Portret Josipa Jelačića

“Ustani Bane, Hrvatska te zove, zove, ustani bane Jelačiću”. Koliko smo samo puta prije ne tako mnogo godina naglas ili u sebi pjevušili ovu neponovljivu strofu te lijepe pjesme. I sigurno već pogađate o čemu vam imam namjere kazivati ove i narednih nekoliko tjedana. Dakle, radi se o velikom hrvatskom banu, Josipu Jelačiću Bužimskom. Znam, kako su za njega čuli već i vrapci baš na svakom našem krovu, no koliko odista o njemu znamo? Procijenite to osobno, čitajući ovim feljtonom moju pripovjest. Josip ban Jelačić na neki je način jedina osoba iz hrvatske povijesti 19.st., koja je produžila postojati u našem društvu kao svojevrsna legenda. Ili, još točnije rečeno, kao mit. Naravno, bijaše još osoba unutar pomenutog stoljeća, koje su čak i mnogo duže javno djelovale te u mnogo čemu Jelačića nadmašile, no ostale su tek “istaknutim povijesnim ličnostima”. Primjerice, Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer ili dr.Ante Starčević, svi su ono bili predmetom mnogih povijesnih polemika. Sve su njih upotrebljavale ili zloupotrebljavale u svoju korist različite političke ideologije. No, sva njihova eventualna zaslužna društvena uzdizanja ili osude njihovih osobnih pogleda i vizija, ostale su uglavnom zarobljene unutar vrlo malog intelektualnog kruga. Josip Jelačić pak je povijesno gledano, društveno djelovao vrlo kratko, ali je uspio živjeti čak nekoliko života. Onaj svoj fizički, onaj kao poznata povijesna osoba, onaj kao svojevrsna hrvatska legenda te još jedan, kao čuveni spomenik hrabrog konjanika u Zagrebu. Ovaj posljednji Jelačićev život nakon života, od omiljenog građanskog okupljališta “pod konjskim repom” pa do velike ljutnje, kada je spomenik bio uklonjen s trga, sve su to zanimljive priče za sebe.

No, upravo je navedeno i postavilo osobu bana Josipa Jelačića u jedan povijesni procijep sa nekim pitanjima. Da li on za života bijaše pozitivna ili negativna povijesna osoba? Jer, još od onih svojih prvih društvenih poteza, kada je na proljeće godine 1848. postao banom hrvatskim, on je podijelio tadašnju hrvatsku javnost na one za i one protiv njegovog pristupa. Godina je 1848. povijesno poznata po početku mnogih revolucionarnih kretanja širom Europe, poglavito ondašnjom Habsburškom monarhijom. Mali su narodi polako jedan za drugim počeli podizati svoj glas i oružje protiv stoljetnih gušitelja njihovih osnovnih ljudskih sloboda. Sukobi oko osobe bana Jelačića započinju vrlo brzo po njegovu uvođenju u bansku čast, jer je mnogo popuštao pred početnim naletima obnovljenog i sve više rastućeg bečkog apsolutizma i centralizma. No, ne treba smetnuti s uma, kako je Josip Jelačić bio dijete carskih vojnih škola i njihova odgoja, a Monarhija tada bijaše još uvijek izuzetno snažna i moćna. Što je ustvari hrvatski ban trebao ili čak mogao učiniti protiv te činjenice? Danas je s ovog podalekog i sasvim sigurnog odstojanja lako polimizirati i kritizirati njegove političke ili vojne poteze. Ali, da bi uopće shvatili njegovu dušu, trebali bi gledati njegovim očima u identičnom okruženju, što je danas nažalost nemoguće. Možda će sve biti jasnije, kada u nekoj dalekoj budućnosti bude izmišljen kakav vremenski stroj pa će neki hrabri putnik kroz vrijeme uspjeti posjetiti bana za njegova života. Uz ovu fantastičnu pretpostavku, pitam vas, da li će taj netko uopće moći niti pojmiti sve tokove ondašnjeg vremena. Nadam se samo, kako se vrli hrvatski ban neće ljutiti na vremenskog pustolova, ako mu ovaj zapjeva “ustani Bane…”! Tko zna, možda je jadnom čovjeku ta riječ dosadila, jer ga je mama svako jutro budila riječima: “Ustani Josipe, zakasniti ćeš u školu”! Tko zna? Ali, šalu na stranu, jer pred nama je sasvim ozbiljno kazivanje. U ilirskom listu “Novine” ožujka je mjeseca godine 1849. iskrsnuo članak, citiram jedan mali dio: “Danas je godina dana, što imamo Jelačića bana. Imamo li razloga stidjeti se onoga silnoga veselja, umanjiti nadu, kajati se povjerenja ili poreći domovinsku ljubav?” Dakle, nije dugo trebalo pa da hrvatska inteligencija unutar određenih svojih krugova postane nezadovoljna Jelačićevim izborom za hrvatskog bana. Jer, shodno ondašnjim političkim prilikama, Josip Jelačić je bio svojevrsni utemeljitelj ljepše budućnosti Južnih Slavena, dok je hrvatsko pitanje još uvijek ostalo nerješeno. No, to svakako ne umanjuje njegovo poznato rodoljublje niti nacionalnu pripadnost hrvatskim korijenima. Završetkom svih revolucionarnih događanja u godinama 1848/49. te silnim banovim ratovanjima po ravnicama tadašnje Ugarske, dileme su se oko njegove osobe produbile ili raslojile te se tome gotovo niti nije naziralo kraja. Ali, ban je Josip Jelačić u hrvatskom puku ipak postao legendom, zbog svoga “banskog pisma o ukidanju kmetstva”. Taj mu veličanstveni slobodarski čin niti jedna povijesna pogreška ili nerazumijevanje političkog stanja stvari, nikada neće niti ne može umanjiti! Ban je hrvatski polako i sigurno počeo kročiti putem mitskoh junaka, čovjeka koji je bio sposoban riješiti svaki problem. A obnovljenom je Europom i dalje vladao kruti i nemilosrdni Bachov apsolutizam. I Hrvatska je još uvijek bila tek mala zemljica u velikoj tamnici naroda.

Komentari (3)

Napisite komentar
Pridrzavajte se teme clanka. Osobni verbalni napadi ce biti obrisani. Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu. Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena. Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron. Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Ime:
E-mail
Homepage
Naslov:
Komentar:
Kod:*
	Zelim da mi posaljete e-mail o dodatnim komentarima

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved