Lik Tiberija na rimskom novčiću

Tiberius Claudius Nero (42.pr.n.e- 37.n.e) ili jednostavno Tiberije, bijaše drugi po redu rimski car i vrlo istaknuti vojskovođa svoga vremena. Početak njegove svjetske i povijesne slave započinje godine 15.pr.n.e. kada odnosi veliku ratnu pobjedu nad udruženim germanskim plemenima, čime se Rimsko carstvo proširilo sve do rijeke Elbe (danas Njemačka). U neprekidnim vojničkim pohodima osvaja Panoniju (12.pr.n.e.) te redovito guši sve pobune još uvijek vrlo nemirnih germanskih plemena. Zemlja Germanija tako definitivno postaje rimskom provincijom oko godine 5.n.e., a dogodine to se isto desiše i Judeji. Čuveni Batonski rat (Bellum Batonianum), koji trajaše od godine 6. do 9.n.e. bijaše ustvari velika pobuna dalmatinsko-panonskih Ilira, usmjerena direktno protiv Rima i cara. Ista je izbila zbog velikih poreza i nasilnog regrutiranja Ilira u rimsku vojsku. Baton, vođa plemena Desidijata, protjerao je Rimljane sa skoro cijele istočne obale Jadranskog mora te na jugu svoje zemlje do Apolonije.

Istovremeno se pobunilo i panonsko pleme zvano Breuk (vođe Baton i Pines) i stiglo čak do tadašnje rimske utvrde Sirminije (Sremska Mitrovica), gdje su ih odmorenije rimske snage ipak uspjele odbaciti prema rijeci Dravi. Baton Desidijat bijaše već krenuo na zapad, direktno usmjeren prema Italiji. U gradu je Rimu onda nastala velika panika pa je sam car August Oktavijan zatražio od rimskog Senata, da hitno uvede izvanredne mjere. Izvršenaje velika mobilizacija ratnih veterana i robova imućnih građana Rima. Osim toga, car August je morao obustaviti svoje vojne operacije pod zapovjedništvom Tiberija u Germaniji i poslati ih u boj protiv pobunjenika. Tiberije je sa svojim legijama stigao do Siscije (grad Sisak) te se tu dobro učvrstio. Dolazak Tiberija je potom prinudio Baton Desidijata, da prijeđe rijeku Savu i da se ujedini s Baton Breukom i Pinesom. Svi su se zajedno onda stacionirali i utvrdili na Mons Almusu (dnas Fruška Gora). Vojskovođa se Tiberije vrlo nadao, kako će bolest i glad, a koja je među njima vladala, potpuno uništiti opasne pobunjenike. No, Panonci i Dalmati bijahu vrlo izdržljiv i žilav narod te preživiše i te nedaće. Zato Tiberije zatražiše i dobiše pomoć od samoga Rima. S istoka je pobunjenike svojim jakim legijama napao vojskovođa Cecina Severe uz pomoć konjičkih i pješačkih postrojbi trakijskog kralja Remetalcesa, ali se ubrzo morao povući zbog nemira i mnogih pobuna plemena na Bliskom istoku. Cecina je u Panoniji ostavio samo trakijske kraljevske postrojbe sa zadatkom, da neprekidno uznemiravaju Ilire i po mogućnosti, da svakako spriječe njihov prodor u Makedoniju. U zimu godine 7.n.e. Tiberije je s prikupljenim snagama od nekih pet legija otpočeo svekolika ratna djelovanja smjerom prema Cibali (danas Vinkovci). U trenutku, kada su se ti silni Rimljani prikupljali i pokušavali ulogoriti kod močvara rijeke Vuke, Baton Desidijat i Baton Breuk su sasvim neočekivano i iznenadno izvršili veliki napad na zatečene legionare i nanijeli rimskoj vojsci jedan od najtežih povijesnih poraza svih vremena njezina postojanja. Potpuno razbijeni ostaci rimske legije panično i sramotno se povukoše u Sisciju. No, već slijedeće godine 8.n.e., nešto zbog sporadičnih napada Rimljana, ali ponajviše zbog međusobnih svađa oko prevlasti, Breuci su bili potpuno poraženi na rijeci Batinus (najvjerojatnije rijeka Bosna). Baton Breuk izdao je i predao svoga saveznika Pinesa Rimljanima koji ga naravno odmah pogubiše, a on je onda sam zagospodario čitavim plemenom. Međutim, ubrzo je i sam bio zarobljen od Batona Desidijata, koji je uspio nagovoriti većinu Breuka, da se ponovno pobune. Tu je novi ilirsku pobunu nakraju sasvim ugušio Plautije Silvan. Baton Desidijat je tada zatvorio sve klance i klisure koji su vodili u Bosnu, a Rimljani su obustavili pohode do slijedećeg proljeća. Velika vojna misija za pokoravanje Batona Desidijata otpočela je godine 9.n.e., s time što je Marko Emilije Lepid dio svoje legionarske vojske uputio pravcem Siscije Burnum (danas povijesno nepoznato mjesto) u Dalmaciji, gdje se nalazio Tiberijev nećak Germanije.

Rimsko carstvo, srebrni denari

Tada je i otpočeo konačan napad na Batona iz tri pravca, sa sjeverozapada Lepid, sa sjeveroistoka Silvan te iz Dalmacije udruženi Tiberije i Germanik. Baton se povukao u utvrdu Andercium (danas Muć kod Splita) i ipak se predao prije njezina pada. One zadnje ostatke upornih i hrabrih ilirskih pobunjenika, Rimljani su uspjeli savladati kod Sarajeva, a neke tek kod Perasta u Crnoj Gori. Zanimljiva je svakako ova kratka priča iz davnina o tek nekima od bezbrojnih ratova vođenih i na našem današnjem državnom teritoriju. Ovi su hrvatski krajevi od pamtivijeka bili interesantni mnogim svjetskim i lokalnim osvajačima i tiranima. Negdje sam već spomenuo, kako je ta čuvena rimska, legionarska vojska ustvari bila profesionalna, plaćenička institucija. S obzirom na njihovu veliku mobilnost i neprestano osvajanje sve udaljenijih krajeva od vječnog grada Rima, ne čude nebrojeni nalazi raznog starorimskog novca uz i po mnogim znanim i neznanim njihovim putima i cestama. Običajem je tada bilo posebnim transportom dostavljati višemjesečne vojničke plaće, tamo gdje se ta silna vojska upravo nalazila, mnoge čak direktno iz Rima. Pri takvom teškom i nesigurnom prijevozu, novac se obično čuvao u posebnim manjim (ili većim) glinenim ćupovima. Ne jednom je transport bio napadnut, a cijela patrola pobijena. Zato su uvijek preko noći obično zakapali svoj vrijedni teret negdje u zemlju. Mjesto je bilo poznato samo dvojici od njih, obično kakvom centurionu i vojniku kopaču. Ako su oni poginuli, silno je to blago ostalo prepušteno slučajnom nalazu. Otuda toliki mnogi arheološki nalazi rimskog novca po čitavom europskom svijetu. Na rimskom carskom novcu nalazili su se (uz vrlo rijetke iznimke) natpisi i likovi glava vladara ili članova njihovih obitelji. Natpis na aversu ili prednjoj strani novca često objašnjava lik, odnosno glavu osobe na njemu prikazane. Ako je novac većeg formata obično je i natpis dulji. Natpisi su redovno dulji i na početku vladanja pojedinog vladara, a tokom godina trajanja iste, redovito se skraćuju. To pravilo vrijedi za rimski carski novac u načelu sve do polovice 3.st.n.e. Otada natpisi postaju sve kraći, tako da se u 4.st.n.e. (poslije smrti cara Konstantina I. Velikog) svode na kratku, sasvim tipiziranu formu. Kad je ličnost jednog cara postala dovoljno poznata njegovim podanicima, skraćivalo se njegovo ime, ali su se zato tijekom vladanja povećavali njegovi atributi i broj počasnih službi. Takvim povećanjem, odnosno promjenom u titulaturi na novcima pojedinog vladara, mogu se utvrditi i važni povijesni podaci o društvenim i svjetskim događajima u vrijeme njegovog vladanja.

Poncije Pilat, Judeja oko 7.n.e.

Budite prvi komentator ovog clanka

Napisite komentar
Pridrzavajte se teme clanka. Osobni verbalni napadi ce biti obrisani. Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu. Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena. Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron. Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Ime:
E-mail
Komentar:
Kod:*
	Zelim da mi posaljete e-mail o dodatnim komentarima

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved