Povodom Okruglog stola o knjizi Roberta Greenberga
Nema ničeg neobičnog u tome što su Hrvati nezadovoljni svojom vlastitom slikom u očima stranih promatrača. Da mi je znati, koji je narod njome zadovoljan! Nisam još vidjela takav slučaj. I mnogo veći narodi pate zbog toga što ih se „ne razumije“, „krivo shvaća“, „neistinito izvještava o njima“ i slično. Primjeri bi se mogli nabrajati satima. I kao pojedinci, i kao zajednice o sebi obično imamo– više ili manje opravdano – visoko mišljenje koje ne nailazi uvijek na prihvaćanje kod drugih. U tome kontekstu ne začuđuje ton Okruglog stola povodom knjige Roberta Greenberga Jezik i identitet na Balkanu. Raspad srpsko-hrvatskoga, koji je održan u Matici hrvatskoj u Zagrebu 2. veljače 2006. godine. Sudjelovali su najpoznatiji hrvatski lingvisti, a dvorana je bila prepuna slušateljstva. Oboje, to jest i prepuna dvorana i sudjelovanje najpoznatijih jezikoslovaca, dokaz je važnosti pitanja vezanih uz jezik za hrvatsku stručnu i kulturnu javnost.
Ono što iznenađuje jest razina napada nekih sudionika na Greenbergovu knjigu i sveopće nerazumijevanje onoga o čemu autor zapravo govori. Budući da nisam lingvist, ne mogu, niti želim, ocjenjivati lingvističke dosege knjige. Preostaje mi povjerovati da u njoj stvarno ima površnosti i propusta, kao vjerojatno manje-više u svakoj knjizi koja nastoji prikazati bilo koji složeni problem na sintetičan način. Možda ih ima i više nego što je to uobičajeno. Međutim, s gledišta moje vlastite struke nikako se ne mogu složiti s mnogim tvrdnjama koje su neki uvaženi govornici iznijeli na račun Greenberga i njegove knjige.
Većina tih tvrdnji proizlazi iz neshvaćanja što je zapravo tema kojom se autor bavi. Možda se može prihvatiti tvrdnja da autor nije bio dovoljno jasan u njezinu imenovanju. Utemeljene su određene kritike na račun naslova knjige koji očito više odgovara kontekstu u kojem je objavljen engleski izvornik knjige, dok „na ovim prostorima“ izaziva mnogo zabuna – od pitanja što u naslovu znači pojam „Balkan“ do pitanja o kojem se i kakvom „identitetu“ radi. No, iz sadržaja knjige dosta je jasno da se ova knjiga bavi jezikom i jezičnom politikom „na središnjem južnoslavenskom prostoru“, pa možda temeljne zabune i ne bi bilo da je upravo tako naslovljena.
Greenberg opisuje povijest jednog projekta, i to projekta stvaranja zajedničkog srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika od njegovih početaka polovicom 19. stoljeća do propasti na prijelazu osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, kao i onoga što je uslijedilo. Nigdje ne tvrdi da je taj projekt uspješno okončan, ukazuje na brojne poteškoće i pomutnje vezane uz njega, pri čemu najviše pažnje posvećuje upravo političkom aspektu toga projekta, koji je – uz znanstveni i stručno-lingvistički – zasigurno jedan od ključnih aspekata za njegovo razumijevanje.
Upravo je zapanjujuće kako to kritičari Greenbergove knjige ne vide (ili ne žele vidjeti). Optužuju ga za politikantstvo, a iz činjenice što Greenberg ne govori o hrvatskoj književnoj tradiciji prije 19. stoljeća akademik Stjepan Babić zaključuje da je on poriče. No, autor jasno konstatira da je ta tradicija bila različita od srpske. Ni o jednoj od njih ne govori iscrpno. To jednostavno nije njegova tema. Izvlačenje iz toga gore spomenutog zaključka stvarno je velika nadinterpretacija. Nikako se blaže ne može nazvati ni tvrdnja akademika Dalibora Brozovića, koji na temelju toga što autor Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine naziva deklaracijom Zagrebačkog lingvističkog kruga (a ne nabraja sve institucije koje su iza nje stale) autoru imputira Greenbergu želju za njezinim omalovažavanjem, zlonamjernost ili čak namjernu laž. Zapanjujuće je također koliko se različito može razumjeti isti tekst (makar je to generalno u skladu s postmodernističkim teorijama o tome da autor ne može utjecati na to kako će biti shvaćen). Većina interpretacija Greenbergove knjige izrečenih na Okruglom stolu bezgranično me začudila. Kao najočitiji primjer navela bih tvrdnju kako je nedopustivo što je autor za svoj moto odabrao jedan citat iz teksta Joshue Fishmana u kojem se govori o „ludim malim narodima i jezicima tamo negdje“ i druge neugodne stvari. Za mene je potpuno jasno čak i iz tako kratkog citata da Fishman ne iznosi u njemu vlastite tvrdnje, već navodi pogrešna, površna i ignorantska (u svakom slučaju ona s kojima se ne slaže) mišljenja raširena među „Zapadnjacima“, i da se upravo namjerava uhvatiti u koštac s njima. Taj je cilj očito imao i Greenberg pišući svoju knjigu, a spomenuti odlomak zapravo za njega ne predstavlja moto, već polaznu točku njegovih istraživanja.
Uvaženi govornici – narodski rečeno – sasuli su na autora drvlje i kamenje. Proglasili su knjigu neozbiljnom, a autora neznalicom. Kao primjer kojim je potkrijepio tu tezu, akademik Radoslav Katičić naveo je krivu tvrdnju o dijalektalnim temeljima slovenskog standardnog jezika (u knjizi stoji da je to gornjo- i donjokruški dijalekt, dok se u stvari radilo o donjo- i gornjokranjskome). Oni koji su imali dovoljno strpljenja i ostali do kraja Okruglog stola mogli su saznati da je riječ o običnoj pogrešci u prijevodu, dok je podatak u engleskom izvorniku ispravno naveden. I samo su oni mogli vidjeti nelagodu akademika Katičića zbog toga. Greenberg u svojoj knjizi govori o propasti projekta stvaranja zajedničkog jezika i o onome što je uslijedilo, to jest o stvaranju odvojenih jezičnih standarda: hrvatskog, srpskog, bosanskog/bošnjačkog i crnogorskog, o unutarnjim prijeporima i sukobima između hrvatskih, odnosno, srpskih, bošnjačkih i crnogorskih lingvista, te o ulozi politike u tome procesu. Zbog toga ga se optužuje da tvrdi kako je hrvatski jezik nastao 1991. godine (nadinterpretacija?).
Nije čudno što su neki od najpoznatijih hrvatskih jezikoslovaca nezadovoljni time kako ih je predstavio Greenberg u svojoj knjizi. On ne taji svoje „preferencije“ i sasvim je jasno da ne simpatizira nacionalizam (no, nikako ne bih se složila s tvrdnjom da ne razlikuje nacionalno od nacionalističkog). Zbog toga određeni hrvatski jezikoslovci nisu prikazani u svijetlim tonovima, a ono što vjerojatno najviše smeta jest autorovo ukazivanje na njihovu povezanost s tadašnjom hrvatskom politikom. To, međutim, vrijedi i za srpsku, bosansku/bošnjačku odnosno crnogorsku lingvističku sredinu. Zasigurno ni njihovi predstavnici nisu oduševljeni Greenbergovom knjigom. Ipak, još se jedanput pokazalo kako je u hrvatskoj javnosti najlakše diskreditirati neku knjigu tvrdeći da je ona prosrpski napisana, odnosno da autor „gleda kroz srpske naočale“ – kako je to rekao akademik Babić. Tu su tvrdnju vrlo spremno prihvatile skoro sve novine u svojim izvještajima s ovoga skupa. Najneugodniji su bili istupi akademika Brozovića. Ne samo da je ustrajao na tvrdnji kako posrijedi nije autorova „neupućenost“ već njegova zlonamjernost. Svoj je nastup, štoviše, započeo tvrdnjom da zna doduše za dvojicu Greenberga, jedan je napisao ono, drugi ovo (vrlo vrijedna djela), ali za Roberta Greenberga nije nikada čuo niti se s njime ikada sreo, pa niti ne razumije zbog čega mu Greenberg u predgovoru svojoj knjizi zahvaljuje na pomoći. Na stranu što nekako više vjerujem Greenbergu (zbog čega bi inače Brozoviću zahvaljivao) i što je moguće da je akademik Brozović jednostavno zaboravio na taj susret. Važno je nešto drugo: cijela je ta stilska konstrukcija imala jedan cilj, a to je dezavuiranje osobe autora. I to na vrlo nizak način.
Okrugli stol povodom Greenbergove knjige samo je djelomično ispunio očekivanja. Neki su njegovi sudionici progovorili o problemima s kojima se hrvatski jezikoslovci moraju suočiti, no rasprava se velikim dijelom svela na nabrajanje Greenbergovih stvarnih i izmišljenih pogrešaka i propusta, te optužbe na račun autora. Tek su se u nekim nastupima, pa i kasnije u diskusiji, mogli čuti glasovi o važnosti njegove knjige za „vanjsko priznavanje“ hrvatskog jezika i za napredak stanja u inozemnim shvaćanjima događaja oko jezika „na ovim prostorima“. No, to nije mogla čuti većina novinara koja je skup napustila nakon njegova prvoga dijela. Zašto su od izdavača uzimali novinarske primjerke Greenbergove knjige? Jesu li je uopće prelistali? A možda jednostavno nisu spremni sami prosuditi.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Nema ničeg neobičnog u tome što su Hrvati nezadovoljni svojom vlastitom slikom u očima stranih promatrača. Da mi je znati, koji je narod njome zadovoljan! Nisam još vidjela takav slučaj. I mnogo veći narodi pate zbog toga što ih se „ne razumije“, „krivo shvaća“, „neistinito izvještava o njima“ i slično. Primjeri bi se mogli nabrajati satima. I kao pojedinci, i kao zajednice o sebi obično imamo– više ili manje opravdano – visoko mišljenje koje ne nailazi uvijek na prihvaćanje kod drugih.
Komentari (1)
