Novo:

Hrvatska kinematografija i Domovinski rat

Autori osvrta na filmove koji direktno ili indirektno obrađuju ratnu i poratnu Hrvatsku su profesori Marin Somborac i Hrvoje Knežević. U ovom kratkom prikazu zastupljena su osobna stajališta autora,gdje smo željeli sa osnovnim smjernicama pomoći prof.pri odabiru filma za prikazivanje na satu. Preporučamo prvo da sami pogledaju i vide je li ili nije primjereno za prikazivanje.Ovo je predavanje održano na trećem državnom stručnom skupu o Domovinskom ratu u Vinkovcima 9. travnja 2010. godine.

Sa našim učenicima članovima povjesničarske grupe odlučili smo se za ovaj projekt iz nekoliko razloga:

  • prikupljanje hrvatskih i stranih filmova koji direktno ili indirektno obrađuju Domovinski rat, raspad Jugoslavije…
  • prikupljanje video dokumentarne građe hrvatske ili vanjske proizvodnje koji govore o Domovinskom ratu
  • prikupljanje građe sa interneta, gdje se govori o hrvatskoj kinematografiji
  • uspostavljanje direktnog kontakta sa ljudima koji su učestvovali u stvaranju filma

Cilj našeg projekta je bio upoznati djecu sa filmovima koji obrađuju nedavnu tragičnu prošlost, gdje su putem gledanja pojedinih scena filma mogli stvoriti filmski ili dokumentarni vizualni prikaz ratnih događanja. Iz iskustva znamo kako je filmski materijal uglavnom više zanimljiviji i bliži nego isčitavanje ponekad suhoparnih podataka. Ponekad jedna scena može reći više, nego stranica teksta. Bitno je samo učenike pripremiti za ono što će vidjeti, dati im informacije, smjernice i male zadaće gledanja. Najvažnija je tišina i koncentracija koja optimalno traje oko 15-20 minuta.

Hrvatska “ratna” kinematografija

Hrvatska kinematografija je u svome postanku početkom 90-ih godina imala kvalitetne redatelje i glumce srednje i mlađe generacije.Veliki problem njihovog profesionalnog razvoja u odnosu na kolege iz drugih zemalja bio je nadolazeći rat.Srpska agresija,razaranja,velike žrtve,borba za opstanak države je svu snagu zemlje usmjeravala na obranu i naoružavanje.U takvim nepovoljnim uvjetima, teško se nalazio novac za financiranje snimanja filmova, koji su sami po sebi vrlo skupi. Nekolicina glumaca (npr.Sven Lasta u Sunji, Leon Lučev u dalmatinskom zaljeđu), snimatelja i montažera direktno su učestvovali u obrani zemlje. Na žalost, mnogi su poginuli. Često su namjerno ubijeni kako njihove snimke ne bi svijetu prikazale pravu istinu. Svi se sjećamo Gordana Lederera  i njegovih krasnih „Banijskih praskozorja“.

U tim kritičnim trenutcima od 1991. do 1994. godine, kada Europa i svijet nisu htjele reagirati i zaustaviti rat, Hrvatska snima svega 2-3 filma koja govori o agresiji Srbije i CG na Hrvatsku:

  • „Vukovar se vraća kući“(o prognanim Vukovarcima koji žive u vagonima zabačenog kolodvora)
  • „Cijena života“ (robovanje ratnog zarobljenika)
  • „Vrijeme za“ (priča o majci koja traži tijelo sina jedinca duboko u neprijateljskom području)

U isto vrijeme propagandna i dobro financirana filmska industrija Srbije snima i distribuira po svijetu veći broj filmova,koji prikazuju njihovu verziju događaja.Mnogi neupućeni,površni i ne kritički gledatelji stvorili vrlo negativnu sliku o Domovinskom ratu. O Vukovaru su do 1993. godine snimili nekoliko filmova:

  • „Vukovar jedna priča“
  • „Dezerter“
  • film“Lepa sela lepo gore“ i dan danas u Srbiji ima kultni status, gdje Bata Živoinović ovaj put nije poubijao stotine “Švaba”, nego se prebacio na bosanske Muslimane.

Srbija je često dovodila poznate svjetske redatelje i glumce poput Oliver Stonea,koji su davali dodatnu“vjerodostojnost“događaja koji su još trajali. Po meni najkvalitetniji film iz Srbije je „Obični ljudi“, koji opisuje transformaciju miroljubivog mladog vojnika u stroj za ubijanje, koji bez ikakvih emocija strijelja zarobljenike. Film je snimljen po književnom djelu Slavenke Drakulić “Oni ni mrava ne bi zgazili“, gdje opisuje psihološke portrete  ratnih zločinaca u pritvoru suda u Haagu.

Klasični primjer tzv.neutralnog stranog filma je „Harrisons flowers“ koji je sniman u Češkoj s jako poznatim hollywoodskim imenima (Andie MacDowell, Adrien Brody). U filmu o propasti Vukovara viđenog očima američkog fotografa povlače se vrlo opasne rečenice, koje stvaraju sliku o građanskome ratu i podjednakoj krivici:

  • „Veličinu srpskih zločina nadmašili su samo oni koji su počinili Hrvati ustaše“
  • „Srbi,Hrvati,svi su oni isti,nema pozitivaca,nema negativaca“
  • „Hrvati su Pravoslavci“
  • “Drava je rijeka koja prolazi pored Vukovara“
  • „Ne znam tko mi je razorio dom?“

Filmskom propagandom zaostajali smo za Srbijom ali i za BiH. Sarajevo je dosta ulagalo u svoju filmsku industriju koja je snimila niz zapaženih filmova:

  • „Ničija zemlja“-Oscarom nagrađeni film Denisa Tanovića
  • „Savršeni krug“,“Nafaka““Dobrodošli u Sarajevo“-odlični filmovi o opsadi Sarajeva

Zanimljivo je što je naš proslavljeni glumac Mustafa Nadarević u svim tim filmovima glumio uloge vojnika u sve tri zaraćene vojske, a bilo je i prosvjeda pojedinih Sarajlija koji su govorili da o opsadi Sarajeva ne može glumiti čovjek koji živi u Zagrebu. Bez obzira na kritike Nadarević je odigrao vrhunske izvedbe,nespojive sa ulogama u npr „Lud, zbunjen, normalan“.

Prvi hrvatski film koji je ostvario zapaženiju gledanost bio je film “Kako je započeo rat na mome otoku“ redatelja Vinka Brešana 1996 godine. Film je je crnohumorna razbribriga,koja je na uljepšan način prikazivala odnos civila i vojnika u vojarnama na samome početku rata.Sličan stil filma je bio „Kada mrtvi zapjevaju“,nakon čega nastaje stanka u produkciji od pune četiri godine, bez nekih zapaženijih naslova.

2000. godine započinje niz uspješnih i manje uspješnih filmova o ratu i poratnim problemima hrvatskih branitelja i civila.Film“Bogorodica“ redatelja Nevena Hitreca govori o propasti slavonskoga sela 1991. godine. Filmska kritika je bila dosta oštra, ali meni osobno je  bio ipak veliki pomak naprijed. Uz par doista upečatljivih i potresnih scena Giulliano je napravio jednu od najljepših filmskih pjesama „Noć“.

Crvena prašina“od Zrinka Ogreste ne govori direktno o ratu, nego o povratku razvojačenog branitelja. Nakon gubitka posla jer mu je tvornica uništena privatizacijom upada u siromaštvo i gubitak samopoštovanja. Njegov život propada sve brže i završava tragično. Jedna realna priča, svakodnevnica ljudi koji su puni ideala otišli u rat riskirajući život za svoju državu. Kada su se vratili puni tjelesnih i duhovnih ožiljaka, država ih gurnula u zaborav, ignorirani,ostavljeni bez posla, perspektive i poštovanja. Ogresta je jedan od redatelja mlađe generacije, koji u svojim odličnim filmovima: „Krhotine“,“Isprani“,“Tu“  postaje nositelj tzv. životnog realizma.

Slična tematika je bila u filmu“Prezimiti u Riu“gdje nekolicina bivših branitelja klošare, žive u napuštenim vagonima i sve dublje tonu u drogu i suicidalne misli. Višestruko nagrađivani film“Put lubenica“ (2005.) uz odličnu ulogu osječkog glumca Krešimira Mikića koji progovara u ime svih ljudi oboljelih od PTSP-a i na žalost oko 1.600 branitelja koji su digli ruku na sebe od početka rata do današnjega dana.

2000. godine je snimljen jedan od najneobičnijih vizualno umjetničkih filmova „Nebo sateliti“ redatelja Lukasa Nole. Film govori o čovjeku bez sjećanja i identiteta, koji se pojavljuje niotkuda i luta bojištem ušća Neretve. Pun dobrote i nevinosti započinje svoje putovanje kroz sve strahote rata želeći samo pomoći drugima. Uz neobičnu glazbu, dojmljive kadrove netaknute prirode u sveopćem krvoproliću jasni su biblijski motivi jer na kraju nestaje u moru. U tome filmu jednu od zapaženijih uloga imao je Filip Šovagović koji je fantastično odigrao ulogu majora Uzelca, koji je svoju surovost jedino u njegovoj nazočnosti potiskivao.

2003. film “Chico” mađarske redateljice Ibolye Fekete, snimljen po životnoj priči Eduarda Rosze Floresa, zvanog Chico. Film je izazvao velike kontroverze zbog optužbi na račun glavnog junaka koji je u toj čileansko-mađarsko-hrvatsko-njemačkoj koprodukciji glumio samog sebe. Naime, glavnu zvijezdu filma u  u nekoliko se novinskih članaka teško optužilo za ubojstva suborca Christiana Wuertemberga i stranog novinara Paula Jenksa u vrijeme dok je Flores bio zapovjednik internacionalnog voda u obrani slavonskog sela Laslova. Film je sniman u Laslovu i Kopačkom ritu. Pukovnik HV-a, Chico u Laslovu je bio čovijek kojeg su ljudi jako voljeli i štovali. Razlog što se priključio ZNG i kameru zamijenio puškom bio je bijes i revolt zbog namjernog ubijanja novinara i snimatelja od strane JNA. Tri puta teško ranjavan, tjednima u komi, govori s koliko žrtve se kao stranac borio za našu zemlju. Chico je ubijen prije godinu dana  u Boliviji, gdje je navodno spremao urotu protiv predsjednika Moralesa.

2003. godine je bila prekretnica u odnosu na dotadašnji stil pisanja scenarija naših filmova. Prvi puta su hrvatski vojnici prikazani u vizuri negativnih likova. Film „Svjedoci“ nastao je po motivima romana „Ovce od gipsa“ Jurice Pavičića, inspiriranog događajem iz 1991.godine, kada je grupa hrvatskih vojnika izvršila zločin  nad srpskom obitelji. Redatelj Vinko Brešan je bio pod velikim kritikama, javno prozivan od nekih  zastupnika i braniteljskih udruga, između ostalog zato što je jednu od glavnih uloga dao srpskoj glumici Mirjani Karanović. Karanović je kasnije briljirala u bosanskome filmu „Grbavica“, gdje je glumila silovanu Muslimanku. Zbog te uloge izazvala je gnjev radikalnih Srba. Tabu tema u Hrvatskoj o kojoj je Brešan prvi puta kroz film progovorio, donijela mu je šest prestižnih europskih nagrada (Berlin, Rim,Karlovy Vary…).

2005. godine snimljen je film“Živi i mrtvi“ jedan od produkcijskih skupljih filmova. Film prikazuje dvije paralelne priče koje povezuju rat u istome bosanskom kraju, no u razdoblju odvojenom pola stoljeća. Prva se priča odvija tijekom početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a druga se događa tijekom Drugog svjetskog rata. U oba slučaja hrvatski vojnici moraju se boriti protiv neprijatelja i prijeći preko kobnog Grobnog polja. Sudbina je odlučila da istim putem mora krenuti djed domobran  i njegov unuk  u HVO-u .U mračnim bosanskim šumama vojnici shvaćaju da je Grobno polje
ukleto mjesto gdje se povijest ponavlja, a duhovi ubijenih čekaju nove žrtve.

2008. godine redatelj Fadil Hadžić snima „Zapamtite Vukovar“. Priča se odvija u trenutcima samog pada grada,kada srpska vojska i četnici grozničavo tragaju za Sinišom Glavaševićem. Scena streljanja na Ovčari, koja je po meni trebala biti najpotresniji nositelj tragedije, prikazan je dosta površno i slabo. Redatelj se mogao potruditi i oko scene jer gledajući zeleno drveće svatko bi pomislio da se sve dogodilo u ljeto, a ne u kišnoj i hladnoj jeseni. Glavašević je bio osoba iznimnih ljudskih osobina, koje je djelio sa  većinom  ljudi koji su bili dio umirućeg grada.U filmu je prikazana scena kako su ga našli u kući bake gdje se skrivao, dok su nam u vukovarskoj bolnici govorili kako je odveden iz bolnice. Osobno mislim kako ti ljudi  još nisu dobili  film koji će pokušati uspješno prikazati tragediju ljudi koji su preživjeli,i spomen na ljude koji to nisu uspjeli.

2008. godine snimljen je“Ničiji sin“ redatelja Arsena Ostojića po meni jedan od najboljih filmova hrvatske kinematografije. Nositelj filma je Ivan,ratni vojni invalid koji je u Domovinskom ratu izgubio obje noge. I dok se Ivan suočava s propalim brakom i beznađem, njegov otac kao nekadašnji politički zatvorenik želi ući u visoku politiku. Dolaskom jednog srpskog izbjeglice u Sisak, na površinu počinju izbijati dugo skrivane tajne iz prošlosti. Kada je Ivan shvatio da je u biti djete tog Udbaša odlučuje okončati život jer više nije znao tko je on. Film je osvojio šest pulskih  Zlatnih arena, masu stranih nagrada, ušavši skoro u nominaciju za Oscara.

2009. godine snima se film „Crnci“ Radnja filma se događa ratne ’91. godine na istočnoslavonskom bojištu. Šest pripadnika“Crnaca“iz postrojbi HOS-a dobivaju zapovjed o prekidu neprijateljstva u najnezgodnijem trenutku. Pod utjecajem svoga dominantnog i hladnog zapovjednika odlučuju krenuti u akciju pronalaženja tijela svoja tri poginula prijatelja. Veliki utjecaj na njihove osjećaje i postupke imala je snimka motorole gdje se čuje preklinjanje i pogibija. Na putu prema mjestu pogibije u svakome od njih se događaju osobne borbe: kukavičluk, mržnja, želja za osvetom, grižnja savjesti, želja za prestankom ubijanja, što dovodi do tragičnog raspleta. U nekoliko sekundi sve eskalira i završava pomalo nespretnim prikazom  međusobnog ubijanja i samoubojstva. Film se tu naglo prekida ostavljajući osjećaj nedorečenosti.

Zaključak

U našim kinima velika većina naših filmova je prošla gotovo neprimjetno. U Osijeku prosječno ima 8-10 gledatelja. Problem je što se u isto vrijeme za npr. “narodnjake“ traži karta više. Prazne kino dvorane kada se prikazuju filmovi o Domovinskom ratu govori o slici prosječnog građanina. Kriterij kvalitete je davno doveden u pitanje jer kada  odrasli ljudi ne shvaćaju važnost ne tako davne krvave prošlosti ne možemo očekivati puno više od njihove djece tj.naših učenika. Upravo ta potreba za usađivanje ljubavi prema hrvatskome filmu i osjećaju poštovanja prema Domovinskom ratu, bila je ideja vodijla našeg projekta sa učenicima.

P.S.Molimo cijenjene kolege ako znaju nekoga gdje nas mogu preporučiti za održati predavanje ili napisati neki povijesni tekst, neka nam se sa povjerenjem obrate. Kriza je, svaka kuna je dobrodošla. Hvala

Marin Somborac
About Marin Somborac (1 Articles)
Profesor povijesti u Osnovnoj školi Ivana Filipovića Osijek.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*