Uvodna misao: zašto atentat?

U povijesti čovječanstva puno je presudnih trenutaka za koje možemo reći da su promijenili tijek prošlosti i skrenuli čovječanstvo na novi put. Možda jedan od najpoznatijih ovakvih događaja bio je atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. od strane bosanskih omladinaca. Mladež Bosne i Hercegovine bila je razočarana nacionalnim, socijalnim i ekonomskim položajem svoje zemlje pod stranom okupacijom (Izraz okupacija za položaj Bosne i Hercegovine u odnosu na Austro-Ugarsku Monarhiju od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata najkorišteniji je u literaturi pa sam ga i ja upotrebljavao u svom radu.). Nadajući se stvaranju jedinstvene južnoslavenske države u svom otporu vlastima prihvaćali su sve moguće metode borbe. U svojem pokretu obuhvaćali su sve narodnosti i vjere u Bosni i Hercegovini, a većina članova te tajne organizacije bili su tek tinejdžeri koji su iz raznih razočaranja životom, otpora očevima i pod utjecajem literature koju su čitali te uzora koje su poštivali odlučili riskirati život da bi pomogli da (njihovom narodu) bude bolje.

Iako je cilj te male grupice mladeži bio da ubojstvom prijestolonasljednika (kojega baš, kao ni ostale članove kuće Habsburg, nisu previše cijenili) skrenu, prije na svoju zemlju nego na sebe, pozornost svijeta upleo je upravo taj svijet u prvi veliki sukob globalnih razmjera. U očima atentatora ovaj čin bio je još jedan izraz nezadovoljstva Austro-Ugarskom koja je gušila sve oblike otpora u začetku, koja je bila puna političkog oportunizma i nadasve trula iznutra. Ipak ta zemlja je odlučila, u doba iskri koje su mogle da zapale cijeli svijet, da, pomalo naivno, reagira i optuži Kraljevinu Srbiju kao izravno odgovornu za atentat. Iako su možda neki od ljudi u visokim krugovima službene Srbije znali za atentat i čak pomogli atentatorima u oružju i (kratkoj) obuci treba napomenuti da u nijednom trenutku pomoć atentatorima nije bio stav službene Srbije. Iako se sukob nastojao izbjeći zasljepljena Austro-Ugarska odlučila je objaviti rat, a uskoro su u njega ušle i druge države, svaka iz svojih interesa.
   
Ovaj rad je nastao iz iskrenog zanimanja prema ovom važnom događaju i pokušavanja traženja neke nove perspektive u tom pogledu. Da li se do nje došlo, teško je procijeniti. Iako je nastao na temelju objektivnih činjenica koje se mogu naći u literaturi i pokušaj je shvaćanja istinskih stavova bosanskih omladinaca možda je na njega u velikoj mjeri utjecala dosta projugoslaveska literatura koja je korištena najvećim djelom za izradu ovog rada. 

Društvene i političke prilike u južnoslavenskim zemljama

Početak XX. st. donio je mnoge promjene koje su utjecale na genezu nacionalističkih programa među omladinom. Politički događaji u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, Srbiji te Bosni i Hercegovini početkom stoljeća bili su važan čimbenik u oblikovanju svijesti omladine.

Zašto jugoslavenske zemlje? Pa kao prvo treba naglasiti da se tadašnja mladež prilično deklarativno opredjeljivala za stvaranje jedne države koja bi obuhvatila sve Južne Slavene (Slovence, Hrvate, Srbe i sve one koji žive u Bosni i Hercegovini). U Hrvatskoj se sa malom skepsom gledalo na Bugare u tom programu ujedinjenja, dok su Bugari bili realna opcija u Srbiji, barem prema Garašaninovom Načertanju. Dakle osnova ovoga zbližavanja bila je nadnacionalna. Suradnja među mladeži bila je uvelike afirmirana do toga doba. Tako su npr. Zagrebački sveučilištarci posjetili su beogradski univerzitet 1912., a u Beogradu su studirali i djelovali tada mnogi kasniji ljudi poznati u javnom životu (npr. jedan od ljudi koji su iz Zagreba prešli na studij u Beograd bio je Tin Ujević, a još bolji primjer je Ivo Andrić koji je osobno poznavao Gavrila Principa). Opcije ujedinjenja jugoslavenskih zemalja bile su različite; neki su zastupali parlamentarizam (više slovenska i hrvatska mladež), drugi monarhizam (dinastiju Karađorđevića) pa su po tom pitanju bili čak razjedinjeni u grupi atentatora koja je izvršila ovaj atentat. Ipak, o stavovima mladeži, naročito one iz Bosne i Hercegovine, govorit ćemo još kasnije.
   
Važnija promjena u političkom životu Hrvatske bila je pad Khuenova režima 1903. godine. Jedna od značajki represivnog Khuenova režima bila je i igranje na kartu razdora između Hrvatskog i Srpskog naroda u Banskoj Hrvatskoj. To se mijenja 1905. kada se stvara Hrvatsko-srpska koalicija, ali prvotno u Dalmaciji, koja je bila u austrijskom dijelu Monarhije. U svom manifestu iz prosinca iste godine koalicija je iznijela svoj politički program borbe za demokratske slobode (opće pravo glasa, sloboda izbora i dogovora, donošenje radničkog zakonodavstva a osobito da će raditi i težiti za financijskom samostalnošću i gospodarskom nezavisnošću Hrvatske). Nakon  svibanjskih izbora 1906. Hrvatsko-srpska koalicija osvaja većinu, a nakon dogovora s Mađarima, uz priznavanje nekih ustupaka s obje strane, oni dolaze na vlast u hrvatskom saboru i takva se situacija zadržava do Prvog svjetskog rata. Njezina prvotna traženja za demokratizacijom postupno jenjavaju i ona postaje gotovo poslušno oruđe vlasti. Ipak ideje suradnje hrvatskog i srpskog naroda ostaju.
Austro-Ugarska (dalje u tekstu češće: Monarhija) je zbog aneksije Bosne i Hercegovine 1908. nastojala je odvratiti ovu suradnju izazivanjem Veleizdajničkog i Friedjungovog sudskog procesa protiv članova Hrvatsko-srpske koalicije. Nastali procesi radi opravdanja i odvraćanja pozornosti s aneksije nisu doveli do željenog učinka, iako se u vladinim krugovima već tada spominjao rat protiv Srbije (Bila je provedena mobilizacija vojske Monarhije. Za opširniji prikaz procesa i bosanske krize vidi: TAYLOR, Alan John Percival, Habsburška monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb, 1990., str. 269-272.). Dokaz da je Monarhija izgubila svoj značaj na Balkanu pokazali su Prvi i Drugi balkanski rat u kojima Monarhija nije ni sudjelovala, ali niti uspjela utjecati na balkanske narode kao jedna od zemalja koja je jamčila očuvanje poretka stvorenog Berlinskim kongresom.

U Sloveniji događa se slična situacija. Dok se afirmirani političari bore za očuvanje posebnog Slovenskog jezika i kulture unutar slovenskih dijelova Koruške i Štajerske (Kranjska je to već gotovo uspjela afirmirati) mladi nastoje mobilizirati misao južnoslavenske suradnje. Njih ne zadovoljava dobivanje ustupaka s Austrijske strane (npr. nakon žustre rasprave u parlamentu uže Austrije odobrena je izgradnja Celjske gimnazije) nego su spremni za dogovor sa Hrvatima i Srbima oko zajedničkih istupa.

Petar I. Karađorđević

U Kraljevini Srbiji početkom 20. stoljeća događa se prevrat. Austro-Ugarskoj Monarhiji poslušnu dinastiju Obrenovića zamjenjuju Karađorđevići. Grupa zavjerenika predvođenih Dragutinom Dimitrijevićem – Apisom u lipnju 1903. krvavo se obračunava s nepopularnim Aleksandrom Obrenovićem. Novi, popularniji kralj Petar I. Karađorđević borio se u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875., a za njega nastavlja se politika traženja proširenja Srbije, što po historijskom pravu Dušanove države, a što po prirodnom pravu Srba u Bosni i Hercegovini. Carinski savez Bugarske i Srbije, koji je kasnije bio osnova za savez u Prvom balkanskom rat, bio je smatran pljuskom u lice s Austro-Ugarske strane, kojoj je ovaj savez  bio ugrožavanje njenih ekonomskih interesa na Balkanu. Dolazi do šestogodišnjeg Carinskog rata između Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske monarhije. Mala kraljevina Srbija iskoristila je tu blokadu da restrukturira svoj izvoz (osobito poljoprivrednih dobara). Veliki šok njena velikosrpska politika doživjela je za aneksije Bosne i Hercegovine koju se u Srbiji otvoreno smatralo srpskom zemljom (Iako se aneksijom BiH Monarhija povukla iz Novopazarskog sandžaka koji je bio prepreka povezivanju Srbije sa bratskom Crnom Gorom preko koje bi Srbija mogla ostvariti izlaz na Jadransko more.).

Bosna i Hercegovina (kasnije u tekstu češće: BiH) poslije Berlinskog kongresa 1878. dana je člankom 25. toga kongresa na upravu Austro-Ugarskoj. Iako su proklamacijom cara i kralja Franje Josipa I. BiH zajamčeni opća zaštita, ravnopravnost, te vjerska, osobna i imovinska sigurnost režim je ubrzo pokazao da se tako neće postupati. Mala zemljica ekonomski i kulturno je zaostajala za ostatkom Monarhije. Staro feudalno plemstvo Bosne donekle je podržalo novu vlast jer ona nije zadirala u njihove povlastice iz osmanskog vremena. Agrarna reforma nije bila provedena pa Bosna i Hercegovina ostaje jedina monarhijska zemlja u kojoj ostaju feudalni odnosi i davanja seljaka 1/3 svojih dobara feudalcu, a 1/10 državi. Bosnu se u službenim medijima Monarhije prikazuje kao nerazvijenu, polubarbarsku zemlju kojoj se treba donesti tekovine «blagotvorne civilizacije». Kako se dva pola Monarhije nisu mogla dogovoriti pod čijom će upravom BiH biti doneseno je solomonsko rješenje prema kojem BiH pripada pod upravu zajedničkog ministra financija. Do raspada Austro-Ugarske monarhije Bosnu i Hercegovinu će obilježavati slijedeći problemi: slab razvoj industrije se nastoji ubrzati, a u njega se sve više uključuje i veći broj ljudi podrijetlom sa sela te tako stvara proletarijat. Osobito se ovo vidi u iskorištavanju drvnog potencijala koji se često nacionalizira. Ubrzo se razvijaju i gradovi, do tada gotovo neurbanizirana mjesta (Za bolji opis svakodnevnog života toga doba u Bosni i Hercegovini vidi: TRUHELKA, Ćiro, Uspomene jednog pionira, Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1942.). Velik problem zemlje je i masovna nepismenost (do kraja Prvog svjetskog rata još je uvijek bilo više od 80% nepismenih), a za trajanja Monarhije koja je trebala donijeti civilizaciju narodima Bosne i Hercegovine radile su samo sljedeće srednje škole: svjetovne gimnazije u Sarajevu, Mostaru, Tuzli; katoličke gimnazije u Travniku i Visokom (isusovačka i franjevačka); realke u Sarajevu i Banjoj Luci, a jedina učiteljska škola bila je u Sarajevu. Što se tiče nacionalne politike nastoji se smiriti stanje i zaoštravanje odnosa između Srba, Hrvata i tadašnjih muslimana (još nema službenog naziva za njihovu naciju, već samo ovaj vjerski) stvaranjem nadnacionalnoga Bošnjaštva, iako se «ispod stola» često ide na ruku katoličkoj, monarhijskoj vjeri. Kako se guše nacionalno-vjerski, tako se nastoje ugušiti i socijalni nemiri koji se brzo šire među stanovništvom Bosne i Hercegovine. Monarhija u BiH stvara čvrstu birokratsku strukturu koju čine većinom ljudi izvana (npr. 1881. osnovana Vrhbosanska nadbiskupija na čelu sa J. Stadlerom, Zemaljski kraljevski muzej u Sarajevu, itd.).

Zastava Bosne u sastavu Austro-Ugarske monarhije 1908. godine

Nastavak slijedi...

Budite prvi komentator ovog clanka

Napisite komentar
Pridrzavajte se teme clanka. Osobni verbalni napadi ce biti obrisani. Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu. Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena. Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron. Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Ime:
E-mail
Homepage
Naslov:
Komentar:
Kod:*
	Zelim da mi posaljete e-mail o dodatnim komentarima

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved