Nakon teških borbi u Normandiji Saveznici su probili njemačku obranu i započeli trku na istok. Nakon nešto više od mjesec dana zamah savezničkog napredovanja usporio se iz više razloga, od kojih je najvažniji bio izdužena linija opskrbe. Neočekivani slom njemačkih armija na Zapadu doveo je, koliko god to čudno zvučalo, Saveznike u neugodnu situaciju. Unatoč želji i volji administracije da proširi bazu snabdijevanja to nije bilo moguće napraviti zbog Nijemaca. Povlačeći se sa atlantske obale oni su ostavili male, dobro opremljene garnizone u svim lukama pogodnim za brodove s dubokim gazom ili su temeljito devastirali lučka postrojenja. Sva su se sredstva do prednjih položaja morala prevoziti, sa sad već prilično udaljenih, invazijskih plaža. Svaki je saveznički divizijski i korpusni zapovjednik smatrao da bi sa samo nešto više materijala mogao ostvariti sjajne rezultate protiv posrnulih Nijemaca, i vjerojatno je bio u pravu, ali materijala jednostavno nije bilo za sve.
Koncentracija njemačkih snaga na cesti Utrecht-Arnhem
Početkom rujna došlo je po četvrti puta u 10 tjedana do smjene u njemačkom zapovjedništvu. U igru je vraćen najbolji Hitlerov vojnik, feldmaršal Gerd von Rundstedt. Istoga se časa na Zapadu osjetila čvrsta pruska ruka i red se počeo vraćati u skoro pa razulareni Wehrmacht, ali situacija je i dalje bila daleko od podnošljive. Rundstedt nije imao pojma gdje se nalazi Blaskowitzeva grupa armija «G» koja se pod napadima 3. američke armije (Patton) povlačila iz južne Francuske, no trenutno mu je najveća briga bila nabaviti pojačanja kojima će zaustaviti navalu Montgomeryjeve 21. grupe armija na sjeveru. Iskusno Rundstedtovo oko uočilo je malu, ali slatku mogućnost izvlačenja jedinica 15. armije na istok, čime bi dobio 80.000 ljudi za borbu u Nizozemskoj. Naložio je trenutačno izvlačenje 15. armije ušćem Schelde. Bila je to opasna igra koja je savršeno uspjela. Dvije tisuće motornih vozila, 500 topova i 70.000 vojnika uspješno je prebačeno u Nizozemsku i krenulo na jug prema belgijskoj granici.
Sveopća gungula koja je prvih dana rujna vladala u OB West neprimjetno je progutala naređenje izdano II. SS oklopnom korpusu pod zapovjedništvom generala Bittricha. Korpus se morao povući u okolicu Arnhema i tamo čekati popunu. Arnhem je izabran isključivo iz jednog razloga – tamo se baš ništa nije događalo.
Glavni zapovjednik SHAEF-a Dwight Eisenhower nije bio zadovoljan razvojem situacije, ali bio je odlučan u nastavljanju svoje politike široke fronte odbijajući Montgomeryjeve i Pattonove nagovore da se baš jednom od njih pruži prvenstvo u opskrbi kako bi ispružili vrat u punokrvnom udaru. Ipak, zagolicao ga je plan koji mu je 9. rujna iznio Montgomery. Ono što mu se posebno svidjelo bilo je uključivanje zračnodesantnih postrojbi koje zbog brzine kopnenog napredovanja nisu imale posla. Plan je predviđao uporabu 3 zračno-desantne divizije (82. i 101. američke te 1. britanske). Padobranci su iznenadnim napadom usred dana trebali zauzeti ključne mostove preko velikih nizozemskih rijeka i pričekati XXX. korpus koji će se brzim udarom po autoputu probiti 100 km sjeverno u Arnhem te tako sa sjevera zaobići obrambeni položaj na Rajni i stvoriti mostobran za ostatak 21. grupe armija. Montgomeryjeva procjena brzine kojom će se XXX. korpus probiti do najsjevernije i ključne točke napada bila je 2-3 dana. Kodno ime plana bilo je Market-Garden.
General Taylor, zapovjednik 101. divizije, imao je najlakši posao, sa najmanje objekata koje je trebalo osvojiti odmah po spuštanju. To su bili mostovi u Sonu, Veghelu i rezervni most u Bestu. Osim zauzimanja mostova trebalo je postaviti bočnu zaštitu Koridora (za nekoliko dana taj će put Saveznici prozvati «Hell's Highway») kojim će navaljivati XXX. korpus te osloboditi važnu raskrsnicu Eindhoven.
General Gavin (82. div.) dobio je teži posao. Morao je osloboditi Nijmegen te osvojiti dva velika mosta preko Waala u tom gradu i zauzeti most u Graveu, osigurati Koridor i visoravan Groesbeek. Ta je visoravan bila primarni cilj njegove divizije jer se s nje moglo nadzirati autoput, tako da osvajanje mostova u Nijmegenu bez posjeda Groesbeeka ne bi imalo nikakve vrijednosti.
Najdalje na sjeveru nastupala je 1. divizija pod zapovjedništvom generala Urquharta. Imali su dva cilja. Željeznički most između Oosterbeeka i Arnhema te cestovni most u Arnhemu. General je želio svoju diviziju prizemljiti što je bliže moguće ciljevima, ali naišao je nesuradnju u Transportnom korpusu RAF-a. Zbog mnogih razloga (od kojih se niti jedan ne može mjeriti s padobranskim razlozima) tvrdili su da je padobrance i jedrilice moguće spustiti na pustopoljinama 15 km zapadno od Arnhema. To je značilo da od iznenađenja nema ništa, a što je najgore sve bi odmah propalo ako bi Nijemci digli mostove u zrak. Britanci su tome probali doskočiti transportom satnije jeepova kojima bi se izveo brzi prodor na arnhemski most. Povrh toga, tražili su da barem jedna satnija bude spuštena jedrilicama direktno na južni, odnosno sjeverni prilaz mostu kako bi se dodatno osiguralo njegovo osvajanje. RAF je i taj prijedlog odbio nazivajući ga «suicidalnim».
Na zemlji je general Horrocks izradio rigorozan raspored napredovanja, ali brinuo ga je njemački otpor. Problem u južnom dijelu Koridora bio je taj što se napad morao izvoditi sa jednim do dva tenka na čelu, tako da je njegova najveća nada ležala u dobro obavljenom padobranskom poslu. Jednostavno nije smio dopustiti gubitak vremena na borbu. Problem koji je Horrocksa mučio na zadnjih 18 kilometara do Arnhema bila je «otočna» auto-cesta. Taj je predio močvaran, a cesta se nalazi na 3 metra visokom nasipu, što znači da se siluete nastupajućih tenkova ocrtavaju prema nebu. Samo jedno dobro postavljeno i dobro maskirano protutenkovsko oružje moglo je zaustaviti cijeli korpus. To je bio jedan od razloga zbog kojih je Horrocks tražio stalno prisustvo zračne podrške iznad čela korpusa.
Dok su u Montgomeryjevom stožeru trajale ubrzane pripreme navalnog plana Nijemci su dolazili k sebi. To još nije bilo u potpunosti očigledno nikome do nizozemskom pokretu otpora. Njegovi su pripadnici uočili da se nizozemskim cestama više ne povlači divlja rulja već da je Wehrmacht počeo uspostavljati svoju željeznu disciplinu. Nizozemski su špijuni otkrili ulazak jedinica 15. armije u liniju, grupiranje II. SS okl. korpusa u Arnhemu i smještanje glavnog stožera grupe armija «B» (feldmaršal Model) u obližnjem mu Oosterbeeku. Sve su otkrivene podatke revno slali SHAEF-u, tražeći brzu i odlučnu akciju iz Belgije.
Nakon što je Model dolaskom Rundstedta oslobođen brige istovremenim zapovijedanjem grupom armija «B» i OB West, mogao se usredotočiti na svoj glavni posao - rukovođenje prednjim jedinicama. Iako je ubrzano i uspješno uvodio red u svoje divizije nije prestajao gnjaviti svojeg neposredno nadređenog zahtjevima za pojačanjem. Unatoč njihovim čestim neslaganjima Rundstedt je cijenio Modelovo mišljenje o borbenoj sposobnosti grupe armija «B». Teškom mukom uspio mu je osigurati mala, ali elitna pojačanja. Rundstedtovi zahtjevi stavljeni pred OKH još su jednom izveli na svjetla pozornice najinovativnijeg padobranca Drugog svjetskog rata - general-pukovnika Kurta Studenta. Student je dobio zadatak organiziranja «padobranske armije». Telefonom i teleprinterom uspio je u samo nekoliko dana sakupiti 20.000 svojih najboljih ljudi, osigurati za njih najbolju dostupnu opremu i poslati ih u Nizozemsku. Tamo je ta «armija» ojačana ostacima nekoliko divizija i postrojbom od 25 tenkova te poslana na belgijsku granicu sa zadatkom zaustavljanja višestruko nadmoćnog neprijatelja. Studentova armija će se u Market-Gardenu naći na lijevom (zapadnom) boku XXX. korpusa i prouzročiti mu mnoge probleme.
General-pukovnik Kurt Student obavlja smotru svojih padobranaca
Nakon što je Bittrichov II. SS korpus stigao u Arnhem dočekale su ga neugodne vijesti. Jedna od njegovih divizija (9. SS) morala je svu upotrebljivu opremu predati drugoj (10. SS), a preživjelo ljudstvo imalo se prebaciti u Njemačku gdje će divizija biti reorganizirana. Koliko god se Bittrichu nije zapovijed sviđala, pukovniku Harzeru (zapovjedniku 9. SS div.) sviđala se još i manje. Znao je da predanu opremu više nikada neće vidjeti. Tijekom kampanje u Francuskoj njegova je divizija sakupila mnoga američka vozila. Bittrich nije ni znao pravo stanje voznog parka 9. SS div. jer ta vozila nigdje i nikada nisu bila popisana. Povrh toga Harzer je odlučio većinu svojih tenkova i ostalih vozila prikazati «onesposobljenima» i odvesti u Njemačku. To je učinjeno «papirnatim» manevrima. Sa vozila su skinute gusjenice, ili oružje te su na taj način postala «onesposobljena» i kao takva spomenuta u divizijskim papirima. Čitav II. SS okl. korpus je bio u lošem stanju. Deveta divizija imala je još samo 4.000, a Deseta 6.500 ljudi od propisanih 14.000. Čitav korpus je imao svega 50-ak srednjih i 30-ak teških tenkova, ali su zato imali preko 100 samohodnih oružja raznih namjena.
Saveznici svega toga nisu bili svjesni. Mislili su da se Wehrmacht još uvijek nalazi u potpunom rasulu i to je bila osnovna premisa Market-Gardena. Vladalo je predprazničko raspoloženje, a mnogi su smatrali da će to biti skoro pa vježbovni skok, a zatim slijedi bančenje po Nizozemskoj tako da su cijelu operaciju okrstili nazivom «party». Kad su pred kraj planiranja počeli stizati uznemirujući izvještaji nizozemskog pokreta otpora atmosfera je već bila takva da ih nitko (osim nekolicine) nije smatrao relevantnima.
Kako bi ironija bila veća, oprezni obavještajac 1. padobranske armije zatražio je snimke Arnhema i okolice iz brišućeg leta. Nekoliko je tenkova viđeno na slikama, ali smatralo ih se nesposobnima za borbu jer neki nisu imali gusjenica, a neki čak ni topova. Bili su to «onesposobljeni» tenkovi 9. SS divizije. Takav je raspored snaga bio na sjeveru Zapadnog bojišta u nedjelju 17.9.1944.
Izvori:
Cornelius Ryan: Nedostižni most, Rijeka: 1979.
C. Bauer, N. Anić et al: Drugi svjetski rat, Ljubljana: 1980.
A. H. Farrar-Hockley: Sag preko mostova;
C. Bauer: Iznenađenje s neba;
P. R. A. Van Iddekinge: Nikad nedjeljom; Bitka za Arnhem;
W. Kielich: Na sve ili ništa
Robert J. Kershaw: It Never Snows in September: The German View of Market-Garden and the Battle of Arnhem. Surrey: 2001
Winston Churchill: Drugi svetski rat VI: Trijumf i tragedija, Beograd: 1964.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (2)
