Osnivanje cionističkog pokreta 1897. godine u Baselu značilo je početak stvaranja židovske države na teritoriju Palestine, koja je do kraja I. svjetskog rata bila pod turskom upravom tako da do pomaka po tom pitanju dolazi tek nakon rata, kada britanska uprava zamjenjuje tursku. Britanci su dopustili masovno useljevnje Židova. Tijekom četvrt stoljeća, 1922-1947, u Palestini se naseljavaju Židovi iz cijeloga svijeta, a posebno oni iz Evrope.
Rijeke pridošlica izazvale su revolt arapskog stanovništva koje se osjećalo ugroženim, što je dovelo i do ustanaka 1929. i 1933. godine. Britanske vlasti su bile prisiljene ograničiti broj židovskih useljenika na 1.500 mjesečno i zajamčiti Arapima poštivanje njihovih prava u tzv. ”Bijeloj knjizi”. Saznavši to, cionisti izlaze s parolom: “Zemlja bez naroda, za narod bez zemlje!”. Takav stav prema arapskim starosjediocima vodio je samo zaoštravanju situacije i borbi za vlast nad teritorijem.

Izraelski doseljenici 1948. godine

I. Izraelsko-arapski rat 1948. godine

Okolnosti za vrijeme II. svjetskog rata, i neposredno poslije, išle su na ruku širenju židovskog životnog prostora u Palestini te stvaranju i legalnom naoružavanju izraelske vojne sile. Uzevši te okolnosti u obzir ne čudi što su izraelske paravojne formacije brojale oko 10.000 pripadnika aktivnog i  oko 30.000 pripadnika pričuvnog postava.
Nepomirljivost Arapa sa stvaranjem Izraela nije bila samo lokalna, palestinska, već panarapska. Naročito visok stupanj neprijateljstva pokazivale su članice Arapske lige: Egipat, Jordan, Sirija, Libanon, Irak, Jemen i Saudijska Arabija. Arapske države su nagomilale vojsku na granicama i čekale povlačenje Britanaca. Neposredni povod za rat bio je proglašenje države Izrael 14. svibnja 1948, a ratne operacije počele su već 15. svibnja.

David Ben-Gurion čita proglašenje države Izrael

Arapske države angažirale su oko 35.000 ljudi, uglavnom iz sastava tzv. elitnih jedinica, treniranih za vrijeme britanske kolonijalne vlasti. Izrael se mogao suprotstaviti sa oko 45.000 ljudi. Nakon tri tjedna borbi Izrael se nalazio u bezizglednoj situaciji, Jeruzalem je bio djelomično zauzet, a u cjelini odsječen od Tel Aviva i tamošnje borbene grupe, dok se treći dio vojske nalazio okružen i po dijelovima tučen u južnoj Palestini. Izraelcima pomoć neočekivano stiže u vidu OUN, na čiju inicijativu zaraćene strane pristupaju pregovorima, što Izraelu daje potrebno vrijeme za dodatnu mobilizaciju.

Krajem lipnja pokreću izraelske trupe kontraofenzivu na općem pravcu Tel Aviv - Jeruzalem te odbacuju iračke i jordanske postrojbe na istok nanoseći im osjetne gubitke. Operacija je dovela do deblokade Jeruzalema. Sirijske i libanonske snage ostale su pasivne tako da je kao jedini ozbiljni protivnik preostao Egipat. Odlučni napad na Egipćane poduzet je 9. listopada i nakon 10 dana teških borbi Izraelci osvajaju Bersheebu i prilaze Gazi. Nakon kratkog odmora napad je obnovljen 22. prosinca, kada jaka oklopna formacija napada egipatsko desno krilo obuhvatnim manevrom preko pustinje Negev. Egipćani su bili raspršeni i izbačeni iz ravnoteže te već su idući dan tražili prekid vatre - da ironija bude veća - posredstvom OUN. Izraelci pristaju na pregovore tek po izvršenju svojeg operativnog plana, što pokazuje nesposobnost OUN u nametanju mira.

Primirje je potpisano nakon dvomjesečnih pregovora, 24. veljače 1949. na Rhodosu. Irak i Saudijska Arabija nisu potpisali primirje. Autonomija Palestinaca na Zapadnoj obali ostala je za arapske pregovarače nedostižan cilj, budući da je Izrael pregovarao sa pozicije pobjednika i nametnuo svoje uvjete.
Poraz na bojnom polju nanio je udarac arapskom ponosu i u sebi je sadržavao klicu novog sukoba. Arapi su, u prvom redu, poraženi zbog neslaganja među državama članicama Arapske lige. Nije postojao program rješenja palestinskog problema, a neke od država nisu priznavale Palestinu kao nacionalnu državu, već su se na njen račun (odnosno na račun Izraela) željele teritorijalno proširiti. Suradnje nije bilo ni na bojnom polju, koordinacija operacija bila je slaba i površno izvedena a najveća šansa za uništenje Izraelaca propuštena pristajanjem na inicijativu prekida vatre u trenutku kada je izraelska vojska bila teško tučena, a samo korak ju je dijelio od poraza. Izraelci su, naprotiv, u svojoj kontraofenzivi pokazali da znaju upotrebljavati suvremeno oružje i doktrinu modernog rata. Izašavši iz rata kao pobjednik Izrael je bio prožet militantnim nacionalističkim duhom. Vlast su prigrabile snage desnice kojima je prvi zadatak bio od zemlje napraviti “ratni logor”. Cionisti su tvrdili kako je to jedini način na koji Izrael može preživjeti u “arapskom moru”. Vlada uvodi vojnu obvezu za sve židovske stanovnike oba spola. Ograničavanjem vojne službe na Židove željelo se spriječiti legalno naoružavanje Palestinaca. Glavni zapovjednik izraelske vojske je predsjednik Republike, koji preko ministarstva obrane izdaje naređenja Vrhovnom stožeru, glavnom rukovodećem operativnom tijelu.

II. Izraelsko-arapski rat 1956. godine

Egipat, država sa središnjim geostrateškim položajem u arapskom svijetu, postaje početkom 1950ih bitan faktor oko kojeg se grupiraju arapske države s ciljem oslobađanja od evropske kolonijalne vlasti. Takva “panarapska” uloga Egipta nije odgovarala Izraelu, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Obje su kolonijalne sile svoju vojnopolitičku prisutnost u regiji smatrale tradicionalnom. Nakon završetka 1. izraelsko-arapskog rata one uviđaju da ih S.A.D. žele istisnuti te pokušavaju na vlast u Egiptu dovesti sebi sklone ljude kako bi pojačale svoju poziciju. Pokušaj nije uspio, a na vlast u Egiptu dolazi Gamal Abdel Naser, koji je po mišljenju cionista bio opasan čovjek za Izrael, a koji je uz to zahtijevao povlačenje britanskih trupa iz zone Sueskog kanala. Velika Britanija odugovlačila je odlazak svojih vojnika, koji Egipat napuštaju tek 8. lipnja, ostavivši velike količine vojne opreme, sa objašnjenjem da im za potpuno povlačenje treba još vremena. To je bila samo “dimna zavjesa” kojom je prekriveno naoružavanje pučista. Puč je propao, a nakon njega propalo je i pristupanje Egipta Bagdadskom paktu. Nepristupanje tom paktu dovelo je do prestanka opskrbe Egipta oružjem i opremom NATO pakta, tako da se ovaj prisiljen okrenuti ka S.S.S.R-u i državama Varšavskog ugovora. Približavanje Egipta S.S.S.R-u značilo je uzbunu u Izraelu. Izraelci su samo mogli sa užasom gledati kako vojna moć Egipta jača, znajući da vrijeme radi protiv njih. Jedina prednost njihovih vojnika nad arapskim kolegama sastojala se u boljoj uvježbanosti ljudstva i kvalitetnijem zapovjednom kadru. Izraelci su počeli priželjkivati rat prije nego što sovjetski instruktori uspiju podići nivo spremnosti egipatskih vojnika. Sovjetska pomoć značila je puno, a egipatskih 500 tenkova, 400 aviona i 40 brodova bili su stvarna prijetnja interesima Zapada u zoni Sueskog kanala.

Karta sukoba 1956. godine

• pružanje vojne pomoći Egiptu i Siriji;
• preko vojnopolitičke i ekonomske pomoći napraviti od tih zemalja štit protiv američkog imperijalizma i jačanja utjecaja SAD na Blistoku i Sredozemlju

S.A.D. su svoju bliskoistoču strategiju definirale u nekoliko crta:

• svestrana pomoć i podrška Izraelu;
• očuvanje Izraela, ako treba i silom, suzdržavajući se od direktnog sukoba sa SSSR;
• obuzdavanje izraelske ekspanzije, ali mu omogućiti širenje do “razumnih” granica;
• razgraničiti interese SAD i Izraela, ne poistovjećivati ih, već tražiti zajednički interes.

Uzme li se u obzir sve veće angažiraje supersila, može se reći da su na povećanje napetosti između drugog i trećeg izraelsko - arapskog rata velikim dijelom utjecali strani faktori.

III. Izraelsko-arapski rat 1967. godine

Povlačenje sa Sinaja i područja Gaze 1956. godine izazvalo je u Izraelu strepnju. Vrhovni stožer izraelske vojske ta je područja smatrao vitalnima za obranu zapadne granice. Granicu prema Egiptu su u periodu 1956-1967 kontrolirale “plave kacige” tako da su priželjkivani ispravci granice morali pričekati idući ozbiljniji rat. Istovremeno, granični incidenti sa Sirijom i Jordanom bili su svakodnevna pojava.

Arapske zemlje potisnule su svoje nesuglasice u drugi plan. Odlučile su zajednički nastupati na diplomatskom i vojnom polju. Države Arapske lige stvorile su zajedničko zapovjedništvo, a diplomatski su jedinstveno nastupale po pitanju palestinskog problema. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) počela je važiti kao bitan faktor u borbi protiv Izraela. Egipat, Sirija i Jordan znatno su ojačali svoje vojske, što je dodatno iritiralo Izrael. Arapi su de facto bili jači u svim rodovima i vidovima vojne sile, ali Ahilova peta im je bio nedovoljan broj časnika izučenih za moderno ratovanje.

Izraelci su zaključili da vrijeme radi protiv njih te pokušali stvoriti napetost koja će dovesti do rata. Operativni plan, već dovršen, sadržavao je elemente “Blitzkriega” koji će arapske zemlje i SSSR staviti pred gotov čin i tako isključiti mogućnost njihovog miješanja u sukob. Izraelski načelnik stožera izjavio je 10. svibnja 1967. da će napasti Siriju i Jordan zbog toga što izazivaju pogranične incidente. Izjava je zapravo bila sračunata tako da se vidi reakcija Egipta, koji je kao odgovor blokirao luku Elat u Akabskom zaljevu i zatražio povlačenje “plavih kaciga” zbog obveze pružanja vojne pomoći saveznicima. Izraelci su time dobili što su i željeli - granicu prema Egiptu oslobođenu nadzora “plavih kaciga” i otvorenu za napad. Izraelcima nije bilo ni na kraj pameti napasti Siriju i Jordan, pa da im nadmoćna egipatska vojska udari u leđa. Prvo su željeli obračunati s Egiptom, dok njegova dva saveznika sa malobrojnim vojskama nisu smatrali velikim problemom.

Karta sukoba 1967. godine

Izraelski zrakoplovi u akcijji na Sinaju 1967. godine

Granica prema Jordanu postala je poprište borbe 5. lipnja u 10:00 sati. Izraelske postrojbe pretrpjele su velike gubitke zahvaljujući izvanrednom otporu puno slabijih jordanskih trupa, koje su se naposljetku morale povući. Stari dio Jeruzalema Izraelci su zauzeli 7. lipnja, izbili na rijeku Jordan te zauzeli gradove Nablus i Arihu. Izraelci na fronti prema Jordanu nisu nakon toga više bili u stanju napredovati jer su neke od angažiranih jedinica pretrpjele teške gubitke.
Sirijski front oživio je u noći 8/9. lipnja kad su izraelske trupe napale i uklinile se na 3 mjesta u obrambene položaje, da bi s jutrom izbile u slobodni operativni prostor i napredovale 20-40 kilometara.

Izraelska kolona tenkova na Sinaju 1967. godine

Uništena egipatska motorizirana kolona na Sinaju 1967. godine

IZVORI:

Manojlo Babić: Izraelsko - arapski ratovi: Zagreb, 1982.

Siniša Tatalović: Nacionalna i međunarodna sigurnost: Zagreb, 2006.

Pavle Kalinić: Do mira se ne stiže na tenku: Slobodna Dalmacija, 5.4.2002.; Sharon je svoju priliku prokockao: Nedjeljna Dalmacija, 3.5.2002.

http://en.wikipedia.org/wiki/War_of_Attrition

http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars 

Komentari (1)

Napisite komentar
Pridrzavajte se teme clanka. Osobni verbalni napadi ce biti obrisani. Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu. Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena. Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron. Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Ime:
E-mail
Homepage
Naslov:
Komentar:
Kod:*
	Zelim da mi posaljete e-mail o dodatnim komentarima

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved