Kao što sam već spomenuo u prethodnom nastavku ove svojevrsne sage o povijesti novca, a trenutno kroz oči starih Rimljana i njihova tisućljetnog svjetskog postojanja, godine 161. Marko Aurelije postaje rimski imperator. Latinski to pak zvuči onako nobel, Imperator Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus. Rođen bijaše kao Marcus Annius Catilius Severus, dana 26. travnja 121. godine i vladao je svemoćnim rimskim carstvom od pomenute godine pa sve do svoje smrti (po jednima od raka, po drugima od malarije) dana 17. ožujka 180. godine naše ere. U povijestij e svijeta ostao zapisan kao sasvim solidan rimski car, ali i kao veliki mislilac i filozof.
Pesimističke crte njegove stoičke filozofije javljaju se u razdoblju opadanja moći rimske imperije pa se u njegovim kontemplacijama o pokvarenosti i taštini svijeta i o prolaznosti i kratkom trajanju ljudskog života pokazuju elementi fatalizma, tako karakteristični upravo za to povijesno rimsko razdoblje, a u izvjesnom smislu i za stoičku rimsku filozofiju u cjelini. Jednom je napisao, citiram: "Vrijeme je ljudskog života trenutak, bit tog životaje vječiti tijek, osjet je nejasan, struktura čitavog tijela trošna, duša nepostojana, sudbina zagonetna, slava nepouzdana. Jednom riječju, sve što se odnosi na tijelo slično je rijeci, sve što se odnosi na dušu snu i dimu." Sve se zbiva ne samo u skladu s određenim poretkom već i u skladu s optimalnom pravednošću. Njegovo je jedino značajnije djelo imenom "Samomu sebi", napisano je na starogrčkom jeziku, a nastalo na mnogim bojnim pohodima koje je car osobno vodio tijekom cijelog svog života (na jednome od njih je i umro, pretpostavlja se ipak od malarije). Filozofski je to intimni dnevnik u kojem se jasno ističu pomirljive tendencije njegove filozofije, kao i težnja k etičkom usavršavanju. Čak je i zlo u svijetu, po Marku Aureliju, dio svjetskog božanskog plana i u tom savršenom i harmoničnom svijetu ono je samo prirodna pojava, koja sasvim prirodno ulazi u svjetski poredak stvari. Onaj, međutim, koji narušava taj poredak čini nepravdu, jer iz razumnosti svega postojećeg proizlazi potreba o pokoravanju postojećim zakonima. Život je po njemu tek prolazni trenutak. On piše, citiram: "Zato provedi taj trenutak vremena u skladu s prirodom, a zatim se rastani sa životom isto onako lako kao što radi zrela maslina: slaveći prirodu koja ju je rodila i puna zahvalnosti prema drveću koje ju je odgojilo." I kao što je poznati Bertrand Russell jednom primijetio čitajući Marka Aurelija, jasno osjećamo duh jednoga umornoga i nadasve zasićenoga doba u kojemu su najbolji njegovi akteri tražili utjehu u etici pasivizma i fatalizma. Stavimo li pak careve one nešto manje poznate "Meditacije" odmah pokraj onih odista svjetski čuvenih Descartesovih, trenutno je vrlo dobro uočljiva razlika između jedne sasvim duge ere koja ide svome kraju i one druge, koja se tek rađa, prepuna nade i vjere u budućnost. Da, vrlo filozofski, u svakom pogledu. No, uz ta careva dubokoumna i vrlo često priprostom rimskom puku potpuno nerazumljiva razmišljanja, dešavala se i trajno pisala rimska i svjetska povijest. Tako od 162-166. godine ona bilježi neuspješne vojne pohode vojskovođe Lucija Verija protiv partskog kralja Olagaza III. u tzv. Petom partskom ratu. Potom od 166-175. godine poznati Markomanski rat protiv pobunjenih germanskih plemena pod vodstvom Markomana i Kvada, a zanimljiv je i ustanak Bukola (pastira) u Egiptu 172. godine.
Marko Aurelije solidus 161.n.e
Marko Aurelije denar 164.n.e.
Dušom ipak više filozof Marko Aurelije bijaše posljednjim carem iz perioda znanog kao doba Pet dobrih careva (96-180). On dakle umire godine 180. kada gaje naslijedio njegov izrazito nesposobni sin Komod (vladao do smrti dana 31. prosinca 192. godine). Kada je ubijen Komod, na preopasno i veličanstveno rimsko prijestolje dolazi Publija Helvija Pertinax, koji vlada jedva tri mjeseca godine 193., kada je također ubijen, a panonske legije proglašavaju rimskim carem Lucija Septimija Severa (146-211).
Komod dupondius
Komod denar
Lucije Sever, veliki vojnički car, odmah je krenuo na Rim i na taj način potpuno osigurao svoj izbor u Italiji. U jakom pohodu na istok, pobijedio je svoga protupretendenta na prijestolje Gaja Peskenija Nigera te u već Šestom partskom ratu (195-197.) osvojio čitavu Mesopotaniju. U međuvremenu je suzbio pobunu Decima Klodija Albina, svoga carskog suvladara u Britaniji, Galiji i Španjolskoj. Tijekom svoje značajne vladavine sproveo je veliki broj demokratskih reformi u rimskoj vojsci. Raspustio je dotadašnju vrlo utjecajnu Pre-torijansku gardu, koju stoljećima sačinjavaše isključivo Italici, tek mnogo kasnije uz njih još Gali i Španjolci. Osnovao je sasvim novu, carsku gardu, sastavljenu isključivo od pouzdanih bivših vojnika iz podunavskih legija s područja istočnih rimskih provincija. Dozvolio je izgradnju kanaba, naselja mnogih vojničkih obitelji u blizini vojnih logora rimske vojske. Dopustio je i legalizirao brakove rimskim vojnicima te im omogućio vojničko napredovanje, baš i upravo za svakog vojnika i to bez obzira, da li on bio rimski građanin ili ne. Vrlo je značajno umanjio moć rimskog Senata i prenio mnoga bitna prava odlučivanja na osobni carev savjet. Od godina 208-211. car Septimije Sever zauzima Kaledoniju, ali potom iznenada umire pa 211. godine Marko Aurelije Karakala postaje velikim rimskim imperatorom.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (3)
