Gavrilo Princip rođen je 13. srpnja 1894. u selu Obljaju kod Grahova u velikoj kmetovskoj obitelji. Otac Petar Princip bio je glava zadruge i lokalni poštar a majka Marija zvana Nana bila je, iako četrnaest godina mlađa od muža, puno energičnija i drugačija u stavovima od svog dobroćudnog, pobožnog i tihog muža. Gavrilo je bio drugo dijete u obitelji. Prvi sin Jovo bio je sedam godina stariji i prošao je put od siromašna kočijaševa pomoćnika do dobrostojećeg čovjeka koji je iznajmio pilanu i kupio dućan u Hadžićima kraj Sarajeva. Uvijek je vodio računa o svojoj dvojici mlađe braće, Gavrilu i Nikoli, koji je još dvije godine bio mlađi od Gavrila. O Gavrilu kao djetetu ne zna se baš puno, ali svi pisci govore kako je volio puno čitati i da, iako slabe konstitucije, miran i povučen, u nekim stvarima znao je biti izrazito energičan. Kao maloga otac ga je naumio dati u Monarhijsku kadetsku školu, da dijete postane poslušan časnik i osigura za sebe kakvu-takvu buduću egzistenciju.
Ipak, došavši u Sarajevo, jedan Petrov poznanik, po zanimanju trgovac odvratio ga je od toga nauma govoreći mu kako će mu trgovačka škola «prije negoli ikoja druga donjeti hljeba i zarade, i to gospodske zarade.» Tako je nesuđeni časnik Gavrilo nakon završene osnovne škole došao u Sarajevsku trgovačku školu, a u to doba izdržavao ga je brat Jovo. Za vrijeme svog školovanja mijenjao je nekoliko škola. Prebacio se u gimnaziju i na kraju je (zbog svojih stavova) otišao u Srbiju i tamo se, bez ičijeg znanja, sredinom 1912. upisao u Beogradsku gimnaziju. Za vrijeme Balkanskih ratova prijavljuje se kao dobrovoljac u četnike majora Tankosića, ali nakon kratkog vremena biva odbijen kao fizički nedorastao za ratovanje. Sam je bio dosta ogorčen i razočaran na svoje odbijanje, čak je sam pričao da je od Tankosića dobio batinanje te da zbog toga nije položio peti razred gimnazije. U ljeto 1913. položio je zajedno peti i šesti razred gimnazije i do vremena atentata nije položio dvije završne godine Beogradske gimnazije. Progonjen činom odbijanja Gavrilo Princip se odlučio dokazati svima, osobito Tankosiću, što se vidi u njegovom demonstrativnom odbijanju pokoravanju Tankosićevu naređenju da se sastane sa svim atentatorima prije puta u Sarajevo.
Za vrijeme svog isprekidanog školovanja polako se formira mišljenje koje će obilježiti, ne samo njega, već, u glavnim crtama, i ostatak atentatora. Postaje pristaša jugoslavizma, tj. potrebe stvaranja posebne države Južnih Slavena pa se čak sam u istrazi deklarira kao «nacionalista Jugoslaven». Na Srbiju Princip gleda kao na Piemont koji će povesti borbu Južnoslavenskih naroda, Nadalje Principa će obilježiti i anarhizam (iako ne toliko izražen kao kod Čabrinovića), ateizam i osjećaj intelektualne neshvaćenosti. Njegovi kolege su ga opisivale kao pasioniranog čitača svega što mu dođe pod ruku, dobrog igrača biljara i strastvenog u raspravama, osobito u beogradskim kafićima, gdje bi sa sumišljenicima česta tema bila rušenje Monarhije.
Gavrilo Princip osuđen zbog atentata na 20 godina teške tamnice. Umro je u tamnici u Terezinu (Češka), nakon teškog tamnovanja u kojem mu je zbog gangrene čak odsječena ruka, 28. travnja 1918. Prema nekim izjavama njegovih čuvara pod kraj života Princip je shrvan tuberkulozom koju je zaradio prije tamnovanja čak u polusvjesnom stanju molio oprost za svoje djelo, dok su drugi tvrdili da je to laž i da se Princip nikada nije pokajao.
Nedeljko Čabrinović
Nedeljko Čabrinović rođen je u Sarajevu 20. siječnja 1895. Čabrinovićev otac bio je vlasnik jedne manje kavane u Sarajevu koji je često surađivao sa vlastima a u osobnom životu bio je dosta okrutan (bar prema Nedeljkovim riječima) prema svojoj ženi i devetoro djece od kojih je Nedeljko bio najstariji. Iako dosta bistar kao dijete otac mu ne dozvoljava upis u gimnaziju nego se školuje za razna zanimanja kao trgovac, bravar, a na kraju nalazi donekle svoj smisao u poslu štamparskog pripravnika. Kao tipografski radnik radi u Sarajevu, Novom Sadu, Šidu (Socijalistička štamparija), Beogradu (štamparija lista «Anarhista»), Trstu, pa se vraća u Sarajevo. Zbog sudjelovanja u štrajku 1912. godine optužen je za uništavanje opreme drugih tiskara i protjeran iz Sarajeva na pet godina te tada odlazi u Beograd i upoznaje se sa Principom. Kazna je nakon nekog vremena ipak povučena.
O njegovom karakteru treba reći da je također dosta povučen, boležljiv i intelektualno neshvaćen. Po uvjerenju bio je anarhista (ali ni nacionalni ni socijalni – ne vjeruje ni Karađorđevićima ni marksistima). Pasionirani je sakupljač knjiga (osobito anarhističkih). Jednu od najboljih ocijeni njegova duha dao je Princip u izjavi tijekom ispitivanja: «Veoma je lakovjeran i u svakom čovjeku vidi svog prijatelja.» Svoje stavove u suđenju je opisao kao anarhističke, za razliku od svojih drugova koje je okarakterizirao kao «radikalne nacionaliste.»
Osuđen je na 20 godina teške tamnice (zloglasni Terezin) gdje je ubrzo umro 21. siječnja 1916.
Ostale atentatore opisao bih samo u kratkim riječima.
Trifko Grabež
Trifko Grabež rođen je 13. lipnja 1985. u Palama kraj Sarajeva. Sa Principom se upoznao u Beogradu gdje su išli u istu gimnaziju i čak dijelili stan. Uz Čabrinovića i Principa sačinjavao je originalnu trojku atentatora na Franju Ferdinanda. Iako je bio na početku oduševljen idejom atentata kad se došlo do čina, on nije sudjelovao. Uhvaćen je u pokušaju bijega i osuđen (kao i Princip i Čabrinović) na 20 godina Terezina, gdje je i umro 21. listopada 1916.
Vaso Čubrilović
Vaso Čubrilović rođen je 1897. u Bosanskoj Gradišci. Kao učenik sedmog razreda Sarajevske gimnazije na nagovor Danila Ilića postaje član druge trojke atentatora. Iako je čekao s oružjem prijestolonasljednika, nije ga upotrijebio. Osuđen je na 16 godina teške tamnice koju je služio u Melersdorfu, a od 1917. do kraja rata tamnuje u Zenici.
Cvjetko Popović rođen je 1896. u Prnjavoru. Kao učiteljski pripravnik stupa u zavjeru kao član druge, Ilićeve trojke. Iako je čekao Franju Ferdinanda nikada nije upotrijebio oružje. Osuđen na 16 godina zatvora tamnuje sa Vasom Čubrilovićem i kraj rata dočekao u zatvoru Zenici.
Muhamed Mehmedbašić
Muhamed Mehmedbašić rođen je 1886. u Stocu. Kao izučenog stolarskog radnika uspijeva ga pridobiti Danilo Ilić za sudjelovanje u atentatu. I on je čekao Franju Ferdinanda, ali nije iskoristio oružje. Jedini je od atentatora uspio pobjeći, preko Crne Gore, u Srbiju gdje se pridružio, kao dobrovoljac, Tankosićevim četama. Osuđen je na Solunsko procesu, ali pomilovan je 1919. kada se vraća u BiH. Za vrijeme NDH umire od posljedica ustaškog batinanja 1943.
Danilo Ilić
Danilo Ilić rođen je 1890. u Sarajevu. Bio je učitelj i novinar, oduševljen idejom revolucionarne borbe za slobodnu južnoslavensku državu. Iako nije sam čekao Franju Ferdinanda na Principovu vijest da dolazi iz Beograda sa planom sakupio je drugu trojicu atentatora (Čubrilović, Popović, Mehmedbašić). Prenio je oružje iz Tuzle i podijelio ga šestorici atentatora. U početku istrage sâm se prijavio i dao prve važne izjave istražnim sudcima. Iako se time nadao smanjenju kazne osuđen je na smrt vješanjem (nijedan od atentatora nije u vrijeme čina imao 20 godina i time bio punoljetan po Monarhijskim zakonima, a samo su punoljetni mogli biti osuđeni na smrtnu kaznu). Obješen je zajedno sa Miškom Jovanovićem i Veljkom Čubrilovićem (koji su pomogli u kljumčarenju oružja) 3. veljače 1915. u vojnom zatvoru u Sarajevu.
Od Beograda do Sarajeva sa atentatorima
Jednog lijepog ožujskog proljetnog dana, čijeg se točnog datuma ni sam nije kasnije mogao sjetiti, Nedeljko Čabrinović, tada radnik Državne štamparije u Beogradu dobio je pismo. Plan posjete Franje Ferdinanda Bosni i Hercegovini objavljen je u ožujku 1914., a Čabrinović se kasnije nije mogao sjetiti da li je ovaj izrezak iz novina poštom dobio u ožujku ili travnju. Otvorivši pismo našao je izrezak iz novina Srpska reč koji je sadržavao vijest o najavljenom posjetu Franje Ferdinanda Sarajevu. Osim izreska na kojem je pisalo «Zdravo» u koverti nije bilo ničeg drugog. Redakcija Srpske reči bila je u Sarajevu, a tamo je radio i kasniji pomagač atentatora Danilo Ilić, a i ostali članovi lista bili su simpatizeri Mlade Bosne. Pismo sa isječkom poslano je iz Zenice kako bi se izbjegla cenzura koja je bila slabija za provincijska područja BiH. Poslano je Čabrinoviću zato što se znalo da su on i Princip dugo govorili dok su još bili u Sarajevu o ubojstvu samog cara ili (barem) prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, a osim toga Čabrinović se hvalio, prilikom svog zadnjeg posjeta BiH, da posjeduje pištolj. Čabrinović je odmah otišao obavijestiti Principa koji je već desetak dana ranije u drugim listovima naišao na istu vijest i bio je odlučan da nešto poduzme u vezi sa ovim posjetom. Čabrinovićem izrezak shvatio je kao znak te ga odmah rastumačio Čabrinoviću: «Tu tendenciju objasnio mi je Princip istog večera, to jest da bismo mogli izvršiti atentat.» Otišavši iz kavane u Principov stan u Carigradskoj ulici tamo su naišli na svog zemljaka Trifka Grabeža, bivšeg Principova cimera i kolegu iz Beogradske gimnazije koji je demonstrativno odbacio knjige iz kojih je spremao završni razred svog školovanja i oduševljeno se priključio ovoj dvojici. Ipak, Princip je bio zabrinut. Nisu imali ni oružje jer je Čabrinović bio prodao svoj pištolj, a nisu imali ni novca da kupe druge pištolje. Tu se uključio i Principov prijatelj Đulaga Bukovac koji je otišao kod činovnika Milana Ciganovića, odlikovanog borca iz balkanskih ratova za kojeg su znali da ima nešto naoružanja. Oduševljeni Ciganović je pristao na plan, te odlučio obavijestiti svog pretpostavljenog, nekada u vojsci, a sada u organizaciji Ujedinjenje ili smrt, majora Voju Tankosića o atentatu. Tankosić je tražio sastanak sa omladincima. Još se sjećajući Tankosićeva izbacivanja iz četničkoga tabora u koji se Princip kao dobrovoljac otišao prijaviti za balkanskih ratova, Princip je odlučio da ga posjeti samo Grabež. Ni Čabrinović ni on nisu na prvi pogled obilovali fizičkom snagom, a Grabež je, između ostalog i «miran, izgleda staloženo, a to je ovdje prije svega potrebno.» Tankosić je kratko upoznao Grabeža i odmah naredio Ciganoviću da pruži atentatorima poduku iz korištenja vatrenog oružja, što je ovaj i učinio. U sljedećih par dana Princip i Grabež (Čabrinović je morao raditi u tiskari, a već otprije je znao rukovati naoružanjem) vježbali su pucanje iz revolvera (u stabla) na Topčideru. Dan prije polaska Ciganović je donio atentatorima četiri pištolja i šest bombi te tri bočice cijankalija, sve to nabavljeno od Tankosića. Po jedan pištolj je trebao biti za svakog atentatora (četvrti atentator trebao je biti Principov dobar prijatelj iz Sarajeva Danilo Ilić). Ono što atentatori nisu znali bilo je da se Tankosić prije toga konzultirao sa Dimitrijevićem - Apisom i da je ovaj odmahnuvši rukom rekao: «Pa, neka mladići idu!» Upoznavši Principa, Čabrinovića i Grabeža sa djelovanjem cijankalija, kojega su atentatori trebali da ispiju poslije izvršenog atentata, objasnio im je kako da izbjegavaju srpske građanske vlasti, koje nisu znale ništa o atentatu te koga da kontaktiraju i kako da prijeđu granicu kod Loznice preko Drine. Kako nisu imali sređene papire za prelazak granice Princip, Čabrinović i Grabež su odsjeli u lokalnom hotelu Amerika, a ubrzo je došlo i do svađe. Čabrinović je bio previše govorljiv o stvarnom razlogu puta pred nekim poznanicima koje su sreli u Loznici, a poslao je i razglednicu svojoj sestri Vukosavi koja se školovala u Karlovcu sa stihovima poznate pjesme slijepog pjesnika Filipa Višnjića Početak bune na dahije:
"Drino, vodo, plemenita međo,
Izmeđ' Bosne i izmeđ' Srbije!
Naskoro će i to vrijeme doći
Kada ću ja tebeka preći,
I čestitu Bosnu polaziti!"
Smatrajući da vlasti mogle doznati za njihove namjere Princip i Grabež su prisilili Čabrinovića da pređe granicu odvojeno od njih preko Zvornika koristeći se pritom legalnom Grabežovom putovnicom te nastavi prema Tuzli gdje će se ponovo zajedno naći kod jednog Principovog prijatelja. Princip i Grabež oduzeli su Čabrinoviću oružje ostavljajući mu jedino bočicu cijankalija i nastavili sa potragom za ljudima koji će ih moći dočekati sa Bosanske strane granice. Jedan od takvih ljudi bio je Rade Grbić, koji se hvalio kao dobar strijelac pa su večeri iščekivanja prelaska granice kratili natječući se s njime u pucanju. Pri tome su u jednoj večeri ispalili, prema Principovim riječima, oko 50 do 60 metaka, a kako tolike rezerve nisu sa sobom ponesli iz Beograda za pretpostaviti da im je metke davao Grbić. Uz pomoć jednog lokalnog seljaka došli su u selo Obrijež, a preko njega do Prijeboja gdje su susreli Veljka Čubrilovića, lokalnog učitelja koji je vidjevši oružje shvatio pravi naum mladića, ali mu je Princip rekao da šuti o tome. Smjestivši ih kod jedne lokalne seljačke obitelji Veljko Čubrilović je pomogao da seljaci prebace oružje do istaknutog člana tuzlanskog građanstva, bankara Miška Jovanovića, tako da mogu atentatori putovati bez toga opterećenja do Tuzle. Čabrinović je već tada bio u Tuzli, a kad su došli Princip i Grabež odlučeno je da se što prije ode, pogotovo jer je Čabrinović tu susreo neke svoje poznanike. Kupili su zajedno karte za vlak, ali su sjedili odvojeno u njemu. Čabrinovića je prepoznao, prvo u jednoj gostionici u Tuzli, a potom i u vlaku jedan njegov poznanik, detektiv iz Sarajeva Ivan Vila. U razgovoru s Čabrinovićem Vila je priupitao tko je onaj mladić sa oštrom bradom i dugom kosom u susjednom kupeu, a Čabrinović mu je mirno odgovorio: «Gavrilo Princip». Vila je poslije atentata bio prozivan jer je susreo ubojice Franje Ferdinanda, čak razgovarao sa jednim od njih i nije primijetio ništa neobično.
Po dolasku u Sarajevo atentatori su se razdvojili. Princip je nakon šetnje po gradu otišao kod brata Jove u Hadžiće kojem se nedavno bio rodio sin. Navodno je Princip zahtijevao da se dijete nazove Slobodan, jer će živjeti u slobodi. Poslije atentata želja mu je ispunjena. Ipak, Princip je za vrijeme svog boravka u Sarajevu odlučio spavati kod svog dobrog prijatelja Danila Ilića, jednog od organizatora atentata.
Ilić je do dolaska Principa, Čabrinovića i Grabeža već pripremio već drugu trojku atentatora, prema Principovim instrukcijama iz pisma što ga je poslao još iz Beograda. Prvi član bio je Muhamed Mehmedbašić, kojega je Ilić upoznao preko svog kolege učitelja Nikole Trišića. Mehmedbašić se spremao da izvede atentat na poglavara BiH generala Oskara Potioreka, a kada ga je Ilić pozvao odustao je od ovih priprema i priključio se atentatorima. Drugi član bio je gimnazijalac Vasa Čubrilović, brat Veljka Čubrilovića koji je pomogao u kljumčarenju oružja, a treći Cvjetko Popović, učenik učiteljske škole iz Sarajeva, već otprije poznat vlastima, a kojeg je predložio Veljko Čubrilović. Ilić je po dolasku obavijestio Principa da je našao drugu trojku atentatora, ali mu nije rekao imena.
14. lipnja Danilo Ilić je otputovao u Tuzlu i dogovorio se sa Miškom Jovanovićem oko prebacivanja oružja do Sarajeva. Radi izbjegavanja policije Ilić je putovao dužim putem i vratio se tek sutra, a Princip je iskoristio to vrijeme da se naspava i prijavi svoj boravak kod Ilića policiji. Da bi vratio neke dugove i sebi platio hranu i smještaj Princip se bavio prepisivanjem sjednica društva Prosvjeta. Utrošeni novac često bi trošio u Semizovoj kafani u tada novoimenovanoj ulici Franje Ferdinanda.
Čabrinović je otišao u roditeljsku kuću. Njegov odnos sa ocem nije se popravio, iako je ono malo vremena prije atentata iskoristio da si nađe posao u jednoj štampariji i novac donosi kući. Iako je Principa sretao na ulici ovaj mu nije htio dati informacije o drugim atentatorima ni reći gdje se skriva oružje.
Grabež je živio kod oca na Palama. U Sarajevo je došao samo nekoliko puta. Puno je vremena provodio sa lokalnom učiteljicom Leposavom Lalić s kojom će poslije atentata bezuspješno pokušati pobjeći.
U to doba u organizaciji Ujedinjenje ili smrt, nakon konzultacija koje su trajale nekoliko dana, odlučeno je da se atentat spriječi. Kako su Princip, Čabrinović i Grabež već prešli Drinu Dimitrijević - Apis je naredio da se pošalje Đuro Šarac, Tanksićev pouzdanik i poznanik Danila Ilića da nagovori Ilića kao najstarijeg da utječe na omladince da se atentat ne izvrši jer bi mogao biti, ako Monarhija krene u rat, poguban za Srbiju. Danilo Ilić se ionako dugo nećkao oko atentata i preispitivao je Principovu prosudbu kako će se stvari odvijati poslije atentata. Sa ovim dokazima obratio mu se. Princip je o tome za vrijeme suđenja rekao: «On [Danilo Ilić] je htio zadnjih par dana da se ne izvede atentat. Htio je da djeluje na mene, ali ja sam ostao kod toga da treba izvest. Pošto je vidio da nema smisla da mi govori, on je prestao. Samo sam mu kazao neka ljudi budu sigurni, da im dam oružje da učine s njime atentat.»
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (3)
