Zadnja postaja – Rossum
 put br. 2, Lorengau-Rossum, gusta džungla pružala je Japancima izvrsne defenzivne mogućnosti
Put za Rossum, tzv. put br. 2, bio je postavljen okomito na dominantni gorski greben uzdužne osi smjera istok-zapad, i bio je lako branjiv. Na nekim dijelovima put nije bio više od usjeka među liticama, a čitavom je dužinom bio obrastao gustom prašumom s obiju strana. Problem navale takvim terenom postavljao je pred napadača dvije, podjednako loše, alternative: izvoditi bočne manevre, koji će zbog gustog raslinja oduzeti puno vremena i energije; ili napadati frontalno, što može značiti visoke gubitke s obzirom na konfiguracijom zemljišta ograničen broj trupa koje su se mogle poslati u juriš.
Kao početak napada određen je 20. ožujka, a navalu je imala povesti satnija F podržana lakim tenkom i buldožerom. Nakon 800 metara američka patrola je upala u zasjedu te izgubila 2 konjanika. Idućih sat vremena Amerikanci su napredvali sporo i mukotrpno, boreći se za svaki pedalj terena, da bi u 12:52 dosegli sjeverni dio područja Old Rossuna gdje ih je za tlo prikovala gusta paljba iz strojnica i minobacača. Unatoč ubitačnoj vatri satnik Frey je nastavio s napadom i uz pomoć tenka i bazuka uništio dva bunkera, no otpor nije pokazivao znakove slabljenja. Japanska snaga bila je procijenjena na 150 ljudi podržanih s nekoliko minobacača i teških strojnica. Nakon gotovo trosatne borbe konjanici su se povukli nekoliko stotina metara. Povlačenje nije bilo jednostavno na uskoj stazi, a da bi stvar bila gora, japanska je patrola konjanicima iza leđa na put postavila nekoliko mina čije su žrtve postali traktor TD-9 i tenk koji su izgubili gusjenice. Tenk je bio odvučen uz pomoć buldožera, a traktor i džip napušteni nakon što je s njih poskidana oprema. Dnevni gubici satnije F bili su 5 poginulih i 11 ranjenih, među kojima je bio i satnik Frey.
 Konjanici napreduju preko terena obraslog gustom vegetacijom
Nakon što su tijekom 21. ožujka bezuspješno istraživali mogućnost bočnog manevra protiv položaja kod Old Rossuna, Amerikanci su novi pokušaj direktnog napada predvidjeli za dan poslije. Ujutro 22. ožujka oštricu napada preuzeo je 1. eskadron (bez satnije A), podržan lakim tenkom i buldožerom. Buldožer je uskoro naletio na minu koja mu je zbacila gusjenicu, tako da je put ispred tenka moralo pretraživati pješaštvo s detektorima mina, što je bilo opasno jer su ti izloženi konjanici bili magnet za snajpere i minobacače. U takvim je uvjetima borbe bilo potrebno snažno vodstvo da bi se momentum navale održao, a konjanički su se časnici pokazali na visini zadatka često ne mareći za vlastitu sigurnost, što dokazuje visok udio časnika među žrtvama tijekom čitave kampanje na Otocima Admiraliteta.
Prvi eskadron je u 09:05 stigao na 350 metara od Old Rossuna i tada je situacija postala toliko «čupava» da su u pomoć pozvani minobacači. Nakon baraže tri su bunkera počišćena koordiniranom akcijom lakog tenka i pješaštva s bazukama, ali samo pedeset metara niz put priča je krenula iznova. Satnija B je pokušala direktno forsirati neprijateljski položaj, ali ju je japanska paljba brzo odvratila od te namjere te su se sve konjaničke satnije povukle iza «crvene linije» kako bi omogućile koncentraciju vatre dviju topničkih bojni. Nakon opsežnog omekšavanja japanskog položaja satnije C i B su krenule u napad i ovaj put uništile 5 ukopanih položaja u borbi za koje su Amerikanci pretrpili gubitke od 11 poginulih i 29 ranjenih. U 18:50 konjanici su dohvatili sjeverni rub Old Rossuna i ukopali se za noćnu obranu.
Bitka se nastavila već rano izjutra, a nakon cjelodnevne borbe Amerikanci su do 18:00 sati uspjeli liniju bojišta postaviti oko 200 metara južno od Old Rossuna. Krvava je borba konjanike koštala 1 poginulog i 27 ranjenih, a uništili su 21 bunker s posadama. Točan broj ubijenih Japanaca je nepoznat jer je pretraživanje bunkera smatrano riskantnim te ih se ili zatrpavalo, ili dizalo u zrak bez inspekcije, ali procjenjuje se da ih je (japanskih vojnika) bilo oko 150.
 "Čišćenje" japanskog bunkera
Šesti dan borbe na putu za Rossum započeo je američkom kanonadom po japanskim položajima, a konjica je započela napad u 11:42. Već nakon nekoliko desetaka metara Japanci su započeli s uobičajenom rutinom i do 12:50 američko je napredovanje bilo u potpunosti zaustavljeno. Dnevni dobitak od 250 m konjanici su platili četvoricom poginulih i dvadesetoricom ranjenih. Nakon tjedan dana borbe na putu za Rossum 1. eskadron 7. pukovnije je bio je zamijenjen prvim eskadronom 8. pukovnije.
Ujutro 25. ožujka u 08:00 započeo je napad eskadrile P-40 koji su utvrđenu zonu zasuli s 24 dvjestapedeset kilogramskih bomba i tisućama 12,7 mm metaka. Nakon zračnog udara po Japancima su raspalile i dvije topničke bojne pod čijom su zaštitom konjanici krenuli u još jednu navalu. Do 13:35 Amerikanci su prišli cilju (utvrđenom brežuljku), uništivši putem 2 bunkera i 4 strojnička položaja. Eskadron je nastupao u zatvorenoj formaciji: satnija A lijevo od puta, satnija C desno, dok je satnija B slijedila satniju C kako bi po uspostavljanju kontakta zaobišla japanski položaj po desnom krilu. Satnija C se do 14:40 učvrstila na desnoj padini ciljnog brda dok je satnija B otkrila da je zaobilaženje japanskog položaja nemoguće zbog močvarnog zemljišta i nesavladivih bočnih litica koje su Japancima štitile lijevi bok, tako da se rasporedila iza satnije C kako bi joj pružila potporu zaštitnom vatrom.
 Shema borbe na putu broj 2
Satnija A je bila zaustavljena na «svojoj» kosini te je morala čekati oklopnu potporu trpeći jaku vatru sa suprotne padine, koja ih je koštala 24 vojnika. Uskoro su se u borbu uključili i američki tenkovi koji su raspalili po jasno vidljivim japanskim bunkerima na grebenu. Napokon, oko 16:00 sati satnija A je krenula uzbrdo uz neposrednu potporu dvanaest 81 mm minobacača pod zapovjedništvom satnika Harta koji je svoju promatračnicu postavio blizu ciljevima i smjestio 160 projektila u prostor površine 50x100 metara. Zahvaljujući uraganskoj vatri satnija A se uspjela približiti neprijateljskim položajima unutar dometa ručne granate i uz pomoć plamenobacača uništiti svaki otpor do 17:00 sati. Tom je akcijom bio uništen posljednji organizirani otpor na putu broj 2, uz gubitke od 7 poginulih i 29 ranjenih, dok su Japanci izgubili stotinjak ljudi. Bio je to kraj bilo kakvog organiziranog otpora na Manusu, a preživjeli Japanaci nisu mogli ugroziti američki položaj ne samo zbog malobrojnosti već i zbog nedostatka hrane i streljiva. Čišćenje Manusa potrajalo je do sredine svibnja, a glavnu je ulogu odigrala 302. konjanička izviđačka satnija (302d Cavalry Reconnaissance Troop) koja je uništila 285 Japanaca od 586 ubijenih u toj fazi kampanje na Manusu.
Moram napomenuti da su borbe na Los Negrosu, njegovom istočnom dijelu, bile nastavljene između 14. i 25. ožujka, ali s obzirom da te akcije nisu mogle imati nikakvog utjecaja na razvoj kampanje ograničit ću se na površni opis. Tristotinjak Japanaca ukopalo se na lancu strmih grebena smještenih između američkih mostobrana Lombrum i Papitalai na sjeveru i položaja na Lemederol Creeku na istoku. Koordiniranom akcijom Amerikanci su koncentrično navaljivali na japanske položaje te ih u 11 dana borbe, identične onoj na Manusu, u potpunosti uništiti pretrpivši gubitke od oko 100 ljudi.
 Shema završnih borbi na Los Negrosu Zaključak
Osvajanjem Otoka Admiraliteta Saveznici su na Pacifiku napravili ogroman skok: zaobišli su i opkolili važne japanske pomorsko-zrakoplovne baze poput Rabaula i Kavienga koje su ostale odrezane od pozadine (i opskrbe) te osuđene na polagano kopnjenje u američkom stisku. Time su sačuvane, vjerojatno, tisuće života na obje strane koji bi bili izgubljeni da je došlo do direktnog osvajanja spomenutih uporišta.
Otoci Admiraliteta pružali su izvanrednu pomorsko-zrakoplovnu instalaciju sa sigurnom lukom i više aerodroma sa kojih su saveznički avioni mogli napadati mete u radijusu 2.400 kilometara. Saveznici su sad mogli ugroziti japanske opskrbne linije strateške važnosti, uništiti neprijateljske zračne snage i stvoriti sigurne uvjete za velika okupljanja trupa u svrhu daljnjih navalnih operacije prema Filipinima.
Čitava je kampanja 1. konjaničku diviziju s pridodanim postrojbama koštala 326 poginulih, 4 nestalih i 1.189 ranjenih vojnika, dok su Japanci izgubili 3.280 poginulih i 75 zarobljenih vojnika. Konjanici su stekli iskustvo borbe na teškom terenu koje će im prije kraja rata koristiti više puta i pokazali da su i bez konja zadržali osnovne osobine tog roda vojske: brzinu, okretnost i prilagodljivost različitim situacijama i zadacima.
Izvori:
- The Admiralties, Operations of the 1st Cavalry Division 29 February – 18 May 1944, Center of military history US Army Washington, Major William C. Frierson, D.C., 1990
- Boris Prikril: Pakao Pacifika II. dio, Split, 2005.
- http://www.history.army.mil/html/matrix/1cd/1cd-ww2-ob.html
- http://www.airforcehistory.hq.af.mil/Publications/fulltext/aaf_wwii-v4.pdf
 Citirajte ovaj clanak na vasoj stranici | Broj citanja: 230
|
- Pridrzavajte se teme clanka.
- Osobni verbalni napadi ce biti obrisani.
- Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
- Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
- Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
- Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
|
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved |
Budite prvi komentator ovog clanka
