Novo:

Hrvatski studenti na srednjovjekovnim sveučilištima

Povezanost Hrvata sa visokoškolskom naobrazbom i njihova nazočnost u velikom broju diljem zapadnih sveučilišta već u prvim desetljećima nakon njihovih osnivanja, govori u prilog dubokoj ukorijenjenosti hrvatskog naroda zapadnoeuropskom civilizacijskom prostoru. Hrvati su tamo dobivali znanja koja su prenosili u domovinu. Mnogi od njih su ostali raditi kao profesori i time doprinosili ukupnom razvoju raznih europskih znanosti.

 

Europska sveučilišta u srednjem vijeku

Grb bolonjskog sveučilišta

Grb bolonjskog sveučilišta

Sveučilište je zajednica znanstvenih ustanova. Uz to, ono je zajednica studenata i njihovih profesora. Razvitak gradova, obrta i trgovina na jednoj, te potreba za znastvenim fundiranjem teoloških spoznaja korištenih za borbu protiv krivovjeraca na drugoj strani stvorili su preduvjete za stvaranje prvih sveučilišta. Najstarije sveučilište je osnovano na talijanskom prostoru u Bologni. Uz Bolognu je visoki ugled rano steklo sveučilište u Parizu. Otvaranju sveučilišta je doprinijela potreba za novim pravnim i medicinskim znanjima, a dozvolu za njihovo otvaranje su davali pape ili kraljevi te su im podijeljivali privilegije. Njima su sveučilišta postala neovisna od svjetovne vlasti i pravnog sustava. U srednjem vijeku sveučilišta su se sastojala od četiri fakulteta – Umijeća, Dekreta ili Kanonskog prava, Medicine i Teologije. Fakultetima: Dekretom, Medicinom i Teologijom ravnali su naslovni učitelji ili regens, s dekanom na čelu. Pariški fakultet umijeća, kao najbrojniji, je bio ustrojen po sustavu nacija. Postojale su četiri nacije: francuska, pikardijska, normandijska i engleska, a na čelu svake od njih je bio prokurator. Nacije su samo približno odgovarale mjestu porijekla studenata, a u knjigama popisa pripadnika pojedinih nacija možemo pronaći studente iz hrvatskih krajeva.

Glavar sveučilišta je bio kancelar. Za razliku od Pariza, u Oxfordu od 1274. godine iščezava sistem nacija. Postojale su nacije sjevernjaka ili boreales i južnjaka ili australes. U Bologni profesori nisu pripadali sveučilištu. Sveučilišna korporacija je okupljala samo studente. Učitelji su sačinjavali kolegij doktora. Kako je u Bologni bilo više sveučilišta, svaki je fakultet tvorio zasebnu korporaciju. Tamo su postojale dvije nacije: citramontanaca i ultramontanaca. Organizaciju studija su regulirali sveučilišni statuti.

Oxford

Oxford

Do utemeljenja tzv. “kolegija dvanaestorice” (1180.) pariški studenti nisu imali posebne rezidencije. U prvoj polovici 13. stoljeća bilo je izgrađeno više kolegija u kojima su studenti dobivali stan i hranu.  Najslavniji pariški kolegij, podignut 1257. godine, nosi ime svoga utemeljitelja Roberta Sorbona. Za razliku od sličnih zavoda, Sorbona je bila kuća studija, opskrbljena bogatom knjižnicom, oko koje će se kasije izgraditi veliko i u cijelom svijetu poznato sveučilište.

Sveučilišta su se ponekad otvarala i radi seobe studenata, odnosno profesora koji su se zbog sukoba s crkvom ili gradskim vlastima selili u druga mjesta. Npr. engleski su se studenti selili iz Pariza u Oxford sredinom 12. stoljeća, iz Oxforda u Cambridge 1209. godine. Istim načinom je nastalo sveučilište u Leipzigu u 15. stoljeću. Najstarija sveučilišta su bila u Italiji. U Salernu je u 9. stoljeću bila medicinska škola. U Bologni je 1088. godine osnovana pravna škola uz koju su se razvijali i ostali fakulteti. U Italiji su kasnije osnivana sveučilišta u Padovi (1222.), Napulju (1224.), Sieni (1246.), Rimu (1303.), Paviji (1361.), Torinu (1405.), Parmi (1422.), Cataniji (1444.) itd. U Francuskoj je najstarije sveučilište osnovano u Parizu sredinom 12. stoljeća, nakon toga sveučilišna središta su postajala: Montpellier (1181.), Toulouse (1230.), Grenoble (1339.), Aix-Marseille (1409.), Poitiers (1431.) itd. U Engleskoj je najstarije sveučilište u Oxfordu osnovano u 12. stoljeću, slijede novija sveučilišta: Cambidge (1209.), St. Andrews (1411), Glasgow (1451.) itd. Na njemačkom govornom području prvo je osnovano sveučilište u Beču koje je osnovano 1365. godine. Slijedilo je osnivanje mlađih sveučilišta: Heidelberg (1385.), Köln (1388.), Erfurt (1392.), Leipzig (1409.), Rostock (1419.), Basel (1460.), Freiburg (1460.), Ingolstadt (1472.), Trier (1473.), Tübingen (1477.), Mainz (1477.) itd. U slavenskim zemljama najstarije je sveučilište u Pragu osnovano 1348. godine, značajno je sveučilište u Krakovu osnovano 1364. godine itd.

 Veze hrvatske i pariškog sveučilišta

Studenti iz srednjovjekovne Hrvatske su bili malobrojni, a povjeravali su se vodstvu magistara drugih narodnosti. Poznato je da je Marko iz Srijema magistrirao pod vodstvom prof. Johanna iz Leydena, dok je Pavao Nikolin koji je za sebe “tvrdio da je iz Ugarske, iako se govorilo da je zapravo iz Slavonije” pripremao licencijat s prof. Johannom iz Utrechta, a doktorat kod prof. Thomasa Lyna iz Škotske. Pavao Nikolin je jednom prilikom jamčio za svog zemljaka Martina Bereka. Od 1400. na pariškom će se sveučilištu pojaviti prvi profesori iz Slavonije: Juraj iz Slavonije, Pavao Nikolin, Martin Berek (1430. godine je izabran rektorom sveučilišta) itd. Između 1378. i 1432. godine je osam studenata s prostora između Jadrana i Drave s uspjehom završilo redoviti studij Fakulteta slobodnih umijeća. Sedmorica od njih su upisala predavanja na višim fakultetima iz medicine, prava i teologije.

Juraj iz Slavonije (1355. ili 1360-1416.) je bio “magistar artium” i doktor teologije, kanonik i penitencijar tourske crkve. Mnoge knjige koje su bile namijenjene upotrebi u tourskoj crkvi Juraj je prepisao svojom rukom i označio ih glazbenim notama. Osnovne elemente znanja je stekao u glagoljaškoj sredini. U Pariz je došao krajem sedamdesetih godina 14. stoljeća kao svećenik akvilejske dijeceze. Spominje se 1403. godine kao profesor na pariškom sveučilištu da bi godinu dana kasnije otišao u Tours. U vrijeme studija je bio član engleske odnosno anglonjemačke nacije u čijim je poslovima aktivno sudjelovao. On je kasnije ukrašavao kodekse, bio je glazbeno aktivan, a pisao je asketskoteološke rasprave poput djela “Tvrđava djevičanstva” kao i molitvene obrasce. Spomenutu raspravu je napisao 1411. godine u latinskoj i francuskoj verziji pa je njenim pisanjem ušao u povijest francuske i europske literature.

Sjeverna Hrvatska i sveučilište u Padovi

Padova

Padova

Sveučilište u Padovi je 1222. godine osnovala skupina profesora i studenata koji su zbog jednog sukoba napustili Bolognu. Ubrzo se novo sveučilište proširilo zahvaljujući pomoći i povlasticama, koje je dobila od kneževa od Carrare. U početku se sveučilište dijelilo na dvije nacije: citramontani i ultramontani. Godine 1399. razdijeljeno je na dva fakulteta: pravni i slobodnog umijeća. Na čelu svakog fakulteta je bio rektor, kojeg su u vrijeme korizme birali na godinu dana svi pripadnici fakultetske zajednice.

Iz dokumenata se može vidjeti veliki broj studenta iz sjeverne i južne Hrvatske. Studenata i profesora u Padovi podrijetlom iz južnih hrvatskih krajeva je bilo tako mnogo da njihova obrada zaslužuje zasebnu obradu. Već u 13. stoljeću spominju se kao padovanski studenti požeški prepošt Vrbacius (1264.) i zagrebački prepošt Petar (1268.). Vrbacius je bio doktor civilnog prava i spominje se 1280-1286. godine kao kancelar kraljice Elizabete. Godine 1379. spominje se u Padovi doktor prava, lektor zagrebački i kustos čazmanski Ivan te zagrebački kanonik Nikola od Moravča. Godine 1382. u Padovi je boravio neki Nikola sin Stjepana iz Slavonije, a 1387. arhiđakon gorički Andrija. Ivan iz Zamse, kanonik varadinski i bosanski te Petar od Secha, arhiđakon zagrebački spominju se 1399. godine.

Janus Pannonius

Janus Pannonius

Na sveučilištu u Padovi su studirali humanisti rodom iz srednjovjekvne Slavonije Ivan Vitez od Sredne i Janus Pannonius (1454-1458.). Oni su iskoristili svoja padovanska poznanstva, kako bi sakupili i u Ugarsku doveli svoj “kulturni krug”. Janus Pannonius je u Padovi boravio od 1454. do 1458. godine istaknuvši se znanjem i govorničkim sposobnostima. U 15. stoljeću su na padovanskom sveučilištu studirali zagrebački kanonici: Blaž od Moravča (1467. promoviran za doktora kanonskog prava), Martin od Građene, Ivan Vitez ml. (stekao doktorat kanonskog prava 1468.), kantor Ivan (umro 1448. godine), Martin de Ilkusch, Petar Parčić iz Koprivnice (dana 28. travnja 1480. promoviran za doktora kanonskog prava).

U 16. stoljeću su nastavljene veze između padovanskog sveučilišta i zagrebačkog kaptola. Tako je npr. u Padovi studirao kanonik Stjepan Brodarić (1506. godine je postigao doktorat iz kanonskog prava), kasniji znameniti diplomat, pisac i političar. Toma Bakač je 1534. godine pisao iz Padove svome ocu “da bi rado prešao u Bolognu, jer se u Padovi humanistička naobrazba počinje zanemarivati”. Iste je godine Toma Bakač bio izabran za konzilijarija ugarske nacije u Padovi, ali je izbor iz formalnih razloga bio poništen. Osim njega za konzilijarije ugarske nacije su bili birani pravnici iz Slavonije Juraj Drašković (1551.), Nikola Keglević (1552.) i Julije Herković od Zajezde (1602.). U Padovi je nekoliko puta (1549/50, 1558-1560.) boravio Andrija Dudić, podrijetlom najvjerojatnije iz Orehovice u Hrv. Zagorju. On je na padovanskom sveučilištu studirao peripatetičku filozofiju i prirodne znanosti. U Padovi je na latinski jezik preveo jedno neizdano djelo Dionizija Halikarnašanina i taj prijevod dao tiskati u Veneciji 1560. godine.

Sveučilište u Beču i sjeverozapadna Hrvatska

Beč

Beč

Bečko je sveučilište utemeljeno 1365., a vojvoda Alberto III ga je obnovio godine 1385. po uzoru na sveučilište u Parizu. Na sveučilištu u Beču je studiralo mnogo studenata iz srednjovjekovne Slavonije, a neki od profesora su bili iz istog kraja. Postojale su četiri nacije: austrijska, ugarska, rajnska i saska. Studenti iz Slavonije u pravilu su upisivani u ugarsku naciju, ali je već od 20-tih godina 15. stoljeću bilo primjera upisivanja istih u sastav austrijske nacije.  Studenti su od lipnja 1377. do 1385. godine bili upisivani jednom godišnje, a od 1385. godine upisivani su semestralno tj. dva puta godišnje – u travnju i listopadu. Sam upis pojedinog studenta u matičnu knjigu bio je uglavnom ograničen na ime, kasnije i prezime, podrijetlo (najčešće mjesto iz kojeg su dolazili) i upisnu taksu.

Do 1876. godine su bečke sveučilišne matične knjige bile zagubljene pa se do tada o slavonskim studentima nije moglo ništa ni znati. Kasnije su matične knjige objavljene, a prvi je svezak objelodanjen 1956. godine.  Kasnije je objavljeno još pet svezaka u kojima se mogu pronaći podaci o sveučilištu i studentima u Beču sve do početka 18. stoljeća.  Upis studenata u matične knjige je vršio rektor sveučilišta. Pošto se novopridošli student najkasnije mjesec dana po svom dolasku na sveučilište prijavio rektoru, i pred njim položio prisegu pridržavanja reda propisanog statutom, i plativši taksu upisnine koja je iznosila 2 groša za obične studente, a 4 za plemiće, bio je upisan u matične knjige.

Tijekom 14. i 15. stoljeća na filozofskom fakultetu bečkog sveučilišta predavalo je, koliko je za sada poznato, šest profesora porijeklom iz srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva. Luka iz Požege je 1417. godine predavao Euklidove elemente (“Libros Elementorum Euklidis”), koji su tada bili temeljni matematički udžbenik. Godine 1432. je Nikola iz Zagreba predavao prvi dio Aleksandrovih nauka (“Primam partem docrinalium Alexandri”), a godinu dana kasnije isti je predavao “Musicam Murim”. Juraj iz Čazme je 1439. godine predavao matematiku. Nekoliko profesora iz Slavonije je predavalo prirodnu filozofiju. Tako je Valentin iz Koprivnice predavao knjige o stvaranju i razotkrivanju (“Libros de generatione et corruptione”), što je treće po redu Aristotelovo prirodnoznanstveno djelo 1454. godine. Ladislav iz Požege je 1476. godine predavao četvrto Aristotelovo prirodnoznanstveno djelo “Metheorica” koje je inače bilo predmet mnogih komentara naših autora u kasnijim razdobljima. Osim njih poznato je da je 1489. godine Benedikt iz Čazme predavao djelo “Obligatoria”.  Uz to je poznato da je 90-tih godina 15. stoljeća na bečkom sveučilištu držao predavanja  iz kanonskog prava Ivan Vitez ili Vitezić.

Prema istraživanjima I. Bojničića i F. Šišića, poznata su imena dužnosnika na bečkom sveučilištu. Prije spomenuti profesor Valentin iz Koprivnice je 1455. godine bio savjetnik filozofskog fakulteta. Za egzaminatore na filozofskom fakultetu su iz Slavonije bili birani: Nikola iz Zagreba 1432. godine, Valentin iz Koprivnice 1455. godine i Ladislav iz Požege 1478. godine. Osim toga četiti su Slavonaca obnašala dužnost prokuratora ugarske nacije. To su bili Toma iz Zdenaca 1463. godine, Ladislav Orzaguillag iz Požege 1476. godine, Ivan Planckner “ex Gottiaw”, 1480. godine, koji je bio komarnički arhiđakon i zagrebački kanonik, te Ivan Aurifabri iz Varaždina 1517. i 1531. godine.

U razdoblju od 1377. do 1600. godine na bečkom je sveučilištu studirao relativno veliki broj studenata s područja čitave Slavonije. Bilo ih je sigurno nekoliko stotina. Točan broj se ne zna, a teško ga he odrediti jer su potrebna povijesno-topografska istraživanja koja bi odredila koja su slavonska mjesta tada postojala. Najviše studenata je bilo podrijetlom iz većih gradova. Iz Zagreba je studiralo 57 studenata, iz Koprivnice 42, Varaždina 38, Križevaca 34, Čazme 23 studenta.Također su zabilježeni studenti iz Istre te drugih primorskih krajeva uz istočnu obalu Jadrana (npr. Rab).

Veze s ostalim sveučilišnim središtima

Za slavonski prostor je bilo značajno osnivanje Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni koji je bio jedan od odgojnih zavoda u kojem su se prvenstveno školovali pitomci iz Zagrebačke biskupije. Osnova ga je 1553. godine biskup Pavao Zanodi po uzoru na Collegium Germanicum-Hungaricum u Rimu. Za stalno sjedište kolegija zagrebački kanonik Stjepan Zac je 1556. godine kupio kuću u središtu Bologne. U zavodu je najčešće boravilo 6-10 pitomaca koji su na bolonjskom sveučilištu studirali teologiju, pravo, a poneki i medicinu. Između ostalih, iz Hrvatske se kao značajni spominju: 1561. Nikola i Ivan Dusnycha Kaproncza, 1598. Baltazar Napuli i drugi.

Graz

Graz

Sveučilište u Grazu je osnovano 1586. godine i na njemu će početkom 17. stoljeća doći do znatnog povećanja broja studenata iz prostora srednjovjekovne Hrvatske (uz istovremeno relativno smanjenje njihovog broja na bečkom sveučilištu). Krajem 16. stoljeća još uvijek nije zabilježen veliki broj hrvatskih studenata na ovom sveučilištu. Prvi slavonski student je zabilježen 1587. godine.  To je bio Ivan Kytonicius (Kitonić) iz Kostajnice. Godine 1589. spominju se Ivan Vidović iz Brdovca i Juraj Wrnoczy iz Zagreba. Iz Zagreba su bili i Mihael Vernić i Gabrijel Bukovački koji su zabilježeni 1591. godine. Iste godine spominju se Lovro Palfi iz Varaždina i Matija Gereczi iz Gradeca. Godine 1592. je primjerice poznat Martin Altabak iz Zagreba, a 1594. Stjepan Ratkaj iz Velikog Tabora. Godinu dana kasnije u Grazu su studirali Matija Koronghi iz Nedelišća i  Ivan Mišljanović iz Zagreba, a 1596. se spominju Nikola Capronczai, Ivan Radović iz Zaboka, Blaž Napoli iz Zagreba itd. Kako se vidi krajem 16. stoljeća su u Grazu studirali studenti uglavnom iz sjevernih hrvatskih krajeva. Iz južne Hrvatske i Istre prvi će se studenti na gradačko sveučilište upisati tek u 17. stoljeću.

Na sveučilištu u Krakovu je iz hrvatskog područja bilo najviše studenata porijeklom iz Varaždina, a zabilježeno ih je 11.  Od 1413. do 1579. godine iz slavonskog područja u Krakovu je studiralo 6 studenata iz Zagreba, 2 iz Vrbovca, a po 1 iz Gradeca, Koprivnice, okolice Čazme, okolice Križevaca, Velike itd.

Osim spomenutih veza između slavonskog prostora i europskih sveučilišta treba spomenuti još neke za koje su dostupni podaci. Prije smo spominjali podatke o padovanskom sveučilištu kojima treba dodati da je između 1379. i 1537. godine tamo studiralo 15 Zagrepčana. Na sveučilištima u Bologni, Ferrari, Sieni i Rimu od 1441. do 1598. je studiralo 38 Zagrepčana. Jedan student s Gradeca je bio upisan i u Baselu 1580. godine, a Hrvati su studirali i u Pragu.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.