudom u Sarajevu. Za aktivno sudjelovanje u atentatu (pružanje pomoći i omogućavanje da se atentat izvrši) osuđeno je sveukupno 25 osoba. Njihovi branitelji bili su najvećim dijelom dodijeljeni po službenoj dužnosti. Neki od branitelja nastojali su (npr. Principov Feldbauer, Čabrinovićev Premužić) se složiti zajedno sa državnim tužiteljem i opisati svoje branitelje kao žrtve velikosrpske propagande, a branili su paralelno i po trojicu-četvoricu optuženih. Npr. spomenuti Premužić je branio, osim Čabrinovića, Miška Jovanovića, Mitra Kerovića i Branka Zagorca. Najzanimljiviju obranu postavio je branitelj Veljka Čubrilovića, mladi socijalist Rudolf Zistler koji je za atentat proglasio krvim loš položaj BiH u Monarhiji. Zistler je oštro osudio državnog odvjetnika i suca jer postupaju po naputcima vlade a bez dokaza. Atentat i veleizdaju kao pokušaj otrgnuća BiH od Monarhije proglasio je de iure legitimnim jer po ustavu BiH «ne spada u državnu svezu Austro-Ugarske Monarhije.» Važno je napomenuti da se glavna skupina atentatora nije uopće branila već su priznavali krivnju, eventualno poput Principa tražeći blagost za ljude s kojima su suđeni.
Izricanje presude obavljeno je 29. listopada. Većina osuđenih poslana je na izdržavanje teške tamnice u Terezin i Melesdorf. Trojica su osuđena na smrt (Ilić, Jovanović, Veljko Čubrilović), a većina je osuđenika umrla u teškim uvjetima tamnovanja za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (2)
