Mapa invazije na Italiju (britanska)

 Uvod
Nakon osvajanja Sicilije i južne Italije te sloma talijanskog fašizma glavni cilj savezničkih snaga na južnom bojištu postao je Rim. Već krajem 1943. godine Saveznici su se nalazili 120-130 km udaljeni od Vječnoga grada, ali tu su započinjali njihovi problemi. Naime, na putu im se krajem prosinca 1943. ispriječila njemačka obrambena linija «Gustav», prevučena preko čitave širine Apeninskog poluotoka baš na njegovom najužem dijelu. Zemljište je bilo fantastično za obranu: brdovito, pošumljeno te išarano riječnim tokovima, planinskim potocima i vododerinama. Radovi na utvrđenjima počeli su još ljeti tako da su do zime, kada je Wehrmacht u povlačenju stigao do linije, ova već bila spremna. Bitka za Rim je svojim najvećim dijelom postala bitkom za liniju «Gustav», koja je pak postala općepoznata zahvaljujući operacijama protiv Monte Cassina i mostobranu kod Anzia. Tu su se njemačka grupa armija C, pod zapovjedništvom feldmaršala Alberta Kesselringa i saveznička 15. grupa armija pod zapovjedništvom generala Harolda Alexandera našle ukliještene u polugodišnjem klinču.

Kesselring na naslovnici Newsweeka 1944. godine

Harold Alexander u svibnju 1943.

Karta iskrcavanja kod Anzia

Zaustavljeni pred Rimom

Rim je (bio) glavno čvorište cestovne mreže središnje Italije pa je zbog toga, a i zbog psihološkog značaja, bio smatram strateškim ciljem zapadnih Saveznika. Osim toga, sjeverno od Rima zemljište postaje otvorenije i pruža manje uvjeta za uspješnu defenzivnu borbu, tako da bi prebacivanje linije fronte sjeverno od grada imalo i operativno značenje. Saveznici su u prosincu 1943. sondirali dubinu i snagu njemačke obrane na liniji «Gustav» i došli su do zaključka kako je ne mogu savladati samo frontalnim napadom, već da valja izvršiti amfibijsku operaciju sjeverno od njemačke obrane, negdje između Rima i  «Gustava». Iskrcavanje ekspedicionih snaga, smatralo se, primoralo bi Nijemce da razvuku svoje snage i oslabe liniju, pa su se Saveznici koordiniranim frontalnim i bočnim udarom nadali slomiti njemačku obranu. Već 8. studenoga general Dwight Eisenhower daje nalog za pripremu amfibijske operacije južno od Rima u zaljevu mjesta Anzio. Glavni cilj operacije bili su visovi Colli Albani koji dominiraju nad zemljištem južno od Rima. U operaciji je trebalo sudjelovati 23.000 ljudi. Jedinicama 5. armije, koja je napadala «Gustav» s juga, cilj je bio je dolina rijeke Liri kojom su naumili probiti njemačku obranu i povezati se s jedinicama iskrcanim kod Anzia nakon najviše sedam dana. Iskrcavanje se imalo odigrati 20. prosinca ali ga je zapovjednik 5. armije, general Mark Clark, otkazao 18. prosinca zbog nemogućnosti 5. armije da probije frontu.

Mark Clark

Nakon prvog otkazivanja Churchill se počeo zalagati za izvođenje još veće operacije, koja ne bi nužno bila samo olakšanje napada na liniju «Gustav» već koja bi mogla značiti i brzo zauzimanje Rima, čime bi se njemačka obrana raspala sama od sebe zbog nemogućnosti snabdjevanja i manevra. U slučaju uspjeha to bi možda značilo i kraj organiziranog otpora u Italiji jer bi Saveznici ostvarili nezaustavljiv zamah napredovanja. Uz Churchillovo neumorno zalaganje čitava je operacija dobila strateški karakter. Umjesto prvotnih 23.000 ljudi (ekvivalent ojačane pješačke divizije) u novoj verziji plana predviđeno je sudjelovanje čitavog 6. korpusa. Novi pokušaj predviđen je za 22. siječnja 1944. godine, opet uz napad 5. armije na njemačke položaje uz rijeke Rapido i Garigliano, koji je imao započeti nekoliko dana prije iskrcavanja.

Gustav  i šljunak 

Za samu operaciju iskrcavanja zaleđu linije «Gustav», nazvanu Shingle (šljunak) određene su postrojbe 6. korpusa pod zapovjedništvom generala John P. Lucasa: 3. američka i 1. britanska divizija, tri bataljona američkih rangera, dva bataljona komandosa te jedna pukovnija i jedan bataljon američkih padobranaca. Ukupno oko 40.000 ljudi i 5.200 vozila. Obala odabrana za iskrcavanje je bila idealna. Između Anzia i Nettuna, na pješčanoj plaža nazvanoj Riviera di Levante, trebali su se iskrcati američki rangeri i osvojiti oba gradića. Glavnina američkih snaga imala se iskrcati između Nettuna i Mussolinijevog kanala, koji je bio granica prema Pontijskim močvarama. Britanski odsjek nosio je kodno ime «Petrova plaža», a nalazio se sjeverozapadno od Anzia. General Lucas je dobio upute da nakon iskrcavanja utvrdi i osigura mostobran, a potom napadne prema Via Apia – drevnoj cesti iz doba Rimskog Carstva – koja se nalazi oko 25 km u unutrašnjosti. O osvajanju visova Colli Albani nije bilo niti spomena, a to je bio ogroman propust jer bez zauzimanja tih uzvisina Saveznici će biti ranjivi na protunapad sa uzvišenog zemljišta.
Saveznička amfibijska eskadra usidrila se pred Anziom odmah iza ponoći 21/22. siječnja. Tri invaziona vala su se iskrcala bez ikakvog otpora. Amerikanci su zauzeli Anzio u 08:15 sati izjutra. Do kraja prvog dana iskrcalo se 36.000 ljudi i preko 3.000 vozila! Ipak, general Lucas je bio oprezan jer je ofenziva 5. armije podbacila, a to je značilo da bi njemački zapovjednik, ako sačuva hladnu glavu, mogao bez problema držati liniju «Gustav» i obuzdati Saveznike iskrcane u njenoj pozadini. Odlučio je prvo dobro utvrditi mostobran, odbiti njemački protunapad i tek zatim napredovati prema unutrašnjosti. 

John P. Lucas

 Doista, napad na «Gustava» je zapao u probleme. Saveznici su napali u sredini linije s ciljem osvajanja gradića Cassina i ceste broj 6 koja vodi prema otvorenom terenu doline rijeke Liri. To je Cassino činilo ključnim mjestom njemačke obrane. Teren je bio izrazito težak za napadača: močvaran i brdovit. Ispred (istočno) same njemačke linije protjecala je rijeka Rapido koja se 7-8 km južno-jugozapadno od Cassina ulijeva u rijeku Garigliano. Uz rijeku Rapido se nalazila i močvara, koja je nastala nakon što su Nijemci uništili nasip, a bila je gotovo sasvim neprohodna za teža vozila i tenkove. Od 12. siječnja britanska 56, 5. i 46. divizija (10. korpus) te američka 36, 34. i 44. divizija (2. korpus) pokušavale su forsirati potez Rapido - Garigliano na više mjesta. Nabujale rijeke, močvare, kiša, magla i njemačka vatra uzeli su krvav danak napadačkim snagama.
Britanski 10. korpus je napadao preko Garigliana, južno od Cassina. Britanci su uspjeli napraviti mostobran, ali je Kesselring uputio glavninu 29. i 90. Panzergrenadier divizije u pomoć 14. oklopnom korpusu, tako da se britanski odsjek fronte stabilizirao 21. siječnja. Britanci su u tom napadu izgubili oko 4.000 ljudi!
Američki 2. korpus se uključio u ofenzivu 20. siječnja akcijom protiv samog Cassina. Nakon samo 48 sati borbe njemačka 15. Panzergrenadier divizija je eliminirala dva mostobrana, nanoseći 36. američkoj diviziji gubitke od oko 2.000 ljudi!
Samo dva dana kasnije Amerikanci i Francuzi nastavljaju napad preko poplavljene doline Rapida, sjeverno od Cassina, s namjerom osvajanja brda iza močvare. Nakon toga bi napad skrenuo na jug i doveo Saveznike sjeverno i sjeverozapadno od Monte Cassina (iza leđa Nijemcima), što bi omogućilo napad s višeg zemljišta. Nakon osam dana mukotrpne borbe u močvari Amerikanci su se dohvatili prvih uzvišenja. Francuski kolonijalni korpus nastavio je pokret na desnom krilu 2. američkog korpusa te nakon daljnjih borbi osvojio Monte Cifalco i nastavio napredovati jugozapadno prema brdu Colle Belvedere, ali tu su bili krvavo odbijeni. Naposljetku, francuski odsjek fronte se stabilizirao 31. siječnja na Monte Cifalcu.
Drugi korpus (34. divizija) je nastavio akciju osvajanja vrhova sjeverno-sjeveroistočno od Monte Cassina. Unatoč olujnom vremenu, teškom terenu i njemačkoj obrani Amerikanci su početkom veljače zaprijetili i Monte Cassinu. Dana 7. veljače doprli su na samo 350 metara od vrha, ali ih je bijesna strojnička vatra njemačkih padobranaca odbila. Napokon, 11. veljače su morali napustiti krvavo stečeno zemljište i povući se na položaje sjeveroistočnije od Monte Cassina. Clarkov načelnik stožera, general Gruenther, je nakon posjete fronti izjavio da su divizije sasvim iznurene i spremne za odmor i popunu.

 Dok su borbe na liniji «Gustav» bile u punom jeku događaji kod Anzia su se ubrzali – barem što se Nijemaca tiče. Feldmaršal Kesselring je očekivao amfibijsku operaciju na svom desnom krilu tako da je već postojalo nekoliko scenarija za njeno obuzdavanje. Njemačka pojačanja iz Francuske, Njemačke i zapadnog Balkana brzo su pristizala i postavljala obranu prema Rimu i zaleđu «Gustava». Nekih 24 sata Nijemci su bili u neizvjesnosti hoće li pojačanja stići na vrijeme, ali na njihovu sreću Saveznici su ostali pasivni. Do 24. siječnja prikupili su oko 20.000 ljudi, što je bilo dovoljno za slamanje eventualnih savezničkih pokušaja prodora ka Rimu, odnosno Cassinu, a ostatak pojačanja je bio na putu. Njemački zapovjednici su se u čudu pitali zašto Saveznici nisu odmah po iskrcavanju oformili mehaniziranu kolonu i osvojili Rim koji je bio, tako reći, nebranjen. Posebno ih je čudilo što neprijatelj nije ni pokušao osvojiti Colli Albani i/ili presjeći željezničku prugu Campoleone – Cisterna. Naravno, to ih silno čuđenje nije spriječilo da kazne invazione snage za njihove grube pogreške. Kad je 26. siječnja započeo prolom oblaka postalo je jasno kako predstoji dugi, iscrpljujući period pozicionog ratovanja. Winston Churchill, bijesan zbog razvoja događaja, izjavio je: «Mislio sam da ćemo na obalu baciti bijesnu mačku, ali sve što smo dobili je nasukani kit».
General Lucas je napokon napao 29/30. siječnja, pokušavajući osvojiti Cisternu i Campoleone, ali njegove su snage bile odbačene uz velike gubitke. Nakon tog pokušaja Saveznici su kod Anzia prešli u defenzivu utvrdivši se južno od pruge Cisterna – Campoleone. Nasuprot njima nalazila se njemačka 14. armija, pod zapovjedništvom generala Eberharda von Mackensena, koja se spremala uništiti mostobran. Kraj siječnja označio je i kraj prve etape bitke za liniju «Gustav».

Literatura:

1. C. Bauer, N. Anić et al: Drugi svjetski rat, 1980; Ljubljana: L. J. Hartog: Nova godina u Ortoni; F. W. Deakin: Amater drži uzde; W. Kielich: Nasukani kit; M. G. Emeis: Rupa na čizmi; Zastave na kapitolu
2. Bradley F. Smith i Elena Agarossi: Operacija izlazak sunca, 1988; Zagreb
3. Winston Churchill: Drugi svjetski rat; tom V: Krug se zatvara, 1964; Beograd
4. Jeff R. Stewart, Maj. (USA): The ranger force at the battle of Cisterna, Fort Leavenworth; 2004
5. John G. Clement, Maj. (USA): The necessity for the destruction of the abbey of Monte Cassino, Fort Leavenworth; 2002

Budite prvi komentator ovog clanka

Napisite komentar
Pridrzavajte se teme clanka. Osobni verbalni napadi ce biti obrisani. Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu. Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena. Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron. Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Ime:
E-mail
Homepage
Naslov:
Komentar:
Kod:*
	Zelim da mi posaljete e-mail o dodatnim komentarima

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved