HRS osnovana je u siječnju 1951. u Buenos Airesu. Glavni pokretač i prvi doživotni predsjednik bio je prof. Ivan Oršanić. Nakon njegove smrti 1968. pa sve do preseljenja stranke u Zagreb 1991. godine predsjednik je dr. Ivo Korsky.

Oršanić je bio suradnik kardinala Stepinca. Uređivao je nacionalistički časopis “Hrvatska smotra” i smatrali su ga ideologom hrvatskih revolucionarnih organizacija. Nakon uspostave Banovine Hrvatske interniran je u logor Kruščica u Bosni do uspostave NDH. Pavelić ga postavlja za ministra propagande, ali ga nakon samo dva mjeseca na pritisak Nijemaca smjenjuje. Odbio je hrvatsku promidžbu podvrći njemačkim interesima. Uz dogovor s Pavelićem osniva Ustašku mladež. Sa padom NDH prekinuo je odnose sa Pavelićem i već u logoru u Italiji planira HRS. HRS nastavlja Radićevu misao da narod treba “osvijestiti, dati mu organizaciju, snagu”.[1] Stranka je tokom godina okupljala sve generacije emigranata. HRS je nastojala članove politički izgrađivati – tiskom, predavanjima, političkim tečajevima i sl. Na taj je način, kako se navodi kod Vukušića, “od običnih radnika stvarala političke intelektualce.” Dio programski načela glasi: kao i svaki povijesno izgrađeni narod tako i hrvatski ima pravo da odlučuje o sebi; Hrvatska kao savezna država sastavljena od Hrvatske i Bosne i Hercegovine; nemoguće je popraviti ili preurediti Jugoslaviju; hrvatski sabor treba birati predsjednika, a on postavlja vladu koja mora biti prihvaćena od sabora; itd.

[1] Vukušić, 2002:43