Novo:

In memoriam – Mirjana Gross

Profesorica Mirjana Gross (Zagreb, 22. V. 1922. – Zagreb, 23. VII. 2012.) imala je šesnaest godina kada je doživjela vijest o „Kristalnoj noći u Njemačkom Reichu“ (9/10. studenog 1938.). Imala je devetnaest godina kada je osjetila što je ljudska solidarnost, spremnost „drugih“, a najbližih, obitelji Topol iz Brdovečkog Drenja, da dovedu u pitanje vlastiti život da bi spasili njezin. Imala je dvadeset i jednu godinu kada je doživjela kataklizmičke ponore ustaškog zatvora i nacističkog koncentracijskog logora. Imala je dvadeset i pet godina kada je osjetila da je ljudska sloboda samo nesigurna mogućnost u stalnim neizvjesnostima ljudske opstojnosti, tjeskobe i zapitanosti. Bila je, reklo bi se eufemistički, „dijete“ Dvadesetog stoljeća, „doba isključivosti“, „doba ekstrema“. Nisam je čuo upotrebljavati takve izraze. Bila je jača od svoje patnje, od tereta sjećanja i pamćenja. Bila je posvećena istinama o ljudima nesvodivima na „jednu dimenziju“, neovisno o tome je li s njima živjela ili se njima istraživački bavila, odnosno, pisala. Danas bih rekao da je najmanje govorila o ljudima, vjerojatno zato što je uvijek bilo suviše mnogo pitanja s kojima se trebalo suočiti prije nego što se o njima nešto neopozivo zapisalo. Vjerojatno se i zato već u svojoj šezdesetoj godini povukla iz sveučilišne nastave, zato da bi se mogla suočiti sa svim onim pitanjima kojima je nemoguće baviti se ljudima nespremnima na usamljivanje onih koji su svjesni svojih javnih odgovornosti, koji znaju da imaju i moraju reći „drugima“ sve ono do čega i sami samo s najvećim odricanjima mogu doći. Stalno je morala izlaziti na onaj unutrašnji i onaj vanjski „brisani prostor“, u kojemu je na različite načine bila sama. Koristim izraz koji je ona upotrebljavala.

Mirjana Gross i Drago Roksandic

Upotrijebila ga je i na promociji svoje knjige Suvremena historiografija. Korjeni, postignuća, traganja, govoreći o njezinu nastanku: „Našla sam se, dakle, na brisanom prostoru, bez temeljne literature na koju bih se mogla osloniti, ali zato okružena golemom količinom obavijesti, suprotstavljenim mišljenjima, brzim promjenama načelnih pristupa, a i mnogim novim interpretacijama određenih razdoblja starije historiografije. (…) Osim toga sam svoje boravke u bečkim knjižnicama sama financirala, a zbog ograničena vremena i nisam mogla svladati svu nužnu literaturu“.[1. Gross, Mirjana, „Plaidoyer za profesionalnu historiografiju“, RADOVI. Zavod za hrvatsku povijest, vol. 29, Zagreb 1996., str. 7.] Na „brisanom prostoru“ se našla i zbog načina kako je hrvatskoj javnosti tada, 7. X. 1996., predstavila svoju knjigu: „Obratila sam (…) pažnju problemima istraživačke prakse kao dinamičnoga spoznajnog procesa, uvjerena da znanstveni postupak, a posebno kritika izvora, postaje jedan od ključnih točaka obrane znanstvenosti historije. Upozoravanje na karakter i nužnost istraživačkog postupka potrebno je i zbog ideoloških, mitskih i uopće diletantskih pritisaka na hrvatske profesionalne povjesničare i povjesničarke“.[2. Nav. dj., str. 10.] Na „brisanom prostoru“ svjesno je bila i zbog načina kako je tom prilikom zaključila promociju: „Čitatelji/ce će reći da li je knjiga uspjela kao plaidoyer za znanstvenu historiju, iako ova nije prikazana u idealnom svjetlu. Uostalom, to i jest malo čudna djelatnost, jer su do moje generacije o povijesti pisali isključivo muškarci, a muza joj je ipak žena – Clio. Prilično snalažljiva, lukava, prevrtljiva, a ponekad i kompromitirana gospođa Clio stara je već 2500 tisuće godina, ali bi željela biti vječno mlada. Danas piše na computoru, bavi se „malim ljudima“, a ipak još razmjerno često trubi u fanfare u čast raznoraznih moćnika i „znamenitih muževa“, (…) stavljajući im lovor-vijence na glave. U svakom slučaju njezina sam sljedbenica, iako se stalno s njome razračunavam“.[3. Isto.]

Mirjana Gross

Mirjana Gross

Od 1982. godine, kada sam aktivno počeo surađivati s profesoricom Gross, što točno znači to njezino „razračunavati se“, osjetio sam, uvijek s poštovanjem, dosta puta. Osjetio sam bio da je smeta kada je se atribuira kao povjesničarku hrvatskoga 19. stoljeća, nju, koja je kao rijetko tko ili, bolje, kao nitko u 20. stoljeću, postojano širio svjetske horizonte u hrvatskoj historiografiji i kulturi. Navest ću jedan rani primjer iz vlastitog iskustva.

Uredništvo zagrebačkih Naših tema otvorilo je bilo u svome broju 4–5/1984. godine na moj prijedlog javnu raspravu o temi „Južnoslavenski narodi u prijelazu iz feudalnog u građansko društvo“.[4. Roksandić, Drago, „Uvodne napomene“ [Prijelaz iz feudalnog u građansko društvo], Naše teme, god. XXVIII, br. 4–5/1984, str. 653–654. U istom broju objavljeni su prilozi Igora Karamana (655–676), Nikše Stančića (677–697), Milorada Pavića (698–706) i Branislava Đurđeva (707–712).] Razgovarajući u nekoliko prilika o njezinu tadašnjem radu na monografiji Počeci moderne hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850 – 1860., nije mi bilo teško shvatiti da bi upravo profesorica Gross trebala napisati članak za tu raspravu kojim bi vlastita, prebogata istraživačka iskustva u radu na spomenutom razdoblju mogla interpolirati u tranzicijsku problematiku dugog trajanja u hrvatskoj povijesti. Ne mogu reći da je bila oduševljena mojim prijedlogom, a još manje bih to mogao reći za ustrajnost s kojom sam je nastojao uvjeriti u nešto što je ona znala mnogo bolje nego ja sam, tj., koliko bi takav članak bio poticajan u profesionalnoj hrvatskoj historiografiji. Na koncu ga je napisala i objavljen je u br. 11/1984. godine. Referirajući na svjetsku raspravu (Gerschenkron, Rostow, Braudel, Wallerstein itd.), regionalnu (Berend, Ránki) te hrvatske doprinose, napose Adamčekove u vezi sa 16. i 17. stoljećem, zaključila je, fokusirajući se na „zemljišno rasterećenje“ u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji u 19. stoljeću: „To su (bile) dragocjene spoznaje i za moja vlastita istraživanja. Postalo mi je jasno da se bavim jednim od područja „refeudalizacije“ na kojem se feudalni sustav održao do 1848. i stvorio bitne komponente spleta uvjetovanosti za značaj i ritam modernizacije u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji nakon 1848. godine“.[5. Gross, Mirjana, „Zemljišno rasterećenje u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji“ [Prijelaz iz feudalnog u građansko društvo], Naše teme, god. XXVIII, br. 11/1984, str. 2397–2408. Citat sa str. 2399. U tome broju objavljen je i prilog Dragutina Pavličevića (2409–2424).] Tko se nakon toga ne bi bavio „zemljišnim rasterećenjem“ u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji. I tako dalje.

Spomenutu njezinu knjigu sam vrlo pozorno čitao čim je izašla iz tiska iste te godine i pisao o njoj u beogradskom NIN-u: „Knjiga Mirjane Gross nesumnjivo je događaj i u hrvatskoj i u jugoslavenskoj historiografiji: Prednjačeći godinama, zajedno s nekoliko drugih historičara u nas, s metodološkim inovacijama u historiografskim istraživanjima, u posljednjem razdoblju sve odlučnije bila je usmjerena prema istraživanju „određenih društvenih cjelina, pogotovu složenoga međusobnog odnosa njihovih sastavnih dijelova“, tj. prema socijalnoj historiji ili, bolje rečeno, prema globalnoj historiji.“[6. Roksandić, Drago, „(S)misao oslobađanja“, NIN, br. 1852 od 29. VI. 1986., str. 45. Također: Isti, U NIN-u i Danasu, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb 2011., str. 162–164.] Nisam mogao eksplicitno ne reći i sljedeće: „Izazov je bio izuzetno velik zbog vrlo slabe istraženosti ovog razdoblja hrvatske povijesti, a još više zbog odija koji prati „Bahove husare“ kao simbol germanizacije u njemu“.[7. Isto.]

Jedno od najdragocjenijih priznanja koje sam dobio za svoj najvažniji rani rad, za „Vojnu Hrvatsku“, dobio sam upravo od profesorice Gross 21. veljače 1989. godine, javno i u pisanom obliku. Sve je tu bilo lapidarno rečeno na način koji me je na neki način trajno zadužio. Više je tu bilo natuknica o tome što bi trebalo raditi, nego što sam uistinu učinio, ali su na kraju bile zapisane i riječi koje su me kao rijetko koje trajno profesionalno usmjerile: „Poznato je da baš nisam spremna olako dijeliti pohvale. No ovi znanstveni rezultati ih dosita zaslužuju. Drago, čestitam ti na toj knjizi!“[8. Gross, Mirjana, „Regionalna historija i historija društva“, Naše teme, God. XXXIII] Priznanje nisam doživio euforično. Naprotiv. Doživio sam ga kao obvezu, kao još jedan njezin plaidoyer za profesionalnu historiografiju, znanstvenu i etičku poruku koja je ovom prilikom bila upućena meni, a na neki drugi, sličan ili različit način i mnogima drugima koji ćemo joj se uvijek osjećati zahvalnima što nam je u životu bila jedan od rijetkih postojanih orijentira. Toliko postojanih da uopće nije upitno da ću i dalje, dokle i sami budem živ, s njome nastaviti voditi imaginarne dijaloge, siguran sam – najsadržajnije onda kada ću biti najkritičniji prema samima sebi prije nego što bilo što kažem drugima.

Hvala Ti, Mirjana!

Zagreb, 26.07.2012.

prof. dr. sc. Drago Roksandić

Drago Roksandic
About Drago Roksandic (1 Articles)
Završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu. Disertaciju Vojna Hrvatska - La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809.-1813.) obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1988. godine.