Kukuljević Sakcinski, Ivan (Varaždin, 29.V.1816. - Puhakovec, Hrv. zagorje, 1.VIII.1889.), političar, povjesničar, kulturni i javni djelatnik te književnik. Gimnaziju završava u Varaždinu i Zagrebu. Filozofiju studira u Zagrebu. Prekinuvši studij prelazi u vojni poziv te polazi kadetsku školu u Kremsu. Tijekom školovanja počeo se baviti književnim radom na njemačkom jeziku. Služio je u dvorskoj gardi u Beču od 1835. (časnik od 1836.) i Milanu (do 1842.). Kao časnik je 1837. postao suradnikom Lj. Gaja, a nakon njegova povlačenja prvak je Narodne stranke kao protivnik cenzure i mađarizacije. Piše u Danici te je jedna od vodećih osoba hrvatskog narodnog preporoda.
Napustivši vojsku 1842. posvetio posvetio se javnoj službi. Bio je sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. U Hrvatskom saboru (u kojemu je službenim bio latinski jezik) K. je 2.V.1843. održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku zahtjevajući da ga se uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Isti zahtjev je ponovio u Hrvatskom saboru četiri godine kasnije te je najzaslužniji što je 23.X.1847. hrvatski jezik postao službenim u Hrvatskoj. God. 1848. dao je poticaj sazivanju Slavenskog kongresa u Pragu. Jedan je od sastavljača «Zahtijevanja naroda hrvatskoga» (1848.) u 30 točaka. Član je privremene hrvatske vlade (direktorija) uoči 1848. te član banskog vijeća (predstojnik Odsjeka za obranu domovine i Odsjeka prosvjete i sveštenstva) za bana Josipa Jelačića. Putovao je u susjedne zemlje kako bi dobio širu suradnju s hrvatskim narodnim pokretom. Nakon sloma revolucije 1848/49. u kojoj je aktivno sudjelovao (i bio uz J. Jelačića i A. Vranyczanyja jedna od vodećih osoba) povukao se iz politike. Do 1860. je zemaljski arhivar utemeljivši modernu arhivsku službu i izradivši njena pravila. Osnovao je Društvo za povjestnicu jugoslavensku (1850.) u kojem je bio tajnik i predsjednik. Pokrenuo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851.-1875.). Obnašao dužnost prvog zemaljskog konzervatora za kulturne spomenike (od 1855.). U politiku se vratio 1860. postavši članom banske konferencije. Od 1861. do 1867. bio je veliki župan Zagrebačke županije, a od 1865. do 1867. član banske konferencije i banski namjesnik. Jedan od osnivača Samostalne narodne stranke (1863.) u kojoj je pristao uz politiku Ivana Mažuranića te počeo objavljivati list Domobran (1874.). Izabran za pravog člana Jugoslavenske akademije 1866., ali se zahvalio na članstvu ostavši aktivan u znanstvenoj djelatnosti akademije. Od 1886. je počasni član JAZU. Bio je potpredsjednik Matice ilirske gdje se zalagao za promjenu njenog imena u hrvatsko, kasnije predsjednik Matice hrvatske (od 1874. do smrti), načelnik i osnivatelj Hrvatskog arkeologičkog družtva.
Kukuljević se bavio i književnim radom objavivši drame s povijesnim sadržajem (Juran i Sofija, 1839.), tragediju Marula (1879.) te pjesme (Slavjanke, 1848.; Povjesne pjesme, 1874.).Putuje po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Albaniji, Grčkoj i Italiji (1854., 1856.-1857. i 1873.) i prikuplja građu za povijest, prepisuje epigrafske spomenike i suplja druge starine. Važan je za hrvatsku povijest umjetnosti jer je objavio prvi umjetnički biografski leksikon za južne Slavene u pet svezaka (nedovršeno, slova A-S) Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859.-1860.). Također autor prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografija hrvatska I. Tiskane knjige (1860.-1863.).
Objavio je više zbirki izvora za hrvatsku povijest: Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1861.-1862.), Acta Croatica (1863.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (1874.-1875.). U okviru akademijine serije Stari pisci hrvatski priredio je za tisak kao prvu knjigu Pjesme Marka Marulića (1869.) i napisao studiju o njemu. Od ostalih djela važnija su: Nešto iz dogodovštine Velike Ilirie (1842.), Pleme gofovah Oršićah (1846.), Julije Klovio (1847.), Ilirski zavod i crkva Sv. Jeronima u Rimu (1851.), Prvostolna crkva zagrebačka (1856.), Varaždin s gledišta povjesničkog (1857.), Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj (1869.-1870.), Panonija rimska (1873.), Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Albanije, Krfa i Italije (1873.), Jure Glović poznatiji kao Julio Klovio (1878.), Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba i njihove krune (1881.), Zrin-grad i njegovi gospodari (1883.), Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci Sv. Ivana u Hrvatskoj (1886.), Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.), Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah itd. u Hrvatskoj i Dalmaciji (1891.) itd. Svojom vrlo plodnom djelatnošću je znato utjecao na politički razvitak te na razvoj hrvatske kulture i povjesnih znanosti.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari (1)
