Novo:

Holokaust u Ludbregu

Kao i svaka druga židovska zajednica u Hrvatskoj, u vihoru Drugog svjetskog rata nestala je i ona ludbreška. Iako je bila među najmanjim općinama u Hrvatskoj, zastrašujući podatak od preko 150 ubijenih Židova u logorima NDH i Njemačke govori o dosezima zločina nad nedužnim narodom. Nekolicina koja se uspjela spasiti nije bila u mogućnosti obnoviti rad Izraelitičke općine Ludbreg te se ona našla na popisu ugašenih zajednica.

Marie Antoinette na giljotini Marie Antoinette na giljotini

Masovna hapšenja u Ludbregu su počela na dan 21.6.1941. i tom je prilikom uhapšeno 29 Židova te 26 pravoslavaca s područja kotara Ludbreg. Uhićenici su sprovedeni u ispražnjenu zgradu Ludbreške dioničke štedionice gdje su noć proveli u dvorištu banke, pod vedrim nebom. Sljedećeg dana (22.6.1941.) su svi odvedeni na željeznički kolodvor u Ludbregu. Građani se prisjećaju tog događaja: “Ulicom je, iz smjera centra mjesta, prolazila duga kolona tužnih ljudi. U koloni je bilo i staraca, žena i djece. Svi su nosili nekakve male zavežljaje, vjerojatno sa spremljenim najnužnijim stvarima. Kolonu su sa svake strane pratili ustaše, naoružani puškama. Atmosfera među građanstvom je bila mučna, no nitko se nije usudio intervenirati ili protestirati.” Tog događaja se prisjeća i Stanka Lapter (rođ. Weinrebe) koja je tada imala samo 7 godina: “…znam da sam u koloni hodala uz majku i plakala što napuštam svoj dom i jer nisam mogla ponijeti svoju novu lutku sa sobom…” Kada je kolona došla na kolodvor, ukrcana je u vlak za Zagreb, u jedan običan putnički vagon. Mjesta u vagonu su bila popunjena do kraja jer ih je do Zagreba pratilo i nekoliko naoružanih stražara. U vagonu se nije razgovaralo. U Zagrebu su iskrcani i obilježeni židovskim znakovima. Neki su odvedeni u zatvor u Ulici Franje Račkog, a drugi su pješke otišli do Zagrebačkog zbora (dan. Studentski centar). Nakon 2 dana, tu im se pridružila i grupa iz zatvora. U Francuskom paviljonu, gdje su boravili, spavali su na slami. Weirebeovi su tu stupili u kontakt sa zagrebačkim rođacima koji su im donosili hranu. Nakon 8 dana došao je neki ustaški dužnosnik koji je dopustio da se grupa ludbreških Židova opredijeli: ili će otići u Sušak (u talijansku okupacijsku zonu) ili se mogu vratiti kućama. Neki su odabrali Sušak, te su im izdane propusnice, a većina obitelji sa starijim članovima se odlučila vratiti u Ludbreg. Weinrebeovi su na Sušaku živjeli 2 mjeseca u ilegali, a kada su ih otkrili talijanski fašisti, ponovo su ih uhapsili i internirali u Crikvenici sve do 1.11.1942. nakon čega su odvedeni u logor Kraljevica.

Dr. Oton Spiegler, poznati ludbreški odvjetnik, bio je najprije upućen u sabirni centar u Gospić gdje je morao raditi na jednoj poljoprivrednoj farmi kod obližnjeg Čitluka. S njim su bili Žiga i Vladimir Lapter iz Varaždina. Oni koji nisu bili raspoređeni za posao, bili su zatvoreni u gradskoj kinodvorani. Kasnije su raspoređivani po drugim logorima – u Jadovno ili na Pag, u logore Metajna i Slano. O situaciji u tim logorima postoje neki izvještaji: “…U Jadovnu kraj Gospića i u Slanom na Pagu bili su ovi mladići (logoraši), kao i svi ostali izloženi strašnom zlostavljanju … na otvorenom prostoru, ograđenom bodljikavom žicom, bez ikakove nastambe, bez hrane, izloženi nevremenu, a u Slanom čak i bez pitke vode, bili su mučeni od zvijeri u ljudskom liku… U logoru Jadovno su ubijeni dvadesetogodišnji Židov Josip Blühweiss, rodom iz Martijanca, te njegov rođak Otto Schreiber.

Lapteri su kasnije uspjeli doći do Ludbrega gdje su se smjestili kod Hirschsohnovih, starijih ljudi koji nisu odmah deportirani. U Ludbregu je osim povratnika iz Zagreba, bila i nekolicina starijih Židova koji nisu bili odmah uhapšeni poput rabina Leopolda Deutsch i njegove supruge Katarine. No hapšenja su se nastavila i dalje, obično u rano jutro ili predvečerje kada nije bilo mnogo ljudi na ulicama. 16.8.1941. uhapšena je i odvedena u nepoznato nova grupa Židova, Srba i Roma. Posljednja velika deportacija trajala je od kraja rujna do 18.10.1942. kada su uhvaćeni gotovo svi preostali Židovi s područja kotara Ludbreg. Radilo se o grupi od oko 40-45 osoba. Svi su odvedeni vlakom s željezničkog kolodvora.

Artur Rosner, tada četverogodišnji dječak, prisjetio se večeri kada su morali napustiti svoj dom:“… Sjećam se lupanja po vratima, sjećam se da je majka upitala: Tko je?, odgovorili su da su žandari, sjećam se plača i otvorenih ormara. Rekli su da ne trebamo ništa uzeti sa sobom jer ćemo se brzo vratiti. Sve su nas metnuli na seljačka kola koja su vukli konji i noću smo otputovali prema Ludbregu. Tamo je bio kraj svemu – stariji su odvedeni na jednu stranu, a mi djeca na drugu. Predali su nas jednoj ženi i sjećam se da smo se Vedran (rođak) i ja derali i plakali cijelu noć…” Artur više nikad nije čuo za svoje roditelje, kasnije je saznao da su ubijeni u Jasenovcu.

Friedovi iz Sudovčine su bili ukrcani na kamion koji ih je trebao prebaciti do željezničkog kolodvora. Julka Fried je izbjegla deportaciju jer u tom času nije bila kod kuće. Kada se vraćala kući, od neke žene u Preradovićevoj ulici je čula: “Ne idite dalje Julka! Vidite, tamo pred hohštarijom, na onom kamionu, vidla sam među drugim Židovima i Vaše starce!” Julka se na to okrenula i pobjegla iz Ludbrega u obližnje Vinograde. Svi uhvaćeni su deportirani u logor Jasenovac gdje su stariji odmah po dolasku pobijeni pred logorskom ogradom. Kako su ustaše likvidacije provodili u što većoj tajnosti pred logorašima, novopristigle zarobljenike bi odvodili na prekosavsku lokalitet Gradinu gdje bi ih zaklali ili ubijali maljem te ih takve bacali u obližnju rijeku Savu. To je opisao tada još živući jasenovački uznik medicinar Rade Sattler: “… Kada su grupe zatočenika dolazile iz Zagreba, pretežno radnici i intelektualci, komunisti tada bi ih maljem likvidirali. Ustašama je bilo jako stalo da zatočenici ne primjete likvidaciju i da se masovna ubojstva izvrše što brže kako ti komunisti ne bi došli do saznanja o pravoj svrhi logora uništenja i da ne bi izazvali bunu u logoru. Pod prijetnjom smrtne kazne, bilo nam je zabranjeno gledati njihov trik masovne likvidacije. Ta nas prijetnja nije zastrašila. Mi se više nismo bojali smrti, nego samo mučenja.”

Elizabeta Hacker i njena kći Ružica iz sela Poljanec su otpremljene u logor Lobor-grad, u Hrvatskom zagorju. Dvorac u kojem je smješten logor se nalazio desetak kilometara udaljen od željezničke stanice Zlatar-Bistrica te su nakon dolaska vlaka, sve zatočenice morale tu udaljenost sa svim stvarima propješačiti do dvorca. U logoru su bile smještene većinom ženske zatočenice, Židovke i Srpkinje. Bilo je mnogo poznanica iz Varaždina, Koprivnice, Križevaca. Iako je mjesta bilo jedva za tristotinjak osoba, u logoru je boravilo oko 1500 zatočenica. O tome kakva je situacija bila u tom logoru govore sljedeći navodi: “Iako je Židovska općina Zagreb slala hranu i lijekove za zatočene Židovke i Srpkinje, ona nije stizala do njih: zapovjednik logora je hranu i odjeću iz pošiljki prodavao u Zagrebu, a novac se dijelio među članovima uprave logora. Hranu namijenjenu Židovima, morale su same zatočenice pripremati za stražarsko osoblje. Zapovjednik  i straža vršili su seksualne orgije gdje su mlade zatočenice silili na odnos sa njima (uključujući i djevojčice od 14-16 godina). Kako u logoru nije bilo dovoljno sanitarnih prostorija, zatočenice su nuždu vršile gdje su mogle te su uslijed neljudskih uvjeta života bile izložene epidemijama trbušnog tifusa, dizenterije, proljeva, avitaminose … U okolici logora su rasle mlade voćke, no izgladnjeli zatočenici nisu ih smjeli ni taknut, čak ni otpalo voće – koga bi se zateklo da uzima voće sa zemlje, stražar bi mu stao na ruku u kojoj je držao voće te ga tako zdrobio, a “kradljivac” bi bio kažnjen još i šibanjem.” i “… Žene su morale nositi cjepanice drva s jednog kraja logora na drugi, a kada bi završile, morale bi ih vratiti na isto mjesto.” U jesen 1942. likvidiran je logor, a preživjele zatočenice iz Lobor-grada i njegove filijale u Gornjoj Rijeci su transportirane preko Zagreba za Auschwitz, odakle se nijedna nije vratila. Što se pouzdano dogodilo sa Elizabetom i Ružicom Hacker, ne zna se. U nekim izjavama navodi se da su umrle u loborgradskom logoru.

Na radu kod farme Čitluk kod Gospića, 1941.

Na radu kod farme Čitluk kod Gospića, 1941.

Sabirni logor Đakovo se nalazio u napuštenom mlinu Cereale. Zatočenice su tu smještene nakon deportacija iz Stare Gradiške 26.12.1941. i 6.3.1942. Brigu o logorašicama židovskog i srpskog porijekla iz Zagreba i Bosne je preuzela židovska općina Osijek. U ovom logoru nije bilo masovnih ubojstava, ali su zatočenice umirale zbog gladi i neljudskih uvjeta života te raznih bolesti. Od trbušnog tifusa je bolovala i rabinova kći Silvija Basch – zatočenica br. 2930, te je vjerojatno i podlegla bolesti 1942. Moguće je da je pokopana u okolici logora jer se ne spominje u popisima odvedenih žena u Jasenovac i Auschwitz. U Đakovu su skončale Ada i Mirjana Schidlof iz Malog Bukovca te rabinova snaha Irma Deutsch (zatočenica br. 2393) dok je njena mala kći Edita (br. 2394) dospjela u Jasenovac.

Najviše ludbreških Židova je dospjelo u logore pod talijanskom kontrolom. Tu se nisu tako sprovodile antisemitske mjere te nije bilo ubijanja kao u ustaškim logorima. U zapisnicima Zemaljske komisije za ratne zločine opisan je logor u Kraljevici (“Campo concentramento di Porto-Re”): “… Logor okružen bodljikavom žicom se prostirao na površini od cca 7 jutara. Logoraši su boravili u drvenim barakama s cementnom podlogom što je osobito bilo neugodno u zimskim uvjetima. U 8 boljih baraka boravile su žene, dok su muškarci bili u lošijim. U njihove barake je prokišnjavalo te puhao vjetar. Fedor Spiegler, sin odvjetnika Spieglera, boravio je u baraci M2. Bilo je i raznih namjenskih baraka poput one za skladište, ambulantu, radionice, kantinu, poštu, školu pa čak je postojala i baraka za bogoslužje. U barakama se spavalo po boksevima, jedan boks je imao 8 ležajeva sa slamaricom. Svaka baraka je imala 80-130 ležajeva, a na čelu joj je bio capo baracca, zadužen za disciplinu. Logoraši su imali unutarnju upravu koja je bila zadužena za održavanje i pospremanje logora, zastupanje pred talijanskim vlastima, nabavu ogrijeva i hrane. Odnosi sa stražarskim osobljem su bili korektni. Posjeti su bili dopušteni jednom tjedno, uz nadzor karabinjera. Pošta je bila dopuštena neograničeno, no podvrgnuta cenzuri. Problem je predstavljao nedostatak hrane – bogatiji su mogli kupovati hranu u okolici, a smjelo se primati pakete s namirnicama. Postojala je i dječja kantina. Svaki logoraš je dnevno dobivao 15 dag kruha što je bilo nedovoljno.” Stanka Lapter koja je boravila u baraci 5 se prisjeća da je uvečer plakala od gladi te bi joj majka Zora prepustila svoj komad kruha.

Kasnije su logoraši prebačeni na otok Rab gdje je formiran novi logor Kampor: “…sastojao se od manjih odjela koji su bili razdvojeni bodljikavom žicom. Logor su činile zidane i drvene barake te postavljeni vojni šatori. Prilike u logoru su bile mnogo lošije nego u Kraljevici. Sve je vrvjelo od napasnih stjenica. Logor se nalazio između mjesta Lopara i Raba, na neplodnom, pješčanom tlu. Bio je okružen žicom te mitraljeskim bunkerima. Odnosi sa talijanskom posadom su bili mnogo lošiji i neprijateljski, nego u Kraljevici. Pošta s Hrvatskom je bila otežana – puno lakše se prometovalo sa Italijom.”

U posljednjem valu progona u Ludbregu 8.7.1944. uhapšene su Milica Hirschsohn (katolkinja u mješovitom braku) te Elza i Nada Scheyer koje su izbjegle prethodne deportacije u Jasenovac jer su bile u talijanskom zarobljeništvu. Nakon prvog oslobođenja Ludbrega (3.10.1943.) od strane partizana, vratile su se, no kako je Ludbreg ponovo pao u veljači 1944., odvedene su 20.7. u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu. To su bile posljednje Židovke deportirane iz Ludbrega. Od Židova su preostali samo braća Milan i Desider Grünfeld u selu Poljanec jer su bili u mješovitom braku, no njihov je otac Josip odveden 1943. te je stradao u logoru Auschwitz. U Jasenovcu je stradao njihov brat Leopold sa cijelom obitelj. Osim toga, ustaše su opljačkali sve vrednije stvari iz njihove trgovine.

Da bi se nekako pomoglo zatočenima, u logore se slalo pakete s hranom, lijekovima i odjećom, naslovljene na rođake i prijatelje. U arhivu Židovske općine u Zagrebu je sačuvano nekoliko evidencijskih kartona o primitku pošiljki za logoraše. Posljednji datum primitka paketa mogao bi ukazivati na približno vrijeme egzekucije logoraša. Kartoni postoje za muške članove obitelji Scheyer, Schlesinger, Hacker, Salamona Bascha, Elzu i Nadu Scheyer.

U službenim državnim popisima za Ludbreg vodi se 66 stradalih Židova, od toga: 55 ubijenih u logorima. U listopadu 1945. Ljudevit Vrančić je izvijestio OZN-u o podacima za 48 ludbreških Židova koji su nestali u ratu. Među njima je bila i njegova supruga Gizela, rođena Deutsch. Iz okruga Varaždin je, od ukupno 1128 predratnih Židova, rat je preživjelo samo 160. Sustavnim pregledom došlo se do veće brojke stradalih. Zastrašujući popis od preko 150 ludbreških Židova – žrtava je načinjen kombinacijom podataka Zemaljske komisije za ratne zločine, Informativnog i dokumentacijskog centra u Zagrebu te vlastitog istraživanja. U popis su uključene sve osobe koje su 1941. imali prebivalište u Ludbregu ili okolici, koji su rođeni u Ludbregu ili su se u popisima stanovništva izjašnjavali kao Ludbrežani po zavičajnosti. Među ubijenima je 13 osoba mlađih od 18 godina.

Ispred logorske barake u Kraljevici, 1942/43.

Ispred logorske barake u Kraljevici, 1942/43.

 

Milivoj Dretar
About Milivoj Dretar (31 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine radi u OŠ "Petar Zrinski" Jalžabet. Iste godine objavljuje prvi članak „Povijest ludbreške židovske zajednice“ u Podravskom zborniku, a nakon toga seriju članaka o povijesti ludbreških Židova u Ha-Kolu, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj. Pisao i za Historiu Varasdiensis, Meridijane i Most. Dopisnik Glasa antifašista i Ha-Kola, autor više članaka na Hrvatskom povijesnom portalu. Najviše se bavi zavičajnom poviješću i tematikom 2. svjetskog rata, posebno Holokaustom i Narodnooslobodilačkim pokretom.