Komesar Josip Rabata
Donado se ozbiljno prihvatio zadatka i nakon nešto više od godinu dana (2. prosinca 1599.) podnio izvještaj. U tom izvještaju on ocjenjuje da je uskoka oko 400 te da raspolažu s 50 bracera sa 6-8 vesala. U svaki brod ih se ukrcava 24 te se mogu često izmjenjivati na veslima i tako održavati zavidnu brzinu i okretnost. Donado je dao sagraditi kule na tjesnacima Ljubač na Pagu i Sv. Marko na Krku čime su zatvorena dva važna tjesnaca koje su uskoci često koristili. Osim te dvije utvrde Donado je postavio i velik broj stražarskih postaja na mjestima gdje su se uskoci često pojavljivali. Osim toga zalagao se za korištenje većeg broja bracera s arbanaškom posadom, jer su galije stradavale u svakom sukobu s bržim i pokretnijim uskočkim brodicama, a osim toga trebale su i dobro opremljene arsenale za redovno održavanje.
Mletačka blokada hrvatskog i autrijskog primorja prilično je smetala kraljevskom dvoru u Pragu, kao i nadvojvodinom dvoru u Grazu i to u prvom redu zbog smanjenja carinskih prihoda. Naposljetku dvor u Senj šalje komesara Josipa Rabatu sa zadatkom kažnjavanja uskočkih vođa i raseljavanjem ostalih. Došavši u Senj Rabata nagovara uskoke da polože oružje, obećavši im opću amnestiju, što su ovi i povjerovali, ali čim su se odazvali Rabatinom pozivu ovaj ubija kneza Martina Posedarskog i vojvodu Marka Margetića, 2. veljače 1601. godine. Osim njih pogubio je još nekoliko nižih zapovjednika te raselio oko 200 uskoka što u Otočac, što u Brinje i Brlog. Ipak, nakon nekog vremena uskoci se stadoše vraćati u Senj te Rabata utamničuje istaknutog uskoka Jurišu. To je ogorčilo i uskoke i građane Senja koji su 31. prosinca 1601. provalili u gradsku tvrđavu, ubili Rabatu i njegovih 12 vojnika. Rabati je glava odrubljena i izložena na tvrđavi. Navodno su udovice kneza Martina Posedarskog i Marka Margetića pile krv mrtvog Rabate.
Povratak uskoka
Rabatu je na dužnosti senjskog kapetana naslijedio Danilo Frankol koji je objesio vođu napada na Rabatu, a ostale uskoke pustio na miru. Vidjevši da im Frankol ne želi zla uskoci se vratiše u Senj i malo pomalo se opet odvažiše na more. Uskoro su opet zadavali ozbiljne udarce venecijanskoj trgovačkoj mornarici, osokoljeni austrijskim političarima kojima je bilo dosta mletačke premoći na Jadranu.
U prosincu 1604. uskoci poduzimaju veliki pohod u kojem je sudjelovalo 400 ljudi na 20 brodova. Iskrcali su se u trogirskom kotaru i preko šibenskog kotara prodrli u Tursku, pred nosom mletačke posade iz Šibenika, gdje su oteli 15.000 grla stoke te se istim putem vratili. Mlečani su čuli za pothvat i odlučili sačekati uskoke u visini otoka Ugljana. Ugledavši mletačku flotu uskoci se dadoše u bijeg prema Ižu gdje su našli pogodnu luku i izvukli brodove na kopno. Usred posla su ih napali Arbanasi na nekoliko naoružanih bracera, ali su uskoci tako žestoko uzvratili da su se ovi morali povući van dometa. Generalni providur Dalmacije Andrija Gabrijel stigao je pred Iž, a odmah za njim i kapetan protiv uskoka sa svojom flotom. Usred pripreme napada udarila je bura i sasvim onemogućila manevre Mlečana. Jaka bura puhala je čitavu tu noć te sutrašnji i preksutrašnji dan. Uskoci su to vrijeme iskoristili za izradu oblica od maslinovog drveta. Treće noći (26./27 prosinca) uskoci prevukoše svoje brodove preko brda na oblicama, ukrcaše se i nestadoše dok je bura svejednako bjesnila. Tako su još jednom zahvaljujući buri uskoci pobjegli, ali su ovaj put ostali bez plijena, što ih je razbjesnilo te su nastavili pljačku po srednjodalmatinskim otocima i ušću Neretve. Venecija je bila vrlo uzbuđena zbog tih drskih napada i protestirala je u Senju, a i na dvoru, ali bezuspješno. Austrija je bila u ratu s Turskom i nije joj bilo ni na kraj pameti s izvrsnim vojnicima poput uskoka loše postupati.
Novi poduhvati i njihove međunarodne implikacije
Kad se španjolski dvor, odnosno napuljski potkralj, stavio na čelo balkanskih kršćana u ratu protiv Turaka željelo se skršiti i venecijansko gospodstvo na Jadranu. Španjolci su sklopili i dogovor s uskocima, koji su time postali njihovi štićenici. Naravno, pljačkali su tursku i židovsku robu kao i uvijek, te je kao i ranije sultan zahtijevao od Venecijanaca propisnu zaštitu turskih trgovačkih interesa.
Venecija nije imala dovoljno financijskih mogućnosti za ozbiljnu borbu protiv uskoka i Španjolace te zaštitu Lastova od eventualnog španjolskog napada. Venecija se posebno plašila stvaranja španjolske baze na Lastovu. Tako su pokušali nagovoriti Prag na davanje Senja i okolice u zakup. Na taj bi se način riješili uskoka i oslobodili sve svoje efektive na Jadranu za borbu protiv Španjolaca. Sve spekulacije su pale u vodu kad je dvor u Pragu odbio dati Senj u zakupa, uz obećanje da će krivci biti kažnjeni, a šteta nadoknađena. Ništa od to dvoje se nije dogodilo, već je dvor ulagao sve napore u otezanje i relativiziranje čitave stvari.
Nakon grubog odbijanja obratili su se nadvojvodi u Grazu. On se, također, nije namjeravao odreći uskoka, ali je stvarno poduzeo mjere za nadoknadu štete. Hrvatski general barun Kisel je u Senju proveo istragu, zabranio uskocima izlazak na more i prikupio 3.000 dukata za odštetu Mlečanima. Uto dobije vijest da mu je umro brat te napusti Senj i ode u Španjolsku.
Tako su uskoci opet ostali bez nadzora i u lipnju 1605. su poduzeli još jedan veliki pothvat. Njih 600 je brodovima zaplovilo na jug, iskrcalo se kod Slanog te preko dubrovačkog teritorija prodrli u Tursku. Došli su do Trebinja i prikupli veliki plijen te krenuli natrag. Putem su opljačkali jednu tursku karavanu, neke Turke pobili a neke zarobili. Bili su u Slanom prije no što su se bili Dubrovčani, bilo Turci snašli. Tamo su nekoliko brodova nakrcali plijenom i poslali u Senj, dok su ostali pili u Slanom. Grupa s plijenom je naletila putem na kapetana protiv uskoka Grimanija te napustila veći grip i razbježala se u manjim brodovima. Čuvši za to pijani uskoci iz Slanog krenuše u obračun s Mlečanima, ali ih je topovska paljba brzo dovela svijesti i rastjerala. Tom je prilikom poginulo 20, a ranjeno 40 uskoka. Venecija se tim prvim većim uspjehom protiv malobrojnih uskoka dugo hvalila Turcima i isticala ga kao dokaz venecijanske kontrole Jadrana.
IZVORI:
Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća II. dio, Split: 2004.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (1)
