Prilog je  uz moju pomoć napisala učenica Vedrana Jurašinović (3b) koja polazi izbornu nastavu iz povijesti. U okviru izborne nastave učenice i učenici (njih dvanaest) slušaju teme vezane za povijest hrane. Cilj nastave je pokazati da povijest nisu samo ratovi i politički događaji već i naša svakodnevnica. Ukazala sam učenicima da smo našim svakodnevnim životom povezani s prošlošću predaka, a da toga nismo ni svjesni. Na primjer blagovanje za stolom nije se promijenilo u zadnjih sto pedeset godina u sadržaju već samo u formi.

Nastavna jedinica održana 11.11 2005. „Izlazak prehrane u javni prostor“ izvedena je izvan učionice u restoranu „Porto Latino“. Nastavne metode koje sam koristila bile su individualni i grupni rad.

Izlazak prehrane na javna mjesta

Krenuvši u treći razred gimnazije, trebalo je donijeti odluku o izbomoj nastavi. Znali smo da se za nešto moramo odlučiti, a nismo znali kako. Profesorica iz povijesti nam je rekla kako bismo na izbornoj nastavi iz povijesti obrađivali povijest prehrane. Budući da se radilo o zanimljivoj temi, odluka je pala.                                                         

Saznali smo da ćemo tijekom školske godine učiti o prehrani ljudskog roda od samih njegovih početaka. Od praljudi, preko antike, srednjeg vijeka pa sve do moderne prehrane.
Saznali smo da ćemo učiti o pojedinim zemljama i njihovim načinima prehrane, o ponašanju ljudi za stolom tijekom godina, o ukrašavanju stola i slično. Osim toga, s profesoricom smo se dogovorili o tzv. "terenskoj nastavi", tj. o obilasku restorana i usporedbi javnih mjesta danas i nekad. Svima se ideja svidjela jer je neobična i drugačija od običnog načina predavanja. Jer, svi smo navikli na nastavu u učionicama, a ovo je obećavalo nešto posve novo.

Nastava u restoranu „Porto latino“

Kao nastavnu jedinicu o kojoj ću pisati, uz pomoć profesorice odabrala sam izlazak hrane i prehrane na javna mjesta, dakle nastanak i razvijanje krčmi, taverna, gostionica, restorana, te na kraju kafića.
Prvenstveno krčme, gostionice i svratišta bili su najrašireniji prostori u srednjovjekovnoj Europi koji su služili za prihvat i odmor putnika. U počecima, ta mjesta su se sastojala od dva kata: na donjem katu je bila kuhinja zajedno s prostorijom gdje su ljudi pili, a na gornjem katu su spavali domaćin i putnici koji su tamo svratili da bi se odmorili te u rano sljedeće jutro nastavili svoj put. Glavna značajka srednjovjekovnih krčmi sastojala se u tome što su ta mjesta bila predviđena samo za muškarce, a žene tamo nisu imale pristupa. Muškarci su u krčmama pili alkoholna pića, najčešće vino.
Nerijetki događaji koji su se u krčmama dogadali bile su tuče, krađe i psovke. Kada su muškarci previše popili, najčešće su prvo počele verbalne prijetnje i svade, da bi na kraju prešle u otvorene fizičke sukobe i tučnjave koje su znale završiti i smrću nekog od sudionika. Pljačke koje su se tada događale ponekad su bile planirane, dok su tuče koje su izbijale većinom bile trenutne burne reakcije. Povod su najčešće bile samo krive riječi izgovorene u krivom trenutku, a pijanom i agresivnom muškarcu ni ne treba mnogo više da se razbijesni te da izbije tučnjava koja zahvati sve prisutne u krčmi.
Postojalo je, naravno, i nešto suprotno krčmama i pivnicama. To su bile taverne, a kasnije i restorani.
Taverne su se počele javljati između 17. i 18. st. u Engleskoj. Tamo se mogla naći malo drugačija populacija. I tamo su izlazili muškarci, ali su oni bili pripadnici tadašnje engleske elite koja se došla družiti, pričati te piti vino u ugodnom okruženju.
Ubrzo, počinju se razvijati restorani. Nastanci restorana su prilično zanimljivi. Postoji priča da su se prvi restorani javili u Parizu, nedugo nakon Francuske revolucije. Tada su kuhari, koji su radili u kuhinjama bogatih aristokrata i koji su pobjegli ili nestali u teroru, bili prisiljeni otvarati restorane te kuhati za svakoga tko bi im platio. Ipak, restorani su se u Parizu počeli javljati prije revolucije, a nastavljaju se razvijati i nakon nje. Naravno, na početku, jedino su si elitniji krugovi mogli priuštiti odlazak u restorane. No, s vremenom, te se razlike smanjuju te restorani počinju biti pristupačni i za šire slojeve građanstva.
Nakon opisa krčmi i javnih mjesta u Europi, red je došao i na Hrvatsku.
Krajem 18. i početkom 19. st. spominju se u Starom Sisku četiri krčme:
Stara ili Rimska pivnica s velikim podrumom koje danas više nema, zatim zidana mala krčma na kat - današnja gostionica Lovački rog u Kranjčevićevoj ulici. Još se spominje drvena krčma na mjestu Velikog Kaptola i gostionica Mali Kaptol.
Takve su gostionice sve do pojave svratišta i hotela vršile dvostruku ulogu: ulogu gostionice i prenoćišta. Sve su to bile kuće na kat, koje su, sudeći po organizaciji prostora u Malom Kaptolu i Lovačkom rogu imale sličnu shemu namjene prostorija. U prizemlju je bila gostionica s kuhinjom i dijelom smočnice, podrum je služio za spremanje vina, a na katu su bile sobe za noćenje i stan zakupnika gostionice.

Kasnije se namjena gostionice mijenja i ona gubi oznaku prenoćišta. Jedna od poznatijih bila je Strieglova gostionica u Novom Sisku. I ostale gostionice su prihvatile novu orijentaciju.
Već 1832.g. je otvoreno svratište Veliki Kaptol, koje je dimenzijama nadilazilo svaku dotadašnju gostionicu.

Svratište postaje središte okupljanja novostvorene gradske elite. U Starom Sisku javljaju se još samo dva značajnija istovrsna sadržaja, a to su hoteli «Toplak» kraj sisačkog kolodvora i kavana «Lloyd» u Tuškanovoj kući na obali Kupe. Dodamo li tome hotel K caru austrijanskom i hotelski, prenoćišni dio Bijele lađe, situacija u Novom Sisku ostaje nepromijenjena gotovo do danas.

U Novom Sisku prestaje s radom hotel K caru austrijanskom i Bijela lađa, u Starom Sisku nestaje hotel «Toplak» i Rimska pivnica, a Veliki Kaptol prestaje raditi kao hotel tek u drugoj polovici 20. st. kad Sisak dobiva novi hotel, hotel «Panoniju».

Svi izlazimo u kafiće i restorane, neki češće, neki rjeđe, ali svi smo barem jedanput bili u kafiću ili restoranu. Zanimljivo je da, tako često posjećujemo ta mjesta, a vjerojatno se nikad nismo zapitali što je sve trebalo prethoditi i kakvi su se sve dogadaji zbili da bismo mi sjedili tamo gdje sad sjedimo. No, to je i logično; u kafić smo došli da bismo se odmorili, našli s dragim ljudima, popričali, popili kavu, sok ili slično. Nitko se ne zapita kakav je bio slijed dogadaja koji je doveo do stvaranja kafića i restorana, no smatram da je to zanimljivo za poslušati, pročitati i zapamtiti.

I ja, kada sam prvi put to čula, odmah sam sve i memorirala jer je to nešto što ne čujemo svaki dan, dio je opće kulture, a i ja sam bogatija za neku novu, zanimljivu spoznaju. Zato se nadam da sam ovim tekstom još nekome uspjela barem malo približiti jedan djelić povijesti i onoga što se dogadalo prije našeg vremena.

Literatura koju sam koristila:

1. Merwell Stephen, Anne Murcott, Anekke H. Van Otterloo: Prehrana i kultura (Sociologija hrane), Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 1998.
2. Gordan Ravačić: Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika, Zagreb, Hrvatski institut povijesti, 2001.
3. Iva Marojević: Sisak grad i graditeljstvo,  Dom kulture Kristalne kocke vedrine i Matice hrvatske, Sisak, 1998.
4. Brandel: Struktura svakidašnjice, Zagreb, August Cesarec, 1992.
   

Budite prvi komentator ovog clanka

Napisite komentar
Pridrzavajte se teme clanka. Osobni verbalni napadi ce biti obrisani. Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu. Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena. Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron. Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Ime:
E-mail
Komentar:
Kod:*
	Zelim da mi posaljete e-mail o dodatnim komentarima

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved