Japanski munjeviti udar iz prosinca 1941. je do sredine 1942. izgubio zamah, pogotovo na Pacifiku. Nakon neriješene bitke u Koraljnom moru i teškog poraza kod Midwaya, u svibnju odnosno u lipnju 1942, Japan je morao pristupiti konsolidaciji osvojenih prostranstava i pripremiti se za uspješnu defenzivu, a oba su zadatka bila kompleksna i, kako se pokazalo, za njihovo izvršenje nije bilo dovoljno vremena. Američka protuofenziva započela je već u kolovozu 1942. napadom na Guadalcanal (u južnom dijelu Solomonovog otočja), da bi se po njegovom zauzimanju ubrzala. Strategijski protuudarac u južnom Pacifiku odvijao se uzduž dviju paralelnih osovina: američke i australske postrojbe pod neposrednim zapovjedništvom Glavnog zapovjednika savezničkih snaga na jugozapadnom Pacifiku, generala MacArthura, napadale su prema sjeverozapadu duž obala Nove Gvineje, dok su jedinice admirala «Bull» Halseya (Glavni zapovjednik flote južnog Pacifika) napredovale kroz Solomonovo otočje, prema MacArthurovom vremenskom rasporedu.
Savezničko nadiranje prema Bismarckovom moru
Veliki cilj ofenzive bili su Filipini zauzimanjem kojih bi Saveznici mogli uspješno prekinuti pomorske komunikacije između japanskog otočja i jugoistočne Azije, o kojima je Japan životno ovisio, a jedan od važnih među-koraka bio je zauzimanje ili izoliranje važne japanske zračno-pomorske baze Rabaul. Imajući upravo taj etapni cilj na umu MacArthur je osvajanje Otoka Admiraliteta nazvao «stavljanjem čepa u bocu» unutar koje bi ostao najveći dio japanskog vanjskog obrambenog prstena ukupne snage od oko 100.000 vojnika u bazama koje će prekidom opskrbe izgubiti važnost u pomorsko-zračnim operacijama te time biti osuđene na polagano propadanje.
Otoci Admiraliteta i baza Rabaul
Cilj
Otoci Admiraliteta se nalaze oko 200 nm sjeveroistočno od Nove Gvineje i oko 260 nm zapadno od Nove Irske, obuhvaćaju 18 otoka ukupne površine oko 2100 km². Najveći i najviši otok u skupini je Manus (centralnim dijelom tog otoka proteže se gorski lanac visina do 700 m) istočno od kojeg se, odvojen plitkim tjesnacem, nalazi Los Negros - drugi otok po veličini. Budući se otočna skupina nalazi između 2º i 2º20' južne geografske širine na njoj vlada tropska klima sa dnevnim temperaturama do 32ºC i noćnim do 24ºC te visokom relativnom vlagom. Padaline su obilne, ali ih je većina smještena u razdoblje od lipnja do kolovoza. Posljedično, vegetacija je bujna i čini otoke teško prohodnima, tako da su glavna naselja s pripadajućom infrastrukturom smještena u obalnom pojasu.
Otočje su 1616. otkrili Nizozemci, ali nitko ga nije prisvajao do 1885. kad je Njemačka proširila svoju vlast na čitav Bismarckov arhipelag. Australski vojnici su okupirali otočje 1914. te im nakon I. svjetskog rata Liga naroda dodjeljuje mandat nad njim. Sedmi travnja 1942. japanski razarač i trgovački brod doveli su okupcijske postrojbe. Iako otočje nije igralo nikakvu ulogu u njihovoj ofenzivi Japanci su prelaskom u defenzivu uvidjeli njegovu važnost i početkom 1943. poslali pojačanja te počeli s izgradnjom 1.500 metara duge poletno-sletne staze Momote pored plantaže Salami na Los Negrosu. Osim toga osposobili su i zapuštenu 1.000 metarsku stazu pored naseobine Lorengau na Manusu.
Vojno gledano najvažniji ciljevi bili su veliki aerodrom Momote i luka (Hyane Harbor) na Los Negrosu te naseobina Lorengau s pripadajućim pomoćnim aerodromom na Manusu. Upravo su dobra prirodna luka i veliki aerodrom davali otočju stratešku važnost, jer bi njegovim posjedom Saveznici ne samo Japancima zatvorili pristup Bismarckovom moru i natkrilili njihove položaje na N. Gvineji, već bi dobili i etapnu ofenzivnu bazu za pomorsko-zračne operacije prema otvorenim vodama jugoistočno od Filipina.
Sondirajuće operacije koje je flotila američkih razarača izvodila protiv pomorskih transporta i kopnenih ciljeva u Novoj Irskoj i N. Britaniji tijekom 22. i 23. veljače 1944. pokazale su posvemašnju neaktivnost japanskih zračnih i pomorskih snaga koje su nekoliko mjeseci ranije suvereno vladale tim područjem. Prema prikupljenim podacima Otoke Amiraliteta je branilo oko 4.300 dobro opremljenih Japanaca. Grupa od oko 2.450 vojnika koja je branila zonu «plantaža Salami- aerodrom Momote» bila je ojačana bitnicama dvonamjenskih 25 mm «pom-pom» topova razmještenih po dubini položaja. Daljnjih 750 Japanaca koji su mogli priskočiti u pomoć obrani aerodroma bilo je smješteno u zoni Papitalai-Lombrum dok je na otoku Manusu u zoni naseobine Lorengau njihov broj procijenjen na 1.100. Ti su Japanci pripadali sljedećim postrojbama: 51. transportnoj pukovniji pod pukovnikom Ezaki Yoshiom koji je bio i glavni zapovjednik čitavog garnizona; 2. bojni 1. neovisne mješovite pukovnije, 1. bojni 229. pješačke pukovnije i manjim postrojbama 14. mornaričke posadne postrojbe
Priprema operacije «Brewer»
Prva konjanička divizija pod zapovjedništvom general-bojnika I. P. Swifta bila je jezgra napadačkih snaga. Zbog teškog terena i klimatskih specifičnosti Divizija nije vodila konje, no tome unatoč postrojba je zadržala konjaničku strukturu od dvije brigade koje su imale svaka po dvije ojačane pukovnije, a svaka od pukovnija bila je sastavljena od po dva streljačka eskadrona (bojne), dok su eskadroni brojali po tri streljačke satnije i satniju teških oružja.
Za početno iskrcavanje, koje se imalo odigrati 29. veljače u luci Hyane na istočnoj obali Los Negrosa, odabrano je nešto više od 1.000 vojnika. Ta je grupacija dobila radni naziv «Borbena izvidnica Brewer» a sačinjavali su je: 2. eskadron 5. konjaničke pukovnije (800 ljudi) s kompletnim naoružanjem; vod B bitnice 99. bojne poljskog topništva sa dvije 75 mm haubice i četiri .50-cal. strojnice; 673. PA strojnička bitnica (80 ljudi) s dvanaest .50-cal. strojnica; zapovjedništvo s vodom osiguranja i sanitet. Potporu je trebalo pružati 9 razarača, 3 transportna razarača (nakon što iskrcaju vojnike) i zrakoplovstvo.
Problem s odabranom invazionom obalom bio je taj što su desantni čamci morali proći kroz 15 m široku pukotinu u koraljnom grebenu koji je okruživao zaljev čiji su rtovi bili istureni u more i međusobno udaljeni samo oko 750 metara. To je Japancima omogućavalo da uhvate Amerikance unutar unakrsne vatre baš u trenutku manevriranja kroz prolaz u koraljnom grebenu. Unatoč toj nepogodnosti luka Hyane je izabrana zbog tvrdog kameno-pješčanog tla koje je podržavalo motorna vozila, te zbog toga što je aerodrom Momote bio udaljen samo 130 metara.
Plan amfibijskog napada na Los Negros
Invazione snage trebale su nastupati u 3 vala od po 4 čamca (37 ljudi po čamcu), s petominutnim razmacima. Potom je slijedila 45 minutna pauza dok su čamci obavljali ukrcaj te su daljnih tri vala imali uslijediti u istom ritmu, a na kraju su bila predviđena još 4 vala. Budući je planiranje moralo biti elastično zbog nedostatka vremena i podataka, vojnici borbene izvidnice nosili su samo osnovne potrepštine kako bi se mogli brzo povući u slučaju neuspjeha. U slučaju uspješnog iskrcavanja trebalo je odmah zauzeti aerodrom što bi omogućilo zračnu opskrbu od dana D+1, a time bi borbena izvidnica prerasla u pravu navalnu operaciju.
Mostobran na Dan-D, 29. veljače 1944.
Iskrcavanje
Dan-D bio je 29. veljače 1944, a Sat-S 08:15. Prva četiri čamca sa 148 vojnika krenula su prema obali u 07:40, a japanski dvonamjenski 25 mm topovi i strojnice su otvorili vatru u S-28 minuta. Razarači su odmah uzvratili protuvatrom, a uskoro se uključila i zračna potpora. Amerikanci su pristali u luku Hyane bez gubitaka u S+2 minute. Poručnik Henshaw, zapovjednik prvog vala, poveo je svoje ljude do ruba kokosove plantaže gdje su formirali obrambeni polukrug i čekali pojačanje koje se iskrcalo već 6 minuta kasnije, dok je treći val stigao u S+30 minuta zbog pojačane japanske vatre. Do 09:50 sati aerodrom Momote je bio u američkim rukama, a čitava borbena izvidnica se iskrcala do S+04:35. U inicijalnom napadu Amerikanci su pretrpili gubitke od 2 mrtva i 3 ranjena nasuprot poznatim japanskim gubicima od 5 mrtvih. Nešto iza 14:00 sati invazionu obalu je posjetio i general MacArthur koji je poručniku Henshawu uručio Distinguished Service Cross te zapovjedniku borbene izvidnice, generalu Chaseu, zapovijedio da zadrži osvojene pozicije do dolaska pojačanja. Time je borbena izvidnica prerasla u punokrvnu navalnu operaciju.
Iskrcavanje drugog vala
Iskrcavanje prvog vala
Bitka za mostobran
Unatoč MacArthurovim zapovjedima general Chase i njegovi podređeni znali su da sa postojećim snagama ne mogu obraniti čitavo osvojeno područje, tako da su se tijekom popodneva Amerikanci povukli na istočni rub aerodroma te utvrdili u bazi poluotoka Jamandilai, ostavivši nekoliko isturenih borbenih ispostava.
Postrojbe drugog vala napreduju u unutrašnjost
Kako se kasnije pokazalo, bez smanjenja perimetra obrana vjerojatno ne bi izdržala protunapad jer je japanski pješački bataljon pod zapovjedništvom satnika Babe dobio uputu da po svaku cijenu uništi mostobran. U sumrak su Japanci počeli razmjenu vatre s američkim borbenim ispostavama koje su ubrzo bile uvučene. Očekujući glavnu liniju obrane odmah iza isturenih ispostava Japanci su nasrnuli čim je pala noć, ali Amerikanci nisu bili na očekivanom mjestu, pa je napad postao nekoordiniran. Unatoč tome Japanci su u grupama od 7 do 15 vojnika pritiskali obrambenu liniju, bacajući gomile ručnih granata. Mnogi su poginuli, ali nekolicina ih se uspjela infiltrirati u američke položaje i prerezati telefonske žice. Najžešća borba se vodila na južnom dijelu obrambenog perimetra, u zoni satnije E, gdje je vod Japanaca s poluotoka Jamandilai uspio preplivati luku i napasti Amerikance s leđa. Zahvaljujući tom iznenađenju napadači su uspjeli probiti liniju satnije E i potpuno okružiti jedan njezin vod, čiji su pripadnici ostatak noći vodili borbu za život. Pred zoru je japanski pritisak oslabio, pa su Amerikanci mogli počistiti infiltrirane snajpere i povezati se s onim što je ostalo od izoliranog voda. Tijekom noći Amerikanci su pretrpjeli gubitke od 7 mrtvih i 15 ranjenih konjanika, a poznati japanski gubici bili su 66 mrtvih vojnika.
Zrakoplovstvo je sredinom dana padobranima spustilo tovar streljiva i ostalog materijala prijeko potrebnog za održanje mostobrana do dolaska pojačanja. Oko 16:00 sati otkrivena je i uništena japanska patrola duboko u obrambenom perimetru. Japanci, koje je vodio sam satnik Baba, su imali namjeru izbrisati zapovjedništvo američkih snaga kako bi ih obezglavili uoči novog napada. U trenutku otkrivanja Baba i njegovi ljudi bili su na samo tridesetak metara od zapovjednog mjesta, ali istoga su časa bili obasuti gustom vatrom i uništeni!
Oko 17:00 sati došlo je do drugog popodnevnog uzbuđenja: američki avioni su bombardirali šumu zapadno od aerodroma, jer se pretpostavljalo da se u njoj Japanci okupljaju za novi noćni napad. Pretpostavka se pokazala točnom kad je stotinjak Japanaca istrčalo na pistu pokušavajući pobjeći bombama i naletilo na zid olova kojim su ih obasuli branioci. Većina ih je pobijena a preživjeli su odjurili prema južnom dijelu aerodroma. Unatoč tome japanski je napad otpočeo odmah nakon bombardiranja, ali nije polučio nikakav uspjeh. Po danjem svjetlu branioci su lako uočavali neprijatelje i držali ih na pristojnoj udaljenosti od svojih položaja. Koordinirani pokušaj napada je završio oko 20:00 sati, ali manje grupe Japanaca su nastavile infiltrirati američke linije tijekom cijele noći. Bila je to velika noć za američke topnike koji su ne samo ispalili 300 granata na nastupajuće neprijatelje, nego su ih 47 pobili vatrom iz pješačkog oružja braneći svoje topove od grupe koja se, kao i prošle noći, ubacila morskim putem. Idućeg jutra su Amerikanci opet morali počistiti perimetar od infiltriranih Japanaca tako da se broj neprijatelja ubijenih unutar obrambene linije popeo na 147.
Napokon je došao i željno očekivani 2. ožujka, dan kad je stiglo još 1.500 vojnika i 534 mornarička inženjeraca (Seabees) koji su trebali proširiti perimetar, odnosno osposobiti aerodrom. Bili su to 1. eskadron 5. konjaničke pukovnije; ostatak 99. bojne poljskog topništva, strojnička bitnica i bitnica protuavionskih topova te 40. mornarička građevinska bojna (Navy Construction Battalion). Na obalu je došao i pukovnik Hugh T. Hoffman, zapovjednik 5. konj. pukovnije koji je s generalom Chaseom isplanirao popodnevnu navalu. Napad je trebao biti podržan mornaričkom paljbom, topništvom i zrakoplovstvom koje je japanske položaje počelo «omekšavati» u 14:15 sati. Točno u 15:00 napala je peta konjanička pukovnija: 1. eskadron lijevo, 2. eskadron desno. Čitav je aerodrom bio osiguran u roku sat vremena uz gubitke od 2 mrtva i 4 ranjena vojnika. Borbene ispostave bile su izbačene oko 100 m ispred glavne linije kako bi osigurale nesmetanu konsolidaciju položaja. Zona koju je general Chase želio održati bila je velika u odnosu na raspoložive snage, ali bila je potrebna zbog sigurnog raspršivanja zaliha borbenog materijala, stoga su vojnici i mornarički inženjerci imali pune ruke posla pripremajući obrambene položaje, što bi na tvrdoj koraljnoj podlozi bilo izuzetno teško, ako ne i nemoguće, bez pomoći građevinske mehanizacije.
Obrambena linija i pravci japanskog napada u noći 3./4. ožujka 1944.
General Chase je ocijenio svoje snage dostatno jakima za zaustavljanje koordiniranog napada, ali nedovoljnima za sprečavanje infiltracija tako da su inženjerci i topnici unutar perimetra morali u svakom trenutku biti spremni na iznenadnu blisku borbu. Posebna je pažnja posvećena obrambenim položajima na sjeveru i sjeverozapadu, gdje se očekivalo težište japanskog napada. Tu je bila pripremljena i druga linija obrane s rovovima koje su zauzeli Seabees i mornaričko obalno osoblje (Shore Party).
Oko 20:20 sati Japanci su započeli sa sporadičnom paljbom, da bi u 21:00 krenuli u opći napad. Na zapadu (preko aerodromske piste) nije bilo pokušaja prodora, dok je na jugozapadu japanski pritisak bio simboličan (snaga napadača je na tom dijelu fronte procijenjena na podsnaženu satniju). Glavni japanski udar bio je usmjeren na sjeverni i sjeverozapadni dio linije i ubrzano je poprimao karakteristike fijaska. Nadiruće trupe bile su obavijene gustom minobacačkom i topovskom paljbom koja je pokrivala prostor od 20 do 50 metara ispred američkih rovova. Iako su bili nekoliko puta odbijeni uz visoke gubitke, pogotovo kod položaja voda poručnika Henshawa čiji su vojnici te noći ubili 68 Japanaca, napadači su povećavali pritisak tijekom cijele noći tako da su pred zoru u divljačkoj borbi noževima, sabljama i ručnim granatama ovladali većim dijelom položaja satnije G. Zapovjednik 2. eskadrona je odmah poveo protunapad koji je Amerikancima vratio nadzor nad dotičnim položajima samo minutu-dvije prije nego što je novi val japanskih pješaka urlajući nasrnuo! Dva američka voda našla su se u očajnom položaju budući su tijekom protunapada potrošili gotovo svo streljivo. Situaciju je spasio nadnarednik Edwin C. Terry koji je usmjerio vatru voda teških strojnica na nadiruće neprijatelje i pokosio ih na doslovno nekoliko metara ispred rovova! Napad je napokon završio oko 03:30 ujutro. Samo ispred položaja satnije G izbrojano je 168 japanskih tijela, a daljnjim proširenjem perimetra tijekom 4. ožujka broj pobrojanih mrtvih Japanaca narastao je na 750. U istom razdoblju američki gubici su se popeli na 61 poginulog i 244 ranjena.
Izvori:
• The Admiralties, Operations of the 1st Cavalry Division 29 February – 18 May 1944, Center of military history US Army Washington, D.C., 1990
• http://www.history.army.mil/html/matrix/1cd/1cd-ww2-ob.html
• Atlas svijeta, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1961.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (1)
