Novo:

Hrvatski narodni preporod

Hrvatski je prostor je krajem 18. i početkom 19. stoljeća bio politički rascjepkan. Postojale su tri književnosti i narječja: kajkavsko, čakavsko i štokavsko. Tada nije bilo jedinstvenog standardnog hrvatskog književnog jezika s pravopisom. Radi toga su mladi hrvatski intelektualci započeli djelovati u smjeru stvaranja jedinstvenog književnog hrvatskog jezika. Pripremna faza hrvatskog narodnog preporoda započela je 1790. godine, a sam hrvatski narodnih preporod pod imenom ilirskog pokreta započeo je 1835. godine. Pokret je nazvan ilirskim jer se tada smatralo da južni Slaveni, pa time i Hrvati, potječu od Ilira, prastanovnika koji su nekoć živjeli na tlu današnje Republike Hrvatske. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća se hrvatskim imenom označavao samo onaj dio hrvatskih zemalja gdje se govorilo kajkavski tako da se upotrebom ilirskog imena, uz ostalo, smatralo da će se lakše prevladati pokrajinska podijeljenost. Osim toga ilirskim imenom su se osim hrvatskih područja željeli povezati i svi južni Slaveni.

Pripremno razdoblje hrvatskog narodnog preporoda (do 1830.)

U dopreporodno doba, od kraja 18. stoljeća hrvatsku književnost obilježava intenzivna borba za vlastiti jezik (štokavsko-ikavski) kakav se u svom predstandardnom razdoblju oblikovao u djelima slavonskih i dalmatinskih pisaca te bosanskih franjevaca.

Književnost u hrvatskim zemljama imala je u drugoj polovici 18. stoljeću obilježja prosvjetiteljstva. Matija Antun Relković (1732.-1798.) je bio najistaknutiji predstavnik hrvatske prosvjetiteljske književnosti. On je 1762. objavio djelo “Satir iliti divji čovik”. Boreći se protiv zaostalosti, praznovjerja, predrasuda i loših običaja, zauzeo se za gospodarski i društveni napredak rodne Slavonije. U drugoj polovici 18. stoljeća vrijedna je dijela ostvario kajkavski pisac Tituš Brezovački, a u Dalmaciji književnik Andrija Kačić Miošić. U Slavoniji se još isticao Ignjat Alojzije Brlić, a u Hrvatskoj pod vlašću bana su veliki utjecaj imali i kajkavski pisci Tomo Mikloušić i Ignac Kristijanović.

Predromantičko oduševljenje narodnim pjesništvo imalo je odjeka i u hrvatskoj književnosti. Početke toga treba tražiti u etnografskom dijelu s baladom “Hasanaginica” i opisom morlačkih običaja glasovite knjige “Put u Dalmaciju” (1774.) talijanskog znanstvenika Alberta Fortisa.

Kao posljedica habsburškog apsolutizma nastalo je zbližavanje Hrvata s Mađarima, a Hrvatski je sabor 1790. godine zaključio da će hrvatske i slavonske županije djelovati po nalozima ugarske vlade tj. Ugarskog namjesničkog vijeća sve dok se čitavo Hrvatsko kraljevstvo ne oslobodi od vlasti Venecije i Osmanlija. Tako je pred opasnošću od habsburškog apsolutizma hrvatsko plemstvo izvršnu vlast dalo Mađarima, što se kasnije pokazalo pogrešnim.

U banskoj Hrvatskoj se uz kajkavski i štokavski pisalo i na latinskom ili njemačkom jeziku. Od 1790. se na tom prostoru počeo nametati mađarski jezik, čemu je pružen otpor. U Istri i Dalmaciji austrijske vlasti su poticale jačanje utjecaja talijanskog jezika koji je ujedno bio i službenim jezikom.

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752.-1827.) se kao jedan od prehodnika hrvatskog narodnog preporoda u Hrvatskom saboru još od 1790. godine stalno odupirao pokušajima Mađara koji su Hrvatima željeli nametnuti kao mađarski službeni jezik. Bio je pristaša prosvjetiteljstva, a podržavao je reforme Josipa II. Zalagao se da se uvede tzv. “ilirski” odnosno hrvatski jezik. Zbog toga je davao poticaje za daljnju izgradnju hrvatskog književnog i standardnog jezika. U Hrvatskoj je kao službeni jezik ostao latinski, a mađarski je 1791. godine uveden u škole kao neobavezni nastavni predmet. Vrhovac je u Zagrebu 1794. osnovao tiskaru za tiskanje “ilirskih” knjiga. U vrijeme prve austrijske uprave u Dalmaciji (1797.–1805.) radio je na sjedinjenju Dalmacije s tzv. banskom Hrvatskom.

Biskup Maksimilijan Vrhovac je osim ovih imao čitav niz drugih zasluga za hrvatski narod. Npr. dao je financijska sredstava za gradnju bolnice, sakupljao je narodne pjesme, a započeo je uređenje poznatog zagrebačkog parka – Maksimira. Biskup Vrhovac je 1813. pozvao svećenike na skupljanje narodnih riječi, fraza i poslovice nastojeći stvoriti jedinstveni standardni jezik na temelju govora i usmene predaje. Iz biskupova kruga je potekao oveći spis o hrvatskoj ortografiji koji je 1814. godine na latinskom jeziku napisao kanonik Marko Mahanović. On se zalagao za “fonetski” pravopis.

Od ostalih prethodnika hrvatskog narodnog preporoda spomenuti ćemo tek nekoliko njih. Antun Mihanović (1796.-1861.) je 1815. u Beču objavio raspravu “Reč domovine od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku”, on je kasniji (1835.) autor pjesme “Horvatska domovina” koja će postati osnovicom današnje hrvatske himne (nju je 1846. uglazbio Josif Runjanin). Juraj Matija Šporer (1794.-1884.) je u Beču 1818. htio pokrenuti “Oglasnik ilirski” koji bi u jezičnom pogledu bio “hrvatskom, slavonskom, dalmatinskom i istrijanskom izgovoru tako priređen, da od svakog bolje zemući, uvik prid oči ima bude, svakome po moći razumjen se učinit…”. Josip Kušević (1775.-1846.) je 1830. objavio spis “O samosvojih pravih i pravilih kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije” u kojem je na temelju brojnih dokumenata dokazao poseban položaj i državnost Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u odnosu na Ugarsku.

Neposredno pripremno razdoblje hrvatskog narodnog preporoda (1830.-1835.)

Hrvatskoj je plemstvo počelo voditi aktivniju politiku želeći se suprotstaviti političkim i socijalnim zahtjevima koje je mađarsko plemstvo iznosilo Ugarskom saboru i mađarskom javnom životu.

Politički program, kojeg će se hrvatsko plemstvo u osnovi držati do 1848., iznio je grof Janko Drašković (1770-1856.) 1832. godine u svom spisu “Disertacija” (pisanom štokavskim narječjem) koje je zapravo predstavljalo naputak za hrvatske zastupnike u Ugarskom saboru. U njemu se založio za samostalniji polažaj Hrvatske u sklopu Ugarske te za sjedinjenje svih hrvatskih zemalja uz slovenske zemlje i Bosnu u “Kraljevstvo iliričko”, koje bi ostalo u sklopu Habsburške monarhije. Založio se za oblikovanje jedinstvenog hrvatskog jezika na štokavskoj osnovi koji je postupno trebao postati službenim jezikom. Zahvaljujući tome pokret se brzo širio među hrvatskim građanstvom, ali i među nekim plemićima. Njegovi pobornici su stvarali književnost na štokavskom narječju šireći ga.  Drašković je iznio i program reformi poljoprivrede, trgovine i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Predložio je reformu, ali ne i ukidanje feudalnih odnosa. Disertacija je bila namijenjena “hrvatskom političkom narodu” tj. plemstvu.

Ljudevit Gaj

Ljudevit Gaj

Pojačana aktivnost hrvatskog plemstva se dobro vidjeli na zasjedanju Hrvatskog sabora u mjesecu studenom 1832. godine. Tom je prigodom iz usta generala Jurja Rukavine od Vidovgrada “odjeknula sabornicom hrvatska riječ zahvalnosti za imenovanje u čast potkapetana kraljevstva”. To je bio prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Na istom je saborskom zasjedanju grof Karlo Sermage predstavio i osudio pokušaje mađarskog plemstva u poništavanju municipalnih prava Hrvatske. Njegov je govor bio tiskan.

Mladi hrvatski naraštaj intelektualaca je bio predvođen s Ljudevitom Gajem (1809. -1872.). On je kao student prava Sveučilišta u Pešti 1830. godine u Budimu tiskao knjižicu “Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja” te u njoj predložio reformu pravopisa u kojem svakom glasu odgovara jedan znak (slovo). Ljudevit Gaj je doveo u sklad hrvatske i južnoslavenske integracijske tradicije i elemente suvremenog kulturnog sveslavenstva.

Ivan Derkos (1808.-1834.) je u djelu “Genius patriae (genij domovine)” objavljenom na latinskom jeziku u Zagrebu 1832. godine istaknuo značenje poznavanja hrvatskog jezika, a istovremeno je zagovarao oblikovanje zajedničkog književnog jezika za sve hrvatske zemlje. To je bio prvi kulturni program hrvatskog narodnog preporoda.

Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret (1835.-1848.)

Danica

Danica

Gaj je 1835. godine pokrenuo “Novine Horvatzke” i objavljivao ih na kajkavskom i starom grafijom, završeno je pripremno razdoblje hrvatskog narodnog preporoda, a preporodna jezgra je počela provoditi preporodni program. Te novine su imale važan tjedni kulturni prilog “Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka”.

Ljudevit Gaj je iduće 1836. godine promijenio ime svojih novina u “Ilirske narodne novine” nadajući se da će oko njih osim Hrvata okupiti i druge južnoslavenske narode, što mu je tek djelomično uspjelo. Istovremeno je kulturni prilog promijenio ime u “Danica ilirska”. Novine i kulturni prilog su bili tiskani novom grafijom na temelju prijedloga iz Gajeve “Kratke osnove”, a tekstovi u njima su bili objavljivani književnim jezikom zasnovanim na štokavskom narječju.

Standardni jezik zasnovan na štokavštini postao je hrvatskim standardnim jezikom. Daljnji rad na standardizaciji nastavljen je gramatikama Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića.

Pokretanjem “Novina” i kulturnog priloga “Danice” javni život u banskoj Hrvatskoj je naglo počeo dobivati nacionalno obilježje koje se od mladog naraštaja brzo širilo na srednje i sitno plemstvo, mlađe svećenstvo te obrazovanu mladež. Hrvatsko plemstvo je mađarskoj suprotstavilo vlastitu nacionalnu ideju. Hrvatski sabor je 1836. donio zaključak o osnivanju Društva za njegovanje nacionalne kulture, a 1840. o osnivanju katedre za narodni jezik na Zagrebačkoj akademiji te uvođenje narodnog jezika u sve gimnazije. Katedra je, doduše, bila osnovana tek 1846. godine, kada je dobila kraljevu potvrdu.

Vrlo je važno bilo otvaraje čitaonica koje su postala žarišta hrvatskog narodnog preporoda – ilirskog pokreta. Prve čitaonice su osnovane u Karlovcu, Zagrebu i Varaždinu. Oko njih su djelovali brojni pobornici preporoda.

Ivan Kukuljević Sakcinski

Ivan Kukuljević Sakcinski

Književna djelatnost na početku hrvatskog narodnog preporoda imala je dvostruku ulogu – po jednoj strani je trebala promicati nacionalne ciljeve, a po drugoj izgrađivati sadržajnu stranu nacionalnog standardnog jezika. Iako je kvaliteta prvih književnih djela uglavnom bila osrednja, pojavio se znatan broj književnika koji su uspjeli stvoriti književnost trajne vrijednosti položivši temelje suvremene hrvatske kulture. Spomenimo tek neke od važnijih preporodnih književnika. Dimitrija Demeter (1811.-1872.) je 1838. objavio jedno od prvih dramskih djela “Dramatička pokušenja” s programatskim predgovorom. Javnim izvođenjem djela Ivana Kukuljevića (1816.-1889.) “Juran i Sofija ili Turci pod Siskom” 1840. godine stvoreni su temelji nacionalnog kazališta. Stanko Vraz (1810.-1851.), podrijetlom iz slovenske Štajerske, objavio je “Đulabije”, kao prvu zbirku preporodne lirike. Jedan od najistaknutijih književnika hrvatskog narodnog preporoda je bio i Petar Preradović koji je svoju prvu pjesmu “Zora puca” objavio u zadarskom književnom časopisu “Zora dalmatinska” 1844. godine. Najuspjelijim književnim ostvaranjem hrvatskog narodnog preporoda se smatra književni ep “Smrt Smail-age Čengića” koje je 1846. godine napisao Ivan Mažuranić.

Bila je i važna djelatnost Dragutina Rakovca koji je u 1842. u spisu “Mali katekizam za velike ljude” tražio uporabu narodnog jezika i narodnu književnost te prosvjetu. Isti je bio urednik prvog hrvatskog gospodarskog lista. Spomenimo da su u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda objavljeni prvi hrvatski moderni putopisi “Pogled u Bosnu” Matije Mažuranića i   “Putositnice” Antuna Nemčića. U istom je periodu Ivan Švear napravio prvi pokušaj sinteze hrvatske povijesti pisane hrvatskim jezikom.

U glazbi se isticao Vatroslav Lisinski koji je 1846. godine skladao prvu hrvatsku operu “Ljubav i zloba”. Od slikara je bio najpoznatiji Vjekoslav Karas kojeg se smatra prvim hrvatskim akademski obrazovanim slikarem.

Najveći organizacijski uspjeh preporoda je bio u osnivanju hrvatskih važnih kulturnih i gospodarskih nacionalnih ustanova. Pri zagrebačkoj čitaonici je 1842. bio osnovan fond za objavljivanje knjiga Matica ilirska (kasnija Matica hrvatska) koja je samostalna ustanova postala 1847. godine. Kasnije je došlo do osnivanja i drugih nacionalnih ustanova: Hrvatskog-slavonskog gospodarskog društva (1841.), Prve hrvatske štedionice (1846.), Narodnog muzeja i Narodnog doma.

Uloga žena u Hrvatskom narodnom preporodu

Vjekoslav Karas - Rimljanka s lutnjom

Vjekoslav Karas – Rimljanka s lutnjom

U hrvatskom narodnom preporodu je bila važna uloga žena, o čemu svjedoči Janko Drašković u spisu iz 1838. upućenom “kćerima Ilirije” pozivajući ih da hrvatski jezik sve više uvode u javnu i obiteljsku uporabu. Među književnicima se posebno isticala Dragojla Jarnević (1812.-1875.). Objavila je, uz ostalo, knjigu pripovijesti “Domorodne poviesti” 1843. godine, a posebnu pozornost je privukla svojim intimnim dnevnikom pisanim od 1833. do 1847. godine. Nastojanjem prve hrvatske operne primadone Sidonije Erdődy (udana Rubido) hrvatski je jezik izborio uporabu u umjetničkoj glazbi.

Djelovanje prvih političkih stranaka. Hrvatski sabor 1847. godine

Kako uvođenjem štokavskog narječja nisu bili zadovoljni svi slojevi hrvatskog društva, javila se grupa ljudi koji su nastojali zadržati kajkavsko narječje. Protivnici ilirskog pokreta su utemeljili Horvatsko-vugersku stranku 1841. godine. Njih su nazivali mađaronima jer su željeli čvršće odnose Hrvatske i Ugarske.

Pobornici hrvatskog narodnog preporoda – ilirskog pokreta zvani Ilirci su osnovali svoju Ilirsku stranku. Između tih dviju stranaka je nastala velika borba pa su vlasti 1843. godine zabranile ilirsko ime, Ilirska stranka je promijenila ime u Narodna stranka. Otada se, umjesto “ilirskog” upotrebljavaju nazivi “narodni” i “hrvatski”.

U žestokim sukobima između ove dvije stranke došlo je i do prolijevanja krvi 1845. godine, te kada su nakon nekontroliranih vojnih pucnjeva pale “srpanjske žrtve”. To su bile prve žrtve političkih sukoba na hrvatskom prostoru.

S vremenom su se uz Ljudevita Gaja sve više autoritetom u vodstvu hrvatskog narodnog preporoda počeli isticati Janko Drašković, Metel Ožegović i Ivan Kukuljević koji je 1843. godine održao prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskom saboru. Na sjednici Hrvatskog sabora 1847. godine je prihvaćen hrvatski jezik kao službeni jezik (umjesto latinskoga) u svim javnim poslovima u Hrvatskoj. To je bio vrhunac hrvatskog narodnog preporoda.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.