HRVOJE MAJIĆ, glazbenik. Rođen je u Vinkovcima 2. svibnja 1969. Tu je završio osmogodišnju školu 1984. Nastavio školovanje u vinkovačkoj Gimnaziji. Tamburicu počeo svirati još u osmogodišnjoj školi, uz privatnu poduku, pohađao je i glazbenu školu. Tada je slavonska tamburica kao istrument padala u zaborav zbog utjecaja električne gitare i novih glazbenih trendova sa zapada. H. Majić je uživao u zvukovima svoje tamburice prime i od nje se nije odvajao. Godine 1986. ušao je u sastav štitarsko-županjske tamburaške grupe "Zlatni dukati", s kojima je svirao po svatovima i u taverni županjskog restorana "Kristal". Tada je zanemario svoje školovanje i treći razred je završio s nedovoljnim uspjehom. Došao mi je kao svom razredniku reći (uvijek se samo smješkao) kako napušta školovanje i započinje se ozbiljno baviti glazbom. Moja nagovaranja da treba završiti gimnaziju nisu urodila plodom, a ni roditeljska, kako sam kasnije čuo. U ljeto 1987. slijedila je turneja "Zlatnih dukata" po Hrvatskoj u organizaciji glazbene agencije "Lira" iz Čakovca, suradnja s glazbenim kompozitorom J. Ivankovićem, snimanje prvog albuma Nek zvone tambure (1988.), i uz to slava po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Godinu dana kasnije, H. Majić mi dolazi u kuću jednog ljetnog jutra s tatom, i željom da završi gimnaziju. Polaže privatno treći i četvrti razred, maturira 1989.
U narednih 10 godina sa "Zlatnim dukatima" je snimio 17 albuma, od prvog već spomenutog, pa, Pjevaj kad duša boli (1989.), U meni Hrvatska (1991.), 16 zlatnih hitova (1992.), Sretan Božić (1993.), do Hrvatske pjesme iz Bosne i Hercegovine (1999.).
Bio sam županjski gimnazijalac kada su započeli svoj svjetski glazbeni pohod čupavi liverpulski momci "The Beatlesi" i meni dragi "The Roling Stonesi", a "Zlatni dukati" su napravili isto takvu glazbenu i tamburašku revoluciju na balkanskim i hrvatskim prostorima. Obnovili su zvuk naše slavonske i šokačke tamburice kada je padala u zaborav, pokrenuli jedan tamburaški pokret (...samo da ih je mogao čuti dr. Slavko Janković...), potaknuli osnivanje stotinjak tamburaških grupa u Hrvatskoj, potaknuli skladanje stotine i stotine lijepih slavonskih i šokačkih hrvatskih pjesmica.
Otišao je tko zna zbog čega jednog lijepog sunčanog dana 2. rujna 1999. Nikada neću zaboraviti stotinu tamburaša i Tamburašku rapsodiju nad njegovim otvorenim grobom.
Nemojte komentirati samo da bi reklamirali vasu web stranicu.
Moze se desiti da cete ponovno morati utipkati sigurnosni kod ukoliko je ova stranica dugo otvorena.
Ovdje ostavljajte samo kratke komentare gornjeg clanka. Rasprave se vode na nasem forumu www.povijest.net/ciceron.
Ukoliko smatrate da je gornji clanak kratak i nepotpun, molimo Vas da ga dopunite i posaljete uredniku. Dopunjeni clanak cemo objaviti pod vasim imenom.
Pozivam sve zainteresirane čitatelje da se svojim komentarima ili idejama (člancima) pridruže u nastajanju Hrvatskog povijesnog portala! Javite se na e-mail
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Budite prvi komentator ovog clanka
